Literatura

Umreti mlad, čemu?

vladimir petrovic RSS / 04.10.2009. u 12:12

Goodbuy, Cruel World!

Postoje situacije u kojima, kafkijanski rečeno, kavez ide u potragu za pticom.

Sećajući se, sa dostojanstvenom tugom, preranog stradanja makedonskog pevača Tošeta Proeskog,  u saobraćajnoj nesreći od pre nekoliko godina, u 26. godini, razmišljao sam malo o osobama koje su rano, i prerano, otišle sa ovoga sveta. Siguran sam da, pored Tošeta (neka mu je laka zemlja!), skoro svi mi

znamo za po neki slučaj osobe, oko nas, koja je prerano bila primorana da ode zauvek. Osobe koja je imala dobrog razloga da, kao poslednje svoje reči, ako je uopšte stigla, izgovori onaj zlokobni pozdrav: «Zbogom, nemilosrdni svete». Jer, život ume ponekad da bude nemilosrdan, prerano predajući smrti one koji su, stereotipno govoreći, «u cvetu mladosti».

Svakako je velika tragedija čoveka koji umre mlad. Pre dvadeset i šeste godine. Bolje da se nije bio ni rodio nego što je otpočeo da živi, pa ga je smrt pokosila, ili joj se dragovoljno predao.

A, opet,  pitam se da li je baš tako? Jer, i do dvadeset i šeste godine neki uspevaju da dosta toga urade u životu. I ostave traga za sobom. O tome želim da pišem ovom prilikom.

Na pitanje prerane smrti može se, kao i na druge stvari u životu, gledati bar dvojako. Jer, ako život ume da bude nemilosrdan prema čoveku, imamo prilike u kojima je i čovek nemilosrdan prema - životu. Tu mislim, naravno, na - izvršenje samoubistva.

Kao što se može pretpostaviti, ja imam u vidu prvenstveno književnike koji su rano  otišli; sticajem okolnosti, većina njih je živela u prilično davnom vremenu. Neki su otišli posle samo jedne objavljene knjige pesama, zbirke priča ili romana, ali tako da je za njih bilo dovoljno da sebe smatraju književnicima. Neki su uspeli da urade i više. A onda je došla - smrt. Prirodna ili nasilna (samoubistvo), u svakom slučaju - prerana.

Evo nekoliko primera, kojih se u ovom trenu mogu setiti:

Francuski pisac Rejmon Radige (Raymond Radiguet, 1903-1923), bio je «dečko koji mnogo obećava» na početku XX veka; rano je napisao jednu zbirku pesama i dva popularna romana, a onda je iznenadno umro - u 20. godini.

Austrijski pisac/filozof Oto Vajninger (Otto Weininger, 1880-1903), ubio se u 23. godini, nakon što je napisao svoje jedno jedino, ali zaista kapitalno delo, «Pol i karakter» (Geschlecht und Charakter). Ceo njegov vanserijski život stao je u - 23. godinice!

Dušan Vasiljev, srpski pesnik, umro je u 23. godini, posle jedne zbirke pesama.

Madjarski najbolji revolucionarni pesnik Šandor Petefi (Sándor Petöfi, 1823-1856), koji je umnogome simbolizovao borbu Madjara za slobodu, nastradao je oko 24. godine.

Francuski pesnik Lotreamon (Lautréamont, 1846-1870), autor jedne jedine zbirke «Pesama o Maldororu» (Les  Chants  de  Maldoror), koji je značajno uticao na pariske nadrealiste, umro je, pod neobjašnjivim okolnostima, u 24. godini.

Engleski ilustrator knjiga i pisac Obri Birdsli (Aubrey V. Beardsley, 1872-1898), pristalica pokreta esteticizma (naročito je bio zapažen kao vešt ilustrator Vajldove «Salome» i Aristofanove «Lizistrate», s tim što su neki od njegovih crteža bili naglašeno obeleženi erotskim nabojem), umro je, od tuberkuloze, u 25. godini.

Engleski romantičarski pesnik Džon Kits (John Keats, 1795-1821), koji je, kao svoj životni cilj bio postavio «usavršavanje savršenstva poezije», pevao: «Bože moj, pre mi daj život jakih uzbudjenja, nego misaoni život», umro je, od tuberkuloze, u 26. godini.

Ruski romantičarski pisac Mihail Jurjevič Ljermontov (Михаи́л Ю́рьевич Ле́рмонтов, 1814-1841) poginuo je u 26. godini, u dvoboju sa kolegom-vojnikom, koga je uvredio nekom svojom šalom. Tek tako.

Francuski pisac Žan Rene Igenen (Jean-René Huguenin, 1936-1962) nastradao je, u saobraćajnoj nesreći, u 26. godini, dok je bio na odsluženju vojnog roka. Pre toga napisao je samo jedan roman «Divlja obala» (La Côte sauvage), o specifičnosti jednog odnosa brata i sestre u odrastanju. Za sobom je ostavio i vrlo zanimljiv Dnevnik (Journal), koji je vodio do samo na nekoliko dana pre smrti.A kako je večna tema erosa i tanatosa najčešće prisutna u dnevničkim zapisivanjima mladih ljudi, on je jednom zabeležio ove reči: «Smrt je na svim putevima. Smrt je tamo, stvarno, vidim je, gledam je u lice. Da li je ja to zovem? Slušajte! Ona nema lice koje joj pripisuju. Ne, ne, ne pravi grimase, nema kosu u ruci, ništa stravično. U njoj je jedinstvena čast, naša poslednja šansa da budemo dostojanstveni. Ona je cena mog života, njegovo krunisanje. Ona me vodi Bogu, možda... O smrti... O noći!» 

U ovom postu ja ću se detaljnije osvrnuti na dvojicu tragično obeleženih, koji su meni posebno interesantni: na Rejmona Radigea i Ota Vajningera. Obojica su živeli i stvarali, pre preranog odlaska iz života, na prelazu izmedju XIX i XX veka.

Ko je bio Rejmon Radige? Šta je izvanredno mogao stvoriti taj mladić do svoje prerane smrti, u dvadesetoj godini - da bi bio primećen u Francuskoj i šire u svetu? Naravno, sama njegova prerana smrt je bila - izvanredna po sebi, ali nije jedina zaslužna za mit koji je stvoren oko njega.  

Radige je nesporno bio živopisna književna figura Francuske na samom početku XX veka. Važio je za «čudo od deteta francuske literature», mladića «zastrašujućeg talenta, čiju je sudbinu obeležila duboka tragika».

Poticao je iz okoline Pariza. Kao osrednji učenik, on ne mari mnogo za školu, koju napušta u 13. godini. Iduće godine nastanjuje se u Parizu, odlučivši da se bavi - novinarstvom. Hrabro! Pokušava da piše članke za časopise, šalje ih raznim redakcijama, i ima sreću da neki bivaju prihvaćeni i štampani. Slučajno, a možda i ne baš slučajno, jer sve u životu s nekim razlogom biva, dolazi do njegovog susreta sa Žanom Koktoom (Jean Cocteau), poznatim versatilnim umetnikom (pesnik, pisac, slikar, dramaturg, filmski stvaralac i ko zna šta sve još); taj susret će biti od sudbinskog značaja za Radigea. Uz pomoć Koktoa on biva uveden u pariske umetničke krugove - sreće se i druži sa Pikasom, Modiljanijem, Bretonom, Apolinerom, Igorom Stravinskim i drugima. Pored Koktoa, Pikaso i Modiljani prave portrete Radigeove, na kojima on izgleda kao lepo odgojen provincijski dečak. Kokto, kome je tada 28. godina (znači, dvostruko je stariji od Radigea), ponosno pokazuje nadobudnog dečaka svima, i ostaće, kao njegov mentor, s njim u vezi šest godina, do Radigeove iznenadne smrti.

Kokto je Radigea jednom opisao kao «malog, bledolikog, kratkovidog dečaka, sa nepravilno podšišanom kosom, koja mu pada po vratu; pravio je grimase kao čovek na jakom suncu i poskakivao u hodu, kao da je trotoar bio elastičan za njega». U društvu su ga zvali «Gospodin beba» ("Monsieur Bébé"). U tim situacijama veseli Radige ne zna da li je mladić ili  odrastao čovek.

Sa svoje strane, Radige za Koktoa govori «da će on uvek biti osamnaestogodišnjak» (tako ga je doživljavao), i traži od njega «da se uozbilji shodno svojim godinama».

U društvu, Radige je ciničan, pretenciozan i briljantan. Budući svestan svoje mladosti i inteligencije, u svojim neredovnim dnevničkim beleškama on piše da «svako doba nosi svoje plodove, samo ih treba znati ubrati» (Tout  âge  porte  ses  fruitsil  faut  savoir  les  cueillir), i veruje da on to - ume. Ipak, nestrpljiv je, želi mnogo i to odmah, da ga pesnik Apoliner začikava rečima: «Ne očajavaj, Rembo (Arthur Rimbaud) je čekao da udje u sedamnaestu godinu pa da napiše svoje remek-delo». Kokto, sa svoje strane, vidi Radigea kao «književnu nadu Francuske» i svestrano ga ankuražira da piše, i to ne samo pesme, već i romane. Hvalisavo govori poznanicima da «Radige deli sa Remboom strašnu privilegiju da je fenomen francuske književnosti». Uporedjenje sa Remboom godi Radigeu, čak drsko sanja da prevazidje Remboa, sa uverenjem «da će on umeti da bolje sredi i vodi svoj život», još ne shvatajući da su zablude najveće kada čovek ne računa na njih.

A onda, uz Koktoovu pomoć, on u svojoj 17-toj godini (u remboovskom ubedjenju da je baš ta godina prelomna za stvaranje nečeg velikog), objavljuje prvi roman, sa mladalački sugestivnim naslovom «Djavo u telu» (Le  diable  aucorps), koji će ga preko noći učiniti slavnim, a Koktoa pigmalionski ponosnim. Quelle joie pour tous les deux!

«Djavo u telu» (knjiga je prevedena i na srpski jezik) govori o preljubi devetnaestogodišnje žene, čiji je muž, odmah po venčanju, otišao na front (u toku je Prvi svetski rat), sa petnaestogodišnjim «naprednim» dečakom, koji je narator knjige. Kritičari su zapazili da je knjiga pisana lepim jezikom, uz korišćenje finesa koje se ne čuju u svakodnevnom govoru petnaestogodišnjaka, jasnim stilom i redosledom dogadjanja; pravilno su dozirane emocije i napetosti u nesvakidašnjoj situaciju stvorenoj izmedju dve ličnosti koje se privlače i žestoke vole. Sâ­m ton pisanja je analitičan i na momente hladan, ciničan, čak i nekako račundžijski. Sve je na svom mestu, glava se ne gubi zbog nagle zaljubljenosti, što pokazuje superiornu inteligenciju naratora. Sa neumoljivom tačnošću on opisuje konfliktne emocije - ponos mladića/ljubavnika na pragu zrelosti i bol deteta koje ubrzano sazreva u njemu. On sa uživanjem vodi ljubav sa starijom ženom, u nadi da će ga to brže uvesti u život odraslih, za čim toliko čezne. Ali, pored njih dvoje, postoji i okolina, makoliko se njih dvoje krili. Veza postaje skandal i njihovi najbliži, zgroženi do neverovanja, nisu spremni da prihvate to što se dogadja. Veruju da je u pitanju - greška, a ujedno su svesni da se radi o velikom grehu. Za to mora da se plati cena. Pritisak na ljubavnike se povećava. Medjutim, Radige vodi veštom rukom svog junaka prema očinstvu - preljubnica je zatrudnela s njim, da bi zatim ona - umrla na porodjaju. Njena smrt je na odredjeni način beznačajna, jer se dogadja u trenutku sklapanja ratnog primirja izmedju Francuske i Nemačke i velikog zanosa koji tom prilikom zahvata celu Francusku. A kada se njen muž vrati sa fronta, on će rodjeno dete prihvatiti kao svoje.

U javnosti kritike su različite, osećanja pomešana. Konstatuje se, pored ostalog, da se «iz priče ne naslućuje osećaj bilo kakve nemoralnosti; poezija života se oseća intenzivnije u nežnim godinama poslednjeg tinejdžerstva nego kada razum spretnije ovlada nama i zaprete nevina osećanja koja smo imali kao deca». Suviše lirskog! A tragičnost je, kao što se zna, česta neminovnost.

S druge strane, bilo je ne malo prigovora onih sitnih duša koje su smatrale skan-daloznom činjenicu da roman obradjuje ljubav dvoje mladih za vreme rata, dok se njihovi bliski bore na frontu. «Stvarno nepatriotski čin!» - grmele su boračke organizacije. I pored toga, tzv. široka publika voli priče o nesvakidašnjim ljubavima i jakim emocijama, pa se roman dobro prodaje, kao jedna od najfinijih i najdelikatnije napisanih ljubavnih priča u Parizu u toj godini.

Roman se odmah prevodi na strane jezike, a učeni Englez Oldos Haksli (A. Huxley) piše predgovor za prvo izdanje u engleskom prevodu.

Optužbe za nemoralnost i cinizam u romanu Radige odbaca u zapaženom članku u pariskim «Les Nouvelles littéraires», pod naslovom «Moj prvi roman 'Djavo u telu'». Pored ostalog patetično uzvikuje: «Ali šta sam ja mogao da uradim? Da li je moja greška što sam imao dvanaest godina kada je počeo rat? Oni moraju da shvate šta je rat za mlade dečake kao što sam ja bio - četiri godine produženog raspusta».

Naravno, roman je umnogome autobiografski (kao i većina prvih romana), mada je Radige to, iz praktičnih razloga, negirao.

Kokto se svojski trudio da doprinese promociji knjige, pišući članke i držeći predavanja, kojom prilikom, ne baš previše uvijeno, odaje punu počast prerano sazrelom Radigeu. Knjiga dobija značajnu nagradu «Novog sveta».

U svom ponosu zbog uspeha, Radige obećava sebi i drugima da će «se srediti», da će prestati da vodi boemski život, da će svemu «prilaziti ozbiljnije»; počinje da  razmišlja o drugom romanu, koj će nazvati «Bal grofa od Oržela» (i ovde je u pitanju - preljuba). Definitivno, on piše iskustvom odraslog čoveka, što je toliko priželjkivao. Sa dozom bojaznosti za sebe samoga ovako razmišlja: «Ova prerano sazrela čudovišta od inteligencije postaju čudovišta gluposti posle nekoliko godina! Koja porodica nema svog sopstvenog čuda od deteta? Izmislili su tu reč. Naravno, čuda od dece postoje, baš kao što postoje izvanredni ljudi. Ali retko se dešava da su to iste osobe. Starost ništa ne znači. Ono što me čudi u Remboovom delu nije doba u kome ga je on stvorio. Svi veliki pesnici su napisali šta su imali da kažu do sedamnaeste godine. Najveći su oni koji uspeju da učine da to zaboravimo. Kada su nedavno pitali Pola Valerija zašto piše, on je odgovorio: ‘Iz slabosti'! Suprotno tom stavu, ja verujem da je slabost - ne pisati. Da li je Rembo prestao pisati zato što je posumnjao u sebe i želeo da vodi računa o svojoj memoriji? Ne verujem. Čovek uvek može da radi bolje. Stidljivi pisci, koji se ne usudjuju da pokažu svoj rad sve dok ga ne poprave, ne treba u tome da nadju izgovor za svoje slabosti. Jer, suptilnije rečeno, čovek nikada ne može da uradi bolje i nikada ne može da uradi gore».

Svakako je Radige imao talenta u sebi više nego što je to izgledalo nekim njegovim poznanicima s kojima je bančio tokom dugih, besanih, pariskih noći. Drugim rečima, on je bio jaka ličnost, ličnost za sebe, a ne samo kreatura slavnog i kontraverznog Koktoa, od koga je mnogo učio i s kojim se družio, makoliko se deo njegovog bića sporadično bunio protiv toga. Naime, njegovo druženje sa Koktoom bila je prilično burno i teško. Priča se da je on, pre susreta sa Koktoom, bio normalno naklonjen devojkama, sa kojima je imao nekoliko veza. Takodje, zabeleženo je da je za vreme svadja i razmimoilaženja sa Koktoom, Radige ulazio u nepromišljene avanture sa ženama. Naročito je bila poznata njegova veza sa jednom finom gospodjom (Bronija Parimiter), koju je slučajno upoznao i zavoleo baš u vreme objavljivanja svog prvog romana. Medjutim, njegova najglasovitija veza, ipak, bila je ona sa Beatrisom Hastings (Beatrice Hastings), konfliktnom australijskom spisateljicom i modelom slikara Modiljanija; priča se da je ta posesivna četrdesetdvogodišnja žena (Radige je tada bio osamnaestogodišnjak) iz hira zavela Radigea, kako bi napakostila njegovom mentoru Koktou; on joj se dao, ali mu je brzo dosadila, pa ju je počeo izbegavati, što je bio djavolski težak posao. U svakom slučaju, posle «izleta» sa ženama, Radige se uvek vraćao Koktou, kao bludni sin ocu u biblijskoj priči, u kojoj otac sve oprašta. I Kokto sve prašta.

Zabeležena je provokativna izjava Ernesta Hemingveja da je Radige koristio svoju seksualnost kako bi stvarao književnu karijeru (Hemingway implies Radiguet employed his sexuality to advance his career, being a writer "who knew how to make his career not only with his pen but with his pencil").

Kokto i Radige, radeći istovremeno a odvojeno, stvorili su po dva romana koji spadaju medju najslavnije romane Francuske neposredno posle Prvog svetskog rata (Koktoovi «Veliki rascep» i «Toma varalica», i Radigeovi «Djavo u telu» i «Bal grofa od Oržela»). Čak su jedno delo, komičnu operu «Pol i Virdžinija» - zajednički potpisali.

A u jesen 1923. godine, dok radi na poslednjoj reviziji «Bala grofa od Oržela», pre nego što ga pošalje na štampanje, Radige iznenadno pada u krevet; sa zakašnjenjem se otkriva da je u pitanju galopirajuća tifusna groznica. Umire 12. decembra i biva sahranjen na najpoznatijem pariskom groblju Per Lašez (Pere Lachaise), groblju na kome je on, samo godinu dana ranije, pratio Žana Koktoa na sahrani jednog od najvećih francuskih pisaca svih vremena - Marsela Prusta (Marcel Proust). Zabeleženo je da je glasovita krojačica i modni dizajner Koko Šanel (Coco Chanel), iz pijeteta prema prerano umrlom Radigeu, platila troškove njegove sahrane.

Kokto je, naravno, bio šokiran ovom smrću. Kukao je i vrištao, kao što u srpskoj narodnoj poeziji vrišti «Damjanov zelenko» onda kada su Turci sabljama isekli njegovog gospodara. Posebno je zapažen njegov dugi nekrolog, koji je počeo rečima: «Rejmon Radige se rodio 18. 6. 1903. godine; umro je, a da toga nije bio svestan, 12. 12. 1923. godine, posle čudotvornog života. Književni sudija je smatrao Rejmonovo srce suvoparnim. Njegovo srce je bilo čvrsto, i kao dijamant, nije reagovalo na slabe dodire. Trebali su mu vatra i drugi dijamanti; sve drugo nije bilo važno. Ne optužujte sudbinu. Ne govorite o nepravdi. Pripadao je dostojanstvenoj rasi ljudi čiji se životi prebrzo otvaraju za kraj... Evo njegovih poslednjih reči: 'Slušaj' - rekao mi je 9. decembra - 'slušaj nešto strašno; kroz tri dana streljaće me Božji vojnici'. Dok sam grcao u suzama, izmišljao sam neka objašnjenja. 'Tvoja objašnjenja' - nastavio je - 'nisu dobra za mene; naredba je pala; čuo sam tu naredbu'. Nešto kasnije reče: 'Postoji boja koja se kreće i ljudi su skriveni u boji'. Pitao sam ga da li želi da ih oteram. Odgovorio je: 'Ne možeš da ih oteraš, jer ne možeš da vidiš boju'. Zatim je utonuo. Pokrenuo je usta, nazvao nas je po imenu, pogledao je sa iznenadjenjem u svoje roditelje, a onda u svoje ruke... Jedinu čast na koju polažem pravo je da sam Rejmonu Radigeu dao, u njegovom životu, slavno mesto - koje je zaradio svojom smrću».

Knjiga «Bal grofa od Oržela» štampaće se posthumno, sa Koktoovim nadahnutim predgovorom. 

Nakon Radigeove sahrane, skrhan od bola zbog prevelikog životnog gubitka, Kokto pati više nego što je on, hedonista po prirodi, verovao da je za patnju uopšte bio sposoban. Počinje da uzima opijum, što će potrajati desetak godina. Zna da satima sedi nepomično pred ogledalom, crtajući svoj lik ponovo i ponovo. Ti bizarni autoportreti biće kasnije korišćeni kao ilustracije za neka od njegovih najboljih dela, koja je stvorio baš u dugom periodu odvikavanja od opijuma - pozorišni komad «Orfej», roman «Strašna deca» (Les enfants terribles), kao i neke poeme. A 1952. godine, uoči tridesetogodišnjice Radigeove smrti, Kokto objavljuje članak «Učenik koji je postao moj učitelj» (Cetelevequidevintmonmaitre), u «Les Nouvelles littéraires», u kome, pored ostalog piše: «Rejmon je bio biljka koja na neki način govori. U ‘DJavolu u telu', ta biljka priča misteriju svog korenja. UBalu grofa od Oržela' ta biljka donosi cvet, a reč je njen parfem».

Tako je Rejmon Radigeprošao kroz život kao vetrić, koji nije stigao da razvije svoju punu snagu, ali koji je doneo veliko osveženje, makoliko kratkotrajao.

Radigeova smrt u dvadesetoj godini, beskrajno patetično razmatrana u medijskim analizama, umnogome je učinila da se stvori odredjeni mit o njemu, mit koji je dosezao čak do - Japana. 

Francuski režiser Klod Otan-Lara (Claude Autant-Lara), snimio je film,1947. godine, pod imenom «Djavo u telu», prema istoimenom Radigeovom romanu.  Film je bio veoma popularan širom sveta. Bila je to romantična i melanholična priča o ljubavnoj aferi adolescenta sa udatom ženom, čiji muž ratuje na frontu protiv Nemaca. U filmu su igrali Žerar Filip (Gérard Philipe) i Mišlina Prel (Micheline Presle), u to vreme najuspešnije filmske zvezde Francuske. Ljubavne scene su prikazane sa nostalgičnom nežnošću i delikatnošću, da su ih mnogi kritičari svrstali u najlepše ljubavne scene ikada dotle filmovane. Režiser je film iskoristio i kao svojevrsnu antiratnu poruku, što mu je donelo više nagrada i  medjunarodnu reputaciju.

Kasnije, snimano je još nekoliko filmskih adaptacija Radigeovog dela. Da pomenem da je, 1986. godine, italijanski reditelj Marko Belokio (Marco Bellocchio) sačinio istoimeni film (Il diavolo in corpo), ali uz odredjene promene; taj film je poznat i po tome što sadrži eksplicitan seksualni čin, kada preljubnica vrši felacio (fellatio) dečaku, dok joj on priča o - lenjinizmu.

             Sledeći put govoriću o Otu Vajningeru. Na njegovom grobu, crnoj, mermernoj ploči, bez krsta ili nekog drugog simbola, na bečkom groblju Maclajnsdorfer (Matzleinsdorfer), urezane su ove reči: «Ovaj kamen skriva mesto odmora jednog mladića čiji duh nije našao mira ovde na zemlji. A kada je objavio svetu otkrivenje sebe i svoje duše, nije više mogao da podnese da ostane medju živima. Potražio je posmrtno mesto jednog od najvećih u bečkoj Švarcšpanierhauze i tamo je uništio svoju telesnost».

Atačmenti



Komentari (112)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

vladimir petrovic vladimir petrovic 10:50 07.10.2009

Re: Intermeco

Hvala, Rip, za Intermeco. Ti imaš dobar osećaj za "tajming" - kada i sa čim se treba javiti.

Hvala, Unf, što si blagovremeno primetio značaj Stotke (na žalost, kod mene nema sličice koju si okačio, već samo "x".

Sa moje strane, obojici šaljem ove ždralove (volim ptice, mada se ne družim sa Albicillom, osim kada ga čitam).



A ja sebe ponekad vidim kao nekakvog "Peru detlića" (Woodpecker).



... koji mora mnogo da lupa i lupa, da bi došao do onoga što hoće i što mu treba...
Unfuckable Unfuckable 11:27 07.10.2009

Re: Intermeco

e, kad smo već kod Pere tj detlića, općenito - ima tu jedna zanimljivost :
oni mogu da čukaju, lupaju, krešu, delju...kakogod - bespoštedno to drvo ispred sebe, zahvaljujući nekom sunđerastom tkivu u lobanji, inače vrlo sličnom onom koje se nalazi u penisu.
Pa sad...
Predrag Brajovic Predrag Brajovic 11:44 07.10.2009

Re: Intermeco

Unfuckable
Pa sad...

Шта?
Да кљуцамо?
Milan Novković Milan Novković 11:53 07.10.2009

Re: Intermeco

Шта?

Kljuco ne kljuco tkivu vreme prolazi, naročito ovom u glavi
Unfuckable Unfuckable 11:59 07.10.2009

Re: Intermeco

tako je Milane, nije problem u glavi, nego u tkivu
Milan Novković Milan Novković 12:17 07.10.2009

Re: Intermeco

A ja sebe ponekad vidim kao nekakvog Peru detlića


... koji mora mnogo da lupa da bi došao do onoga što hoće i što mu treba...

Iskreno, ja se ne sećam kad meni glavom-kroz-zid tehnika nije donela rezultate

Bez zezanja, ja mislim da tehnika uopšte nije toliko iracionalna koliko izgleda, možda nije uopšte iracionalna, nego podsvest i instinkt rade racionalno na svoj način i jedini način da artikulišu strategiju je kroz upornost i tvrdoglavost

Ps: Lepi ti ždralovi, moderni. Šteta što sam u haosu po kući zaturio fotke iz Japana (obećao sam i Višnji da ću ih staviti na sajt), a majstora nikako da se otresem - imam tradicionalne ždralove za tebe i pitaću te da pogađaš odakle su upravo doleteli (btw, pošto znam da ćeš pogoditi, taj pasus, ili nekoliko, o ždralovima i vremenu su mi ostali u sećanju)
njanja_de.manccini njanja_de.manccini 14:30 07.10.2009

Re: Intermeco




izvinjavam se na smetnji al da prijavim da ovakav mali kljuca po nasem dvoristu. verovatno i on ima to tkivo. nisam znala za to tkivo pa bi htela da se zahvalim drugu Unfu. bas sam se cudila i to od kad smo se preselili ovde gde ima ovakvih ptica u izobilju kako ne dobiju potres mozga od silnog kljucanja. kad ono penis u pitanju
vladimir petrovic vladimir petrovic 14:37 07.10.2009

Re: Intermeco

Dragi moji, baš ste me nasmejali.

Najpre, onaj koji je duhovit, ali i zna stvari:
Unf
...oni (detlići) mogu da čukaju, lupaju, krešu, delju...kakogod - bespoštedno to drvo ispred sebe, zahvaljujući nekom sunđerastom tkivu u lobanji, inače vrlo sličnom onom koje se nalazi u penisu.
Pa sad...


Potom, onaj koji večito sumnja (vrsta Nevernog Tome, koga je Hristos, ipak, voleo):
Predrag Brajović
...Шта?
Да кљуцамо?


i, na kraju, onaj koji je mudar:

Milan Novković
... Kljuco ne kljuco tkivu vreme prolazi, naročito ovom u glavi


Toga sam svestan, zato stalno kljucam, odnosno lupam, kao petlić u tvrdo drvo.

P. S.
Milane, ima tu nečeg... u tome što si ti prepoznao japanštinu u mom izboru ždralova.

Kada sam odabrao sliku tih ždralova, nije to bilo baš slučajno, jer oni jesu - japanski ždralovi.
Ali nisam hteo da se izjašnjavam, jer sam se već sam sebi (a tek mojima bližnjima?) popeo na glavu sa japanštinom, Kavabatinim ždralovima (koji je izdao lepu zbirku "Thousand Cranes"), a najviše sa Mišimom.

Thanks to all!

P. S. 2
Njanja, hvala i tebi. Ma, mi detlići, smo čuda!
Unfuckable Unfuckable 15:32 07.10.2009

Re: Intermeco

kako ne dobiju potres mozga od silnog kljucanja. kad ono penis u pitanju

eto vidiš kako se preokreće sada ono "pamet mu u gaćama" ?
Milan Novković Milan Novković 15:39 07.10.2009

Re: Intermeco

eto vidiš kako se preokreće sada ono "pamet mu u gaćama" ?

A ni glavobolja nije ono što je nekad bila
njanja_de.manccini njanja_de.manccini 17:34 07.10.2009

Re: Intermeco

eto vidiš kako se preokreće sada ono "pamet mu u gaćama" ?

na to mislim celo jutro,
hvala ti
Unfuckable Unfuckable 18:16 07.10.2009

Re: Intermeco

sad već, ovim neočekivanim razvojem, dolazimo do neizbežnog "a, tko u stvari - misli?" - pitanja....

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana