Juče uveče je odigrana istorijska fudbalska utakmica u Bursi, Turska – Jermenija 2:0. Ova revanš utakmica kvalifikacija za svetsko prvenstvo u Južnoj Africi nije imala nikakav, apsolutno nikakav, sportski značaj, s obzirom da su se obe reprezentacije pre ovog meča oprostile od učešća na istom. Međutim, ipak je istorijska, a ovaj tekst baš kao i onaj napisan povodom prvog susreta ovih reprezentacija, pre nešto više od godinu dana, nije tekst o fusbalu.
Za razliku od prve utakmice ova se dešavala posle godinu dana intenzivne diplomatije koja je rezultirala potpisivanjem protokola o otvaranju granice, diplomatskih predstavništava i ekonomskih veza između Turske i Jermenije. To potpisivanje uz malo štucanja u poslednjem momentu se desilo u subotu u glavnom gradu Švajcarske i bilo je povod da se podigne temperatura među nacionalistima obe strane ili bolje, četiri strane, s obzirom da su se i Azejberdžanci ispoljavali u tom smislu, baš kao i jermenska dijaspora.
Da podsetim, Turska i Jermenija su prekinule diplomatske odnose i zatvorile granicu 1993. što je došlo kao posledica sukoba u Nagorno Karabahu i Nahčivanu (koji se mnogo manje spominje). Turska je tada stala na stranu Azerbejdžana.
Predsednik Jermenije, Serž Sargsjan, je sledeći prošlogodišnji primer predsednika Turske, hrabro prihvatio poziv da gleda ovu utakmicu. Znajući retoriku ovdašnje opozicije glede Gulove posete Jerevanu i predviđanja da će se nebo srušiti ako ode tamo da gleda 22 čoveka koji jucaju za loptom, lako mogu da zamislim kako je bilo Seržu.
Značaj utakmice se ogleda i u činjenici da se za izveštavanje sa nje akreditovalo preko 190 stranih novinara. Nigde ne kaže koliko je od toga sportskih, ali sam potpuno siguran da je samo mali delić tog broja onih koji su zaista analizirali igru loptom. Uostalom, utakmica je, kao i ona prva, bila očajno dosadna (koja pa nije?).
Baš kao i tokom gledanja prve, jedina misao u našim glavama je bila "samo da ne bude nekog sranja". Vlasti su uradile mnogo da do istog ne dođe. Mediji su javnuli da je svega 3000 karata dato u normalnu prodaju. Da li to znači da je stadion bio prazan? Pa ko video, video – bio je pun ko oko. Naime, ako je taj izveštaj tačan "ostatak" publike je tamo bio po službenoj dužnosti – policija i vojska u civilu.
Nekoliko dana pre utakmice otkrivene su masovne porudžbine azerbejdžanskih zastava. Izveštaji sa ulica Burse i ispred stadiona pre meča su pokazivali kako "radnički sindikati" (ovo su uglavnom front organizacije para-državnog kartela) delili iste. Brzo je donesena odluka da se zabrani unošenje drugih zastava osim jermenskih i turskih. Oh da, bilo je jermenskih zastava u moru turskih, ako bih bio zloban zaključio bih da je njima mahano po službenoj dužnosti.
Sve te mere ipak nisu uspele da spreče zviždanje jermenskoj himni, koje se čulo u TV prenosu kao background noise i pored veštog ton majstora koji je digao orkestar do panja, a regler za atmosferu spustio do nivoa da se samo oseti, čisto da ne izgleda kao da sviraju u studiju. Sagrsjan i Gul, koji su došli jednim automobilom na stadion (lepo), su to stoički podneli. Levo od Gula je sedeo Mišel Platini, pretpostavljam da je i to pokazatelj važnosti ove fudbal diplomatije.
Međutim, ako ćemo pravo, sva ta diplomatija nije počela fusbalom, niti prošle godine, nego pre dobre četiri (2005.) kada je turski premijer Erdoan poslao pismo tadašnjem predsedniku Jermenije, Robertu Kočarjanu, u kome je izrazio želju za raprošmanom. Kad već pominjem Erdoana, on je juče bio primoran da zabavlja 12 poslanika azerbejdžanskog parlamenta, koji su se bez poziva nacrtali u Ankari.
U svakom slučaju utakmica, iako igrana u znatno napetijoj atmosferi nego ona u Jerevanu, je prošla bez ikakvih incidenata.
Fu i ja nismo mogli da se ne setimo Hranta Dinka, a (u svetlu potpisivanja protokola i utakmice) odzvanjala nam je u glavi nedavna izjava njegove ćerke Delale – "Kada se granica sa Jermenijom otvori, moj dragi otac će ustati sa onog pločnika."
*************
Beleške na margini
Kako god da se tumači ovaj raprošman u smislu geostrateških igara, ja ne mogu da vidim otvaranje granica drugačije nego pozitivno. Ako ni zbog čega drugog, a ono zbog ko zna koliko ličnih priča o rodbinskim, prijateljskim, pa što ne reći i poslovnim vezama koje su osujećene zatvorenim granicama.
Prvi, meni vrlo drag, tekst na ovu temu je bio napisan u vreme mog boravka u potpalublju, pa mu je čitanost zaista minimalna, zato ga linkujem još jednom.