Politika

Državna crkva, crkvena država i obrnuto?

Milan Karagaća RSS / 23.09.2009. u 14:19

Svojevremeno je vladika Amfilohije otvoreno izrazio animozitet  prema “žutim”, što se valjda ima smatrati ključnim argumentum da se  “Crkva se ne meša u politički život, državne poslove i stranačku borbu”

Ipak, država se odnosi prema SPC kao prema svojoj, našoj, pa bi bio red i da se SPC odnosi prema državi i narodu kao prema svojima, bez obzira na koja je koalicija ili stranka na vlasti i na politička i druga opredelenja građana.

To država i čini. Prema podacima dostavljenim Danasu, Srpska pravoslavna crkva bi preko Ministarstva vera Vlade Srbije trebalo da u 2009. dobije državnu pomoć od oko 330 miliona dinara, odnosno po aktuelnom kursu oko 3,5 miliona evra. Postoji, međutim, crvena linija (iako crkveni velikodostojnici ne vole crveno) koju crkva ne bi trebala da prelazi kako ne bi ponižavala državu koja je više nego korektna prema njoj.

Sredstva se odvajaju od svih poreskih obveznika, što bi podrazumevalo i da se Crkva jednako odnosi prema svim građanima. A da li je baš tako? Kad se izdvajaju pare onda se kaže Crkva je naša, a  Crkva se u praksi ponaša kao da svi nisu njeni.

Za državu i narod nije  sporno da je Crkva odigrala značajnu istorijsku ulogu u očuvanju kulture i identiteta naroda, kao ni to da je sama po sebi nacionalna vrednost i institucija koja zaslužuje dužnu pažnju i brigu države

Nesporno je da SPC danas  ima izuzetan uticaj i to je verovatno jedini najmanje sporan rezultat  petooktobarskih promena . Klatno se pomerilo u drugu stranu pa je Crkva je od marginalizovane postala favorizovana, da  često prelazi granicu i  i zauzima  stavove o državnim i  političkim pitanjima.

Srbija je demokratska država u kojoj je Crkva odvojena od države a ispovedanje vere slobodno, gde se država ne meša u crkvene poslove , niti, kao što je bilo u komunističkom vremenu, ima rezervisan odnos prema vernicima.

Pristojno je da Predsednik uvažava Crkvu i sve verske zajednice ali je malo prelaženje mere kad se Crkva meša u državne poslove.

To podrazumeva da se i Crkva bavi svojim poslovima i da se ne meša u politički život, ne agituje za neke stranke, javno ne manifestuje podršku pojedinim političarima, da se ne ponaša kao politička partija.

Dok se svi trude da se dodvore vladikama, vladike unapred imaju svoje miljenike,omiljene boje, i ne kriju koga  podržavaju, a koga ne i koju boju nikako.

Nema potrebe podsećati na mnoge izjave i delovanje  pojedinih vladika od od Filareta, Pahomija, Artemija do Amfilohija, kojim daju za pravo svim onima koji u SPC vide nosioca konzervativnog, vraćanja u prošlost, nacionalizma, averzije prema savremenom i progresivnom, antievroejstva pod izgovorom antikatoličanstva i antizapadnjaštva. Istovremeno, crkveni velikodostojnici nisu uopšte alergični na valutu EU, na džipove, mobilne telephone, satelitske TV kanale, bogate rezidencije i sve ono što običnim vernicima  govore da je sotonsko.

Oni sami svrstavaju Crkvu na jednu stranu , umesto da bude institucija i opšte dobro svih građana jer je verovanje privatna stvar.

Sve one koji su zaboravili sramni govor Amfilohija na opelu pokojnom premijeru Đinđiću, Afilohije ih je podsetio svojom izjavom povodom zabrane vladici Grigoriju da gostuje na B92. On doslovno kaže:

 “Savetovao sam mu da ne učestvuje u emisiji "najžuće" među "žutim" televizijama i najnecrkvenije na Balkanu. Učinio sam to da bismo sačuvali njegov obraz i dostojanstvo Crkve.”

Za sve one koji možda ne znaju, “žuti” je omiljeni naziv koji koriste SRS, DSS, NS, SNS i razne desne patriJotske spontano organizovane omladinske organizacije bliske Crkvi, kada svom žestinom napadaju Demokratsku Stranku i ismejavaju njenu evropsku orjentaciju. Nelogično bi bilo da Amfilohije simpatiše Borisa Tadića, a da prezire njegovu stranku.

Znajući da Amfilohije pogotovo ne voli crvenu boju, a gadi se na žutu onda nije lako zaključiti  koja mu je omiljena i zašto se nikada javno ne ograđuje od delovanja pojedinih organizacija i grupa. Čak i po pitanju prošlosti SPC se stavlja apriori na jednu stranu, kao da Srbi i njeni vernici nisu bili na obe.

Iako se državni funkcioneri i političke stranke svojski trude da se što više približe Crkvi, činjenica je da je  država je mnogo odvojenija od Crkve nego Crkva od države. Crkvene institucije su mnogo prisutnije u državnim nego obrnuto.

 Posebno je pitanje zašto je Crkva uzela baš vojsku kao svoju ciljnu grupu i sa vojskom ima “specijalne i paralelne veze». Hram_1.jpg

Sve je osveštano, čak i sportski centar u Vojnoj akademiji, osveštan je skener na VMA, otvorena paraklisa,  oficire i pitomce dovoze organizovano na pričešće sve u svečanim uniformama, pa na moleban kojim Amfilohije valjda crkveno unapredjuje nove oficire.A evo kako se o tome zaista nadahnuto piše  http://www.odbrana.mod.gov.rs/odbrana096/32-33.pdf  Ako je verovanje privatna stvar, a jeste, zašto ih onda  organizovano i u uniformi vode na pričešće, po manastirima,

Sastavni deo nastavnog plana i programa školovanja budućih i usavršavanja sadašnjih oficira su tzv. poklonička putovanja i obilasci manastira kao da ne školujemo oficire za 21. nego za srednji vek.Zašto nameću oficirima da se u svakoj prilici krste kao zadušne babe.

A ovo su sigurno lepe uspomene. hilandar_1.jpg

 

hilandar_2.jpg
 

 9041_hilandar2009_12.JPG

a da li baš mora u uniformi?

 Nemam ništa protiv tradicije ali nije dobro da ih predoziraju pravoslavljem kao što su svojevremeno ideologijom SKJ, kada su iz te iste akademije naterali pitomce i oficire da uđu u autobuse i svi dođu u SC na formiranja SK Pokreta za Jugoslaviju da bi posle nekoliko meseci svi napustili. Predoziranje obično izaziva alergiju na lek. S obzirom na ogromnu ulogu koju SPC ima u profilisanju savremenog srpskog oficira, ne bi me začudilo da se iz budžeta odbrane odvoje sredstva za finansiranje te misije, pa makar i na uštrb vojnih beskućnika.

Inače, rema podacima Ministarstva vera, SPC ima 2.863 sveštenika i 1.461 monaha i monahinju, što se približava projekciji broja oficira u 2010.godini.

Sve je to lepo, lepo je da oficiri znaju našu istoriju i kulturu, neka slobodno budu i vernici kao privatna lica a ne službeno po naređenju i po jedinicama. Bilo bi pametnije da se i školske ekskurzije organizuju radi obilaska naših svetinja i kulturne baštine umesto skupih putovanja u inostranstvuu inostranstvo, ali treba imati mere.

Dakle, Crkva ima ogroman uticaj ali  i odgovornost jer može da odigra ogromnu ulogu u izvlačenju društva iz sveopšte krize. Dovoljno je samo da radi ono što joj je posao -da se više okrene brizi da vernici postanu dobri hrišćani, umesto da crkveni velikodostojnici postaju političari.

Crkva  treba da pomogne svom narodu i državi tako što će svojim delovanjem afirmisati demokratske vrednosti i doprineti izgradnji demokratske, a ne crkvene države.



Komentari (119)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

principessa_etrusca principessa_etrusca 10:10 24.09.2009

Све је релативно

Prema podacima dostavljenim Danasu, Srpska pravoslavna crkva bi preko Ministarstva vera Vlade Srbije trebalo da u 2009. dobije državnu pomoć od oko 330 miliona dinara, odnosno po aktuelnom kursu oko 3,5 miliona evra. Postoji, međutim, crvena linija (iako crkveni velikodostojnici ne vole crveno) koju crkva ne bi trebala da prelazi kako ne bi ponižavala državu koja je više nego korektna prema njoj.


Питање финансирања је наравно увек занимљиво, а сам податак о своти је нажалост непотпун. Требало би знати колико добијају остале верске заједнице, невладине организације, политичке партије и остали који су на некој врсти државне трансфузије.


Milan Karagaća Milan Karagaća 10:32 24.09.2009

Re: Све је релативно

Питање финансирања је наравно увек занимљиво, а сам податак о своти је нажалост непотпун. Требало би знати колико добијају остале верске заједнице, невладине организације, политичке партије и остали који су на некој врсти државне трансфузије.

