Teško se izdižemo iznad svojih istinskih ili uobraženih bolova,
mlako se borimo protiv svojih opravdanih i neopravdanih neraspoloženja,
često i lako zaboravljamo da se izvan uskog i sumračnog kruga naše svesti
nalazi sva naša zemlja
sa mnoštvom nama sličnih ljudi i bogatstvom svetova
o kojima ništa ne znamo i ne trudimo se da saznamo.
***
„Što je čoveku budnija i življa duša, to su njegovo robovanje fizičkim potrebama i njegova zavisnost od materijalnih uslova života slabiji i manji.
To je stara i oduvek poznata istina, ali zanimljivo je posmatrati njenu savršenu tačnost i strogu primenu u životima ljudi oko nas.
Ljudi podležu materiji, robuju joj i pate od nje tačno onoliko koliko je duša u njima uspavana, uzeta ili mrtva.
To je istina , ma koliko da ima oko nas živih primera koji prividno govore protivno.
Često vidite ljude koje poznajete kao vrlo umne i savesne kako pate od materijalnih nedaća u raznim oblicima i u tolikoj meri da to izgleda kao teška nepravda i bolan izuzetaka od gornjeg pravila.Isto tako srećete druge ljude koji ne izgledaju ni duševni ni obdareni oštrim umom i dobrim ukusom a koji su slobodni od materijalnih beda i prohteva, i uopšte prolaze kroz ovaj svet kao biblijski mladići kroz ognjenu peć.
To je ono što može da nas zbuni i navede da posumnjamo u tačnost gornjeg pravila.
Ali znajte da je vaša sumnja neosnovana, da su vaši utisci površni, vaša saznanja nepotpuna.
Kad biste mogli dublje pogledati i bolje shvatili, vi biste videli da onaj prvi čovek mora da ima ranjavo ili
zamrzlo mesto na duši, zbog kojeg trajno pati u okovima materije, a ovaj drugi da nosi u sebi
savršenstvo koje se ne vidi, a koje ga čini slobodnim i nezavisnim od svega.
Ukratko da je prvi zasluženo kažnjen, a drugi pravedno nagrađen, ma koliko našem nesavršenom pogledu izgledalo da nije tako.
I još nešto.
U postojanju toga zakona ja ne tražim čuda i ne vidim sujeverje, nego naslućujem svemoćni i večni
automatizam jednog poretka u kome sve činjenice same dejstvuju težinom svoga sopstvenog
postojanja"
Ivo Andrić
Grešio sam mnogo, i sad mi je žao
i što nisam više, i što nisam luđe
jer, samo će gresi, kada budem pao
biti samo moji - sve je drugo tuđe.
Grešio sam mnogo, učio da stradam
leteo sam iznad vaše mere stroge
grešio sam, jesam, i još ću, bar se nadam
svojim divnim greshom da usrećim mnoge.
Grešio sam, priznajem, nisam bio cveće
grešio i za vas, koji niste smeli,
pa sad deo moga greha niko neće
a ne bih ga dao - ni kad biste hteli
Duško Trifunović