Sve što znam o pticama

nistagmus RSS / 28.09.2009. u 12:44

Ja imam ime. Slično tvom, Masayanga, a možda bi bilo bolje da se zovem Mutambu, ili Džo. Džo je do jaja. Mada, možda bih mogao da nosim ime nekog vladara, recimo Nabukodonosor, ili Tutankamon, ili Aleksandar. Mogao bih da se zovem i Crna Stena, da to bi bilo strava.
Da nosim ime čuvenog poglavice Sijetl (Seattle).
Ja imam ime i nosim ga sa ponosom na poleđini.
Ja imam ime, ali niko ne želi da ga sazna.
Ja sam veoma pedantan. Ja sakupljam đubre. Ne podnosim te slinave maramice svuda oko mene, ne podnosim omote od čokoladica, lepljiva pakovanja ispijenih sokova, zgužvane hartije, iskorišćene kondome, ostatke hrane, masne kartonske tanjiriće od pice, polu trulu koru banane i mušice. Mrzim mušice.
Ja sam veoma pedantan.
Ja gutam đubre.
Znate, živim sa tim neurednim čovekom, sa mašinom za proizvodnju smrada, sa tim dlakavim debelim majmunom. On baca te njegove smrdljive čarape po svim uglovima stana, postiže golove. I svake jebene nedelje šeta se go po stanu. Odvratna egoistična svinja. Ima tu stomačinu i ćevape umesto prstiju; i nema kosu. On nosi taj srebrni lanac oko vrata i trguje video kamerama i foto aparatima.
Petkom uveče izlazi. Stavlja debeo sloj stiptika i hiljade kapi parfema; oblači šarene košulje i proverava skrivenu kameru koja puca na krevet sa posteljinom boje vina; kuvanog vina. Kasno u noć dolazi pijan i uvek sa nekom drugom. Onda ispiju po jedan viski, a zatim uskaču u krevet.
Neke vole da su gore i da divljački rade kukovima izmorenog bika na rodeo duelu, da miluju svoje grudi nepostojećim uzdama. Neke vole od pozadi, pa da zagrizu jastuk i šmrkaju guščije paperje. Neke samo legnu i podignu noge dizalicom: zadovolji me. Neke su vatrene, neke pasivne, neke vrište ko nenormalne, neke ćute ko zaklane, neke udaraju šamare i grebu po leđima, a neke... neke traže da ih bije po guzovima. Neke su debele, gotovo koliko i on. Neke imaju ogromne grudi, a neke su fenomenalne. Ima i plavih i crnih i riđih i tamnih i svetlih, i onih sa naočarima, i onih sa pirsingom po celom telu. Ima ih raznih, ali sve imaju istu svrhu, da utole glad proždrljivom objektivu skrivene kamere.
Subotom dođu ti njegovi ortaci. I on otvori pivo i pušta im te svoje filmove. Uspaljeni mladići divljaju i hvataju se za taj neuredan predeo između nogu oko šlica. Uspaljeni hormoni bulje u te zadnjice i kao da su na času ženske anatomije.
Vivisekcija intimnosti u jednom činu!.
Isto urlanje i flaše piva i gomila pikavaca, koji smrde ko odžak neke trule fabrike, i znojave majce i smrad ispod pazuha, i lopta; uvek su ista ta njihova okupljana. Čini mi se da oni ništa drugo i ne rade u životu. Čini mi se da su prazni i tupavi. Gotovo sam siguran da nemaju pojma o teroiji verovatnoće, o inkunabulama, o braći Limijer, o Solu Belou, o otrovnoj kukuti. Oni su impotentne drkadžije, a ja mnoge stvari znam. Tri godine sam proveo na fakultetu slušajući svakojaka predavanja.
Ah, to su bila divna vremena. Sve je bilo divno dok me nisu iznenada, nečijom greškom izbacili. Par dana posle toga pokupio me je ovaj debeljan i tu je moje napredovanje u znanju naglo prekinuto.
Znam sve o crnim rupama, o balansnim modulatorima, o Egiptu, o viscerorecepciji, o Pavlovljevoj komori, o Ešovom eksperimentu o konformiranju. Znam mnogo toga, ali jedno je za mene misterija.
Ptice.
Da, ptice.
Kako to da ptice lete?
Znate, teško je meni iz ovog ugla da vidim te razdragane pesnike.
Znate živim na jedanaestom spratu i jedini prozor kroz koji vidim dan kažu da gleda na kineski restoran i parking. Nema zelenila. Nema ni ptica. Koliko sam dugo već ovde, a nikada nisam video ni jednu ptičicu da je sletela na prozor.
Kako to ptice lete?
Ja bih želeo da poletim. Da vidim Njujork, da postanem slavan. Probao bih da postanem parče umetnosti. Izlagali bi me u najprestižnijim galerijama. Govorio bih ljudima o važnosti reciklaže. Ljudi nisu svesni, progutaće ih sopstveno đubre jednog sunčanog dana, a oni neće moći da vide to sunce.
Ja znam sve o đubretu.
Pre no što sam dospeo na fakultetu pomagao sam jednom uvaženom profesoru. Bio mi je prijatelj. Nikada me nije trovao opušcima od cigareta, ostacima bačene hrane i drugojakim egzotičnim podlogama za ubitačne bakterije. Morao sam jedino da trpim i sakupljam te njegove pogrešne reči. On je pisao. Mnogo je pisao. Pisao je i o pticama. Tada sam saznao da ptice lete. Stalno je ponavljao kako ptice preleću planine, okeane, čitava prostranstva lepote;
"žude za večitim letom", citirao je nekog.
On je pisao, a sve pogrešne reči, rečenice, cele strane teksta gužvao, lomio besnim ugrizima šaka i bacao. Onda bi se dugo zamislio nad pisaćom mašinom, pa bi odšetao do prozora, a zatim bi jednostavno iz njega potekla niska reči, možda i ceo roman; vratio bi se nazad nad mašinom i nastavio da kuca. Nikada nije kucao na računaru.
Upoznali smo se u jednoj prodavnici plastike na uglu prelepe ulice prepune kestenja; tuda sam s jeseni viđao mnoge parove kako prolaze stazama ljubavi preko pozlaćenih listova držeći se za usne. Voleo je jarko crvenu boju, zato me je valjda i primetio. Jednostavno je prišao i rukovao se sa mnom. U tom stisku prepoznao sam budućeg prijatelja, i nisam nimalo pogrešio.
Kada je završio tu njegovu knjigu o pticama otišao je na put. Trinaest tužnih dana proveo sam pored njegovog pisaćeg stola. U svakom trenu dosada i ubitačna praznina. Gubio sam smisao svog postojanja. Tona prašine pala je na moja ramena, a jeziva tmina držala me u strahu da je sunce umrlo; kasnije sam shvatio da je sve to bilo zbog debelih zavesa. Tada sam zamrzeo sat. Zamrzeo sam to njegovo kikotanje i tu njegovu filozofiju o vremenu. Zamrzeo sam i devojčicu iz susednog stana koja je svakog božjeg jutra svirala Šopena i strašno mnogo grešila.
I jednog dana kada sam gotovo bio siguran da sam umro, a slušao sam strašne priče o smrti i uvek sam se pitao kako je to biti mrtav, on je uleteo u stan i razmakao te teške zavese.
Danas sam veoma živ i kajem se zbog toga. Pogledajte ovog skota. Njegovo sedmo pivo već curi niz vrat i ispunjava penom ukiseljeni pupak. Go sedi u kožnoj fotelji i bulji u taj jebeni TV.
Trulež.
Jad.
Opsena samoljublja.
Lažna ideja postojanja.
Predigra večnosti i bolna sekunda.
I njega će život zajebati. Ja nisam vračka koja kune, ali voleo bih da je takva njegova sudbina. Voleo bih da žrtvujem ovog jarca tim nekim krvožednim bogovima, a da mi usliše molitve i vrate prijatelja.
On ne zna ništa o Sumerskoj civilizaciji, niti zna išta o Vavilonu; živi taj svoj malodušni život ograničen vremenom u kome egzistira i zaslepnjen idejom da za život, spoznaja istine nije potrebna. On živi jednostavno, u harmoniji sa njegovom foteljom; sa snimcima nagih predela; sa prazninom u duši koja mu nije tako teška; sa lažnim osećajem da postoji, a zapravo njega možda i nema.
I jedan tren koji mu razvuče osmeh na licu na kratko me podseti da i njegov život vredi; u tom osmehu razgoliti se smisao i skače sa ruba usana u iskrivljen prostor i razbija se o pločnik na mirisne, šarenolike fragmente mozaika radosti; taj smeh me uvek podseti da je život radost i tako ga treba živeti.
Nakon smeha on se uhvati za testise, ili izuje njegove čarape ne bi li ih omirisao, a iz mene istog trena gejziri prezira, ili sama erupcija vulkana mržnje natera da zaurlam na debelog kretena; on me nikada nije čuo.
Asinuh je bio blagoslovljen prokletstvom da se raduje čak i kada su vremena mračna i teška; i kada ti blistavi šiljci naležu grudi i lagano prodiru u telo, a ti vrištiš i osećaš bol svakim milimetrom kojim oštrica napreduje. Asinuh je mogao da se uvek raduje, a ta njegova neobuzdiva radost bogovima je počela da liči na ruganje. Kaznili su ga ni krivog ni dužnog. On se smejao. Kaznili su ga opet. On se opet smejao. Pobili su mu sve koje je voleo, a on je lio suze nad grobovima i smejao se; prolivene suze obasjane belinom njegovih zuba dok se smejao izmamiše najlepše cveće da obraste tužno parče zemlje i božanstvenim mirisom nadvlada miris smrti. Ne mogavši mu ništa razjareni bogovi staviše ga na vrh jedne planine gde ga je Sunce pržilo do smrti. On je voleo Sunce i iz Sunca je dolazila sva njegova radost. To su znali i bogovi i zato su želeli baš Suncem da ga unište.
Sunce je peklo sve jače i jače, a niz strme obronke planine valjao se smeh izmorenog Asinuha. I Sunce je pržilo i sve trave pretvoriše se u prah i pepeo; i niz obronke ostade samo goli kamen i po njemu još uvek Asinuhov smeh se valjao. Dvadeset prvog dana je umro. Dušu je predao usiljenom Suncu, a ono iz sažaljenja nagovori vetar da neprestano duva oko planine i pronosi mrtav Asinuhov osmeh kao odjek na radost jednog čoveka kog su bogovi kaznili samo zato što je bio srećniji od njih.
Hej, ti debeli skote sa osmehom na usnama, sa zdrobljenom sažvakanom bananom u ustima; ti koji se poput Asinuha smeješ sedeći go u kožnoj fotelji; smeješ se blagoslovljen svojom glupošću, a oko tebe kruže tri nasmejane mušice koje ti se podsmevaju; hej ti, persono sa kojom delim ove kvadratne metre tuge; hej ti podeli sa mnom malo svoje radosti, kaži mi tri lepe stvari koje su ti se desile, pričajmo. Konverzacija je odlična stvar među prijateljima, ali i neprijatelji razmenjuju s vremena na vreme reči. Manje su bolnije od metaka. Pogledaj me. Hej, pa to sam ja. Onaj koji je fasciniran letom ptica. Onaj koji sanja o prostranstvima i skočiće sa ovog našek malenog prozora pravo na kineski restoran, samo da bi osetio trenutak leta. Hej pričajmo snobe.
Ne, ne, stani, nećeš valjda...?
Ne, pa ničim te nisam uvredio. Zašto?
I snob me pogađa korom od banane. Ona je za trenutak ostala obešena o moj nos, a zatim je skliznula na pod ostavljajući lepljiv trag po mom licu. Kretenčino ničim to nisam zaslužio.
Zatim je debeli majmun ustao iz fotelje i krenuo da podigne ostatak banane sa poda. Podigao je koru i gurnuo meni u usta. Šta bi to trebalo da znači, truleće ta jebena kora banane i sletaće mušice na nju i legije smrdljivih bakterija obučavaće se tu za ratne pohode.
To je sve zato što sam od plastike, zar ne?
Pa priznaj skote!
To je zato što sam crven?
Svinjo debela!
Svinja debela gegajući se odlazi nazad u fotelju. Ja ostajem na podu pun nekog đubreta i razočaran istinom da nikada neću saznati kako to ptice lete.
Ja gutam đubre i dane provodim na podu između sudopere i zida.
Ja imam ime i sa ponosom ga nosim na poleđini: PLAXER, model sa serijskom oznakom RD3429.
Ja sam samo kanta koja proždire đubre.



Komentari (2)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

mladen.mladen mladen.mladen 00:17 30.09.2009

ja sam ih upoznao ovako...

svega ima ovde pa je zaista gubljenje vremena traziti nesto sto je ok.. voleo bih da sam ja dobio davno odmah neki ovako spisak - hrestomatiju jednu kratku, skicu.

Krugolina Borup:
Kako sam 13 dana dojila moje Oči Plave
A Story of Guilt

Bocvena:
Ne odlazim!
Smešni doživljaj (sastav)
Moja svekrva
Dogodio se sam od sebe

Selica Nena:
Izgubljeno jagnje
Forme radi

Ines:
Mirna duša je najbolja ležaljka za odmor
Idi pleši

margos:
Don't mess with me ili Moja ulica
Ne... stvarno ne razumem!!!*

Sestre Bogavac:
100 % SLEM: POEZIJA ILI NEŠTO JOŠ GORE

karalejla.superbljuh:
Korporativni situacionizam ili izazovi budućih podzemlja
Mišićna masa

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana