* - "Ispod vulkana" ("Under the volcano") je film iz 1984., po romanu (jedan od 100 najboljih ikad) Malcolm Lowry, režija John Huston, a glume Albert Finney, Jacqueline Bisset, Anthony Andrews. Ako ste film gledali lako ćemo pričati, ako niste - pogledajte, a svejedno ćemo lako pričati, jer - o smrti je reč. Svakodnevna tema. -
Većina ljudi ima u svojoj glavi filmove koji nas dotaknu toliko snažno da im se vraćamo gledanjem ili sećanjem kad god to naredi unutrašnji zov emocija ili traganja. Znalci filmova nam onda objašnjavaju zašto je neki film baš-baš izuzetan, kritičari prave liste najboljih, otvaraju se prijatni razgovori o sopstvenim doživljajima filmova.
Ali, postoji i jedan poseban ugao, jedno posebno svetlo koje neki filmovi imaju, a bez kojeg ne bi bili to što jesu, nikako. To je prostor, kontekst u koji se smešta radnja filma i tek sa tim prostorom zajedno film je celovit i proizvodi osećanja.
Zovem ih "filmovi koji su ostavili otisak u prostoru", slično kao što gradovi predstavljaju otisak društva u prostoru ili kao što su naše sobe, naše kuće otisak nas samih u prostoru.
Takvi su, na primer, "Smrt u Veneciji" film po sjajnom tekstu Tomas Mann, koji je mogao biti smešten bilo gde, ali nije. Zatim "Okupacija u 26 slika" gde je Dubrovnik sam po sebi "lepota koja je kontrapunkt strahotama" u režiji Lordana Zafranovića, pa još "Berlin Alexanderplatz", film koji sam stvara prostor ili "Noć na zemlji" gde vas Jim Jarmusch hipnotiše prostorima koje ljudi nose i u sebi i oko sebe.
Kad god mi ospore taj ugao gledanja, tvrdeći da je to zato što ništa ne znam o pravljenju filmova, uvek mi kažu "svaki film je takav, izmišljaš". Jes` paz` da nije. U filmu "Sedam godina na Tibetu" prostor se prosto "neudobno otima" iz svake scene, a "Kazablanka" ili "Građanin Kejn" su filmovi kojima prostor uopšte ne treba, niti ga vidimo, svejedno je, mogli su biti snimani bilo gde.
Film "Ispod vulkana" je poseban zato što je "uhvatio" i prostor i temu koja postoji samo u Meksiku.I mogao je biti napravljen samo tu.
Neobičan ljubavni trougao (a koji je običan?!) u kome na Dan mrtvih učestvuju britanski konzul, njegova žena i njegov sin (koji nije njen, ili jeste - svejedno) tokom 1. i 2. novembra, kada se u Meksiku slavi "treći svet senki".
Kad sve izgleda kao da se ljudi obraćaju smrti slično kako se većina planete obraća Deda-Mrazu, kad se naše uobičajene predstave o smrti razbijaju veselim bojama, karnevalskom atmosferom i nekim duhom prisnog obraćanja, kao da većina piše pisma koja počinju sa "Draga smrti..."
“This indigenous Festivity dedicated to the dead” in Mexico was declared by UNESCO in 2003 as a “Masterpiece of the Oral and Intangible Heritage of Humanity”
Hence, the best way to describe this Mexican holiday is to say that it is a time when Mexican families remember their dead, and the continuity of life.
Two important things to know about the Mexican Day of the Dead (Día de los Muertos) are:
Taj film je svakako "karika koja nedostaje" kad god slušate ljude koji smrt doživljavaju kao "nešto što se dešava samo drugima", kada čitate ili posmatrate dela ljudi koji se smrću bave kao filozofi, pisci, pesnici, slikari, muzičari, umetnici bilo koje vrste. Kad ga jednom osetite otiskom koji je ostavio na tom meksičkom prostoru ispod nekog vulkana umete bolje da gledate ljude kada pohode mrtve "o svojim praznicima smrti", a nikako ga ne treba preskočiti u traganju za podacima o "ljudskim kulturama smrti" koje su prošle, a ostavile nam tragove ili u pokušajima poređenja pojedinih civilizacija po odnosu prema smrti ili ako razgovarate sa ljudima suočenim sa nasilnom smrću bliskih osoba. Ili, prosto, kada tugujete sami za nekim dragim i važnim koje vam smrt otme, kao i većini odraslih ljudi.
Već dvadeset godina, kad nas razgovor do teme dovede, prepričam svoje utiske o filmu i o jednom danu i običaju koji se tiče smrti u Meksiku, danu koji film obeležava, nenametljivo, ali sa kojim čini neraskidivu celinu. Mahom ljudi malo znaju o filmu, a i o načinu na koji se na smrt gleda u Meksiku i - mahom se završi na tome da je "to sve lepa priča, ali da se mi (i drugi) strašno razlikujemo od Meksikanaca" i onda poteku priče o "domaćem gledanju" na običaje i kulture, Ne marim, važno je da ljudi pričaju.
Eto, i vama nudim priču.
I muziku i slike: