Danas, 2. oktobra je praznik u Tuzli. Ćapilo generala!
Nažalost, opet nije Mladić. Niti smo iskopali Dražu (a i sumnjam da bi Tuzla slavila).
Samo oficir tzv "hrvatskog domobranstva", general Redl. Zarobljen je na današnji dan pre 66 godina u Tuzli. Zajedno sa još 2.173 vojnika, podoficira i oficira, dok je poginulo ili ranjeno 635 nemačkih, ustaških i domobranskih vojnika i oficira.
Na današnji dan pre 66 godina, 2. oktobra 1943, Tuzla je oslobođena nakon borbi koje su trajale 4 noći i tri dana. Snage NOVJ od oko 1800 ljudi savladale su 4.000 ljudi jak neprijateljski garnizon. Od izuzetnog značaja za ishod bile su i borbe na zaštiti prilaznih pravaca. protiv snaga NDH i Nemaca koje su pokušavale da se iz Brčkog i Doboja probiju u Tuzlu. Borba protiv nemačke borbene grupe "Fišer" trajala je do 7. oktobra, a Nemci su u jednom trenutku uspeli da se probiju do pred samu Tuzlu.
Prva tuzlanska sloboda trajala je 40 dana - 11. novembra 1943. Nemci su je ponovo zauzeli. (Na slici nemačka motorizacija pred zgradom sa koje još nisu uklonjene parole.)
"Druga tuzlanska operacija", drugi pokušaj oslobađanja, trajao je od 16. do 20. januara 1944. Pored velikog zalaganja i pretrpljenih ozbiljnih gubitaka, završen je neuspehom. Tuzla je konačno oslobeđena 17. septembra 1944, mesec i tri dana pre Beograda. Ali to nije bio kraj - do kraja marta 1945. u više navrata vođene su dramatične i ogorčene borbe protiv nemačkih i četničkih pokušaja ponovnog zauzimanja Tuzle.
Ali, u ovom slučaju ne zanimaju me ratne operacije kao takve. Nešto drugo, još značajnije.
Nešto dublje i fundamentalnije i od rata i od politike.
Drugi svetski rat suštinski se razlikovao. Sticajem okolnosti, on je prevazišao ono što ratovi obično predstavljaju tokom istorije - borbe interesnih grupa oko dominacije i resursa.
"Zaslugom" naci-fašističke strane, koja je uspela da probudi i prikupi pravu alijansu horora, ovaj rat pretvorio se u borbu za opstanak civilizacije i za odbranu njenih osnovnih principa. Nikad sintagma "horde zla" nije bila tako dobar i realističan opis stvarnog stanja kao tada.
Ova rukavica bačena čovečanstvu u lice, naterala je razne političke i ideološke snage da pronađu zajedničku osnovu civilizacije, da odbace sve zavade i razmirice i zajedno se suprotstave esencijalnom zlu.
Kroz ovaj sukob čovečanstvo je upoznalo sebe, jasnije je sebi artikulisalo svoju samosvest i svoje principe.
Naravno, taj proces nije zaobišao "naše krajeve".
Naprotiv. Ovde je imao svoju najjasniju artikulaciju.
Kad nas je zapljusnula naci-fašistička plima, to je izazvalo eksplozivnu degeneraciju. Stara neslaganja, gloženja, nerazumevanja i sumnjičenja, pretvorena su u pitanja života i smrti. Ono što je inače nezamislivo, nametnulo se kao svakodnevna praksa.
Uništi svoje protivnike! Kako? Pa, pobij ih! A deca? I decu, naravno! A šta ako su to čitave nacije ili političke opcije?
Princip je isti, sve su ostalo nijanse. Najradikalniji, najnemoralniji i najbeskrupulozniji u raznim nacionalnim i političkim pokretima usvojili su fašističku "metodologiju" i "tehnologiju", proglasili se prijateljima "novog poretka", i dobili pomoć i odrešene ruke za teror i pokolje.
Naravno, kod nas je bilo najproblematičnije "nacionalno pitanje". Fašistički klonovi su uzeli u ruke nacionalne zastave i počeli svoj krvavi pir. U NDH Jevreji, Romi - u znak poštovanja prema gospodarima "novog poretka" - i Srbi, kao domaća motivacija. Nedovoljno razumevanje preko noći je pretvoreno u pokolj.
Gospodari novog poretka gledali su blagonaklono. Oni su ionako imali druge planove za te "niže rase". Neka se kolju između sebe - dok su nam verni - a posle ćemo već globalno "regulisati" njihovo pitanje.
Kod nas je važila ojačana varijanta Niemöllerove poetske slike:
Ne samo da se ne bune dok ih uništavamo - nek uništavaju jedni druge. Najpre nek prvi unište druge, treći prve, a gazde će doći da počiste na kraju.
Da se vratimo na Tuzlu. Etnički mešovita sredina sa izraženom socijalnom problematikom. Đavo je najpre doneo hrvatske fašiste. Oni su stavili van zakona Jevreje, Rome, Srbe i komuniste. Pošten svet, "moralna većina" sa zgražanjem je okretala glavu. Već u novembru 1941. delegacija uglednih građana sastavila je protest vladi NDH, sličan onom banjalučkom.
Komunistička organizacija organizovala je otpor. Još tokom leta pojavile su se naoružane grupe komunista i skojevaca u okolini grada. Njima je pršao veliki broj Srba koji su se osetili životno ugroženim i nisu videli drugu perspektivu osim borbe protiv zločinačkog sistema. Pošto većina meštana Muslimana i Hrvata nije bila u životnoj opasnosti, odziv za borbu među njima u početku je bio znatno manji.
Pojavila se još jedna opcija - četnici. Oni su propagirali gledište da se radi o antisrpskoj zaveri, i da Srbi ne treba da se bore protiv Nemaca i svetskog fašizma, nego protiv "Turaka i Šokaca" kao svojih tobožnjih vekovnih neprijatelja.
I protiv komunista, koji su njihovi saradnici, i samo vode srpski narod u propast drugim putem.
Sve je to samo jedna velika antisrpska zavera.
Sasvim u skladu sa duhom vremena, i četnici su organizovali svoje pokolje civila.
Partizani, NOP, odredio je kao svoj cilj borbu protiv fašizma kao pojave, i protiv svih njegovih pojavnih oblika, i svih njegovih saradnika.
Međutim, stvari su se na tom području jedno vreme odvijale loše po njih. Od februara 1942, kad su četnici uspeli pučevima da likvidiraju Majevički, Ozrenski i Romanijski odred, bili su praktično u ilegali.
Međutim, vreme radi za njih. Obe navodno međusobno neprijateljske fašističke strane pokazale su svoje zločinačko lice s jedne strane, a s druge neprincipijelnost i nemoral, sarađujući i jedni i drugi sa zajedničkim gospodarom. Mase su bile sve odlučnije protiv jednih i drugih.
NOP je u kraju počeo ponovo jačati od novembra 1942, i definitivno osvojio političku dominaciju.
To je bila politička osnova za formiranje 16. muslimanske brigade NOVJ 21. septembra 1943, za formiranje brojnih jedinica u kojima su se rame uz rame borili Muslimani, Srbi, Hrvati, Jevreji, Romi, i pripadnici mnogh drugih etničkuh grupa. Čak i dva Nemca.
Borili su se protiv zajedničkog neprijatelja, koji je bio više od vojne snage. Borili su se protiv principa netolerancije i etničke iskuljučivosti.
Na taj način postavljena je osnova za 40 dana Tuzlanske slobode 1943.
I za mnogo više od toga - za 40 godina mira, napretka, etničke sloge i solidarnosti.
Na taj način ja sam, na primer, dobio privilegiju da imam školskog druga - Muslimana, koga nije mrzelo da za mene napiše lektiru, i sa kojim sam delio muzičke sklonosti.
Da nije bilo te borbe, naši roditelji - bilo moji, bilo njegovi (a možda i jedni i drugi), bili bičetrdesetih deportovani, oterani u izbeglištvo, možda pobijeni.
Ali, nekome je bilo žao što nije tako ispalo. Zato su osamdesetih obnovljene priče o tome kako su svi navodno bili protiv Srba, kako ih svi mrze. I kako je sve to samo jedna velika antisrpska zavera.
Kako se završilo, svi znate. Ovo prethodno, iz 1943, ne znate. Zašto? Operisali su vas mali ljudi iz televizora tokom 20 godina...
(Na slici, spomenik borcima za slobodu u Tuzli)