Nekako, taman po završetku studentskog protesta, te 1997. godine trčkarao sam sa svojim radovima po Beogradu. Bilo je proleće i kao svakog proleća bio sam pun optimizma. Sunce... (kakav opozit današnjem danu) i zakazan razgovor u jednoj izdavačkoj kući bili su dovoljni razlozi za dobro raspoloženje. Tog dana sam poranio u grad i pošto sam imao skoro sat vremena šetao sam centrom. Međutim, jedan događaj je bio toliko snažan da mi usere raspoloženje za dobar period.
Razbarušene kose, odrpanog i prljavog odela spazio sam je kako sedi na uglu Makedonske i Nušićeve sa činijom pokraj sebe. Ljudi su prolazili mimo nje skoro je neprimećujući. Ubacio sam nešto sitno u polupraznu činiju i krenuo da pređem ulicu kad me zamalo nije spičio crni Mercedes (a, šta drugo može da juri ulicom osim nabudženih kola?!). Jebao sam mu sve po spisku i okrenuo se da bih video tipa kako izlazi iz iste oklopnjače. Na trenutak sam pomislio da me je čuo i poželeo da se dokaže u svom mačoizmu. Međutim, prišao je devojčici uzevši joj onaj predmet u koji sam pre par trenutka tutnuo moju siću i strpao je sadržaj u neku kesu sa rečima: “Samo toliko?! Nema večere danas!” i brže bolje odvezao se svojim “poslom”. Biznismen, a?!
Setio sam se tog događaja jer je zaista ostao duboko urezan. Ta, sada već tinejdžerka, danas još uvek nije punoletna i ne mogu ni da zamislim šta je sada sa njom.
I, konačno, šta sam ja tada učinio?! Pa... sigurno nisam otišao u policiju. “Onaj čije se ime ne pominje” je još uvek bio na vlasti i samim tim organi “reda” su bili... kakvi su već bili. U sprezi sa biznismenima, zar ne?
Kupio sam joj sendvič i krenuo na razgovor potpuno sjeban.