Nakon sto sam vise puta banovan, dosao je na red i onaj poslednji, trajni ban. Pisao sam komentare onako kako bih u vezi svih onih dogadjaja koji su bili teme blogova raspravljao i sa svojim najblizim prijateljima. Neke od vas bih i voleo da vidim u privatnom zivotu kao svoje prijatelje jer je tako ocigledno da ste zdravi, pametni i dobri ljudi. One druge ne bih ovde ni pominjao, jer kako sam vec negde u komentarima napisao, njihovi tragovi u vremenu u kojem su ziveli nece ostati trajno utisnuti. Ostace samo bleda fleka na nekoj cistini, kao znak i putokaz buducim generacijama da su delovi covecanstva u proslosti bili manje svesni dogadjaja koji su se pred njima odvijali brzinom filmske trake. Voleo bih da vecina na ovim blogovima zameni mesto sa manjinom, odnosno da se vecina u nasem drustvu i ovde pojavi kroz vecinsko misljenje, da ne ugrozava prava na sopstveno misljenje i stavove, da ume da diskutuje, da bude tolerantna prema stavovima koji joj nisu bliski i da svakome omoguci da iznosi svoje stavove. Kada nekome omogucite i pomognete mu da neko svoje pravo ostvari onda ste vi svakako vec mnogo toga o sebi rekli.