Evo nekih podataka objavljenih u Danas-u:
"- Rebalansom budžeta Ministarstvu vera je za tri programa sa sedam projekata, uključujući i sredstva opredeljena za Nacionalni investicioni plan i finansiranje potreba Ministarstva, odobreno 748,83 miliona dinara. To predstavlja 0,10 odsto ukupnog budžeta Republike Srbije. Programski deo, što znači linija 481 za dotacije nevladinim organizacijama i Nacionalni investicioni plan, iznose 569,65 miliona dinara. Navedena sredstva raspoređuju se svim crkvama i verskim zajednicama prema učešću u stanovništvu Srbije iskazanom prema poslednjem popisu iz 2002. godine - rečeno je za Danas u Ministarstvu vera.
Pozivajući se na podatke iz poslednjeg popisa stanovništva, u Ministarstvu objašnjavaju da bi se po ovoj metodologiji za SPC izdvajalo 84,98 odsto sredstava, Rimokatoličku crkvu 5,48, Islamsku zajednicu 3,19, protestantske crkve 1,078 i Jevrejsku zajednicu 0,0071 odsto. Dosadašnja praksa, tvrde u resornom ministarstvu, pokazuje da su „manjinske“ crkve i verske zajednice, prema načelu „afirmativne akcije“, povlačile veće iznose od predviđenih.
Na pitanje Danasa da li i druga ministarstva u Vladi Srbije pomažu SPC, a da to nije po budžetskoj liniji za nevladine organizacije, u Ministarstvu vera odgovaraju da je „teško dati potpun odgovor“. Objašnjavaju da Ministarstvo kulture, saglasno Ustavu, zakonima koji uređuju tu oblast i drugim aktima, izdvaja sredstva za crkve i manastire, koji predstavljaju spomenike kulture. Takođe pominju i Ministarstvo za KiM, kao i druge resore koji pružaju pomoć manastirima ili pojedinim crkvama za izgradnju puteva, snabdevanje vodom i slično"
Kako ispada, sva ministarstva iz svoje nadležnosti daju pare za verske zajednice, počev od NIP-a, ministarstva za dijasporu, kulturu , KiM .....
Poređenja radi, evo kako je to u nekim evropskim zemljama:
U Nemačkoj plaća crkveni porez od osam odsto u pokrajinama Bavarskoj i Baden Virtenbergi, a čak devet odsto u ostatku zemlje iz kog se finansiraju sve crkvene zajednice. Svaki vernik koji želi prestati da plaća porez potpisuje izjavu da napušta svoju versku zajednicu.
U Norveškoj isto tako, ko neće da plaća porez jednostavno sam o tome odluči.
Katolička crkva od Francuske dobija novac samo za finansiranje privatnih škola i karitativne delatnosti. Sve aktivnosti crkve finansiraju se isključivo prilozima vernika koje crkva pokušava da stimuliše marketinškim metodama.


U Španiji se Katolička crkva delimično finansira iz državnog budžeta,a poreske platiše pri prijavi prihoda mogu se izjasniti za odvajanje 0,5 odsto prihoda za katoličku crkvu.

Katolička se crkva u Italiji finansira s 0,8 odsto izdavanja iz ukupnih prihoda građana i prilozima za sveštenike. Čak 85 odsto Italijana potpisom na poreskoj prijavi odlučuje se za izdvajanja crkvi.

Katolička crkva u Poljskoj državna sredstva dobija i iz crkvenog fonda kojim se finansiraju verske zajednice. Sredstva iz fonda koji je lane iznosio oko 26,74 miliona evra raspodeljuju se po broju vernika.


Drago Kovacevic Drago Kovacevic 10:47 24.09.2009

Re: Све је релативно

U Nemačkoj plaća crkveni porez od osam odsto u pokrajinama Bavarskoj i Baden Virtenbergi, a čak devet odsto u ostatku zemlje iz kog se finansiraju sve crkvene zajednice. Svaki vernik koji želi prestati da plaća porez potpisuje izjavu da napušta svoju versku zajednicu.

E, ovo je pošteno...Recimo, vernici SPC u Srbiji plaćaju porez svojoj crkvi...to pravo im treba dati. Plaćaju ga dobrovoljno, kao recimo sindikalnu članarinu.
Ja mislim da bi procenat onih koji plaćaju porez bio ispod 10 posto...Toliko je otprilike verujućih. Ostali su tamo zbog manifestacije i ideologije...
Milan Karagaća Milan Karagaća 11:22 24.09.2009

Re: Све је релативно

Drago Kovacevic
U Nemačkoj plaća crkveni porez od osam odsto u pokrajinama Bavarskoj i Baden Virtenbergi, a čak devet odsto u ostatku zemlje iz kog se finansiraju sve crkvene zajednice. Svaki vernik koji želi prestati da plaća porez potpisuje izjavu da napušta svoju versku zajednicu.

E, ovo je pošteno...Recimo, vernici SPC u Srbiji plaćaju porez svojoj crkvi...to pravo im treba dati. Plaćaju ga dobrovoljno, kao recimo sindikalnu članarinu.
Ja mislim da bi procenat onih koji plaćaju porez bio ispod 10 posto...Toliko je otprilike verujućih. Ostali su tamo zbog manifestacije i ideologije...

I ja mislim, a zavisno od visine poreza mozda bi procenat bio i manji.
Drago Kovacevic Drago Kovacevic 11:25 24.09.2009

Re: Све је релативно

I ja mislim, a zavisno od visine poreza mozda bi procenat bio i manji.

I ne samo to..Nego bi mogli i da kontrolišu kako im sveštenici troše novac...Recimo, da li vize džip, audi ili škodu. Imaju li firme poput Artemija....ili šta drugo...
odin2004 odin2004 12:15 24.09.2009

NVO

Sto se mene tice ja bih sve crkvene zajednice naterao da se registruju kao NVO.
Pa onda neka vataju clanove i uzimaju clanarinu, neka konkurisu za projekte i donacije i kako se vec NVO-i finansiraju.
Po cemu se crkvene zajednice razlikuju (sem po ideji) od nevladinih organizacija?

Ja nisam vernik i ne zelim da placam porez da bi se gradile crkve, dzamije, sinagode...

Ali ja sam poreski obveznik te bih voleo da vidim obrazlozenje zbog cega je verska zajednica bilo koja dobila pare, kakav je ona to plan i program dostavila ili na osnovu kakvog projekta je dobila pare.

Cime se to verske zajednice bave sto pomaze razvoju drustva, kojim drustveno korisnim radom pa su zasluzile da dobijaju pare iz budzeta?

I na kraju krajeva SPC nije gadljiva na pare poreskih obveznika manjisnkih grupa ali bih ih rado videla da gore na lomaci to me vec baca u rebus.

mikimedic mikimedic 12:17 24.09.2009

Re: NVO

Ja nisam vernik i ne zelim da placam porez da bi se gradile crkve, dzamije, sinagode...


a da se propagira lbgt ti je ok da placas porez?
principessa_etrusca principessa_etrusca 13:19 24.09.2009

Re: NVO

odin2004
I na kraju krajeva SPC nije gadljiva na pare poreskih obveznika manjisnkih grupa ali bih ih rado videla da gore na lomaci to me vec baca u rebus.


Управо је аутор блога само мало изнад твог коментара објаснио да финансирање верских заједница није пропорциолнално броју верника

Pozivajući se na podatke iz poslednjeg popisa stanovništva, u Ministarstvu objašnjavaju da bi se po ovoj metodologiji za SPC izdvajalo 84,98 odsto sredstava, Rimokatoličku crkvu 5,48, Islamsku zajednicu 3,19, protestantske crkve 1,078 i Jevrejsku zajednicu 0,0071 odsto. Dosadašnja praksa, tvrde u resornom ministarstvu, pokazuje da su „manjinske“ crkve i verske zajednice, prema načelu „afirmativne akcije“, povlačile veće iznose od predviđenih.


што значи да порески обвезници који су православни верници финансирају мање заједнице, а не обрнуто.

Ти си можда мислио на неке друге "мањинске групе". Ако са доста сигурности можемо да сматрамо да неко ко је Јеховин сведок није истовремено и муслиман, како можемо да знамо да неко ко је напр. глбт није истовремено православац, муслиман или напр. Јеховин сведок?

Ако оставимо цифре на страну и ко кога финансира, питање трошења буџета је у демократском систему питање консензуса.

Твоја реченица "...ja bih sve crkvene zajednice naterao...", звучи мало као кафанско булажњење would-be властодржаца.
Srđan Fuchs Srđan Fuchs 22:06 24.09.2009

posebno pitanje

Posebno je pitanje zašto je Crkva uzela baš vojsku kao svoju ciljnu grupu


vojska i krst nisu od juče skupa. oduvek je tako. od konstantinovog sna ( На путу за Вечни Град, Константин је доживео мистично искуство након кога се отворено определио за хришћанску веру. По Лактанцију, чији је спис "О смрти прогонитеља" настао већ око 317/8. год, Константину је у сну, у ноћи која је претходила бици код Милвијског моста, наложено да на штитове својих војника стави слово Х са вертикалном цртом закривљеном при врху тако да формира христорам. По Константиновом биографу епископу Евсевију Цезарејском, који је цареву биографију саставио нешто после 337. године, цар му је лично и под заклетвом неколико година касније испричао читав догађај. По Евсевијевој причи у Vita Constantini, цар се молио богу кога је поштовао и његов отац и наредног дана на небу, изнад сунца, Константин и његова војска су угледали светлосни крст са натписом "овим побеђуј" (τουτο νικα). Цар није био сигуран у значење визије док га у сну није посетио Христ и препоручио му да направи војни стег у облику знака виђеног на небу и искористи га у бици. Сутрадан, Константин је наредио да се искује војни стег (labarum) са венцем на врху у коме се налазила спојена грчка слова Х и Р у виду Христовог монограма. Након тога, цар је одлучио да следи бога који му се указао и окупио је око себе хришћанске свештенике од којих је затражио да га упуте у Христову веру. Константин није био ни први, ни последњи римски владар који је пре одлучујућег догађаја тражио и добио конкретну помоћ неке више силе. Новина је била у томе што је Константинова визија из 312. год. (видели смо да панегиричар из 310. помиње и паганску визију Аполона), имала јаку хришћанску црту. Могуће је да је један, данас уобичајни природни феномен нпр. соларни хало, протумачен као небески знак повољан за Константинов поход. Било како било, не можемо улазити у рационалистичко сецирање Константинових мотива. Почетак 4. века био је доба када се чврсто веровало, и са паганске и са хришћанске стране, да небеске силе готово свакодневно утичу на људске судбине. И сам Максенције, охрабрен пророчанством из Сибилских књига, упустио се у отворену битку са малобројнијом Константиновом војском 28. октобара 312. Стари Милвијски мост на Тибру, северно од Рима, срушен је како би се наступајућој војсци отежао приступ Граду, док су бранитељи подигли понтонски мост од чамаца. Већ приликом прве озбиљније чарке, Максенцијева војска је натерана у безглаво повлачење и понтонски мост је попустио под теретом њиховог дезорганизованог преласка реке. Међу многима који су се том приликом удавили био је и Максенције. Константин је наредног дана победоносно ушао у Рим, а Максенцијева одрубљена глава је ношена на копљу улицама града. ), pa naovamo motiv svetosti i ratnika je oduvek bio duboko uzajamno protkan. da ne dužim, dovoljno je pogledati samo vizantijski freskopis da se uvidi da pitanje ne da nije posebno, već da je naravi pravoslavno verujućeg čak i izlišno.







Milan Karagaća Milan Karagaća 23:00 24.09.2009

Re: posebno pitanje

Radi se o meri. Radi se o zameni jedne ideologije religijom.Isti oni koji su kritikovali da je JNA bila ideološka vojska sada sa velikim entuzijazmom joj usađuju religioznost.
Nisam zapazio da recimo pripadnici MUP-a tako masovno i organizovano u uniformama idu u Crkvu.
Srđan Fuchs Srđan Fuchs 23:37 24.09.2009

Re: posebno pitanje

milicija je trenirana da sluša državu, kao oni kerovi iz orvelove čuvene novele.

vojska je drugo.

mislim da treba da tražite odgovor na ovo Vaše pitanje u posledicama ratnih dejstava oko kosova.

inače, mislim da Vam je zapažanje zbog čega davati crkvi od poreza građana kada nas crkva ne tretira sve isto (mi koji je ne idemo u crkvu nismo ljudi za njih, posebno za monaštvo koje daje iz svojih redova ljudstvo u hijerarhiju; od običnog sveštenstva bih se ogradio i ne bih ih osudio pošto oni ipak imaju taj ženstveni motiv pa su blaži i humaniji od često obezčovečenih monaha) genijalno, ali mislim da je priča jalova jer niko od nas nema presudnog uticaja na poteze države, posebno takve u kojoj je predsednikova supruga monahinja.

u svakom slučaju, hvala na poučnim zapažanjima i kritici.
principessa_etrusca principessa_etrusca 10:00 25.09.2009

Re: posebno pitanje

Srđan Fuchs
inače, mislim da Vam je zapažanje zbog čega davati crkvi od poreza građana kada nas crkva ne tretira sve isto (mi koji je ne idemo u crkvu nismo ljudi za njih, posebno za monaštvo koje daje iz svojih redova ljudstvo u hijerarhiju; od običnog sveštenstva bih se ogradio i ne bih ih osudio pošto oni ipak imaju taj ženstveni motiv pa su blaži i humaniji od često obezčovečenih monaha) genijalno, ali mislim da je priča jalova jer niko od nas nema presudnog uticaja na poteze države, posebno takve u kojoj je predsednikova supruga monahinja.


Срђане, сви ми се не разбољевамо, макар не од тешких болести или хроничних болести које захтевају скупо и/или дуготрајно лечење, па ипак, сви ми, као порески обвезници дајемо новац за здравство, као што и за образовање дајемо сви, и они који школују децу и они који децу немају нити намеравају да их икада имају.

У демократском друштву трошење државног буџета је питање консензуса без могућности да свако појединачно може произвољно да примењује неки свој вето на основу своје тренутне перцепције шта је корисно, а шта није.

Са друге стране, мислим да грешиш када одвајаш свештенство и монаштво и поредиш их на штету монаха. Свештенство и монаштво су две стране истог новчића. То је можда тешко разумети из твоје перспективе (ипак живиш у земљи са државном религијом која не познаје монаштво ни као идеју ни као праксу).

Ако ишта, "обично свештенство" (како си га назвао) најдиректнније задовољава потребе своје пастве. Свештеници имају екслузивитет на једној територији-парохији, имају ценовнике или неке сугерисане цене, значи ради се о позиву (или профано, о послу). Уколико нема довољно пастве и довољно прихода са парохије (што уз све спомињане de luxe аутомобиле изгледа није случај у Србији), постоји могућност да се ради неки додатни посао.

Монаштво су људи који су на путу свог духовног уздизања и никако нису obezčovečeni. Монаси се регрутују из најразноврснијих средина и примају постриг из најразноврснијих разлога, али оно што је битно је да бити монах није професија. Примањем пострига, монаси су се одрекли материјалног света и материјалних поседа.

У већини друштава, монаси, а донекле и парохијски свештеници, су носиоци различитих друштвено корисних иницијатива, збрињавања избеглица, болесних, старих, сирочади и сл. (Погледај напр. шта раде дечански монаси или попадија Светлана Стевић из Звечана.)
Srđan Fuchs Srđan Fuchs 16:43 25.09.2009

Re: posebno pitanje

principessa_etrusca


Срђане, сви ми се не разбољевамо, макар не од тешких болести или хроничних болести које захтевају скупо и/или дуготрајно лечење, па ипак, сви ми, као порески обвезници дајемо новац за здравство, као што и за образовање дајемо сви, и они који школују децу и они који децу немају нити намеравају да их икада имају.

У демократском друштву трошење државног буџета је питање консензуса без могућности да свако појединачно може произвољно да примењује неки свој вето на основу своје тренутне перцепције шта је корисно, а шта није.

Са друге стране, мислим да грешиш када одвајаш свештенство и монаштво и поредиш их на штету монаха. Свештенство и монаштво су две стране истог новчића. То је можда тешко разумети из твоје перспективе (ипак живиш у земљи са државном религијом која не познаје монаштво ни као идеју ни као праксу).

Ако ишта, "обично свештенство" (како си га назвао) најдиректнније задовољава потребе своје пастве. Свештеници имају екслузивитет на једној територији-парохији, имају ценовнике или неке сугерисане цене, значи ради се о позиву (или профано, о послу). Уколико нема довољно пастве и довољно прихода са парохије (што уз све спомињане de luxe аутомобиле изгледа није случај у Србији), постоји могућност да се ради неки додатни посао.

Монаштво су људи који су на путу свог духовног уздизања и никако нису obezčovečeni. Монаси се регрутују из најразноврснијих средина и примају постриг из најразноврснијих разлога, али оно што је битно је да бити монах није професија. Примањем пострига, монаси су се одрекли материјалног света и материјалних поседа.

У већини друштава, монаси, а донекле и парохијски свештеници, су носиоци различитих друштвено корисних иницијатива, збрињавања избеглица, болесних, старих, сирочади и сл. (Погледај напр. шта раде дечански монаси или попадија Светлана Стевић из Звечана.)


postoji jedna dobra priča italijanskog pisca i dramaturga Dina Bucatija o monahu i gordosti, o tome kako se duhovno uzdiže i prelazi s jednog na drugi stepenik duhovnosti. monah je savršen, smiren, krotak, pun mudrosti i nadahnuća, ceo svet govori o njegovim podvizima uzdignuća duha u pustinjskim uslovima. on napreduje, postaje ispovednik, dolazi do samog vrha crkve i postaje ispovednik samog Njegovog Vrhovnog Preosveštenstva. ne postoji više niko u celoj crkvi duhovno uzvišeniji od našeg monaha. preostao je još samo jedan stepenik na koji treba da se uspne, poslednji, pijedestal svetosti. jednog dana dok se tako podvizavao u molitvama u svojoj pustinjskoj keliji, dolazi mu iz udaljene zemlje vladika, u sjajnim odorama, sa najsjajnijim prstenjem ukrašenim dragim kamenjem i dijamantima, u svojoj fascinantnoj preskupoj limuzini, i sa skupom cigaretom u desnoj ruci. došao sam da te ispovedim, kaže mu vladika. znaš, od početka si mi privukao pažnju. tvoj post, tvoj asketizam, uzdržanje, smirenost... oduvek su bili enigma za mene. gledao sam te kako rasteš u duhu, uspinješ u hijerarhiji, postavio sam te za ispovednika same Njegove Svetosti. tvoja duša je dosegle krajnje visine produhovljenja. izgubio sam skoro svaku nadu da ću moći da sprečim tvoju dušu u spasenju. shvatio sam međutim gde je tvoj greh. u svom usponu duha, sasvim si izgubio brigu za bližnjeg. prestao si da ga ljubiš kao samog sebe. zavoleo si sebe. nisi ni primetio kada je tvoj duh prešao u erije gordosti. tu sam te uhvatio. spremi se, dragi moj isposniče, vreme je za tvoju dušu da pođe sa mnom u podzemni svet.

ovakva slična je i ogromna većina naših monaha. gordi, uobraženi, umišljeni, zatvoreni u sebe i natripovani svojom duhovnom izuzetnošću. prema celom spoljašnjem svetu, što je krivica današnjih srpskih duhovnika iz ranga amfilohija, irineja, artemija, atanasija, i t. d. osećaju i ispoljavaju kompleks više vrednosti, posebno prema većini srpskog građanstva koje ne posećuje crkve.

nema potrebe da država daje pare crkvi. crkva je dobila natrag skoro kompletnu imovinu zaplenjenu od strane prethodnog, totalitarnog režima. svaki pojedinačni monah može kao bilo ko od nas da radi na toj imovini, mogu da se bave poljoprivredom pretežno pošto su dobili natrag stotine hiljada hektara nekretnina. mogu da izdaju te nekretnine. da ne govorimo o vladikama i starešinama manastira koji pored crkvenih funkcija obavljaju i svetovne, naprimer član borda nacionalnog radio-difuznog saveta, predsednik fonda za izdavanje stipendija mladim talentima, član akademije nauka, oficir vojske, i tome slično.

za zemlju čija većinska populacija živi ispod svakog nivoa pristojne egzistencije, bolje je i pametnije da se milioni raspoređuju porodicama koje žive od jedne plate od 20000 dinara, a ne crkvi koja je ionako prebogata i moćna.

nisam nameravao ovo da vam kažem, ali kada ste me već povukli za tastaturu...
principessa_etrusca principessa_etrusca 10:28 26.09.2009

Re: posebno pitanje

ovakva slična je i ogromna većina naših monaha. gordi, uobraženi, umišljeni, zatvoreni u sebe i natripovani svojom duhovnom izuzetnošću. prema celom spoljašnjem svetu, što je krivica današnjih srpskih duhovnika iz ranga amfilohija, irineja, artemija, atanasija, i t. d. osećaju i ispoljavaju kompleks više vrednosti, posebno prema većini srpskog građanstva koje ne posećuje crkve.


Мислим да постоји проблем у твојој методологији.

Ја познајем неколико монаха који нису ни горди ни некомуникативни (али не тврдим да нема и оних који јесу). Ти такође, јасно, имаш неки свој ограничени узорак (од можда три, десет или петнаест?) монаха, али те ограниченост твог узорка не спречава да екстраполираш и закључујеш о "огромној већини" (што би било хиљаду, хиљаду и по или две хиљаде?).

Мала сугестија: можда би било интересантно да напишеш нешто о односу државе и Врховног Рабината у Израелу.
Srđan Fuchs Srđan Fuchs 12:25 26.09.2009

Re: posebno pitanje

primetio sam i u prethodnom postu da ste se uhvatili za ovo. žao mi je što ste time probušili rupu u svom, inače, izvanrednom izlaganju.
Мала сугестија: можда би било интересантно да напишеш нешто о односу државе и Врховног Рабината у Израелу.


poznajem mnogo više monaha nego što možete da zamislite, pošto sam kao 19-ogodišnjak želeo da se zamonašim jer mi je to tada izgledalo kao vrh humanosti. pored toga, moja profesija je profesija agenta pri izraelskom ministarstvu turizma i vezana je prevashodno za crkvene grupacije koje posećuju izrael. dakle, imam češće i više profesionalnog dodira sa monasima i ne pričam stvari napamet.

verujem da ne grešim kada kažem da je većina od hiljadu ili dve monaha okrenuta prema svetu, odnosno običnom srpskom građanstvu da tako kažem, sa posebnim osećanjem sublimirane mržnje odnosno gordosti (termin koji se upotrebljava u pravoslavnoj bogoslovskoj asketologiji). mislim da neću ni pogrešiti kada kažem da jedno ili dvoje monaha (kod monahinja bih se uzdržao od ove moje teške sveobuhvatne optužbe) od deset nije ovakvo kakvima ih ja opisujem.

odaklo ovo potiče. potiče pre svega od njihovih duhovnika. istecište ove sublimirane mržnje je u duhovnicima prve i druge generacije. dakle, ako postoji istočnik (namerno upotrebljavam pravoslavnu terminologiju ne bih li vam više približio problematiku na način na koji je ja subjektivno shvatam) pravoslavnog duhovništva, i on je u avi justinu popoviću, postoje prva i druga generacija duhovnika u obliku starijih vladika (irinej, amfilohij, atanasij, artemij) i mlađih (teodosij dečanski, joanikij cetinjski, porfirij i fotij koviljski, i drugi) koji prenose ovaj vajb na mlađe monahe. taj vajb je vajb idolatrije smrti. kod mladih kandidata za monahe se prevashodno spoljašnji svet poistovećuje se definitivnom, konačnom i apsolutnom smrću. tako se raskidaju sve veze mladih iskušenika sa spoljašnjim svetom, odnosno svakidašnjicom, i onda im se postepeno ubacuju u svest i podsvest matriksi privrženosti monaškom tipu života. mladi i stariji duhovnici obično ostavljaju privid smirenosti i ostvarenosti ličnosti na planu oduhovljenja ljudskog bića.

šta se dešava, međutim, kada regrutovani (vaš termin, princezo etruska) kandidat jednom počne da želi da ispoljava sopstvenu volju? ceo svet privida harmonije i savršenstva tada počne da se ruši. ostatak zajednice se prema ovom nevernom tomi okreće sa hladnoćom i netolerancijom, sublimiranom mržnjom. čovek ne može biti monah i imati svoju volju. on može imati samo volju duhovnika, pošto je hrist po definiciji nedosežan za nas grešne, dok je duhovnik posrednik između naše i nedosežne realnosti božanstvenog oduhovljenja.

samo po sebi, ovo je funkcionalnost sektaške zajednice, i tu nema ništa po sebi čudno. neko je poželeo da bude član sekte, onda sam snosi odgovornost za ono što će sekta uraditi njegovoj psihi.

međutim, problem nastaje kada norma sektaškog načina života počne da se preliva izvan zidina njihovog samozatočenja u okvire svakidašnjice. tada je njihov prodor neophodno zaustaviti kao što se zaustavlja virus, u ovom slučaju virus nihilizma. nije nimalo čudno da se nihilizam pravoslavnog načina života prepoznaje u nihilizmu današnje ekstremne desnice: spremno i odgovorno tvrdim da i jedni i drugi svesno (koliko se može reći za ispranu, zarobljenu svest da je svesna) sublimirano mrze mirjanski oblik života - pod izgovorom da mrze greh u njima a ne njih same.

da zaokružim komentar, nemam ništa protiv da se ovi momci i devojke bore protiv univerzalnog greha čovečanstva. međutim, jedini problem je što je univerzalni greh u njima samima, a ne u nama (njihovim bližnjima). kada mrze, trebaju da mrze sebe a ne nas, mada je i to protiv hristove zapovesti "ljubi svog bližnjeg kao sebe samoga". ljubi dakle, a ne mrzi, ma koliko bih ja pederski, jevrejski, lezbejski, nearijevski Srbin mogao biti.

pozdrav.
principessa_etrusca principessa_etrusca 15:08 26.09.2009

Re: posebno pitanje

"Много више него што можете да замислите" наравно није никакав број који би ствари ставио у неку перспективу и подупрео оно што тврдиш о "огромној већини".

Боравити у манастиру као гост и касније евенуално као искушеник сигурно да може да доведе до неких увида, ипак ради се само о једном братству и веома ограниченој могућности стварног упознавања, а питање је колико се могу упознати и клијенти током неколико дана нечега што је за њих поклоничко путовање, а ти техничко лице, т.ј. "тумач".

У сваком случају, дозволи да твоја искуства са монаштвом сматрам површним. Таква су и моја, али ја себе не сматрам стручњаком за цркву, веру, монаштво, однос цркве и државе и сл, т.ј. све оно о чему ти имаш веома чврста уверења.

Наравно, постоје и очекивања која често могу да буду сасвим нереална. Ми сви (people) смо несавршена и незавршена бића на неком свом путу. Мислим да је кључ у томе да тако видимо и монахе.

У хришћанској, а посебно православној традицији "свет" је синоним за све страсти, и у том смислу, "смрт свету" је позив на ослобођење, а никакав "вајб смрти". [url=http://www.desertwisdom.org/dttw/][/url]

А када прочитам сва ова општа места у твом коментару, презентирана као нека инсајдерска знања, нисам сигурна да уопште разумеш оно о чему пишеш.
Srđan Fuchs Srđan Fuchs 22:14 24.09.2009

istini za volju

nije ni američka vojska išta bolja. imao sam priliku tokom studija u jerusalimu da sretnem toliko američkih mornara, komandosa, pilota, vezista, inženjeraca... koji su toliko posvećeno pohađali kurseve hebrew bible i svi su posvećeno išli subotom i nedeljom na baptističke i evangeličke mise. isto ...nje drugo pakovanje, što kaže naš narod.
Srđan Fuchs Srđan Fuchs 22:19 24.09.2009

Re: istini za volju

kada smo već kod toga, pošto je meni tema omamljivanja prigušene agresije religioznošću intrigantna,
vojska mora da poseduje neki ideal implementiran u sistem naredbi da bi išla bezglavo da gine za ne znam koje uzvišene ciljeve. da li je taj ideal patria, partija, demokratski, komunistički sistem, hristos, jehova ili alah, potpuno je nevažno, važno je da vojnik ima nešto inkodirano u (pod)svest pošto u protivnom niko normalan ne bi išao da gine za nekog drugog, posebno ne za neke tako apstraktne ideje kao što su država ili bog.
die hard die hard 22:27 24.09.2009

Re: istini za volju

Srđan Fuchs
kada smo već kod toga, pošto je meni tema omamljivanja prigušene agresija relgioznošću intrigantna,
vojska mora da poseduje neki ideal implementiran da bi išla bezglavo da gine za ne znam koje uzvišene ciljeve. da li je taj ideal patria, partija, demokratski, komunistički sistem, hristos, jehova ili alah, potpuno je nevažno, važno je da vojnik ima nešto inkodirano u svest pošto u protivnom niko normalan ne bi išao da gine za nekog drugo, posebno ne za neke tako apstraktne ideje kao što su država ili bog.


kako ovo pribliziti ljudima, to je pitanje.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana