Boreći se za promenu sistema vrednosti devedesetih, izgleda kao da smo zaboravili da „overimo checkpoint", da gurnemo kamen pod točak, kako se kolica ne bi otkotrljala nazad. Umorni od bitaka, željni Boljeg života, lakomimo se za prečicom tamo gde ne bi smeli. A renta koju podmirujemo se, kao teška kletva, ne vraća samo nama nego i deci. Drastično, i pokojni Taton, i dvadesetogodišnjaci koji će ostariti u zatvoru, plaćaju životom iluziju koju smo neodgovorno počeli da stvaramo: da se sve može i sme.
Razbaždarivanje ono malo vrednosnog sistema što se teškom mukom izgradilo prethodnih godina kroz procese osvajanja slobode, najviše leži u naizgled manje važnim stvarima i pojavama. Svako od nas nosi svoj deo odgovornosti, ali je najveća odgovornost onih koji su se obavezali da zaštite i podstiču opšte prihvaćene vrednosti, bilo da su deo institucija države, civilnog društva ili javnog i političkog života uopšte:
Nije problem za društvo kada nekome padne na pamet bezobrazluk da na sred tramvajskih šina zaustavi automobil da bi pojeo pljeskavicu ili uplatio tiket. Problem je kada nema odgovarajuće reakcije onih državnih službi koje su plaćene i ovlašćene da se bave dotičnim situacijama. Tako danas svakodnevno prolazak kroz Vojvode Stepe i Bulevar kralja Aleksandra izgleda kao slalom, ako uspete uopšte da prođete. Opet sve se može, sve se sme.
Mediji, za procenat gledanosti i dinar za reklamu, hraneći voajersku potrebu nacije, lagano uvode psovku kao nešto bez čega reality show ne može. Skandal kao prodavac žute štampe, sada je koncentrisan i spakovan u formu Velike braće i Farmi. S jedne strane oslobađanje od tabua, sa druge strane promocija i podsticanje prostakluka. Mesto kvizova obrazovnog karaktera zamenile su emisije sa pitanjima „da li ste nekad progutali nečiju spermu?" Gledam i pitam se o čemu razmišljaju oni koji daju zeleno svetlo ovakvim programima.
Kao što rat u Iraku odavno nije udarna vest iako tamo svakodnevno ginu ljudi, tako ni odsecanje prsta u Srbiji više nije dovoljno da skrene pažnju javnosti i institucija. Koliko treba da čovek bude razočaran u sistem da sam sebi nanese zlo? Šta da sebi odsečem posle dve godine čekanja da sud ispravi jedno ime u rešenju? Kakvu poruku javnosti šalje vest: zastareo slučaj, okrivljeni oslobođen?
I tako redom i tako beskonačno primera. Nus-proizvod: nasilje. Ulica, porodica, škola, posao, utakmica, politika. Prema sebi i prema drugima.
Ipak nisam pesimista. Čini mi se da najviše samosvesti ima običan građanin, onaj koji brojnošću sve iznenadi kada se pojavi na sahrani ubijenog premijera ili kada upali sveću nastradalom gostu iz inostranstva. Poslednja brana normalnosti. Pravi traser budućnosti. Pojedinac koga je muka naterala da sazri mnogo pre države. Onaj koji se ne ustručava da opomene kada vidi da neko baci pikavac pored kante. A takvih je sve više.