Danas sam imao zanimljiv događaj. Oko podne istrčim sa posla (i mi nepušači imamo dušu) da kupim neku grickalicu. Moju pauzu, inače, retko koristim. Baš sam zamislio da ću da pogrickam sveže ukusne sirove bademe. Došlo mi. A došlo mi dok sam na poslu čitao prikaz knjige Zorana Lučića Ogledi iz istorije antičke geometrije, Biblioteka: Nauka, izdanje Službenog glasnika. Pušači imaju privilegiju u firmi. Mnogo je strašno kad neko otvori novine na radnom mestu. Ali pušač ode sa radnog mesta i kad naiđe direktor (npr. ja) kolege kažu on je otišao na pušenje pred zgradu. Aha, e, onda je u redu. I tako nekoliko puta dnevno. Zato ja dam sebi pravo da bacim oko na Blog, otvorim novine, ili skoknem do prodavnice u radno vreme.
Vi znate da sam ja rođen 1921. godine. A ipak radim. Da se zna i da ne bude zabune. Svi moji su dugovečni i zdravi, pa i ja.
Elem, tu gde ja radim, ima jedan mali MAXI diskont (nejasno je zašto se zove diskont kad su cene najviše u gradu Beogradu). Između moje zgrade i tog MAXI diskonta je ulica: dve trake u jednom smeru, dve trake u drugom smeru a između travnato ostrvo. Po trakama šišaju automobili. A ja hoću da pređem ulicu na pešačkom prelazu i izbijem pravo na ulaz u gorepomenuti MAXI.
Tek sad počinje priča.
Prvi deo priče. Smer sever-jug.
Stanem ja jednom nogom, oprezno, na ulicu. Automobili šišaju. Spustim ja i drugu nogu na ulicu, oni i dalje šišaju. Petak je, valjda ljudi žure, ranije izašli sa posla, pa da stignu tamo gde su naumili. Sačekam ja par desetina sekundi, uhvatim pauzu među automobilima, i potrčim i stignem do pešačkog ostrva. Gledam željno u onaj MAXI i sanjam sveže, sirove, bademe. Opet, spustim jednu nogu, šišanje, spustim drugu, šiašnje. Sačekam koliko je bezbedno, i trk na trotoar. Uh. Stigoh. Razmišljam, sav mi život prođe kroz glavu. Zapamtio sam face nekih vozača čija sam vozila izbegao. Bilo je i žena, i starih i mladih, ali svi su imali zgrčenu facu, malo nagnuti ka šoferšajbni, kao da žele da kažu: izvini čoveče, žurim, samo ja da prođem pa neka ti posle staju drugi. Dvoje je telefoniralo mobilnim-ti su posebno opasni. To je prvi deo priče.
Sredina između dva dela priče. Kao ono ostrvo između dva smera ulice koju prelazim.
Kad sam se dokopao trotoara ispred MAXIJA i vratio iz filma o proteklom životu vidim da ispred mene stoji slep čovek. U crnini, a nosi beli štap. Mlađi od mene, naravno. Setim se da sam pre nekoliko godina pomogao tom istom čoveku da se provuče pored nekakvih metalnih šipki i betonske kante za đubre i onda mu pomogao da uđe u gradski autobus. Davno sam gledao kako se u centru Beograda slepi čovek mučno probija kroz gužvu. Ljudi se sklanjaju i gledaju da li će čovek da se udari ili saplete. Od tada uvek pomažem slepima na ulicama. Nije teško.
Kad vidim slepog čoveka kako ide ulicom, imam kombinovan užasan osećaj straha i divljenja. Odmah ostavljam sve poslove i trčim da pomognem. U Beogradu je to zaista neophodno. Toliko ima prepreka i na zemlji i u visini očiju i glave, da toga postaneš svestan tek kad vidiš slepog čoveka kako se sapliće i udara. Npr. oni prozori u prizemlju nekih firmi koji se otvaraju ka spolja. Možeš da pogineš ako naletiš na oštru ivicu ili ćošak takvog prozora. Ili betonske žardinjere-kao antitenkovske prepreke.
Pitam ga da li želi da mu pomognem da pređe ulicu, i on to sa vidljivim olakšanjem prihvata.
Drugi deo priče. Smer jug-sever.
Spuštamo noge na ulicu, on sa belim štapom. Ja se sad vraćam putem kojim sam došao. Automobili staju. Poneki šišne onom drugom trakom. Ali napredujemo, ruku pod ruku, bez problema ka pešačkom ostrvu. Stižemo i do drugog smera. Isto. Kočnica škripne, neko lagano uspori. Hvala ti, slepi, što si mi pomogao da pređem bezbedno ulicu.
Govorim mu kad nailazimo na ivičnjake. Sad smo na bezbednom. Pitam ga kuda ide, i krećem sa njim iako on kaže da dalje može sam. Ne puštam da ide sam. Odjednom počinje da mi priča. Danas je mesec dana kako mu je žena umrla. Nemaju dece. Živi sam. Ženina rodbina je sav novac sa računa digla i on sad nema prihoda. Ide u bivšu firmu gde je radio kao telefonista da traži pomoć (ne mogu da vam opišem koliko me nerviraju novi Call centri koji mi puštaju muziku i kad mi nije do muzike). Nekako mu verujem ali... sve je moguće. Priča mi kako su ga ljudi kojima je najviše verovao prevarili. E, to mu baš verujem.
Popeli smo se stepenicama do njegove bivše firme i tu smo se rastali.
Pitao sam se kako bi on prešao ulicu da nisam ja naišao. Kako se uopšte kreće, ide autobusom? Divljenje. Tuga.
Posle svega sam se osećao ponosnim. Kao da sam uradio bogzna kakvo herojsko delo.
I onda sam se vratio ka onom MAXIJU. Da ne ponavljam, prešao sam, živ sam. Nije bilo badema, kupio sam pistaće i kikiriki.
Danas je 25. septembar 2009. Ostavio sam trag pored puta. Nije loš dan.