El Sueño, Salvador Dali, 1937
Nema lepše uspavanke od kiše po krovu. Džez uspavanke. Dok kiša pada (neko reče »dobuje u ritmu tam-tama«) crepovi osciliraju pod zilionima kapljica a sa njima se lagano, mikronski, ljuljuška i krov, zidovi, kuća, krevet i ti u njemu. Ritam biju krupne kapi što se otkidaju od strehe i udaraju po simsu. Sporo bubnjaju kao timpani u sinfonijskom orkestru. S vremena na vreme vetar kišom ošine okno, kao da ga zalije šmrkom, i začuje se šum kao kad perkusionista četkicama šašolji opnu doboša. A ako te tapan udaljene grmljavine ili bljesak munje i probude, zaroniš dublje u jastuk i ritam perkusionističko-vodene uspavanke te uljuljka natrag u san.
Zimi je san dubok, dubok, kao da dok spavamo nismo živi. To je, može biti zato što je zimska noć duga i u postelju ležemo kada je mrak već zreo i gust. Zimi spavamo kao što su, sklonjeni od ledenog doba, u dubini pećine ušuškani u medveđa krzna spavali naši preistorijski preci. Sklupčaš se oko sopstvenog pupka, kao jež, umotaš se u krpe, pritiska te jorgan, slojevi paperja te štite od mraza spoljnog sveta i drago ti je što je svuda hladno osim tu u neposrednoj blizini tvog tela.
A Leti? Letnja noć je prekratka, mrak prozračan, često legneš tek trenutke pre no što zapevaju ptice; često se dogodi da kroz letnji san, bliži polusnu nego onom dubokom kao smrt, čuješ cvrkutanje ptica pre no što si zaista utonuo u gluvoću. I tako celo leto, više vremena spavaš posle nego pre svanuća, po danu umesto po mraku. San ti ne prija kao zimi i da bi ponovo doživeo ono ugodno iskustvo dubokog sna moraš da sačekaš jesen, da donesu perina, pa da ti svaka noć postane mala hibernacija.
Postoje one letnje ekvatorijalne noći, negde u julu ili avgustu, bude ih po nekoliko u nizu. To su one kratke noći kada pred zoru ljudi koji u to vreme u drugo doba godine duboko spavaju, sede budni, druže se, šetaju ulicama, igraju karte. To su one noći pune žege kada te mrzi da kreneš na spavanje jer znaš da je krevet prevruć, da jastuk zrači, da telo bude izvor toplote, vrelo kao da je u njemu odlučio da konači sam šejtan. No ne spava se tih noći najgore; tada niko i ne očekuje da će slatko da se naspava. To su one noći kada se prenoćina brzinu, časkom, kako ko najbolje zna i ume, a ko bez sna na može želi da mu telo ima što više dodira s prazininom pa mu preostaje da kao stanovnici Amazonije razapne mrežu između dva drveta i zaspe okružen vazduhom. Tada te vetar pipka sa svih strana i osećaš granice sebe, površinu gde prestaje tvoje telo i počinje prostor. Najbolje je pod zvezdama, jer zvezde hlade.
Na granici između dva sna, letnjeg i zimskog, postoji jedna noć u kojoj se najteže spava. Te noći čovek bi da spava duboko kao zimi, a leto mu ne dozvoljava. To je ona noć kada te leto prepadne, podmuklo te zatekne u postelji nepriremljenog. I čitavu noć kinji te mučna mora. Još si pod zimskim pokrivačima, a žega pritisla i kada se otkriješ ne bi li se osvežio, napadaju te rojevi komaraca koje nikako nisi očekivao (na njih se, kao i na sve neprijatno, lako zaboravi). Peckaju žedni tvojih telesnih sokova i svojim te žaokama teraju natrag pod debeli pokrivač da se tamo polagano krčkaš do trenutka kada te nepodnošljiva vrućina natera da pomisliš da su insekti podnošljiviji nego pakao pod perinama. I tako na smenu, otkriješ se, pokriješ se, žega, peckanje, žega, peckanje, znaš da si budan po tome što s vremena na vreme čuješ lavež iz daljine i ne porpustiš nijedno otukcavanje zvona sa udaljene crkve. Znaš da spavaš pošto sanjaš fantazmagorične sne. I vrpoljiš se u magnovenju sve do prve svežine, sve dok se komarci, kao vampiri ne uplaše i posakrivaju od zore i prepuste pticama da ti narušavaju san.