Jutros sam se umalo potukla za parking mesto sa nekim žgoljavim prostakom u raspalim kolima. Bila sam uverena da ću stići do upražnjenog mesta pre njega, pa sam se zaletela. On je verovatno imao istu ideju na umu, pa je nagazio na gas. Malo je falilo da dodje do frontalnog sudara. Potom niko nije hteo da se skloni ovom drugom s puta.
Prostak: Idi u rikverc!
Ja: Ti idi u rikverc!
Prostak: Nemoj da ti izadjem iz kola da ti jebem majku!
Ja: Ne bi ti ni mogao da mi jebeš majku, pederčino jedna!
Jebote, ne mogu da verujem šta meni izlazi iz usta.
Žgoljavi prostak je krenuo da izadje iz kola, i pre nego što sam stigla da ubacim u rikverc, sa namerom da se udaljim dovoljno kako bih mogla da uhvatim zalet da ga zgazim, na parkingu su se pojavila dvojica starijih sugradjana (tipujem ex JNA, stara garda), koji su, očigledno, sa strane posmatrali incident i naknadno odlučili da se umešaju. Jedan je sa podignutim kišobranom krenuo na Prostaka uz povike: Ti ćeš ženi da pretiš, djubre jedno! HohšTApleru!
(Ženi?!)
Naravno, to je bilo dovoljno da se Žgoljavi Prostak vrati u kola i u rikverc, ali ni ja nisam više smela da se parkiram tu, već sam se u strahu za svoju šoferku i/ili farove i gume, povukla na parking na Slaviji. Šta košta da košta.
Parkiranje u Beogradu stvarno izvlači ono najgore iz ljudi.
***
Kada sam, posle petnaestominutne šetnje od parkinga, a po najgorem vremenu, stigla u kancelariju, sa polučasovnim zakašnjenjem, tamo nije bilo nikoga, i jako sam bila zadovoljna zbog toga. Naime, radim u kancelariji sa dve žene, i dva muškarca. Od te dvojice, jedan je Mile, generalni direktor, koji je retko kada prisutan, a drugi je Sale, polupismeni komercijalista na terenu. Da li je potrebno da naglašavam da je i on retko kada prisutan. Od žena, jedna je sekretarica, Sladja (za koju sam duboko uverena da je ili blago mentalno retardirana ili da ima Multiplu Sklerozu), i Dragana, koja je finansijski direktor, to jest, osoba čija je osnovna briga isisavanje novca iz preduzeća i distribucija istog po slamaricama, kako direktorovim tako i svojim. Da li je potrebno da naglašavam da ona retko kada ima pravog posla? Ja sedim izmedju njih dve, i dobar deo dana provodim trudeći se da se odbranim od pokušaja započinjanja razgovora na set najneverovatnije bezveznih tema, tipa "Koju Novu Reč Je Naučio Moj Papagaj", ili "Šta Se Sinoć Desilo Sa Kutijom Koja Stoji Na Kuhinjskom Elementu Iznad Šporeta". U trenucima kada ne uspem da se odbranim od konverzacije, primorana sam ne samo da se pravim da slušam njihova beskrajna izlaganja, nego i da izgledam zaintersovano, povremeno ispuštajući zvuke tipa: "aha?", "jel?", "stvarno?", "straaaašno", što ne samo da me ometa u radu, nego i u bilo kojoj drugoj aktivnosti koja zahteva intelektualni angažman. Zato su mi retki trenuci mira i tišine u kancelariji dragoceni.
Dakle, kad sam stigla, prvo sam pocepala sledeću poruku, koju je Sale zalepio za ekran Sladjinog kompjutera:
"netreba odpremnica nego nalog za služ.put. sutra za djip".
Ona to i onako ne bi razumela. Ne razumem ni ja.
Potom sam skuvala sebi šolju zelenog čaja, pa sam proverila mejl, a onda sam neko vreme čitala vesti.
Sin Voje Brajovića je pretučen u Delta City-ju, a Srbi uglavnom jedu mast i hleba.
Osniva se stranka Naša Rusija i snimaju se kratkometražni filmovi o ljubavi izmedju mladih partizanki i crvenoarmejaca. Pominju se i neke trube, koje koštaju 130.000 evra, 100 komada.
Negde pola sata nakon što sam ja stigla, a čitav sat posle početka radnog vremena, pojavila se Dragana, začudjujuće neraspoložena za razgovor. Provela je narednih pola sata na telefonu šapućući s nekim, da bi mi na kraju saopštila da Sladja danas neće doći zato što je u bolnici s mužem. Naime, sve je počelo prethodne večeri kad im se sin vratio sa utakmice i saopštio ocu da je slupao kola. Otac je onda počeo bezdušno da mlati sina, a kako joj je to jedino dete, Sladja nije mogla mirno to da posmatra, pa se latila prvog tupog predmeta koji joj je potpao pod ruku i odvalila muža po glavi. Onda se sin osetio u elementu, pa se pridružio u mlaćenju, da bi se, na kraju, kada su ga totalno savladali, dogovorili da kažu da mu je na glavu pala mini-pekara, koja je stajala u kutiji na kuhinjskom elementu iznad šporeta.
I rest my case.