Dok sedi pred publikom u pristojno popunjenoj sali, Albahari stavlja obe ruke između prekrštenih nogu; zamišljam da je to njegov način da ne pokaže nervozu, možda čak i strah, on uvek deluje poplašeno, nesigurno i to je deo njegovog neodoljivog (književnog) šarma. Posmatram ga pažljivo dok priča o svojoj novoj zbirci priča i gotovo i ne obraćam pažnju na njegove reči, važnije je da David Albahari stoji na tri metra od mene i da je stvaran. Posle intervjua, nekoliko potpuno banalnih pitanja iz publike i jednog neprijatnog antisetmiskog komentara koji je došao od čudaka koji je, obučen kao karikatura gestapovca, stajao na ulazu u salu, formira se red i ja strpljivo čekam da se taj red raščisti, kako bih mu prišao da mi potpiše knjigu i kako bih mu postavio nekoliko pitanja koja sam prethodnih dana pažljivo osmislio i uvežbao tog dana u autobusu, dolazeći na promociju.
Dobro razrađen plan koji dva puta u istoj nedelji nije uspeo. Zaista sam se dobro pripremio i zaista sam bio poslednji u redu i sve je išlo po planu, do onog trenutka kada je trebalo da otvorim usta. Otvorio sam ih, ali ništa nije izašlo; nestalo mi je glasa. Albahari mi je uputio jedan potpuno neutralan pogled i izvukao mi knjigu iz ruke i napisao posvetu koja se tiče reči i ćutanja i pisanja (a tačan tekst te posvete ću ljubomorno sačuvati za sebe, iako pretpostavljam da to nije rečenica osmišljena za mene i zbog mene); vratio mi je knjigu u ruku i tek onda se nasmešio, što sam ja protumačio kao ultimatum: ili reci nešto, ili idi. Uspeo sam da promucam svega nekoliko reči, pre nego što sam, bukvalno, istrčao napolje iz sale, obliven znojem. Rekao sam: „Pročitao sam je dva puta za dva dana." I pobegao sam. I još uvek ne mogu sebi da objasnim tačno šta mi se, dovraga, dogodilo, a od tada je prošlo dosta godina.
To je, međutim, ipak bio nekakav napredak. Ranije iste nedelje, krenuo sam na sajam knjiga kako bih ga video. Međutim, kod Sava centra sam istrčao iz autobusa jer sam imao osećaj da ću se ugušiti ako stignem do sajma. Godinama sam izbegavao prilike da ga uživo vidim, jer sam se bojao da ću se razočarati, ali te godine sam, iz nekog razloga, odlučio da je vreme i to da uradim. Čitajući njegove pripovetke i romane, stekao sam veoma specifičnu predstavu o Davidu Albahariju, toliko specifičnu i toliko vezanu za njegovu prozu, da bih verovatno prestao da je čitam ako bi stvarni Albahari odudarao od moje slike u glavi. Odmah moram reći da me zaista ne interesuje da povezujem književnost i karakterne osobine pisaca koje volim, te ne znam kakav skot da je Kundera, to ne može promeniti moju ljubav prema njegovim romanima. Premda je to isto za gotovo sve pisce koje poštujem, Albahari je izuzetak, i to poglavito zbog načina na koji piše. Mnogo puta je on govorio da „ja" iz romana i pripovedaka nije zapravo on, pisac, ali ja mu nikada nisam poverovao. U redu, Ruben Rubenović je neki tamo Ruben Rubenović, njegov otac nije njegov otac, njegova žena nije zaista njegova žena, ali on, pripovedač, za mene je uvek bio baš on - pisac, David Albahari. Čitajući njegovu prozu, bez obzira na to o čemu on govori, imam osećaj da govori isti blagi čovek. Jedan tih, pomalo nesiguran, beskrajno nežan čovek, neko ko govori tiho, ali ko ume da hiponotiše svojom tišinom; osećam iz svake njegove knjige isto oklevanje - zamišljam ga kao blago neurotičnog čoveka, kao nekog ko se ne usđuje da ustvrdi bilo šta naglas, kao nekog ko je u stanju da izgovori nešto veličanstveno i onda rečenicu završi sa „...ili se meni to čini, mislim da je tako, valjda je tako".
Zavoleo sam Albaharija koji piše o Rubenu Rubenoviću, trgovcu tekstilima u penziji, Albaharija koji piše o sparnim letima i šetnjama sa ocem i majkom, o piscu emigrantu kog jedino zalihe soka od narandže zadržavaju u tuđini i koji trpi beskrajno brbljivog kolegu. Volim kada piše pasuse duge i po pedeset stranica, jer meni (kao i njemu, uostalom) pričinjava ogromno zadovoljstvo samo gledanje u stranice potpuno ispunjene slovima, prija mi ujednačen ritam njegovih rečenica, ritam koji je upravo uslovljen tim dugim pasusima i potrebom da se u njima stvori nekakva harmonija koja olakšava uranjanje u svet o kom piše. Potrebno je samo malo strpljenja da se ovaj ritam čitaocu uvuče pod kožu, a jednom kada se to desi, njegove proza se čita sama od sebe. Dopada mi se što primetim ponekad da je nekom odvezana pertla i što mogu da računam na Albaharija da o tome nešto napiše - njegovo oko za detalje je neprevaziđeno. Ne mogu a da se ne divim čoveku koji može da napiše roman toliko dirljiv i nežan i čudovišan istovremeno, kao što je Gec i Majer, kao što ne mogu a da se ne vraćam, svako malo, Mamcu ili Snežnom čoveku.
Albahari je pisac sa kojim se raste, zato što i on nepretano raste, njegove knjige su uvek drugačije, čak i ako ih uvek priča taj isti Albahari. Postoje i drugi pisci koje toliko volim, neke od njih gotovo fanatično, poput Kundere i Kiša, ali jedini je Albahari pisac kog bih zagrlio ako bih smeo, jedini je on uvek bio potpuno pristupačan. Kada se njegove knjige čitaju onako kako ih je on pisao, može se gledali formiranje jednog pisca, može se odrastati uz njegovu prozu. Od bojažljivog momka koji je pisao Cink, roman sačinjen od kratkih, kratkih fragmenata, roman često nejasan i manjkav u mnogo čemu, roman autora koji bi želeo da piše, ali prema književnosti istovremeno oseća takvo strahopoštovanje da se ne usuđuje da pokaže šta sve zna, ne usuđuje se da se raspiše do kraja, preko Albaharija koji je napisao zasigurno velika dela poput pomenutih romana Snežni čovek i Gec i Majer, pa sve do ovog sadašnjeg, poznog Albaharija, autora koji, kako vreme prolazi, sve više flertuje sa angažovanom književnošću, ma šta ona bila, u romanima Pijavice i Ludvig.
Od ovog angažovanog Albaharija, koji je rođen možda još sredinom devedesetih, kada je objavljen roman Mrak, nisam očekivao mnogo, plašio sam se da njegov glas nije dovoljno siguran da bi govorio o politici, gde su velike reči neophodne, a čitajući Albaharija stiče se utisak da su neke reči za njega toliko velike, da ga mogu oboriti na zemlju ako ih izgovori. Pijavice su pokazale da nisam u pravu - napisao je svoj najveći i najkompleksniji roman, roman koji govori o netoleranciji na jedan veoma ubedljiv način, a da istovremeno ni jednog trenutka narator nije morao da poseže za teatralnom političkom retorikom. Drugi njegov pokušaj političkog angažmana me je, međutim, ostavio ravnodušnim, bio je to prvi put da me je David Albahari ostavio ravnodušnim, posle više od decenije književnog, imaginarnog druženja. Pišem to sa blagim osećanjem sramote, ali ja ni sada, godinu dana kasnije, ne mogu da se oduprem utisku da je Ludvig jedan pomalo banalan roman ako se pogleda kroz ceokupan njegov dosadašnji opus, možda ne najbolje promišljen, možda samo suviše udaljen od onoga što sam ja zacrtao u svojoj glavi. To je pomalo grub roman, i to mi smeta. Posle Ludviga rešio sam da preskočim Brata, njegov za sada poslednji roman. Osetio sam da se on i ja razilazimo posle godina bliskog druženja, a ja nisam želeo da kvarim utisak. Ništa novo, pomislio sam, dešavao mi se to i ranije; rastajao sam se i sa Mikom Antićem i sa Foknerom i sa Servantesom, sa nekima sam se već sreo i po drugi put, sa nekima još nisam, sa nekima i neću, ali to je život. Prihvatio sam to i nastavio dalje, tražeći nekog pisca koji će popuniti mesto koje je pripalo Albahariju, to je mesto onog pisca čiju novu knjigu jedva čekate i zbog kog zaključate vrata, isključite telefon i posvetite mu se u potpunosti. Takvih pisaca nikada nisam imao mnogo.
Mesto je ostalo upražnjeno, mislio sam da je to zato što je mene prošao taj mladalački čitalački polet, a i jasno je da se takvi pisci ne sreću svaki dan. Mesto je, dakle, ostalo upražnjeno, a ni Albaharija nisam čitao dve godine. I juče odlučim da moram da pronađem jednu Mandeljštamovu zbirku poezije koju dugo nisam čitao, i sasvim slučajno, umesto te zbirke poezije, na donjoj polici, onoj koja je uvek u mraku i na koju nikada ne obraćam pažnju, pronađem jednu Albaharijevu zbirku priča, prvu koju sam ikada pročitao. Izvukao sam je sa police, pročitao prve tri rečenice i ostao skučen u ćošku ostatak popodneva, sve dok je nisam celu pročitao, upravo onako kako sam ga čitao i prvi put, kao srednjoškolac. Sada je tri sata ujtru i ja pišem ovo, umesto da spavam. Alabahari i ja smo se ponovo našli.