Veliki Brat Toma

Srdjan Staletović RSS / 08.10.2009. u 14:23

(Iz edicijeKablovske sveske")

Toma K. bio je veliki drug svima i još veći neradnik. I loš učenik i lenjivac i sporać, ali dobar dečko. Tada su se voleli takvi ljudi, samo na njih niko nije računao. Dugo je lutao za samim sobom nikada ne posrnuvši, ali i udaljavajući se od onoga za čim traga. Sve dok jednog dana, uz pomoć brata od strica, nije zadužio teget plišanu uniformu sa izvezenim „JŽ" na malom džepu, teget kapu s crnim širitom i svetlo-braon kožnu torbicu. Postao je kondukter „Jugoslovenske železnice" stalno zaposlen u lokalnoj železničkoj stanici.

Već nekoliko puta odbijao sam njegov poziv da mu se u rano jutro pridružim u šinobusu, na trasi do Čačka, i proverim zašto ga kolege već posle nekoliko meseci rada prozvale „ORL kondukter". Pristanem konačno, uz dogovor da me Toma telefonom probudi oko pola četiri, kako bih se osvestio i dogegao do stanice s koje je tačno u četiri polazio dizel-šinobus, švedske proizvodnje.

Cik zore, još uvek je mračno, đonovi mi bezobrazno hladniji od betonskog perona kojeg ona neprijatna jeza s kraja oktobra pretvara u sivi bedem. Kao oči malog mačeta, tako iz tanke izmaglice isijavaju farovi šinobusa koji se približava. Odjednom, kao kad se otvore kapije čuvenih stadiona pa navale navijači, iz stanične čekaonice provališe kolone uglavnom starijih žena. I graja i brzina i gabariti njihovog metalno-plastičnog prtljaga - sve se odjednom našlo uz šine. I Tomina ruka na mom ramenu: „Ajmo, počinje".

Unutar dugačkog vagona sedišta okovana krupnim seljankama. Opkolile se kofama, kantama i bačvicama punim jutros složenog sira i kajmaka. Uputile se na mlečnu pijacu u Čačku, nadajući se da će popodne krenuti kući zveckajući ambalažom i stiskajući hrpu zgužvanih novčanica pod keceljama. Miris kefira i vunenih džempera pomešan s mirisom nafte iz voza i Tominom cigaretom tera me u ćošak, uz prozor. Pisak truba-sirene s krova šinobusa znak je da transport kreće.

U to vreme, vozne karte bile su veličine domina, štampane na bledo-braon kartončiću s datumom na vrhu. Znak da je karta poništena bila je teško uočljiva rupica koju hitrim pokretom aparata, nalik zaobljenim makazama, izbuši kondukter.

Toplota vagona učinila je da promrzle žene naparene vrelim vazduhom bogatim mirisom nafte utihnu, a onda i tvrdo zaspu jedna drugoj na ramenu. Tu me Toma ćušnu i objasni: „E, sad imamo 20 minuta bez stajanja kad bušim karte. Vidi šta radi ORL specijalista".

Kako se ne bi budile zbog beznačajne kontrole karata, žene su stavljale karte među usne, a Toma bi od jedne do druge pružao ruku, vadio kartu iz usta, na brzinu proveravao datuim, bušio je i vraćao blago balavu kartu nazad u usta. Svaka bi se po vraćanju karte na mesto, samo malo promeškoljila k'o što na stolici u kafani bolje namestiš leđa za večerom i nastavila bi da spava.

Problem je, međutim, s onima koje bi kartu ostavile u džepu ili negde pod šarenom, zaštitinom keceljom. Videh Tomu kako jednoj bez karte gura nožicu aparata za bušenje blago u uvo ne bi li je probudio, a pošto ova nikako da reaguje, vešti Toma joj s dva prsta stisne nos što ubrzo natera seljanku da iskolači oči kao da komšiju vidi golog-golcatog. Te mu onda mrmljajući pronađe odnekud zgužvani kartončić i tako overi kartu.

Pred zaustavljanje šinobusa u selu Baluga, Toma je obavio „ORL pregled" kod desetak žena i zadovoljan što nema onih bez karte reče da će da uskoči u naredni da odradi „jutarnju vizitu".

U poređenju sa mnom, bio je veseo i čio za to doba dana. Bio je visok i mršav, krakat te su mu „JŽ" pantalone jedva dodirivale iskošene kosti članka, a stopala su mu bila uska i dugačka kao kakvi pipci.

U Čačku, pošto je po sedištima ostala tek po koja obalavljena ali probušena karta, Toma uze četku s dugačkom drškom i reče da će za pet minuta ovo da sredi pa „da idemo na kafu u restoraciju". Sve vreme dok je kontrolisao karte, dok je savršeno vešto obavljao svoje „ORL preglede" iz usta mu se vio gusti duvanski dim. I u restoraciji je uz kafu sve vreme pušio.

Pitam se, jesam li ikada Tomu video bez cigarete? I uopšte, kada sam ga uopšte poslednji put video? Jutros, u sred gradske gužve sretoh mu rođenog brata. Zaista liče, samo je ovaj nešto mlađi. I tužnoga lika, dok je Toma bio pun neke ravnodušnosti. Već zaustih da pitam „gde mi je ORL majstor", kad čovek reče: „Verovatno znaš, Toma je umro uoči Uskrsa...od sepse, na operaciji slepog creva".

Već dvadeset godina nisam ušao u voz...


Komentari (10)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Ninoslav Randjelovic Ninoslav Randjelovic 15:46 08.10.2009

Danski kraljevski voz

Roditelji moje majke su ziveli u selu Jelen Do. Kad mi jednom rekose da se vozic koji ide prugom pored Morave zove Danski kraljevski voz, zamisljao sam svasta. Tek kasnije, saznao sam da je to bio dnevni voz za Kraljevo. Ne verujem da je to bio bas taj sinobus sa Tomom u njemu, ali, evo, sada opet mogu da zamisljam svasta.
Pozdrav, zemljace !
angie01 angie01 16:10 08.10.2009

super pricha!

bash gledam neke slike- nemam ni jednu bez cigarete-ko da dishem na nju!
Kazezoze Kazezoze 16:38 08.10.2009

Re: super pricha!

zgodna prichica.
secam se, kao klinac, shinobusa koji su pola dana putovali od bg do kikinde.
stajali su, chinilo se, na svaku kucu, a na stanicama bi utrchavala deca koja su prodavala voce ili sladoled.
usapunjani putnici bi se okrepili i nastavili, tako osvezheni, da se drmusaju do naredne okrepne stanice...
miloradkakmar miloradkakmar 17:13 08.10.2009

Preporuka

za priču.
Kroz moju varošicu odavno ne prolaze vozovo i šinobusi. Povremeno čujem oko 15,oo pisak , ali ne i kloparanje.
Jelica Greganović Jelica Greganović 19:42 08.10.2009

Re: Preporuka

Sećam se braonskih voznih karata, sa jedva ružičastom nijansom. Uvek su me fascinirale te "makaze" za cvikovanje karata. Jedno vreme smo sestra i ja skupljale te karte, u igrama iza kuće su nam služile kao zamena za novac. Žao mi je što baš ni jednu nisam sačuvala.
Lepa priča. Baš.
Inner Party Inner Party 19:37 08.10.2009

Sjajna prica!

Nekada sam cesto putovao sinobusom, sada mozda jednom godisnje. Ne zato sto necu, vec zato sto su djavolski nepouzdani. Sinobus je ubedljivo najgori vid zeleznickog prevoza, gore je samo ako putujes u stocnom vagonu, ali uvek je bilo zanimljivih iskustava. U stvari najvise iskustava imam sa raznih zeljeznickih stanica i stanicnih bifea, jer je najcesce sinobus uzasno kasnio ili se nije ni pojavljivao... Najvise me je nerviralo to sto sam nekada cuo pricu da su sinobusi u Srbiju stigli kao ratna odsteta nakon prvog svetskog rata. Kao i to da su i onomad sinobusi bili polovni, isluzene masine... Obozavao sam konduktere! Verovao sam da oni imaju najbolji posao na svetu! A odradjivali su ga sa mesavinom melanholije, osecanja dosade, premorenosti, alkoholne izmaglice i stupora. Cesto bi samo usli u vagon i legli da spavaju... Ili bi ih u lezecem polozaju zatekao vec pri ulasku u vagon, nekog mracnog zimskog jutra ili tropskog letnjeg popodneva...

pnbb pnbb 19:50 08.10.2009

spravica

koju hitrim pokretom aparata, nalik zaobljenim makazama, izbuši kondukter.


dobar dan, hocemo li busiti ?

a kakva vam je to spravica?

koja spravica? a, ovo... pa to je za busenje
Hansel Hansel 21:09 08.10.2009

Aritmetički niz i Krivični zakonik

Nemam sada vremena da bar malo literarno uobličim priču, ovo će biti smao kratko sećanje na konduktera u vozu Beograd-Požarevac-Majdanpek-Bor-Zaječar, koji je '93. išao preko Mladenovca... Neki momak je ušao u taj voz, a imao je markicu kojom je mogao da putuje do same granice treć zone, koja je bila negde iza Mladenovca, ali ne tim vozom... Kondukter je čuo njegovu priču, a onda je počeo sanjivo-pripito-flegmatičnim galsom da komentariše markicu i niz cifara, verovatno u broju mladićeve legitimacije... Valjda su cifre imale neku slučajnu pravilnost, ali ne doslednu, pa se kondukter pobunio, pošto je glasno pročitao cifru po cifru, i rekao studentu da mu markica ne valja, jer brojevi ne stoje u aritmetičkom nizu!

Već sam umirao od smeha, a onda je počeo da ga "riba" i objašnjava mu zašto nije mogao da bude u tom vozu (poslovni, a ne lokalni voz...). "Nisam to znao", branio se student. "Po tački toj-i-toj Krivičnog zakonika, neznanje ne oslobađa čoveka odgovornosti!" Ovde sam se već pao u nesvest od smeha...
Blade Runner Blade Runner 17:33 09.10.2009

New order, new Toma

krkar krkar 12:45 10.10.2009

Šinobus

Ne bih da kvarim lep tekst ali sigurno se nije radilo o šinobusu švedske proizvodnje jer takvih nikad nije bilo ("šveđane" Velje Ilića proizveo je FIAT za Švedske državne železnice).

Sigurno se radi o klasičnom šinobusu koji je u JŽ bio poznat kao klasa 812. Izvorno nemačka klasa VT95, kasnije preimenovana u 795, proizvodio se od 1955-1971.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana