Džingicanje po Mnogoliji (3) - Konji i gerontologija

JOvan Eraković - Jone RSS / 08.10.2009. u 13:53

- foto: Jone & Dulejko
- prethodni nastavci:
1. Na biciklu kroz mnogolske stepe, tajge i pustinje (i zašto Mnogolija a ne Mlog... Molgolija)
2. Ulan Bator

Predvečerje, stepa tinja
Predvečerje, stepa tinja
Iz Ulan Batora smo noćni voz iskoristili kao praćku koja nas je izbacila do oko 400km udaljene varoši Erdenet. U početku smo putovali na sever, prugom koja povezuje Moskvu sa Pekingom. Onda smo u nekom nerazgovetnom, prespavanom trenutku noći skrenuli na zapad, i u rano jutro bili ispljunuti na poslednjoj stanici, u Erdenetu.

Iako naš voz nije bio taj međunarodni, koji se od Rusije preko Irkutska, Ulan Batora i pustinje Gobi, danima i noćima, kroz hiljade kilometara, probija do kineske prestonice, imao je dosta sličnih udobnosti. Hodnik zastrt tepihom, i na njegovom kraju, u malenom ormaru, samovar koji je kao kokoška čučao i stenjao nad hrpicom vatre kojom su disale minijaturne cepanice, pa udobne kupee sa krevetima i električnim prekidačima kojima možeš da osvetliš veče blistavim svetlom, ili da ga rastužiš, potamniš, i oteraš u mrak uglova. A najveći luksuz je bila divna, bogato-zelena boja vagona, tako suverena da se na nju nije lepila prašina pored pruge – dok smo na peronu u Erdenetu konačno sklapali bicikle i raspakivali skoro beznadežno veliku gomilu naših torbi, ređajući sve to jedno na drugo i sa strepnjom uzdižući dve sve teže konstrukcije ka prohladnom jutarnjem suncu (uvek je tako na startu putovanja: ne veruješ da se preteća hrpa može pokrenuti bez nekog neumitnog, katastrofalnog i konačnog i sloma), poglede smo često odmarali na ukusnoj, glatkoj lepoti službene farbe Mnogolskih železnica. Zidove vagona još nisu bile sasvim napustile baš sve vibracije od dvanaestočasovnog kloparanja po šinama, i zračili su tu svoju boju živo i toplo, kao oznojena koža neke velike životinje.

... u ove leptiriće.
... u ove leptiriće.
Ova gomila se pretvorila...
Ova gomila se pretvorila...
Bilo je podne kad smo obavili i poslednju stvar – kupili na jednoj pumpi litar benzina za primus – i nagazili na pedale. Pokazalo se da se stanica nalazi skoro osam kilometara od centra palanke, jer je u skladu sa nekadašnjom sovjetskom modom bilo važnije da bude blizu mesta na kome se radi i proizvodi (ovde se nalazi ogromni rudnik bakra) nego blizu stanova onih koji na tom mestu rade.

Tako smo do prijatnog centra između niskih radničkih solitera stigli kasnije, putem koji se pretvorio u široki bulevar, i tamo se majali još par sati kupujući manje ili više potrebne sitnice i zabrinuto ih posle dodajući u prtljag, uvežbavajući menjanje naših zelenkastih dolara za nakićene mnogolske tugruge raznih šuškavih veličina i nominacija, opraštajući se u jednom restoranu od zapadne hrane (za svaki slučaj) - a ustvari skupljajući petlju da konačno zagrizemo našu Mnogoliju, onaj deo njenog postojanja koji je eto imao da pripadne nama, kakav god da bude.

Ekološka varoš
Ekološka varoš
All you need is love...
All you need is love...
Erdenetski ciklonauti
Erdenetski ciklonauti
Za početak smo imali sreću da naletimo na jedan svakako vrlo redak oblik života u ovoj zemlji: dok smo lutali među zgradama, pred nas je ispala grupica lokalnih ciklonauta – dečaci koji su se očigledno upravo vraćali sa neke zanosne i uzbudljive vožnje. Oprema u suštini kao i naša, ali dovoljno drugačija da nas pomalo postidi svojom jednostavnošću i skromnošću, da nas podseti na neke davne dane, i na činjenicu da za neko lepo putovanjce biciklom nije potrebna nikakva posebna nauka (posebno talentovanima ustvari nije potreban ni bicikl): stvari spakovane u pohabane rančiće na leđima i u džakove na biciklima, umesto vreća za spavanje ćebad, umesto markiranih biciklističkih rukavica - obične (pa i vunene), na sedištima umesto mekanog dupemilujućeg tehno gela - uvezane duksarice... Ali zato vrhunski, neprocenjivi, široki osmesi sreće na licima. Jao kakvi bogatuni... osetih se pred tim osmesima go i siroma’, samo što nisam krenuo da prosim.

Sa biciklima je na putovanjima poput ovoga u koje smo se upustili uvek ovako: preteški su, i kad se krene ne može se odagnati strepnja da li će izdržati (ustvari je to čak neprijatna slutnja da neće). Kako vreme odmiče a dani i događaji se rasprskavaju pred očima i u duši, zaboravi se na to i počinje vožnja bez pardona, naterivanje preko rupa i kamenja u zanetoj poteri za lepotom, bez mnogo obzira za proteste pedala i zupčanika i za razna tajanstvena krckanja, lupkanja i pucketanja. Pa se onda nešto desi ili se ne desi. Ako se ne desi - divota, ako se desi - počinje dovijanje, popravljanje, kajanje. Nikad dosad problemi nisu bivali tako ozbiljni da bi se neko putovanje moralo prekinuti, ali čovek se lako navikne na to varljivo služenje sreće koja najviše voli da nas izda onda kad mislimo da smo je zauvek osvojili, da više ne moramo da se trudimo i budemo obrijani i doterani za nju.

Prvo kampovanje
Prvo kampovanje
No nema tu šta, konačno smo zaista okrenuli pramce na otvorenu pučinu. Među prva zelena brda koja su se blago talasala sve do horizonta, poprskana po krestama ćubama šumica. Te šume, vlasi zimzelenja što se u nekom trenutku (kojem mi nismo prusustvovali, nego smo samo svedočili nejgove posledice) ohladilo u tanke staklene iglice i poput kristala slepilo na izvijene obline pašnjaka, ponekad su se širile a ponekad skupljale i kopnile, nekad pritiskajući i razmičući okolinu, nekad same bivajući potisnute. A bile su najlepše baš kad ih je ostatak uskomešanog pejzaža gurao i sabijao, jer su se otuda sukobi i naponi u njima odavali iskrama u kojima su se rojili sunca i neba, čineći da izgledaju kao okupane vatrenom svežom rosom, iako je bilo već kasno popodne.

U takvu jednu šumu popeli smo se s puta dok su poslednje krpe dana oticale u dolinu. Naučili smo nešto o mnogolskim brdima: ma koliko nežno zatalasana bila, teško je naći komad zaista ravnog tla dovoljan da se na njemu podigne šator. Njihove obline obično teku naniže bez predomišljanja i nedoumice, i koliko god izgledalo da pogodno mesto samo što se nije pojavilo, taj trenutak se obično dugo izmiče, u neodređenost.
Zanosni retki borovnjak u kome smo se našli nije bio izuzetak, i mamio nas je lažnim obećanjima sve dok nismo stigli skoro na sam vrh brda. Kad smo najzad pronašli zadovoljavajuće mesto, shvatili smo da smo teške bicikle dogurali do tačke koja je bila skoro sto metara viša nego put. Ne mari: kuvanje, sedenje, buljenje, nuždenje, zevanje, buđenje, kuvanje sedenje, buljenje, nuždenje, zevanje, češkanje... bili su sjajni na ovom pustom mestu sa odličnim pogledom na vedru budućnost, koja je počinjala tamo gde se nebo pažljivo spuštalo na neravni, travnati obzor događaja.

Narednih dana smo lagano napredovali ka zapadu, preko sela Bulgan, Hutag i Tosoncengel, ka 450km udaljenoj varošici Murun (Moron). Lep susret - dva Italijana na biciklima; do kraja puta samo ćemo još jednom videti slične koleze. Ova dvojica su izđžingicala iza jednog prevoja, levitirajući nad tucanikom, samo sa po elegantnom torbicom na volanima bicikala. Oni su bili zadivljeni našim stilom putovanja, a mi smo tužno klimali glavama i merkali UAZ kombi koji je ubrzo dobrundao za njima, prateći ih strpljivo i noseći ostatak stvari – eh, šta ti je standard.

... i ostala infrastruktura
... i ostala infrastruktura
Mnogolski autoputevi
Mnogolski autoputevi
Italijani
Italijani
Asfalt je pobegao još početkom drugog dana, i načeli smo zemljano-kamenito-peskovito iskustvo za koje smo se tiho i u sebi spremali i pre dolaska: loši putevi. Koliko god da se kaže o njima, ništa neće biti potpuno ni dovoljno. Jer mnogolski putevi (ili još više nedostatak puteva?) skrojili su i oblikovali mentalitet te nacije, pa preko toga i sudbinu dobrog dela sveta. Mnogoli su na njih navikli, loš put je ovde nešto iskonsko i sastavni deo života, kao sunce, nebo, jurte i konji. Prosečna brzina kojom poskakuju i udaraju po rupama ruski UAZ kombiji (glavno sredstvo narodnog prevoza) i druge pokretne limene katastrofe je 30-40km na sat, ako je sve u redu, i da bi se prešlo petstotinak kilometatra potrebno je i više od dvanaest sati. Dvanaest sati biti prekriven prašinom debelom kao prst, udarati glavom u tavanicu i sudarati se sa saputnicima u vozilu nakrcanom sa dva, pa i tri puta više putnika nego što zvanično može da primi, to je ovde normalno.

... i motocikl IŽ, model  "Planeta 5"
... i motocikl IŽ, model "Planeta 5"

Heroji mnogolskih drumova: UAZ
Heroji mnogolskih drumova: UAZ

Kad put postane suviše blatnjav, ili suviše "odran", bez skalpa i kamenit, ili previše pun dubokih rupa, ili previše grbav i namćorast, a ponekad valjda i previše dosadan, jednostavno se kopitima ili točkovima trasira i ugazi novi (demokratska pojava u društvu, poznata pod imenom "opštenarodno trasiranje"). Kako god, doline i stepe mnogolske išarane su “autoputevima” sa po tri, četiri... dvanaest... traka.

 

Najlepši putevi su, dok je suvo, zemljani, oni koji se pružaju u samo jednoj liniji - uzani i dobro utabani, udobniji su i “ukusniji“ i od asfaltnih, to su putevi za prave meraklije.A čim bismo ispred nas videli kako se širi neki “autoput“ bilo je jasno da nas čeka novo iskušenje. Jer, nisu tolike trake bile napravljene badava: razlog je bila muka prolaženja tuda, i bilo je jasno da nam ni jedna neće doneti ništa dobro, kao ni onima koji su na njima stenjali, skakali, mislili da ima bolje, i odvajali se na neki još neugaženi deo, počinjući novu traku. Od ostalih specijaliteta treba pomenuti da ovde ne poznaju instituciju serpentine: putevi idu najkraćim linijama, pravo uz i niz brda, osim ako se negde ne ispreči kakva komadeška stene o koju opštenarodni traser može da razbije glavu. Nagibi stoga umeju da pređu i 25%, ali koga je briga za to - konj, UAZ i IŽ toliko mogu da savladaju.
Koj
Koj' se popravlja, taj se voli

 

Ponekad ni stotinak metara levo ili desno nije zadovoljilo opštenarodnog trasera; nekad se isti put cepka na dve trake tako temeljno da jedna od njih ode na drugu stranu brda ili planine, i u sasvim drugu dolinu. Sastaju se ponovo u nekom neodređenom trenutku budućnosti – jedna sva prašnjava od puzanja kroz neki žedni vilajet ili preko kakvog visokog, vetrovitog prevoja, druga sva iscepana i puna trnja od provlačenja kroz šikaru, ili mokra i blatnjava posle batrganja po kakvoj rečici. A nekad prođe po dan i više, pa se ipak ne sastave; onda znaš da je ono bila prava raskrsnica, da ta dva puta vode u sasvim različite krajeve zemlje i da ti, ako nemaš onu polovinu sreće koju treba imati u takvim situacijama, odnosno ako imaš onu pogrešnu polovinu sreće, preostaje ili da se vraćaš ili da mudro odma’neš rukom i kažeš: “Ma biće zanimljivo videti i taj tamo deo, umesto jezera pustinju, a umesto planine močvaru."

Izuzetno prava serpentina
Izuzetno prava serpentina
E, mi smo po tim i takvim putevima mogli da napredujemo uglavnom “brzinom” od 10 do 15 kilometara na sat, često se sporo penjući na neki od mnogih prevoja, i ne uspevajući potom da nadoknadimo izgubljeno vreme - nizbrdo se nije moglo ništa brže. Pre dolaska smo mislili da ćemo dnevno moći da prelazimo osamdesetak kilometara, i na tome zasnovali plan puta. Tipičan dan je trebalo da izgleda ovako: krenemo ujutro, vozimo do oko jedan po podne, onda se negde zavučemo i odmaramo do četiri popodne, pa vozimo do oko osam uveče, kad već treba potražiti mesto za noćenje. Umesto toga smo tu popodnevnu sijestu uglavnom sanjali i u putu provodili po deset i više sati dnevno, i pored toga sanjajući i onih osamdeset kilometara - na prste bi se moglo nabrojati kada smo uspeli da pređemo toliko. Tako je ostalo do kraja našeg boravka u Mnogoliji; vreme i daljine su nas nemilosrdno gazili.

Često bismo poželeli da probamo jedno drugo prevozno sredstvo; toplo, oznojeno, zadihano kao što smo i mi bili. Svuda smo nailazili na konje, stotine i hiljade njih, i svakog dana su od jutra do večeri kao rojevi šarenih leptira prekrivali delove stepe, dajući im svečani prolećni izgled, jureći tamo i ovamo, premeštajući sa sobom potmulu vibraciju kopita što ljube tlo i oživljavaju ga - bez toga bi, činilo se, ono bilo stegnuto kao ljuti kamen, i bilo kao smrzlo usred leta, i stepa bi bila sasvim jalova. Ovako su hrčci i mrmoti mogli da buše rupe, mi smo mogli da zabijamo klinove šatora, ptice su mogle da otkopavaju gliste i semenke, a trave su mogle da se pretvaraju u cveće (bilo je potpuno očigledno da su ga konji oprašivali). Ponekad se sa nekih blistavo izvijenih mrkih ili crnih leđa u titravi vazduh odapinjala figura konjanika, a ponekad su konji bili sami, naizgled potpuno slobodni da budu divlji, plahoviti, i oprezno udaljeni.

Konji su jedna od najvažnijih stvari u Mnogoliji, jedan od oslonaca na kojima se sve drži. Božanstvo Večno plavog neba, stepa, ger, ajrag, rvanje, i konj. Amin. Dobro, možda i votka, tu i tamo. I ruski kombi UAZ. Amin. OK, i ruski motocikl IŽ, model “Planeta 5“ - ali to je poslednje i ništa više ne dolazi u obzir, jer je sve ostalo sporedno.

Mnogol i konj – ima li nešto što više ide u paru, što se više slaže jedno uz drugo? Deca u gerovima obično do četvrte godine već umeju da jašu bez sedla. Sa slika i gravira koje su ulivale strah srednjevekovnom Evropljaninu, i sa današnjih fotografija, gleda nas isti prizor: dva tela i dva bića spojena u jedno, povezane želje jednog sa damarima i mišićima drugog, volja jednog i snaga drugog, i gle – dvojstvo, skladni Kentaur, elegantno pleše nad zemljom i poigrava se sa daljinama koje se uzalud valjaju do horizonata jer su u njegovoj vlasti, kao i sve ostalo oko njega.

Gerontologija
Gerontologija
... pa malo i ovako.
... pa malo i ovako.
Malo ovako...
Malo ovako...
Nomadski šator, ono što u drugim delovima centralne Azije zovu jurta, ovde zovu ger. Pokretna kuća, pokretni život, pokretna duša naroda - to je ger. Sa gerom sve počinje i sve se završava, nacija se u njemu neprestano rađa i u njemu neprestano uvire (što je naravno potrebno isto kao i rađanje). U geru je skriveno (a opet, svakom budnom pogledu ostavljeno i rado pokazano) biće, suština života Mnogola. Ger je njihov gerovital, prastari i do današnjeg dana važeći recept za postojanje. Ger je zaslužan i za jednu od velikh čarolija Mnogolije: pomenuh prošli put da na teritoriji veličine tri Francuske, ili velikoj skoro kao cela Zapadna Evropa, ili kao cela Aljaska, živi samo dva i po miliona ljudi. I još: od tih dva i po miliona, više od milion živi na jednom mestu – u Ulan Batoru. Sad dolazimo do magije: u zemlji sa najmanjom stopom naseljenosti na svetu, onih preostalih milion i po stanovnika je tako lepo raspoređeno da svaki čas sretneš nekog od njih :). U Srbiji postoje krajevi u kojima se čovek oseća usamljenijim nego ovde, jer ovde osim nekih delova pustinje Gobi i po kog baš-baš pustog i jalovog vilajeta u visokim planinama (mada, i tu će već neko naići bar jednom u par dana), sve podseća na neki neverovatno veliki park, po kome se lagano šetkaju prolaznici. Tajna je opet u gerovima i načinu života koji oličavaju: u ovoj nomadskoj zemlji je malo naselja, ali bezbrojna su bela, okrugla, zdepasta
obličja koja poput malenih parobroda plove zelenim, mrkim ili sivim morima Mnogolije, isturajući s vrha ka nebu čunkove kroz koje se uvis penju dimovi, a kroz njih svetu svoje postojanje objavljuju i potpisuju porodice. Svaki ger je maleno ostrvo života, zapaljene vatre, hrane, životinja. I svaki je daleko od drugih gerova: ima ih po jedan ili dva na nekoliko kilometara, ili su još mnogo udaljeniji. Ali taman ih je dovoljno za jutarnji susret sa usamljenim konjanikom (iza koga se u daljini vidi ger), sa malim pastirom o podnevu (iza koga se u daljini vidi ger), sa ženama koje peru rublje u popodnevnom potoku (iza koga se u daljini vidi ger), sa starcem koji u sutonu puši, ruke mirno okačene o dim grubo zavijene cigarete, niotkuda iznikao usred ogromnog praznog prostora - jer se iza njega ne vidi ger, a u blizini nema ni konja, ni motocikla IŽ "Planeta 5", ni nekog četvoronožnog limenog žderača benzina.

Kad se neko u geru rodi, taj komad oblaka ubranog sa neba i smotanog u oblik toplog belog gnezda, postaje i centar i težište sveta, mesto slavlja ka kome sve hrli i iz koga se neograničeno širi sreća jer nema čvrstih zidova da je sputaju, da o njih udara, pomodri i ugasi se pre vremena. A kad neko umre, u šest sati sledećeg jutra iznesu ga iz gera i spale: nomadi ništa ne ostavljaju za sobom. Kad se jednom ger spakuje i natovari na leđa konja, jaka ili kamile, iza njega na tlu ostaje krug koji označava mesto na kome se odvijao život jedne porodice, drama življenja i umiranja, i kome stoga ne nedostaje ništa bitno od onoga što ima i sama Vaseljena. Stoga su ti krugovi moćna mesta, u visokoj travi izgledaju kao ona za koja kod nas narod veruje da su bila noćna igrališta vila. Ipak, bez ćumura ljudskih duša brzo sahnu, i dovoljne su prve kiše da nestanu kao da ih nikada nije bilo – zato se na nekom drugom mestu, ispod ponovo razapetog gera, otvara novi krug i počinje novi ciklus stvaranja i nestajanja.
***

Atačmenti



Komentari (15)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

vishnja92 vishnja92 14:08 08.10.2009

e



konacno
Bojan Budimac Bojan Budimac 14:43 08.10.2009

Re: e

vishnja92


konacno

I predivno
4krofnica 4krofnica 15:37 08.10.2009

Re: e



Kad se neko u geru rodi

ovo posebno lepo!!
mirelarado mirelarado 01:21 09.10.2009

Re: e

Перфектно!

П.С. Гледала сам својевремено леп италијански путописни ТВ-серијал о Монголији.
spartanka_afrodita spartanka_afrodita 14:50 08.10.2009

!!!

Bozanstveno!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

Puno hvala, ova prica me je nadahnula i razgalila!
sesili sesili 17:05 08.10.2009

Re: !!!

Svaka čast! Uživala sam u svakoj reči i u svakoj slici. Zavidim vam! Ali ne onako, pakosno, nego je stvaaarno predivno to doživeti.
Time Bandit Time Bandit 15:54 08.10.2009

Dobri Duh Srbije

upravo sam završio probnu vožnju i podešavanje ovog SS MTB, nešto lakšeg od 5kg, koga sam namenio za peščane puteve po Deliblatskoj Peščari i tvrde staze oko Sedone AZ, nadam se da bi bio dobar i za terene po Mongoliji...

Jelica Greganović Jelica Greganović 17:52 08.10.2009

Kako

ste mi prijali. Divno
I fotka sa plavim prozorskim ramom
Hvala.
JOvan Eraković - Jone JOvan Eraković - Jone 12:48 09.10.2009

Re: Dobri Duh Srbije

Time Bandit
nadam se da bi bio dobar i za terene po Mongoliji...

E divan bajs, pogotovo što kod nas retko ko vozi takve. Za one koji nisu upoznati: SS znači “single speed”, to jest mašinica sa koje su poskidani svi zupčanici i menjači osim dva osnovna koje mora da ima (onaj na osovini pedala i onaj na točku) pa je svedena na onu iskonsku, arhetipsku velosipednu konstrukciju, ali je uz ove moderne materijale vrlo lagana - zato ovaj bicikl može da ima ispod 5kg. A onda sledi posebno iskustvo vožnje takve stvarčice :)

A da li bi bio dobar za terene u Mongoliji? Pa sad ono...ne znam, jer mi smo bili u Mnogoliji, ali pretpostavljam da je stvar slična: ako bi poput onih Italijana imao neko vozilo koje bi nosilo stvari onda bi bilo ok, ali ako bi trebalo sve natovariti na njega, mislim da bi kombinacija jedne brzine i 30-40kg prtljaga bila vrlo nezgodna na lošim putevima (slabo uvaljan makadam, pesak, izbubecana zemlja puna rupčaga...) po kojima se uz to stalno ide gore-dole. Doduše, pre nekoliko godina sam na netu našao da je neko takvim biciklom prešao Karakorum hajvej (Islamabad u Pakistanu – Kašgar u Kini, najviši prevoj 4600m). Da li je imao stvari i koliko, ne sećam se...
Time Bandit Time Bandit 16:06 09.10.2009

Re: Dobri Duh Srbije

A da li bi bio dobar za terene u Mongoliji?


ja sam mislio na UlaanBaatar, Mongolija, predpostavljam da je isto

ali ako bi trebalo sve natovariti na njega, mislim da bi kombinacija jedne brzine i 30-40kg prtljaga bila vrlo nezgodna na lošim putevima


Moj prijatelj, vozi isti custom frame (ram pravljen po meri bicikliste) od Kish Fabrications sa nosačima za prtljag po terenima Južne Amerike, ali sa malim dodatkom zvanim Double-Double. Moja konfiguracija - Dobri Duh Srbije je nešto agresivnija i ima samo pozadi dvostruki zupčanik (nosači točkova su klizni i omogućavaju ručno menjanje brzine ako je neophodno u odnosu na teži teren -uspon).

Ovi Italijan iz Tvoje priče su lepo rešili problem prtljaga, i kućni ljubimci mogu da pomognu u takvoj ekspediciji



a ovaj model služi za snabdevanje u nepristupačnim krajevima


JOvan Eraković - Jone JOvan Eraković - Jone 18:36 09.10.2009

Re: Dobri Duh Srbije

ja sam mislio na UlaanBaatar, Mongolija, predpostavljam da je isto

A, nenene - ovo je Mnogolija, čiji je glavni grad igrom slučaja takođe Ulaan Baatar.
Mnogolija je Mnogo zanimljivija od Mongolije, zato smo mi i išli baš tu, a ne negde drugde.
ecce-florian ecce-florian 19:21 08.10.2009

deste

majstori
ssvetlana92 ssvetlana92 20:19 08.10.2009

Hvala

Za ovu priču. Pozdrav!
jednatanja jednatanja 22:50 08.10.2009

Fantastično

doživljeno i opisano!
Taska Dana Taska Dana 17:47 10.10.2009

E bas lepo.....

Predivne fotografije.....ulepsali ste mi podne...:)
Prica je nezna i suskava...treba joj malo ritma....malkice samo jos....kao da su vas smorili ti bicikli...:) ...nisam na kraj srca...ali mozda je trebalo da uzjasite konje u neko doba...:)

Divim se vasem poduhvatau.

Idem sad da citam druge vase price..:)

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana