(Iz edicije „Kablovske sveske")
Toma K. bio je veliki drug svima i još veći neradnik. I loš učenik i lenjivac i sporać, ali dobar dečko. Tada su se voleli takvi ljudi, samo na njih niko nije računao. Dugo je lutao za samim sobom nikada ne posrnuvši, ali i udaljavajući se od onoga za čim traga. Sve dok jednog dana, uz pomoć brata od strica, nije zadužio teget plišanu uniformu sa izvezenim „JŽ" na malom džepu, teget kapu s crnim širitom i svetlo-braon kožnu torbicu. Postao je kondukter „Jugoslovenske železnice" stalno zaposlen u lokalnoj železničkoj stanici.
Već nekoliko puta odbijao sam njegov poziv da mu se u rano jutro pridružim u šinobusu, na trasi do Čačka, i proverim zašto ga kolege već posle nekoliko meseci rada prozvale „ORL kondukter". Pristanem konačno, uz dogovor da me Toma telefonom probudi oko pola četiri, kako bih se osvestio i dogegao do stanice s koje je tačno u četiri polazio dizel-šinobus, švedske proizvodnje.
Cik zore, još uvek je mračno, đonovi mi bezobrazno hladniji od betonskog perona kojeg ona neprijatna jeza s kraja oktobra pretvara u sivi bedem. Kao oči malog mačeta, tako iz tanke izmaglice isijavaju farovi šinobusa koji se približava. Odjednom, kao kad se otvore kapije čuvenih stadiona pa navale navijači, iz stanične čekaonice provališe kolone uglavnom starijih žena. I graja i brzina i gabariti njihovog metalno-plastičnog prtljaga - sve se odjednom našlo uz šine. I Tomina ruka na mom ramenu: „Ajmo, počinje".
Unutar dugačkog vagona sedišta okovana krupnim seljankama. Opkolile se kofama, kantama i bačvicama punim jutros složenog sira i kajmaka. Uputile se na mlečnu pijacu u Čačku, nadajući se da će popodne krenuti kući zveckajući ambalažom i stiskajući hrpu zgužvanih novčanica pod keceljama. Miris kefira i vunenih džempera pomešan s mirisom nafte iz voza i Tominom cigaretom tera me u ćošak, uz prozor. Pisak truba-sirene s krova šinobusa znak je da transport kreće.
U to vreme, vozne karte bile su veličine domina, štampane na bledo-braon kartončiću s datumom na vrhu. Znak da je karta poništena bila je teško uočljiva rupica koju hitrim pokretom aparata, nalik zaobljenim makazama, izbuši kondukter.
Toplota vagona učinila je da promrzle žene naparene vrelim vazduhom bogatim mirisom nafte utihnu, a onda i tvrdo zaspu jedna drugoj na ramenu. Tu me Toma ćušnu i objasni: „E, sad imamo 20 minuta bez stajanja kad bušim karte. Vidi šta radi ORL specijalista".
Kako se ne bi budile zbog beznačajne kontrole karata, žene su stavljale karte među usne, a Toma bi od jedne do druge pružao ruku, vadio kartu iz usta, na brzinu proveravao datuim, bušio je i vraćao blago balavu kartu nazad u usta. Svaka bi se po vraćanju karte na mesto, samo malo promeškoljila k'o što na stolici u kafani bolje namestiš leđa za večerom i nastavila bi da spava.
Problem je, međutim, s onima koje bi kartu ostavile u džepu ili negde pod šarenom, zaštitinom keceljom. Videh Tomu kako jednoj bez karte gura nožicu aparata za bušenje blago u uvo ne bi li je probudio, a pošto ova nikako da reaguje, vešti Toma joj s dva prsta stisne nos što ubrzo natera seljanku da iskolači oči kao da komšiju vidi golog-golcatog. Te mu onda mrmljajući pronađe odnekud zgužvani kartončić i tako overi kartu.
Pred zaustavljanje šinobusa u selu Baluga, Toma je obavio „ORL pregled" kod desetak žena i zadovoljan što nema onih bez karte reče da će da uskoči u naredni da odradi „jutarnju vizitu".
U poređenju sa mnom, bio je veseo i čio za to doba dana. Bio je visok i mršav, krakat te su mu „JŽ" pantalone jedva dodirivale iskošene kosti članka, a stopala su mu bila uska i dugačka kao kakvi pipci.
U Čačku, pošto je po sedištima ostala tek po koja obalavljena ali probušena karta, Toma uze četku s dugačkom drškom i reče da će za pet minuta ovo da sredi pa „da idemo na kafu u restoraciju". Sve vreme dok je kontrolisao karte, dok je savršeno vešto obavljao svoje „ORL preglede" iz usta mu se vio gusti duvanski dim. I u restoraciji je uz kafu sve vreme pušio.
Pitam se, jesam li ikada Tomu video bez cigarete? I uopšte, kada sam ga uopšte poslednji put video? Jutros, u sred gradske gužve sretoh mu rođenog brata. Zaista liče, samo je ovaj nešto mlađi. I tužnoga lika, dok je Toma bio pun neke ravnodušnosti. Već zaustih da pitam „gde mi je ORL majstor", kad čovek reče: „Verovatno znaš, Toma je umro uoči Uskrsa...od sepse, na operaciji slepog creva".
Već dvadeset godina nisam ušao u voz...