Nije to od žalosti, niti zato što ne shvatam da je Beba mamina, srce moje, poraslo i otisnulo se na pučinu života, dok lelujaju plastične palme i zlaćani sunčevi zraci dovršavaju kič-razglednicu budućnosti. To je od luka, crnog. Od njega cmizdrim kad me niko ne vidi. Srce mi se skupilo na kliker i tutnji vibracijama komšijske burgije u pola četiri popodne. Ne bi meni inače popuštale gumice na ventilu, da nije luka. Jak, veštački, francuski lukac. Bez njega sarme nema. A, bez sarme u plastičnoj kutiji nema studenta.
Daklem, imamo studenta. Lutka mamina, radost moja, prvenac mamin je upisao fakultet. Ljubi ga majka pametnog. I dobio Ausweise fur studierende, sa slikom, pile majkino. Prvi naš, kućni studenat. I to Bečkog univerziteta, kao što i priliči prvencu balkanske porodice. Doduše neće studirati trgovinu, nego međunarodne odnose, ali kad se uzme u obzir sastav naše familijarne reprezentacije, to je pravi izbor. Šira porodična okupljanja nam i tako izgledaju kao samit UN.
Naravno da kako je upisao fakultet, tako je u to ime Prestolonaslednik odmah zbrisao. U Evropu. Vozovima. Tri nedelje. Da proširi vidike. I nama ojača bicepse i ostale epse. Jer je neko morao da poradi na njegovom preseljenju u grad predstojećeg studiranja. Zbog čega se reprizirala prošlogodišnja preseljivačka avantura. Očito, kako gurne jesen nogu u vrata, tako se ja do'vatim kutija, korpi i kesa i počnem da pakujem. I dok zlaćano lišće plodne jeseni lelujavim plesom pada na miomirisnu travu, a boja vazduha zri zajedno sa sunčevom dinjom, da ne pominjem ptice selice koje se okupljaju na preliminarnim seminarima pred poletanje ka egipatskom aranžmanu, ja pakujem li pakujem...za razliku od pomenutih 'tica, ja sam selila na sever. Sina. Koji je za to vreme bazao Evropom i razvlačio horizonte. Mi smo od sreće milili na kolenima i šrafili, sastavljali, burgijali i sudarali se sa bulumentom studenata i srećnih roditelja u liftu stare bečke zgrade, iz čijeg podruma se vije ledeni duh memle. Što studentima ne smeta u vrataranju, sviranju flaute i prženju svega što dohvate. Sudeći prema miomirisima koji se probijaju kroz prva komšijska vrata, iza kojih žive dve studentkinje, Mađarice, sve su šanse da nam postanu najbolje drugarice.
Za to vreme je Princeza ostvarivala svoje, već dugo najavljivane, teritorijalne pretenzije. Zauzela je bratovu sobu i u nju naselila i kučence Ikija, svoje šminke, mašne, tašne...nestalo dečačke sobe u treptaju.
Mali sin je, naravno, iskoristio priliku da se kao epidemija raširi po dečijoj sobi. Spasio se sestre i horde njenih decibelnih drugarica.
Prestolonaslednik se vratio na hepiend. Taman kad smo sve sastavili i prikucali. Oduševljeno je pozdravio rezultate naših psiho i pre svega fizičkih napora i zbrisao kod Nje. Nisam vam pomenula da imamo Nju? Da, odnedavno...Ne, nisam ništa čantrala zato što je otišao u drugi grad, a da nas čestito nije ni pogledao...samo je ostavio prljav veš. I mene da seckam luk. Zato sam zasuzila. Da nije luka, ne bih...Jeste da sam ga seckala na atome još pre tri dana, ali nikako da mi stanu suze od luka. Jak...Da.
»Eh, sestro slatka, kad ti dete ode, sve te drob zaboli«, kaže naša Fatima i klima crnokosom glavom, ukrašenom čvor-punđom. Briše uglove usana, stisnutih kao cicijaški džep i šmrcka sa mnom. Od luka, naravno.
Vratio se maločas. Pokupio čist veš i otišao. A, nama se porodica skupila. Nije od pranja, iako se više no redovno tuširamo i perkamo. Brojčano smo felerični. Otišao nam Prestolonaslednik. I Marica sa njim. Crna fraulein Marica je takođe otišla u Beč. Deliće stančić sa Prestolonaslednikom i Cimerom. Radovaće im se kad se vrate kući i prešće im...kad mame nisu sa njima...što li bebe primaju na fakultete...Srce mamino...jak onaj lukac...šmrc.