Pokušavate da pošaljete SMS poruku ženi ili mužu ili švalerki, ali bezuspešno. Svaki put kada pokušate da pošaljete poruku, vaš telefon se ugasi. Prvi put, drugi put, treći put. Već počinjete da osećate neko pritiskanje u grudima, cupkate nogama. Četvrti put, peti put. Svaki put kada upalite telefon, iznova počinjete da pišete poruku. Počinje da vas svrbi leva potkolenica, a onda i vrat i desna ruka. Šesti put. Treskate telefon o zemlju.
Televizor vam se pokvari sekund pre nego što Herkul Poaro objavi ko je ubica, i vi grabite, bez razmišljanja, daljinski upravljač koji se nalazi na stolu pored vas i gađate televizor.
Čitate reči predstavnika fašističkih organizacija u novinama; oni prete smrću homoseksualcima (jer mrzeti nekog i pretiti smrću je normalno i, takoreći, srBski, ali biti privučen ka istom polu nikako nije), i onda čitate izjavu predstavnika vlasti koji pretnje smrću naziva „polemičkim tonovima". I onda iscepate novine i bacite ih besno u kantu za smeće, jer ne znate kako drugačije da reagujete na poražavajuću činjenicu da su fašisti ili jači od vlasti, pa vlast ne može građane da zaštiti od njih, ili neće da ih zaštiti, što bi vlast stavio na stranu jedva punoletnih fašista; ne možete, usput, ni da odlučite šta je gore, niti znate na koga ste (više) besni - na impotentnu državu i takvog njenog predsednika koji ne sme da izgovori reč „gej", da neko slučajno ne bi posumnjao u njegovu seksualnost, nego podršku prajdu izgovara tako da se jedva nazire o čemu uopšte govori, na predstavnike pravosuđa, na policiju, na nesretne fašiste ili na sebe što ste nemoćni da učinite bilo šta u sveopštoj ovoj konfuziji.
Ove tri situacije predstavljaju tri manifestacije istog fenomena koji se zove reaktivna agresija. Šta je to reaktivna agresija?
Reaktivna agresija je nekontrolisana reakcija na određenu situaciju koja se rađa iz osećanja nemoći i besa, zbog neprihvatanja realnosti, zbog gubitka kontrole. Frustrirani smo jer nismo dobili ono što smo želeli i tu frustraciju pokazujemo tako što razbijemo mobilni telefon o zemlju, tako što iscepamo novine ili tako što gađamo televizor.
„Napad besa", tj. reaktivna agresija sama po sebi je prilično besciljna. Kada ja razbijem telefon o zemlju, ne želim ja suštinski da naudim telefonu, moja agresija nema jasno definisan cilj, nije usmerena na neki konkretan objekat: telefon mi je bio u ruci i najlakše mi je bilo da ga tresnem o zemlju. Isto tako, da sam držao čašu vode u trenutku kada mi se pokvario televizor, i to ne u bilo kakvom trenutku, već u trenutku prepunom napetosti i iščekivanja, verovatno bi ta čaša vode završila na parketu, razbijena.
Reaktivna agresija je zajednička za sve nas, još je Frojd uočio da je u pitanju instinkt (prema Frojdu to je jedna od manifestacija tanatosa), ali nam se pragovi za ispoljavanje agresije i načini na koji tu agresiju ispoljavamo razlikuju. Poznajem ljude koji reaguju mnogo intenzivnije nego ja, za mnogo manje stvari. Sa druge strane, poznajem i one ljude čiji je prag frustracije veoma visok i koje malo šta uspe da iznervira.
Zašto je, dakle, neko ladovina, a neko prznica? Koliko je nauci poznato, reaktivna agresija nema genetsku osnovu, a nema ni iste neurobiološke osnove kao instrumentalna agresija, druga vrsta agresije o kojoj ću pisati. Kako ćemo reagovati na stresne situacije zavisi od toga kakvog smo temperamenta i kako su nas naučili da reagujemo, kako reaguju naši roditelji, bake, deke, prijatelji, pa i nastavnici u školi, u krajnjoj liniji - kako je u našoj kulturi poželjno da se reaguje. (U nekim kulturama je prihvatljivo tući novinare pred kamerama i psovati ih, kao što je to onomad činio Velimir Ilić, u nekim kulturama to nije prihvatljivo.)
Jedna ekstremna varijanta onoga što bi u narodu nazvali „kratkim fitiljem" je i forma poremećaja kontrole impulsa koji ima lepu skraćenicu IED - intermittent explosive disorder. (FBI, CIA, ADHD, ICD, OCD, ODD, ABC, NBC, CBS, CNN, itd. Skraćenicama nikad kraja!) Ovaj poremećaj se karakteriše neprimereno besnim i agresivnim reakcijama na neke životne situacije. Tamo gde bi neko od nas rekao „iju!", osoba sa IED bi srušila sto sa tanjirima od ručka i bacila stolicu kroz prozor i verovatno počupala sebi svu kosu. Ovo navodim tek da pomenem da, premda jeste sasvim normalna pojava, reaktivna agresija može da poprimi i patološke (čitaj: destruktivne) razmere kada je dovedena do ekstrema.
Druga strana spektra ne postoji - ne postoji osoba koja nikada ne oseća agresiju. Načini na koje kanališemo agresiju mogu biti različiti, pa tako neko igra tenis, neko ide na trčanje, nego diže tegove, neko agresiju usmerava u ambiciju, pa mora da bude najbolji đak u razredu ili radi sve („gazi preko ljudi") da postane rukovodilac svog sektora u firmi i čini to strastveno. Neko agresiju kanališe u pisanje, što ume da bude veoma plodonosno; ne bih mogao reći sigurno, ali verujem da je to razlog zašto su drame Biljane Srbljanović toliko dobre, upravo jer su strastvene, jer umesto da razbije izlog ili napadne slučajnog prolaznika, ona je pretvorila svoj bes u umetničko delo. Nije pokušala da ubije Slobodana Miloševića, ali je napisala Pad. (Jedini blog gde sam isključio mogućnost komentarisanja, bio je posledica besa, i upravo zbog toga sam isključio mogućnost komentarisanja. Daleko je od umetničkog dela, ali je dobar primer kanalisanja agresije - nisam izmlatio nikog, već sam sav svoj bes sasuo u jedan tekst.)
Agresija je veoma važna; pravilno usmerena, ona je veliko oružje. Konrad Lorenc, austrijski zoolog, istakao je još pre tridesetak godina, da ona ima i evolutivnu ulogu: kod životinja, povezana je usko sa periodima parenja; na taj način, samo najagresivniji mužjaci mogu da produže vrstu - agresija je važno oružje prirodne selekcije.
Instrumentalna agresija se od reaktivne razlikuje po dve važne stvari: planiranju i orijentisanosti ka cilju. Instrumentalna agresija je kompleksnija, „viša" forma od reaktivne u tom smislu što njen neposredni cilj nije da naudi drugoj osobi ili da uništi neki objekat. Najčešći ciljevi koje bi trebalo da ostvari instrumentalna agresija jesu sticanje moći, novca, seksualnog zadovoljenja, ideološkog ostvarenja ili nekog sličnog cilja.
Šta bi to zapravo značilo? Planiranje pljačke banke, tako što bi, recimo, pljačkaši po ulasku u banku ubili tri policajca koji je čuvaju, a zatim pretukli poslovođu da bi im ovaj dao ključ od sefa, kako bi mogli da ostvare cilj - da uzmu novac i pobegnu. Da su dve vrste agresije međusobno nezavisne, ali i da nisu isključive, može pokazati i ovaj primer. Ukoliko nešto pođe naopako, pljačkaš može odreagovati strašnim nasiljem: može, recimo, početi da ubija sve ljude koji su se zatekli u banci - to je reaktivna agresija.
Kada nekoliko devojčica kidnapuje svoju prijateljicu iz razreda i onda je siluje školskim priborom i golim rukama, pretuče i onda sve to fotografiše, to je sadistička instrumentalna agresija; ovde je zadovoljstvo od nanošenja telesnog bola cilj kom se teži.
Instrumentalna agresija u sebi sadrži određenu dozu hladnokrvnosti, jer pokretačka sila nisu osećanja nemoći i posledični bes, kao kod reaktivnog oblika, već je pokretačka snaga određeni cilj. U tom smislu, žrtva instrumentalne agresije obično ni na koji način ne provocira nasilje koje doživi. Recimo, kada navijači jednog tima idu da se sukobe sa navijačima drugog tima, u autobusu će napasti oca i sina ili će razbiti koji prozor; cilj ovoga je da širi strah i da diže samopouzdanje - devojka koja slučajno završi u urgentnom centru, ona je kolateralna šteta, oni koji su joj (na primer) slomili rebro i ključnu kost, oni zaista nisu imali nikakva negativna osećanja prema toj devojci, nisu bili ljuti na nju. Nasilje nad njom je huliganima podiglo samopouzdanje. Ona je tome služila.
Verovatno da se svi sećate onog snimka sa Youtube-a na kom se vidi učenik jedne srednje škole iz Sremske Mitrovice kako preti profesorki, sa ciljem da joj uzme dnevnik. Njegov govor tela, njegove reči predstavljaju primer instrumentalne agresije. On joj preti, gura je u ćošak (tako da ne može da pobegne), pljuje je i viče na nju, sve to kako bi ona popustila i dala mu dnevnik. Dakle, nasilje je u drugom planu, važan je cilj - dobiti dnevnik. Nasilje je samo oruđe. Šamar koji je dobio od profesorke, bio je izraz reaktivne agresije - njene nemoći da mu se suprotstavi.
Na nivou jednog društva, najveći poduhvat koji je uključivao instrumentalnu agresiju je Hitlerova nacistička Nemačka. U Srbiji ovih dana prisustvujemo jednoj ništa manje fascinantnoj i monstruoznoj predstave instrumentalne agresije.
Uoči održavanja, sada već zabranjene Povorke ponosa, mesecima su stizale veoma jasne pretnje ubistvima i nasiljem, usmerene ka organizatorima, učesnicima i posmatračima, čak i simpatizerima Povorke; one pretnje koje su raznorazni organi (da ne budem vulgaran) naše države nazvali „polemičkim tonovima". (S tim što slutim da bih smeo tako da „polemišem" sa Borisom Tadićem, na primer.) Talas nasilja koji je prethodio paradi, bio je svojevrsno upozorenje - pretučeni francuski navijač koji se još uvek bori za život, pretučeni Australijanac na Kalemegdanu, patroliranje fašista u grupama od po troje, kako bi se uverili da u gradu nema homoseksualaca. Onako kako su to u svojim ranim danima radili i Musolinijevi fašisti. Policija je na krovovima zgrada, u šahtovima i svakom mračnom ćošku pronašla džakove prepune kamenica ofarbanih u crveno i flaša kojima bi fašisti gađali učesnike povorke. Po ulicama Beograda, prvo su pisani grafiti sa pretnjama poput „ubij pedera" ili „čekamo vas", a onda su usledili i odštampani posteri, onako lepo dizajnirani, u boji. Na forumima ovih organizacija, ako ste imali stomak, mogli ste pročitati bezbroj različitih planova - te da se preruše u učesnike povorke i da ih napadnu iznutra, te da izazivaju nerede u drugim delovima grada, kako bi policija morala da podeli svoje snage. (Tajni i obaveštajni podaci Ivice Dačića su se, dakle, mesecima mogli pronaći na internetu, trebalo ih je samo tražiti.) Sve ovo pokazuje visok stepen planiranja i orijentisanosti ka cilju, bez dominantne emotivne komponente.
Važno je shvatiti da je ovo udžbenički primer instrumentalne agresije, te da su ovi fašisti - psihopate. Veoma je važno ovo reći, osobito jer je, koliko sam uspeo da primetim, uvreženo mišljenje među Srbima da je to samo reakcija na nekakvu „provokaciju" koju bi predstavljala jedna šetnja koja za cilj ima da skrene pažnju na probleme verovatno najugroženije manjine u Srbiji. Možete se vi slagati ili ne sa paradom kao načinom borbe protiv diskriminacije, to uopšte nije važno u ovom trenutku, ali ne možete govoriti da je ovo reakcija na nekakvu provokaciju. Prvo, zato što Povorka ponosa to nije, a drugo zato što se na provokaciju reaguje reaktivno, ne instrumentalno.
Reaktivno je reagovala Mirjana Karanović u Utisku nedelje - to je reakcija žene koja se oseća bespomoćno i frustrirano pred jednom velikom nepravdom i koja nema nikakav način da tu nepravdu ispravu. I ona, dakle, jedino tako može reagovati - reaktivnom agresijom, verbalnom agresijom. (Sigurno je da ona ovo ne čita, ali ako je poznaje neko ko ovo čita - neka je u moje ime poljubi; njen nastup je poslužio kao moja katarza.)
Zašto je važno insistirati na tome da je ovo primer instrumentalne agresije? Zato što je ona prilično dobar indikator veličine problema koji Srbija ima, a taj problem je toliko velik da ga neće rešiti ni zabranjivanje fašističkih organizacija, iako je to prvi i neophodan korak. Instrumentalna agresija je mnogo više od „besa" ili „ogorčenosti", to je način posmatranja sveta, to je način razmišljanja, karakteristika ličnosti - ona je duboko antisocijalna i treba sve da nas zabrine. Prve svega, moramo biti zabrinuti jer je instrumentalnoj agresiji uvek potreban cilj. Pre koju godinu, to je bila jevrejska zajednica i b92. Sećate se postera, grafita i pretnji. Juče su to bile ambasade i albanske pekare. Danas su to stranci i homoseksualci, sutra ćete to biti vi. Po kom osnovu? Naći će se nešto, ne brinite. A ako sad ćutite - ćutite i onda kada na vas dođe red.