Kazuj Kurvo,Stari WuYahDine...

wuyah RSS / 06.10.2009. u 22:57

I opet ta kurva sudbina,kao da su je duhovi proshlosti,vratili na scenu zhivota.
Krv je moja otrovna,srce je moje crveno,a rech moja prokleta.
Da li sam rodjen u pogreshno vreme?Da li bi se osecao kao kod kuce,da sam se rodio vekovima unazad?Da na nekom bojnom polju,sa Katanom u ruci,ginem za njenu ljubav,za svog Boga,za Istinu…Za ono u shta verujem…
U shta danas verovati?U shta da verujemo,kad je sve u shta je vredelo verovati,davno prestalo da se vrednuje?I hocu li se opet igrati rechima,ili cu pisati,kako jeste,kako mislim,kako osecam…
A o chemu pisati?Zar vec nije sve opisano,recheno,kazano?Zar se ljudi vec nisu potrudili,da se kazhe i ono shto treba,i ne treba?Zar su ljudi ostali ljudi u ovim vremenima,i da li oni govore da bi ih drugi chuli,ili da bi sami sebi govorili…
Gde je sve ono,shto je vredelo?Gde je privlachnost,zato shto si ti zhena,a ja mushkarac?
Gde je onaj povetarac koji je govorio,da ti vredish zato shto si zhena i zato shto to chuvash,kao ochi u glavi?A ne zato shto kad te pogledam,prvo shto mi padne na pamet,je ono,shto ne bi trebalo…Ono shto nikako ne bi trebalo da bude na prvom mestu.
Nego bi trebalo da dodje kasnije,jer je to ono,shto chini sve ovo…Ove ljude oko nas,njihov osmeh,njihovu dushu.To je ono,iz chega nastade ovaj svet,sa svim ovim manama,koje se pojavishe kao nezvani gosti,u ovim lakim vremenima…
A gde je ono,shto bi doshlo posle privlachnosti?Da ti verujem 100%,zato shto si ti takva,a ne zato shto zhelim da ti verujem…Da u tvojim ochima vidim istinu,a u tvom glasu chujem pesmu belih ptica.Jer belo je boja chednosti,chistote,nevinosti…Da mojim venama teche bela krv,zato shto mi je tvoj glas dushu obojio chistotom.Da se kunem u tebe,da budesh centar mog univerzuma,da ruke tvoje budu oslonac mojim mislima,mojoj sreci…
A onda…Onda da mi kazhesh,da si ti samo moja,da su moji dodiri jedini koje osecash,koje si osetila.Da znam da sam ja taj,o kome mislish,kome verujesh,kome se predajesh.Samo meni,samo zbog sebe.Jer ti znash najbolje,ili bi trebalo da znash…
A kada osetim,da si samo moja,i nichija,da samo meni shapucesh,samo se meni nadash…Da niko pre mene nije pio iz tvog izvora chednosti,da si samo mene chekala,da se posle predjene pustinje koracima ka tebi,sit napijem…Da te poshtujem zato shto ti verujem,zato shto znam,da si chelik i otrov,prema drugima.Da srce moje chuvash,da ne bi odletelo,i zato shto znash,da ja znam,da te osetim.Da se ne izgubim u moru crnih ptica,koje su krenule da umru zajedno,zato shto su osetile,da im je vreme istine doshlo.Jer sudbina je kurva,koja cuti,vreba,cheka…Koja samo cheka,da tvoj zid pukne u naletu jastrebova,zheljnih tvojih ochiju,tvoga tela…Da se predash bez borbe,u mojim ochima skupish,kao latice cveca u sumraku.Da ne vidim vishe tvoju toplinu,da me tvoje ochi ne greju,da mi se smrzne misao,koja je upravo krenula…Da se tvoj cvrkut pretvori u najgoru muziku,kafanskih boema u svitanje.
A kada sve napade odbijesh,da te ispred svih,i pred svima uzdignem…Uzmem te u naruchje,kazhem ti da te volim,zato shto ti verujem,zato shto te poshtujem,zato shto te volim.Jer volim da te volim,jer si ti olichenje chistote,olichenje sna…
Da jedva dodjem do daha kad te vidim,da mi srce lupa,da ne mogu da se smirim.Da nemam rechi,jer je ona koja je toga vredna,stala ispred mene,pruzhila mi ruke,poklonila mi osmeh.Da tvoj osmeh bude moja sreca,a tvoja sreca,moj pravac,moj putokaz.Da znam shta treba,a shta ne.Da te se nikad ne odreknem mislima,ne ostavim rechima.Da ne odem bez rechi,ne zato shto nemam shta da kazhem,vec zato shto je sve recheno…Nego da ostanem,da ti pesme pishem,a umesto zareza koristim pahulje,koje su,napokon,zimu donele.
Da ne trazhim zamenu,ne zato shto je ne mogu naci,nego zato shto znam,da zamena ne postoji.Da mi pokazhesh,da se pesak za zlato,menjati ne mozhe…
A kad te pogledom pitam,shta je to ljubav,da mi pogledom odgovorish.Da posle toga shvatim,da je tvoje ime ono shto zhelim da istetoviram u srcu,a srce vezhem lancima i predam ga tebi na chuvanje.
Da osetim,da je jedino shto zhelim,da te prstenom zamolim,da moju molbu prihvatish.Kleknem pred tobom,jer znam da si vredna toga,iako nikad ni pred kim ranije nisam.
A ti shvatish,osetish,odozgo me gledash,pa se spustish,da ti budem blizhe.Pechatom overish,usne mi zapalish,prst mi pruzhish,i od tog trenutka,znash da si samo moja.Da se ne bojimo smrti,jer znamo da je smrt samo kratkotrajni prekid filma,i da ce traka brzo biti zalepljena.I projektor ce nastaviti da okrece,nasha ce se Bajka nastaviti…
Laticama crvenih ruzha posipacu ti put.Put koji je vredan istine,put koji chuvam samo za tebe.Put,koji ce nas voditi ka vechnosti…

WuYah…

The Last Shall Be First…



Komentari (0)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana