Kultura| Literatura| Reč i slika| Umetnost

Albahari - umetnost nežnosti

antonacci RSS / 03.10.2009. u 02:10

1238d.jpg

 

          Dok sedi pred publikom u pristojno popunjenoj sali, Albahari stavlja obe ruke između prekrštenih nogu; zamišljam da je to njegov način da ne pokaže nervozu, možda čak i strah, on uvek deluje poplašeno, nesigurno i to je deo njegovog neodoljivog (književnog) šarma. Posmatram ga pažljivo dok priča o svojoj novoj zbirci priča i gotovo i ne obraćam pažnju na njegove reči, važnije je da David Albahari stoji na tri metra od mene i da je stvaran. Posle intervjua, nekoliko potpuno banalnih pitanja iz publike i jednog neprijatnog antisetmiskog komentara koji je došao od čudaka koji je, obučen kao karikatura gestapovca, stajao na ulazu u salu, formira se red i ja strpljivo čekam da se taj red raščisti, kako bih mu prišao da mi potpiše knjigu i kako bih mu postavio nekoliko pitanja koja sam prethodnih dana pažljivo osmislio i uvežbao tog dana u autobusu, dolazeći na promociju.
           Dobro razrađen plan koji dva puta u istoj nedelji nije uspeo. Zaista sam se dobro pripremio i zaista sam bio poslednji u redu i sve je išlo po planu, do onog trenutka kada je trebalo da otvorim usta. Otvorio sam ih, ali ništa nije izašlo; nestalo mi je glasa. Albahari mi je uputio jedan potpuno neutralan pogled i izvukao mi knjigu iz ruke i napisao posvetu koja se tiče reči i ćutanja i pisanja (a tačan tekst te posvete ću ljubomorno sačuvati za sebe, iako pretpostavljam da to nije rečenica osmišljena za mene i zbog mene); vratio mi je knjigu u ruku i tek onda se nasmešio, što sam ja protumačio kao ultimatum: ili reci nešto, ili idi. Uspeo sam da promucam svega nekoliko reči, pre nego što sam, bukvalno, istrčao napolje iz sale, obliven znojem. Rekao sam: „Pročitao sam je dva puta za dva dana." I pobegao sam. I još uvek ne mogu sebi da objasnim tačno šta mi se, dovraga, dogodilo, a od tada je prošlo dosta godina.
           To je, međutim, ipak bio nekakav napredak. Ranije iste nedelje, krenuo sam na sajam knjiga kako bih ga video. Međutim, kod Sava centra sam istrčao iz autobusa jer sam imao osećaj da ću se ugušiti ako stignem do sajma. Godinama sam izbegavao prilike da ga uživo vidim, jer sam se bojao da ću se razočarati, ali te godine sam, iz nekog razloga, odlučio da je vreme i to da uradim. Čitajući njegove pripovetke i romane, stekao sam veoma specifičnu predstavu o Davidu Albahariju, toliko specifičnu i toliko vezanu za njegovu prozu, da bih verovatno prestao da je čitam ako bi stvarni Albahari odudarao od moje slike u glavi. Odmah moram reći da me zaista ne interesuje da povezujem književnost i karakterne osobine pisaca koje volim, te ne znam kakav skot da je Kundera, to ne može promeniti moju ljubav prema njegovim romanima. Premda je to isto za gotovo sve pisce koje poštujem, Albahari je izuzetak, i to poglavito zbog načina na koji piše. Mnogo puta je on govorio da „ja" iz romana i pripovedaka nije zapravo on, pisac, ali ja mu nikada nisam poverovao. U redu, Ruben Rubenović je neki tamo Ruben Rubenović, njegov otac nije njegov otac, njegova žena nije zaista njegova žena, ali on, pripovedač, za mene je uvek bio baš on - pisac, David Albahari. Čitajući njegovu prozu, bez obzira na to o čemu on govori, imam osećaj da govori isti blagi čovek. Jedan tih, pomalo nesiguran, beskrajno nežan čovek, neko ko govori tiho, ali ko ume da hiponotiše svojom tišinom; osećam iz svake njegove knjige isto oklevanje - zamišljam ga kao blago neurotičnog čoveka, kao nekog ko se ne usđuje da ustvrdi bilo šta naglas, kao nekog ko je u stanju da izgovori nešto veličanstveno i onda rečenicu završi sa „...ili se meni to čini, mislim da je tako, valjda je tako".
           Zavoleo sam Albaharija koji piše o Rubenu Rubenoviću, trgovcu tekstilima u penziji, Albaharija koji piše o sparnim letima i šetnjama sa ocem i majkom, o piscu emigrantu kog jedino zalihe soka od narandže zadržavaju u tuđini i koji trpi beskrajno brbljivog kolegu. Volim kada piše pasuse duge i po pedeset stranica, jer meni (kao i njemu, uostalom) pričinjava ogromno zadovoljstvo samo gledanje u stranice potpuno ispunjene slovima, prija mi ujednačen ritam njegovih rečenica, ritam koji je upravo uslovljen tim dugim pasusima i potrebom da se u njima stvori nekakva harmonija koja olakšava uranjanje u svet o kom piše. Potrebno je samo malo strpljenja da se ovaj ritam čitaocu uvuče pod kožu, a jednom kada se to desi, njegove proza se čita sama od sebe. Dopada mi se što primetim ponekad da je nekom odvezana pertla i što mogu da računam na Albaharija da o tome nešto napiše - njegovo oko za detalje je neprevaziđeno. Ne mogu a da se ne divim čoveku koji može da napiše roman toliko dirljiv i nežan i čudovišan istovremeno, kao što je Gec i Majer, kao što ne mogu a da se ne vraćam, svako malo, Mamcu ili Snežnom čoveku.
           Albahari je pisac sa kojim se raste, zato što i on nepretano raste, njegove knjige su uvek drugačije, čak i ako ih uvek priča taj isti Albahari. Postoje i drugi pisci koje toliko volim, neke od njih gotovo fanatično, poput Kundere i Kiša, ali jedini je Albahari pisac kog bih zagrlio ako bih smeo, jedini je on uvek bio potpuno pristupačan. Kada se njegove knjige čitaju onako kako ih je on pisao, može se gledali formiranje jednog pisca, može se odrastati uz njegovu prozu. Od bojažljivog momka koji je pisao Cink, roman sačinjen od kratkih, kratkih fragmenata, roman često nejasan i manjkav u mnogo čemu, roman autora koji bi želeo da piše, ali prema književnosti istovremeno oseća takvo strahopoštovanje da se ne usuđuje da pokaže šta sve zna, ne usuđuje se da se raspiše do kraja, preko Albaharija koji je napisao zasigurno velika dela poput pomenutih romana Snežni čovek i Gec i Majer, pa sve do ovog sadašnjeg, poznog Albaharija, autora koji, kako vreme prolazi, sve više flertuje sa angažovanom književnošću, ma šta ona bila, u romanima Pijavice i Ludvig.
           Od ovog angažovanog Albaharija, koji je rođen možda još sredinom devedesetih, kada je objavljen roman Mrak, nisam očekivao mnogo, plašio sam se da njegov glas nije dovoljno siguran da bi govorio o politici, gde su velike reči neophodne, a čitajući Albaharija stiče se utisak da su neke reči za njega toliko velike, da ga mogu oboriti na zemlju ako ih izgovori. Pijavice su pokazale da nisam u pravu - napisao je svoj najveći i najkompleksniji roman, roman koji govori o netoleranciji na jedan veoma ubedljiv način, a da istovremeno ni jednog trenutka narator nije morao da poseže za teatralnom političkom retorikom. Drugi njegov pokušaj političkog angažmana me je, međutim, ostavio ravnodušnim, bio je to prvi put da me je David Albahari ostavio ravnodušnim, posle više od decenije književnog, imaginarnog druženja. Pišem to sa blagim osećanjem sramote, ali ja ni sada, godinu dana kasnije, ne mogu da se oduprem utisku da je Ludvig jedan pomalo banalan roman ako se pogleda kroz ceokupan njegov dosadašnji opus, možda ne najbolje promišljen, možda samo suviše udaljen od onoga što sam ja zacrtao u svojoj glavi. To je pomalo grub roman, i to mi smeta. Posle Ludviga rešio sam da preskočim Brata, njegov za sada poslednji roman. Osetio sam da se on i ja razilazimo posle godina bliskog druženja, a ja nisam želeo da kvarim utisak. Ništa novo, pomislio sam, dešavao mi se to i ranije; rastajao sam se i sa Mikom Antićem i sa Foknerom i sa Servantesom, sa nekima sam se već sreo i po drugi put, sa nekima još nisam, sa nekima i neću, ali to je život. Prihvatio sam to i nastavio dalje, tražeći nekog pisca koji će popuniti mesto koje je pripalo Albahariju, to je mesto onog pisca čiju novu knjigu jedva čekate i zbog kog zaključate vrata, isključite telefon i posvetite mu se u potpunosti. Takvih pisaca nikada nisam imao mnogo.
           Mesto je ostalo upražnjeno, mislio sam da je to zato što je mene prošao taj mladalački čitalački polet, a i jasno je da se takvi pisci ne sreću svaki dan. Mesto je, dakle, ostalo upražnjeno, a ni Albaharija nisam čitao dve godine. I juče odlučim da moram da pronađem jednu Mandeljštamovu zbirku poezije koju dugo nisam čitao, i sasvim slučajno, umesto te zbirke poezije, na donjoj polici, onoj koja je uvek u mraku i na koju nikada ne obraćam pažnju, pronađem jednu Albaharijevu zbirku priča, prvu koju sam ikada pročitao. Izvukao sam je sa police, pročitao prve tri rečenice i ostao skučen u ćošku ostatak popodneva, sve dok je nisam celu pročitao, upravo onako kako sam ga čitao i prvi put, kao srednjoškolac. Sada je tri sata ujtru i ja pišem ovo, umesto da spavam. Alabahari i ja smo se ponovo našli.



Komentari (31)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Unfuckable Unfuckable 02:17 03.10.2009

: ) Sada je tri sata ujutru i ja ...

lepo.
Sjajno, u stvari, na drugo čitanje.
(a imam vremena, heh)
Dobro došao
antonacci antonacci 02:19 03.10.2009

Re: : ) Sada je tri sata ujutru i ja ...

Dobro došao


Hvala i bolje vas našao.
topcat topcat 03:35 03.10.2009

Re: : ) Sada je tri sata ujutru i ja ...

Da li mi se čini ili si ti to isplivao?
antonacci antonacci 12:42 03.10.2009

Re: : ) Sada je tri sata ujutru i ja ...

topcat
Da li mi se čini ili si ti to isplivao?


Aha. Plutam.
Bili Piton Bili Piton 21:42 05.10.2009

Re: : ) Sada je tri sata ujutru i ja ...



Sa ogromnim i neoprostivim zakasnjenjem da cestitam i ja na plutanju, nekako smo izronili u isti mah, to je uvek lepo

Odlican tekst, treba li naglasiti.
aleksandra1966 aleksandra1966 22:22 05.10.2009

Re: : ) Sada je tri sata ujutru i ja ...

Prosle godine, krajem decembra, David Albahari je odrzao predivno knjizevno vece u Vankuveru.Bila sam iznenadjena mnogobrojnoscu posetilaca, a gost nas je potpuno opcinio.Procitala sam mnogo njegovih knjiga i zamisljala sam ga kao umnog, prefinjenog coveka, ali me je uzivo jos vise fascinirao.Pametan, duhovit, prijatan sagovornik.I svakome od nas koji smo zamolili posvetu, napisao je drugaciju! Pamticu to vece kao jedno od najlepsih.
Ako niste imali prilike, procitajte njegov tekst iz Politike koji je zaista divan, a inspirisan je bas tom knjizevnom veceri:
http://www.politika.rs/rubrike/Pogledi-sa-strane/Psovka.sr.html
leopold_lady leopold_lady 05:21 03.10.2009

Razumem te ....

i ja bih verovatno ostala bez teksta .... A kad sam nervozna smišljam šale i šalim se na svoj račun i pričam ko navijena.... Tako da bi mislim bilo - Ok,ok,potpisao sam ti knjigu,nisi zanimljiva,a sad šetaj .... Naravno da to ne bi ni pomislio,ni rekao....Isuviše je jedinstven.... I jednostavan.... Svoj i naš.... I,da,obožavam ga.... I baš me briga koja je njegova vera - znam mu srce....

A tebi za iskrenost
margos margos 05:59 03.10.2009

Nežno i toplo...

Radoznala sam, al neka nam nisi rekao kakva je posveta. :)
Vojislav Stojković Vojislav Stojković 08:01 03.10.2009

Opet nisam u toku,...

...nešto sam ponovo propustio: Nisam uočio ranije da si ti, antonacci, na naslovnoj. Tu ti je, naravno, mesto.
Sjajan tekst, kao i inače.
antonacci antonacci 08:54 03.10.2009

Re: Opet nisam u toku,...

Vojislav Stojković
...nešto sam ponovo propustio: Nisam uočio ranije da si ti, antonacci, na naslovnoj. Tu ti je, naravno, mesto.
Sjajan tekst, kao i inače.


Nisi ništa propustio, ovo je prvi blog koji je izašao na naslovnoj, tek što sam dobio unapređenje.
ines08 ines08 09:04 03.10.2009

* * *

Prelepo napisano, kao i uvek, i postavljeno tamo gde zaslužuje - na naslovnoj strani.
Čestitam!!!

Tvoje tekstove čitam kao ti Albaharija.
I kad treba da napišem komentar ponestane mi reči...
antonacci antonacci 09:16 03.10.2009

Re: * * *

Tvoje tekstove čitam kao ti Albaharija.




Probaj malo sa Albaharijem, da vidiš što on tek ume da piše
Ja ću se potruditi da danas ili sutra nastavim tamo gde sam stao sa njegovim romanima. Na red je došao Brat.

ines08 ines08 09:43 03.10.2009

Re: * * *

antonacci
Probaj malo sa Albaharijem, da vidiš što on tek ume da piše



Hoću
AlexDunja AlexDunja 09:59 03.10.2009

:)

neverovatno:)
potpuno isti osecaj sam imala...
kada sam bila na jednoj knjizevnoj veceri.

albahari je sjajan.
sa prociscenim, ritmicnim recenicama,
sa jedinstvenom atmosferom
tanan, uzdrzan a snazan i ubedljiv...

odlican tekst, antonacci..i treba da si na naslovnoj:)

p.s. el opis smrti?
miloradkakmar miloradkakmar 10:05 03.10.2009

Lepo

te je videti na naslovnoj ovog jutra, pre podneva... za mene kao da si tu od samog pojavljivanja.

Ti si još nežniji od Albaharija.
Spoznaja pisca kao običnog čoveka i pisca kao umetnika , zna da razočara, da odvede u nekom drugom pravcu, zna da zavede, uvuče u tekst, jedno i drugo biće... Gubiti snagu na "izvlačenje" ili se jednostavno prepustiti !?
Srđan Fuchs Srđan Fuchs 10:55 03.10.2009

Re: Lepo

lep je, pored ličnosti pisaca koje posmatraš, i sam taj tvoj odnos prema književnosti, prema pisanim rečima, rečenicama, prema čitavim delima. skoro da pobuđuješ u meni jednu davnu, nikad prežaljenu ljubav...

Predrag Brajovic Predrag Brajovic 11:34 03.10.2009

Re: Lepo

Одлично написано, antonacci.

Ти га због овога
Čitajući njegovu prozu, bez obzira na to o čemu on govori, imam osećaj da govori isti blagi čovek. Jedan tih, pomalo nesiguran, beskrajno nežan čovek, neko ko govori tiho, ali ko ume da hiponotiše svojom tišinom; osećam iz svake njegove knjige isto oklevanje
волиш.

А ја повремено сматрам недовољно узбудљивим.

Данас си ти мој културни додатак.
antonacci antonacci 12:42 03.10.2009

Re: Lepo

А ја повремено сматрам недовољно узбудљивим.


U pravu si, ja ga zbog toga volim i mislim da je to retka i dragocena osobina za jednog pisca, naročito za onog koji dolazi iz jedne veoma glasne i mačo kulture. Kod Albaharija dinamika postoji, ali je ona merljiva na nekoj mikroskali, sitnice izazivaju potrese, a spolja sve deluje mirno.


Данас си ти мој културни додатак.


Zahvaljujem.
BebaOdLonchara BebaOdLonchara 12:24 03.10.2009

kakvo osveženje :)

jako lepo napisano. taj tvoj odnos prema piscu...slican odnos imam prema nekim kompozitorima. sto neko rece, "ti si danas moj kulturni dodatak".



ps. dotakao me onaj deo pripremanja pitanja i preslisavanja u autobusu...a posle - muk. kako poznat, o kako poznat osecaj...
antonacci antonacci 12:33 03.10.2009

Re: kakvo osveženje :)

dotakao me onaj deo pripremanja pitanja i preslisavanja u autobusu...a posle - muk. kako poznat, o kako poznat osecaj...


Ako nešto u životu umem dobro da radim, to je da pričam i da ne zaklapam, jer je priča jako dobar način da se u stvari ništa intimno i važno ne kaže, i zato što sam dobro "ispekao zanat pričanja", situacije kada me izneveri taj zanat, uvek me uhvate nespremnog i strašno potresu, zbune.
margos margos 02:36 06.10.2009

Re: kakvo osveženje :)

situacije kada me izneveri taj zanat, uvek me uhvate nespremnog i strašno potresu, zbune.

:))) Pročitah te to jutro, odmah posle Unfovog komentara i jedini tekst mi je bio 'sjajno' - pa sam i ja bila zbunjena 'zar samo to da napišem'... I odem na put... Sad mi se sleglo, a opet ne znam šta bih, osim sjajno i nežno mogla da napišem .... :)
petarjjj petarjjj 12:43 03.10.2009

Čestitamo

Puno čestitke i sreće u daljem radu na naslovnoj strani.
mirelarado mirelarado 13:30 03.10.2009

Честитам, Антоначи!

Док ти изнова читаш Албахарија, круг твојих читалаца се проширује. То ме искрено радује, јер твоје писање завређује пажњу. Занимљиво размишљаш о слици писца коју градимо читајући његова дела.
Честитке за насловницу!
bojan ljubomir jugovic bojan ljubomir jugovic 15:19 03.10.2009

Baš nježni Keža Krvga i Mita Slon

Da, poznat osjećaj "pomjerenosti" od blizine uzora. [Ovim "uzor"
polažem nadu da pišeš i fikciju koju brižljivo skrivuckaš od nas.]
Sjećam se te jedne njegove divne misli kada je jednom prilikom govorio
o svom kreativnom procesu tokom godina provedenih u Kanadi
kako u potpunosti lijepo vrijeme iskoristi da provede dan vani u prirodi
promišljajući, doživljavajući a kada snijeg napada zatvara se i okreće se

"stvarnom književnom svetu"

Moj omiljeni pisac kaže, parafraziram, da je pored
talentovanog pisca potreban i isto tako talentovan čitalac.
Albahari svog, očigledno, ima.

B.
antonacci antonacci 00:06 04.10.2009

Re: Baš nježni Keža Krvga i Mita Slon



Moj omiljeni pisac kaže, parafraziram, da je pored
talentovanog pisca potreban i isto tako talentovan čitalac.
Albahari svog, očigledno, ima.

B.


Slažem se sa tvojim omiljenim piscem, zahvaljujem na komplimentu, i nadam se da ih Albahari ima još. U stvari, znam da ih ima još... boljih i pažljivijih od mene.


[Ovim "uzor"
polažem nadu da pišeš i fikciju koju brižljivo skrivuckaš od nas.]


Milan Novković Milan Novković 15:53 03.10.2009

Silk cut

...umetnost nežnosti...

vladimir petrovic vladimir petrovic 17:04 03.10.2009

Congratulations, bro!

Narod kaže: kad-tad, onaj ko je dobar - ispliva na površinu.

Antonacci
...na donjoj polici, onoj koja je uvek u mraku i na koju nikada ne obraćam pažnju, pronađem jednu Albaharijevu zbirku priča, prvu koju sam ikada pročitao. Izvukao sam je sa police, pročitao prve tri rečenice i ostao skučen u ćošku ostatak popodneva, sve dok je nisam celu pročitao, upravo onako kako sam ga čitao i prvi put, kao srednjoškolac.

Divim ti se. Da bi neko bio ovako nežan i osetljiv prema piscu koji mu je drag, mora biti, čini mi se, jak čovek.

Ne brini za ovo:
Drugi njegov pokušaj političkog angažmana me je, međutim, ostavio ravnodušnim, bio je to prvi put da me je David Albahari ostavio ravnodušnim, posle više od decenije književnog, imaginarnog druženja. Pišem to sa blagim osećanjem sramote, ali ja ni sada, godinu dana kasnije, ne mogu da se oduprem utisku da je Ludvig jedan pomalo banalan roman ako se pogleda kroz ceokupan njegov dosadašnji opus, možda ne najbolje promišljen, možda samo suviše udaljen od onoga što sam ja zacrtao u svojoj glavi. To je pomalo grub roman, i to mi smeta.


Jer, što kažu Ameri, medju njegovim knjigama "some are great and some are slight, but all are from a master". A Albahari jeste - majstor.

Spreman sam da poverujem da će, posle ovog tvog finog napisa, knjižare iduće sedmice zabeležiti povećano interesovanje kupaca za Albaharijeve knjige. On to zaslužuje, ti to zaslužuješ.


P. S. Voleo bih da se neki sledeći put čujemo oko - Kundere!
antonacci antonacci 00:01 04.10.2009

Re: Congratulations, bro!

Spreman sam da poverujem da će, posle ovog tvog finog napisa, knjižare iduće sedmice zabeležiti povećano interesovanje kupaca za Albaharijeve knjige. On to zaslužuje, ti to zaslužuješ.


Onda ću da tražim i procenat od prodaje.

Voleo bih da se neki sledeći put čujemo oko - Kundere!


Dogovoreno!
Ivana Knežević Ivana Knežević 20:53 03.10.2009

Kakav

lep prikaz intimne veze sa jednim piscem. Divno, uzbudljivo i dozivljeno kao glas u mojoj sobi.
jasnaz jasnaz 18:57 04.10.2009

(ne)moć reči


Žena koja je stajala pored mene uputila mi je kratak, podozriv pogled; muškarac iza mene se nakašljao. Svetla na semaforu su se promenila. Oblaci su se takođe promenili. Samo sam ja ostao isti, pomislio sam dok sam prelazio preko ulice, premda nisam mogao da budem potpuno siguran.

DA : SNEŽNI ČOVEK :


maki100 maki100 10:02 05.10.2009

Bluz Rezervata


Zahvaljujuci Albahariju sa engleskog je preveden "Reservation Blues" Shermana Alexia. Roman je sjajan i u njemu je ta fina nit jednostavnosti i topline od koje ti se zavrti u glavi. 100x procitam istu recenicu, tako jednostavnu i laku a opet tako jaku i mocnu pa se pitam da li se to samo meni cini...

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana