Svojevremeno je vladika Amfilohije otvoreno izrazio animozitet prema “žutim”, što se valjda ima smatrati ključnim argumentum da se “Crkva se ne meša u politički život, državne poslove i stranačku borbu”
Ipak, država se odnosi prema SPC kao prema svojoj, našoj, pa bi bio red i da se SPC odnosi prema državi i narodu kao prema svojima, bez obzira na koja je koalicija ili stranka na vlasti i na politička i druga opredelenja građana.
To država i čini. Prema podacima dostavljenim Danasu, Srpska pravoslavna crkva bi preko Ministarstva vera Vlade Srbije trebalo da u 2009. dobije državnu pomoć od oko 330 miliona dinara, odnosno po aktuelnom kursu oko 3,5 miliona evra. Postoji, međutim, crvena linija (iako crkveni velikodostojnici ne vole crveno) koju crkva ne bi trebala da prelazi kako ne bi ponižavala državu koja je više nego korektna prema njoj.
Sredstva se odvajaju od svih poreskih obveznika, što bi podrazumevalo i da se Crkva jednako odnosi prema svim građanima. A da li je baš tako? Kad se izdvajaju pare onda se kaže Crkva je naša, a Crkva se u praksi ponaša kao da svi nisu njeni.
Za državu i narod nije sporno da je Crkva odigrala značajnu istorijsku ulogu u očuvanju kulture i identiteta naroda, kao ni to da je sama po sebi nacionalna vrednost i institucija koja zaslužuje dužnu pažnju i brigu države
Nesporno je da SPC danas ima izuzetan uticaj i to je verovatno jedini najmanje sporan rezultat petooktobarskih promena . Klatno se pomerilo u drugu stranu pa je Crkva je od marginalizovane postala favorizovana, da često prelazi granicu i i zauzima stavove o državnim i političkim pitanjima.
Srbija je demokratska država u kojoj je Crkva odvojena od države a ispovedanje vere slobodno, gde se država ne meša u crkvene poslove , niti, kao što je bilo u komunističkom vremenu, ima rezervisan odnos prema vernicima.
Pristojno je da Predsednik uvažava Crkvu i sve verske zajednice ali je malo prelaženje mere kad se Crkva meša u državne poslove.
To podrazumeva da se i Crkva bavi svojim poslovima i da se ne meša u politički život, ne agituje za neke stranke, javno ne manifestuje podršku pojedinim političarima, da se ne ponaša kao politička partija.
Dok se svi trude da se dodvore vladikama, vladike unapred imaju svoje miljenike,omiljene boje, i ne kriju koga podržavaju, a koga ne i koju boju nikako.
Nema potrebe podsećati na mnoge izjave i delovanje pojedinih vladika od od Filareta, Pahomija, Artemija do Amfilohija, kojim daju za pravo svim onima koji u SPC vide nosioca konzervativnog, vraćanja u prošlost, nacionalizma, averzije prema savremenom i progresivnom, antievroejstva pod izgovorom antikatoličanstva i antizapadnjaštva. Istovremeno, crkveni velikodostojnici nisu uopšte alergični na valutu EU, na džipove, mobilne telephone, satelitske TV kanale, bogate rezidencije i sve ono što običnim vernicima govore da je sotonsko.
Oni sami svrstavaju Crkvu na jednu stranu , umesto da bude institucija i opšte dobro svih građana jer je verovanje privatna stvar.
Sve one koji su zaboravili sramni govor Amfilohija na opelu pokojnom premijeru Đinđiću, Afilohije ih je podsetio svojom izjavom povodom zabrane vladici Grigoriju da gostuje na B92. On doslovno kaže:
“Savetovao sam mu da ne učestvuje u emisiji "najžuće" među "žutim" televizijama i najnecrkvenije na Balkanu. Učinio sam to da bismo sačuvali njegov obraz i dostojanstvo Crkve.”
Za sve one koji možda ne znaju, “žuti” je omiljeni naziv koji koriste SRS, DSS, NS, SNS i razne desne patriJotske spontano organizovane omladinske organizacije bliske Crkvi, kada svom žestinom napadaju Demokratsku Stranku i ismejavaju njenu evropsku orjentaciju. Nelogično bi bilo da Amfilohije simpatiše Borisa Tadića, a da prezire njegovu stranku.
Znajući da Amfilohije pogotovo ne voli crvenu boju, a gadi se na žutu onda nije lako zaključiti koja mu je omiljena i zašto se nikada javno ne ograđuje od delovanja pojedinih organizacija i grupa. Čak i po pitanju prošlosti SPC se stavlja apriori na jednu stranu, kao da Srbi i njeni vernici nisu bili na obe.
Iako se državni funkcioneri i političke stranke svojski trude da se što više približe Crkvi, činjenica je da je država je mnogo odvojenija od Crkve nego Crkva od države. Crkvene institucije su mnogo prisutnije u državnim nego obrnuto.
Posebno je pitanje zašto je Crkva uzela baš vojsku kao svoju ciljnu grupu i sa vojskom ima “specijalne i paralelne veze».
Sve je osveštano, čak i sportski centar u Vojnoj akademiji, osveštan je skener na VMA, otvorena paraklisa, oficire i pitomce dovoze organizovano na pričešće sve u svečanim uniformama, pa na moleban kojim Amfilohije valjda crkveno unapredjuje nove oficire.A evo kako se o tome zaista nadahnuto piše http://www.odbrana.mod.gov.rs/odbrana096/32-33.pdf Ako je verovanje privatna stvar, a jeste, zašto ih onda organizovano i u uniformi vode na pričešće, po manastirima,
Sastavni deo nastavnog plana i programa školovanja budućih i usavršavanja sadašnjih oficira su tzv. poklonička putovanja i obilasci manastira kao da ne školujemo oficire za 21. nego za srednji vek.Zašto nameću oficirima da se u svakoj prilici krste kao zadušne babe.
A ovo su sigurno lepe uspomene.
a da li baš mora u uniformi?
Nemam ništa protiv tradicije ali nije dobro da ih predoziraju pravoslavljem kao što su svojevremeno ideologijom SKJ, kada su iz te iste akademije naterali pitomce i oficire da uđu u autobuse i svi dođu u SC na formiranja SK Pokreta za Jugoslaviju da bi posle nekoliko meseci svi napustili. Predoziranje obično izaziva alergiju na lek. S obzirom na ogromnu ulogu koju SPC ima u profilisanju savremenog srpskog oficira, ne bi me začudilo da se iz budžeta odbrane odvoje sredstva za finansiranje te misije, pa makar i na uštrb vojnih beskućnika.
Inače, rema podacima Ministarstva vera, SPC ima 2.863 sveštenika i 1.461 monaha i monahinju, što se približava projekciji broja oficira u 2010.godini.
Sve je to lepo, lepo je da oficiri znaju našu istoriju i kulturu, neka slobodno budu i vernici kao privatna lica a ne službeno po naređenju i po jedinicama. Bilo bi pametnije da se i školske ekskurzije organizuju radi obilaska naših svetinja i kulturne baštine umesto skupih putovanja u inostranstvuu inostranstvo, ali treba imati mere.
Dakle, Crkva ima ogroman uticaj ali i odgovornost jer može da odigra ogromnu ulogu u izvlačenju društva iz sveopšte krize. Dovoljno je samo da radi ono što joj je posao -da se više okrene brizi da vernici postanu dobri hrišćani, umesto da crkveni velikodostojnici postaju političari.
Crkva treba da pomogne svom narodu i državi tako što će svojim delovanjem afirmisati demokratske vrednosti i doprineti izgradnji demokratske, a ne crkvene države.