„Sarajevo je verovatno mračno uticalo na mene. Bio sam strašno ratoboran, istinoljubiv, mali, ovolicki, i stalno sam se tukao sa starijima od sebe. Oni su me, naravno, mlatili i tako sam ja dolazio kući krvav, plačući, i to je trajalo tih šest, sedam godina koliko sam živeo tamo... Bio sam klinac sa naočarima i nosio tango-gitaru ispod miške. Odlazio sam na časove kod čuvenog Gari Garinče. Od njega sam naučio neke akorde. Posle sam se preselio u Beograd (1970). Stalno sam svirao, pravio neke pesmice. A onda, kad sam upoznao Gagija, nastalo je Limunovo drvo..."
malo toga mogu da kažem rečima,
(a verujem da u ovom slučaju nisu ni potrebne)
sem, da zabranjujem
da voda nosi u zaborav.
"Postoji dosta pesama koje su baš do daske patetične, i to bez stida. Takve su "Jesen", ili "I've always loved you"...Samo ih iskrena emocija vadi da ne postanu banalne. A možda i pored toga zvuče banalno. Uvek se plašim banalnosti i neukusa u emocijama, pošto često ne mogu da se obuzdam na dovoljno fini način. Jednostavno, na koncertima ili dok pišem, sav se zajapurim, i tu nema spasa - ispadne patetično. Mislim da je dosta patetično i ovo vreme u kome živimo... Ako imaš dosta jake odbrambene mehanizme, onda to ne može da te dotakne; medjutim, ako malo šire otvoriš oči, onda sve jasno vidiš. Vrlo je teško da ono što vidiš kažeš i preneseš ljudima, a da ne ispadneš banalan. " (1985)
"A iznad nas razbuktala se vulkanska lava koja počinje da curi, rasteže se po nama - narodu. Šta bi mi sad mogli da uradimo? Ne znam ni sam, čini mi se da smo stisnuti - ne možemo ni korak nazad, ali ni korak napred...Mladima su vezane ruke - moraju da se prilagodjavaju i iznad svega trpe život...Ako je sve ovako kako sam rekao - a jeste - onda ja tu nikad neću moći da vidim nijedan zračak slobode. Nama jedino ostaje da se pokrijemo nekim neprobojnim oklopima i protčimo kroz životni špalir u kome nas, sa svih strana, nemilice udaraju i lupaju. A mi trčimo i grabimo napred da bismo došli do kraja životne staze. Tada smo beskorisni i sebi i društvu. To je kraj...prilagodljivost životu može da bude pozitivna osobina, ali to je samo danak životu. Ukoliko se prilagodjavaš nečemu što ne želiš, onda suzbijaš svoju ličnost. U tom smislu, ta prilagodljivost postaje, pre svega, morbidna i negativna. Šta na kraju biva - od mladog i perspektivnog čoveka stvara se krajnje beskoristan tip...Borite se za svoju ličnu slobodu, ne dozvolite da vas neki lažni srebrnjaci i krivo opravdane norme uguše...Borite se za svoj život" (1989)
"Za kraj bih rekao samo to
da mi ni u kom slučaju nije žao što sam sve ove godine protraćio na tako neozbiljnoj stvari kao što je rokenrol, i mislim da poštenije i iskrenije nisam mogao da potrošim sve te godine."
sve je moje
ljudi što prepoznaju
sve moje su
reči koje ostaju