Najlepši putevi su, dok je suvo, zemljani, oni koji se pružaju u samo jednoj liniji - uzani i dobro utabani, udobniji su i “ukusniji“ i od asfaltnih, to su putevi za prave meraklije.A čim bismo ispred nas videli kako se širi neki “autoput“ bilo je jasno da nas čeka novo iskušenje. Jer, nisu tolike trake bile napravljene badava: razlog je bila muka prolaženja tuda, i bilo je jasno da nam ni jedna neće doneti ništa dobro, kao ni onima koji su na njima stenjali, skakali, mislili da ima bolje, i odvajali se na neki još neugaženi deo, počinjući novu traku. Od ostalih specijaliteta treba pomenuti da ovde ne poznaju instituciju serpentine: putevi idu najkraćim linijama, pravo uz i niz brda, osim ako se negde ne ispreči kakva komadeška stene o koju opštenarodni traser može da razbije glavu. Nagibi stoga umeju da pređu i 25%, ali koga je briga za to - konj, UAZ i IŽ toliko mogu da savladaju.
Ponekad ni stotinak metara levo ili desno nije zadovoljilo opštenarodnog trasera; nekad se isti put cepka na dve trake tako temeljno da jedna od njih ode na drugu stranu brda ili planine, i u sasvim drugu dolinu. Sastaju se ponovo u nekom neodređenom trenutku budućnosti – jedna sva prašnjava od puzanja kroz neki žedni vilajet ili preko kakvog visokog, vetrovitog prevoja, druga sva iscepana i puna trnja od provlačenja kroz šikaru, ili mokra i blatnjava posle batrganja po kakvoj rečici. A nekad prođe po dan i više, pa se ipak ne sastave; onda znaš da je ono bila prava raskrsnica, da ta dva puta vode u sasvim različite krajeve zemlje i da ti, ako nemaš onu polovinu sreće koju treba imati u takvim situacijama, odnosno ako imaš onu pogrešnu polovinu sreće, preostaje ili da se vraćaš ili da mudro odma’neš rukom i kažeš: “Ma biće zanimljivo videti i taj tamo deo, umesto jezera pustinju, a umesto planine močvaru."
Izuzetno prava serpentina E, mi smo po tim i takvim putevima mogli da napredujemo uglavnom “brzinom” od 10 do 15 kilometara na sat, često se sporo penjući na neki od mnogih prevoja, i ne uspevajući potom da nadoknadimo izgubljeno vreme - nizbrdo se nije moglo ništa brže. Pre dolaska smo mislili da ćemo dnevno moći da prelazimo osamdesetak kilometara, i na tome zasnovali plan puta. Tipičan dan je trebalo da izgleda ovako: krenemo ujutro, vozimo do oko jedan po podne, onda se negde zavučemo i odmaramo do četiri popodne, pa vozimo do oko osam uveče, kad već treba potražiti mesto za noćenje. Umesto toga smo tu popodnevnu sijestu uglavnom sanjali i u putu provodili po deset i više sati dnevno, i pored toga sanjajući i onih osamdeset kilometara - na prste bi se moglo nabrojati kada smo uspeli da pređemo toliko. Tako je ostalo do kraja našeg boravka u Mnogoliji; vreme i daljine su nas nemilosrdno gazili.
Često bismo poželeli da probamo jedno drugo prevozno sredstvo; toplo, oznojeno, zadihano kao što smo i mi bili. Svuda smo nailazili na konje, stotine i hiljade njih, i svakog dana su od jutra do večeri kao rojevi šarenih leptira prekrivali delove stepe, dajući im svečani prolećni izgled, jureći tamo i ovamo, premeštajući sa sobom potmulu vibraciju kopita što ljube tlo i oživljavaju ga - bez toga bi, činilo se, ono bilo stegnuto kao ljuti kamen, i bilo kao smrzlo usred leta, i stepa bi bila sasvim jalova. Ovako su hrčci i mrmoti mogli da buše rupe, mi smo mogli da zabijamo klinove šatora, ptice su mogle da otkopavaju gliste i semenke, a trave su mogle da se pretvaraju u cveće (bilo je potpuno očigledno da su ga konji oprašivali). Ponekad se sa nekih blistavo izvijenih mrkih ili crnih leđa u titravi vazduh odapinjala figura konjanika, a ponekad su konji bili sami, naizgled potpuno slobodni da budu divlji, plahoviti, i oprezno udaljeni.
Konji su jedna od najvažnijih stvari u Mnogoliji, jedan od oslonaca na kojima se sve drži. Božanstvo Večno plavog neba, stepa, ger, ajrag, rvanje, i konj. Amin. Dobro, možda i votka, tu i tamo. I ruski kombi UAZ. Amin. OK, i ruski motocikl IŽ, model “Planeta 5“ - ali to je poslednje i ništa više ne dolazi u obzir, jer je sve ostalo sporedno.
Mnogol i konj – ima li nešto što više ide u paru, što se više slaže jedno uz drugo? Deca u gerovima obično do četvrte godine već umeju da jašu bez sedla. Sa slika i gravira koje su ulivale strah srednjevekovnom Evropljaninu, i sa današnjih fotografija, gleda nas isti prizor: dva tela i dva bića spojena u jedno, povezane želje jednog sa damarima i mišićima drugog, volja jednog i snaga drugog, i gle – dvojstvo, skladni Kentaur, elegantno pleše nad zemljom i poigrava se sa daljinama koje se uzalud valjaju do horizonata jer su u njegovoj vlasti, kao i sve ostalo oko njega.
Nomadski šator, ono što u drugim delovima centralne Azije zovu jurta, ovde zovu ger. Pokretna kuća, pokretni život, pokretna duša naroda - to je ger. Sa gerom sve počinje i sve se završava, nacija se u njemu neprestano rađa i u njemu neprestano uvire (što je naravno potrebno isto kao i rađanje). U geru je skriveno (a opet, svakom budnom pogledu ostavljeno i rado pokazano) biće, suština života Mnogola. Ger je njihov gerovital, prastari i do današnjeg dana važeći recept za postojanje. Ger je zaslužan i za jednu od velikh čarolija Mnogolije: pomenuh prošli put da na teritoriji veličine tri Francuske, ili velikoj skoro kao cela Zapadna Evropa, ili kao cela Aljaska, živi samo dva i po miliona ljudi. I još: od tih dva i po miliona, više od milion živi na jednom mestu – u Ulan Batoru. Sad dolazimo do magije: u zemlji sa najmanjom stopom naseljenosti na svetu, onih preostalih milion i po stanovnika je tako lepo raspoređeno da svaki čas sretneš nekog od njih :). U Srbiji postoje krajevi u kojima se čovek oseća usamljenijim nego ovde, jer ovde osim nekih delova pustinje Gobi i po kog baš-baš pustog i jalovog vilajeta u visokim planinama (mada, i tu će već neko naići bar jednom u par dana), sve podseća na neki neverovatno veliki park, po kome se lagano šetkaju prolaznici. Tajna je opet u gerovima i načinu života koji oličavaju: u ovoj nomadskoj zemlji je malo naselja, ali bezbrojna su bela, okrugla, zdepasta
obličja koja poput malenih parobroda plove zelenim, mrkim ili sivim morima Mnogolije, isturajući s vrha ka nebu čunkove kroz koje se uvis penju dimovi, a kroz njih svetu svoje postojanje objavljuju i potpisuju porodice. Svaki ger je maleno ostrvo života, zapaljene vatre, hrane, životinja. I svaki je daleko od drugih gerova: ima ih po jedan ili dva na nekoliko kilometara, ili su još mnogo udaljeniji. Ali taman ih je dovoljno za jutarnji susret sa usamljenim konjanikom (iza koga se u daljini vidi ger), sa malim pastirom o podnevu (iza koga se u daljini vidi ger), sa ženama koje peru rublje u popodnevnom potoku (iza koga se u daljini vidi ger), sa starcem koji u sutonu puši, ruke mirno okačene o dim grubo zavijene cigarete, niotkuda iznikao usred ogromnog praznog prostora - jer se iza njega ne vidi ger, a u blizini nema ni konja, ni motocikla IŽ "Planeta 5", ni nekog četvoronožnog limenog žderača benzina.