Austrijski filozof Oto Vajninger ubio se u 23. godini, nakon što je napisao svoje jedno jedino, ali zaista kapitalno delo, «Pol i karakter». Tako je ceo njegov vanserijski život stao u - 23. godinice!
Kada sam prvi put uzeo u ruke Vajningerovu knjigu «Pol i karakter», sa dosta nepristupačnog, donjeg dela police kućne biblioteke, moj otac, videći to u prolazu, rekao mi je: «Hm. To je teška i zbunjujuća knjiga. Ako postoje knjige kojih se čovek ne sme latiti pre navršenih četrdeset godina, onda je, recimo, to ta Vajningerova knjiga». Nije dalje elaborirao, ali mi nije ni zabranio čitanje. Nisam, naravno, tada shvatio šta je hteo da kaže, ali me je ta njegova primedba učinila još radoznalijim. I, mada adolescenti filozofska dela čitaju «unakrsno», uskoro sam shvatio da je Vajningerova knjiga zaista nešto - drugo. Nešto potpuno drugo od svega što sam dotle čitao. Toliko drugo da može - glava da zaboli!Naravno, trebalo je mnogo vode da protekne Savom pa da shvatim, koliko-toliko, značaj nekih Vajnigerovih postavki. Jer, Vajninger u svojoj knjizi (koja važi za jedno od «najčudnovatijih dela u istoriji ljudske misli»), govori o većem broju kompleksnih tema, kao što su seksualnost, genijalnost, filozofija i neki duboki aspekti čovekove duše. A kako koristi filozofski i naučni prilaz, to knjigu čini dosta teškom za čitanje. Ipak, u početku su me najviše privlačila razmišljanja o genijalnosti i - seksualnosti. Sećam se, mada tada nisam shvatao "značaj metafizičkog korena polnih podela", da mi je delovala ubedljivom njegova teza "da je seksualni afinitet, a ne ljubav, fundamentalna spona izmedju muškarca i žene». Medjutim, sveukupni odnos Vajningera prema ženama mi je bio neshvatljiv. Zapravo, najpre mi se učinilo da se on, u odnosu na žene, ponaša nekako hamletovski (imam u vidu reči: "Slabosti, tvoje je ime žena» - Frailty, thy name is woman!), ali mi je ubrzo bilo očigledno da je Vajningerov prilaz veoma sistematičan i razradjen, da nije u pitanju nekakav «svadjalački impuls» koji, ponekad, obuzme čoveka.
Ko je bio Oto Vajninger (Otto Weininger, 1880-1903)?
Dr Vladeta Jerotić, koji je napisao nadahnuti uvod srpskom prevodu Vajningerove knjige, tvrdi «da je Vajninger bio jedan od najneobičnijih i najoriginalnijih duhova na početku XX veka Svojim izvanrednim znanjem postignutim za nezapamćeno kratko vreme (Vajninger je knjigu napisao u svojoj dvadesetoj godini), intuitivnim prilazom svim krupnim problemima ljudskog postojanja i davanjem originalnog pečata nekim od njih, taj "vunderkind" kulture obećavao je svome veku velike potrese i uragan... I onda, kada su posle objavljvljivanja njegove knjige oči kulturne Evrope bile okrenute Beču, ovaj veliki patnik nije izdržao. Poklekao je pod teretom koji je sam navalio na svoja mladalačka pleća, i jednim revolverskim metkom dobro ciljanim u srce, prekratio je svoje muke».
Poticao je iz jevrejske porodice. U gimnaziji je marljivim čitanjem istorijskih, književnih i filozofskih dela bio mnogo ispred svojih godina. Ipak, padalo je u oči da se u to doba najviše zanimao za - strane jezike, pa se nosio mišlju da studira filologiju. (Grčki jezik je toliko dobro poznavao da je, u šesnaestoj godini, napisao zapaženi etimološki esej o izvesnim grčkim pridevima koje je jedino Homer koristio u «Ilijadi» i «Odiseji»). Već u osamnaestoj godini, pored nemačkog, svog maternjeg jezika, kao i grčkog i latinskog, potpuno je ovladao francuskim, engleskim i italijanskim jezikom, a dobro je poznavao španski i norveški. Medjutim, ipak se odlučio za studije filozofije. Pored čiste filozofije, posebno se zanimao za biologiju, fiziologiju, fiziku i matematiku. Zabeleženo je da za eksperimentalne vežbe u laboratoriji nije pokazivao mnogo sklonosti.
Kažu da je veoma voleo muziku. Jedno vreme bio je čak ubedjen da se mora profesionalno baviti muzikom, ali je, ipak, krenuo drugim putevima. Medju muzičarima najviše se divio, do obožavanja, Vagneru (Wagner) i Betovenu (Beethoven). Naročito je voleo Vagnera, smatrajući ga ne samo velikim muzičarem, već i «najvažnijim čovekom posle - Hrista», a njegovog «Parsifala» «najdubljim pesničkim delom svetske književnosti». Svoju posebnu naklonost Betovenu pokazao je i time što je njegovu kuću izabrao za mesto - svog samoubistva. Naime, jednog dana on je napustio roditeljski dom i uselio se u tu kuću, da bi u njoj prenoćio samo jednu noć, i da bi, već sutradan, u sobi u kojoj je Betoven preminuo, 76. godina ranije, pucao u sebe. Da pomenem još i to da je Mocarta (Mozart), Baha (Bach) i Hendla smatrao «najpobožnijim kompozitorima», a voleo je i Griga (Grieg).
Onog dana kada je dobio zvanje "doktora filozofije", u 22. godini, Vajninger je odlučio da, s ponosom i entuzijazmom, predje u hrišćanstvo (protestantizam). To nije, svakako, bio jedinstven slučaj kod Jevreja u Beču; neki kažu da je za takav prelaz u hrišćanstvo Vajninger umnogome sledio slučaj kompozitora G. Malera (Gustav Mahler).
Usledilo je objavljivanje njegovog magnum opus, "Pola i karaktera" (Geschiecht und Charakter). Nakon toga, izjavio je: "Za mene postoje tri mogućnosti: (1) vešala, (2) samoubistvo, ili pak (3) izuzetno briljantna budućnost, da ne smem ni da pomislim na to". Izabrao je srednje rešenje - da se ubije. Tada je imao nešto više od 23. godine. To samoubistvo učinilo je da Vajninger postane "la cause célèbre" u Beču, te je inspirisalo nekoliko pokušaja samoubistva, a umnogome je i doprinelo uspehu njegove knjige.Kao što je Andre Žid (Gide) «baš u Ničeovom ludilu video svedodžbu njegove autentične veličine», tako neki u objavljivanju knjige «Pol i karakter» i, potom izvršenom samoubistvu, vide autentičnu veličinu - Vajningera. Bilo kako bilo, sa svojom izvanrednom knjigom i svojim teatralnim samoubistvom, Oto Vajninger je postao centralna figura u mitologiji bečkog "kraja veka" (fin-de-siècle), dakle na prelazu iz XIX u XX vek.
Činjenica je da se Vajninger "pojavio kao meteor i iznenadno nestao". Tek posle njegove smrti ljudi su počeli da se ozbiljno bave njime. Pritom su ga neki smatrali biologom, drugi filozofom, a za neke je bio mistik. Sigurno je bilo i onih koji su ga smatrali budalom. Ipak, većina se slagala da je u pitanju bio čovek sa "nepobedivom logikom", ali ga je, ipak, napadala zbog njegovog "krstaškog rata protiv žena". Tek kasnije došle su na red njegove antijevrejske postavke.
Prema tome, u prve četiri dekade XX veka Vajninger je umnogome uticao, sa svojom knjigom, na intelektualce širom Evrope. Knjiga je bila prevedena na sve važnije evropske jezike i doživela preko 30 izdanja. Naime, mnogi su Vajningera videli "kao veštog rušioca mitova i narodskih koncepcija, istovremeno žestokog i samilosnog, oštro kritičnog i poniznog, ali ubedljivog izvan svake sumnje, te mislioca koji dozvoljava vrlo različita tumačenja".
Tako se smatra da su ideje koje je zagovarao Vajninger u svojoj knjizi znatno uticale na stvaralaštvo filozofa Ludviga Vitgenštajna (Ludwig Wittgenstein), zatim Zigmunda Frojda (Sigmund Freud), Franca Kafke, Džejmsa Džojsa (James Joyce), Itala Sveva, Gertrude Štajn (Stein), Roberta Muzila (Musil), Karla Krausa, F. Medoksa Forda (Maddox Ford), kompozitora Arnolda Šenberga (Schoenberga), Hermana Broha (Broch), slikara Edvarda Munka (Munch) i drugih. Ima tvrdjenja da se njegov uticaj osećao i kod filozofa Martina Hajdegera (Heidegger) i Žaka Lakana (Jacques Lacan).
S druge strane, veruje se da su na Vajningera u znatnoj meri uticali filozofi Imanuel Kant (Immanuel Kant), Artur Šopenhauer (Arthur Schopenhauer) i Fridrih Niče (Friedrich Nietzsche), a iz daleke prošlosti - Aristotel i Platon, kao i Gete (Goethe), Ibzen (Henrik Ibsen) i drugi.
Verujem da su u pravu oni koji smatraju da je knjiga "Pol i karakter" najbolje objašnjenje samog autora, da pokazuje ko i šta je on zapravo bio. Naime, ne smatram da još ima nekih neotkrivenih (značajnijih) tajni koje bi trebalo dalje istraživati i objašnjavati (njegov odnos prema majci, sopstvena slabost kao muškarca, zavidljivost prema ženi uopšte, neshvatanje ženine ličnosti i njenih kvaliteta, odnos prema devojkama iz okruženja za vreme studiranja, latentne homoseksualne naklonosti, i slično). Jer, Vajninger je veoma dobro razumeo sebe, bio je potpuno svestan svojih (velikih) sposobnosti, ali i slabosti, te uglavnom nije hteo da se krije, ni pred sobom ni pred drugima. U toj knjizi ispričao je sve što je imao da ispriča. (Mada su mu neki drugovi, koji su videli rukopis knjige, savetovali da modifikuje stavove o ženama, iz bojazni da neće biti dobro primljeni u bečkom društvu, Vajninger je to odbio, ostajući u svemu pri svome). Da li se plašio da će poludeti? Znao je za slučajeve genija koji su, posle odredjenog vremena, bili poludeli, pa se plašio da se to njemu ne dogodi; jednom je zapisao: "Genije koji poludi - prestaje da bude genije". Zato je, kada je knjiga objavljena, shvatio da je ispunio svoj život i da je najbolje da ode sa ovoga sveta, što je učinio, vršeći samoubistvo u svojoj 23. godini.
Danas, sa velike vremenske distance, neki olako knjigu smatraju za jedan od najružnijih primera mizoginije i rasizma, bez pokušaja da shvate širi, istorijski kontekst Vajningerovih ideja. Ipak, ima analitičara njegovog stvaralaštva koji, mada prihvataju da je Vajninger preterivao u napadima na žene, odbacuju ideju da je Vajninger bio "ludak", ili iracionalan čovek, već smatraju da je delio "tadašnje kulturne diskurse, odnosno da je reagovao u duhu biomedicinske nauke svog vremena". Stoga se ova knjiga smatra trajnim delom velikog mislioca, primerom duhovne mudrosti jednog genijalnog mladića, čija slava ne prolazi ni posle proticanja jednog veka od njegove smrti.
Uslovno govoreći, «Pol i karakter» se može podeliti na tri dela: prirodno-naučni, filozofski i antifeministički.
Vajninger je smatrao (što i nije previše originalno, ali je on nastojao da pruži svoj doprinos tome) da u svakom čoveku postoji trajna biseksualna osnova, odnosno dvopolnost. Ni u morfološkom, ni u genetskom smislu ne postoje «čisti muškarci» i «čiste žene», već samo muška i ženska osnovna supstanca; izmedju potpunog muškarca i potpune žene, koji su samo idealno zamišljeni, postoje mnogi stupnjevi približavanja jednom ili drugom tipu. Svoju tezu, pored naučnih razlaganja, on potkrepljuje i prastarim naslućivanjem biseksualnosti ne samo čoveka, već svih živih bića u brojnim mitovima starih naroda. Dalje, Vajninger se municiozno bavi zakonitostima seksualne privlačnosti polova. (Što se tiče homoseksualnih osoba, one za njega nisu nikakav znak «degeneracije» ili duševnog poremećaja, čak nisu nikakav izuzetak od zakona prirode, već samo njen - poseban slučaj).
U središnom delu knjige Vajninger se bavi problemom genijalnosti, uz isticanje logike i etike kao izuzetno značajnih vrednosti čoveka. (Pored ostalog, tvrdio je da nema genija za matematiku, ili muziku, ili bilo koju drugu oblast, već da postoji samo univerzalni genije, u kome sve postoji i zvuči razumno. I zaključuje da takav genije verovatno postoji, u odredjenoj meri, u svakome od nas). Smatra se da je ovaj deo Vajningerove knjige najvredniji.
Deo knjige koji se odnosi na žene je svakako, kako to s pravom navodi Vladeta Jerotić, "najteže razumljiv, najmanje prihvatljiv i svakako najsporniji... Vajninger se bavi ženom, njenom psihologijom, logikom i etikom, suštinom žene i njenim smislom u svemiru, odnosno njenim položajem u čovečanstvu. Kada Vajninger negira svaku vrednost bića žene, on je radikalan i nemilosrdan, često ubedljiv i logičan, ali uvek subjektivan. Pošto žena nema nikakav pravi odnos prema logici, a ni prema etici, ona nema ni apsolutnog Ja u sebi, pa ne može nikada biti genijalna. Talentovane žene u umetnosti ili nauci mogu da zahvale za svoje uspehe samo muškom delu u sebi, otud se najviše u stvaranju može očekivati od najmuškobanjastijih žena. Koliko, medjutim, žena ima malo stvarnog odnosa sa svakim dubljim stvaralaštvom dokazuje nepostojanje žena-filozofa, da ne govorimo o ženama kao religioznim predvodnicima, a upravo su filozofija i religija najdublje oblasti stvaralaštva do kojih - prema Vajningeru - dopire samo dubina muškarca. Ono što ženu jedino istinski zanima i prema čemu ima jedini suštinski odnos, to je sve ono što je u bližoj ili daljoj vezi sa seksom. Zato Vajninger kaže: ‘Zena je samo seksualna, muškarac je i seksualan'. Pošto je seksualnost za Vajningera očevidno niža sfera ljudske delatnosti, prema kojoj oseća ne samo prezir već i odvratnost, žena nikada ne može da bude moralna. Ona čak nije ni nemoralna, već amoralna, kao što je i alogična. Ona se nikada ne oseća stvarno krivom, ona neprestano laže, zavidljiva je, nesocijalna, nema sopstvenih ubedjenja, već ih prima samo od muškarca. Žena je najbolji medijum, a muškarac njen najbolji hipnotizer. Jednom reči, žena je Vajningeru biće bez duše, ona nema Ja, ni individualnosti, ličnosti, ni slobode, karaktera ni volje. Žena je ili majka ili bludnica (mada na jednom mestu Vajninger dopušta da ‘možda u većini žena postoje obe mogućnosti'). Ali ni tip majke ne prolazi kod Vajningera mnogo bolje nego tip bludnice. Majka je sva cilj vrste i produženje vrste joj je cilj. Ni majka, kao ni bludnica, nije u stanju istinski da voli. Majci je potreban muškarac ne njega radi, već vrste radi. Ona se ponaša podjednako majčinski prema mužu kao i prema sinu. Ovo ponašanje se svodi na brigu za telo, ne i za dušu muškarca, jer je njen odnos prema njemu pre svega telesni. Materinskoj ljubavi je sporedna individualnost deteta, i to je ono što je duboko nemoralno u njoj. S druge strane, prostitutka oseća odvratnost prema produžavanju vrste, prema radjanju uopšte, dakle i prema detetu; ona sva bitiše u snošaju, u kome hoće da nestane kao realnost, da bude uništena. Pri svemu tome, umno najrazvijenije žene spadaju u kategoriju prostitutke, a muškarci od vrednosti uvek su voleli samo tip prostitutke. Kad je već jednom počeo da seksualnost i ženu slika u najjačim mogućim bojama, Vajninger se više ne zaustavlja. Ljubav i požuda su za njega dva tako različita, suprotna stanja da je u muškarca, kada zaista voli, savršeno neshvatljiva pomisao na telesno spajanje sa voljenim stvorenjem. Pa, ko tvrdi da još voli ženu koju poželi, taj ili laže ili nikad nije znao šta je ljubav. Postoji zato samo ‘platonska' ljubav, ljubav prema Beatriči, sve ostalo spada ‘u carstvo krmaka'. Kada muškarac voli ženu, on u njoj voli svoj ideal, jer se žena kao takva ne može voleti. On zbog toga neminovno strada, i svojim ljubavnim stradanjem on nastoji da vrati ženi dušu koju joj je oteo. Muškarac je forma, žena je materija koja prima svaku formu. Od žene se može načiniti što se hoće. Muškarcu se jedino može pomoći da bude ono što on hoće. Stoga ima smisla vaspitati samo žene, a ne muškarce. I poslednja poruka Vajningera muškarcu nosi u sebi nešto od tragične groteske. Kada je muškarac postao seksualan, kaže Vajninger, stvorio je ženu. Žena je otud krivica muškarca. Sve što se može prebaciti ženi jeste krivica muškarca. Ljubav treba da prekrije krivicu. U snošaju se žena najdublje unizuje, u ljubavi najviše uzdiže. To što žena traži snošaj, a ne ljubav, znači da ona želi da bude unižena, a ne uzdignuta. Najveći protivnik ženine emancipacije (koju je, uostalom, muškarac izmislio i za nju se bori) jeste - žena. Muškarcu je prema ženi mogućno samo jedno moralno ophodjenje: ni seksualnost, ni ljubav, jer obe upotrebljavaju ženu samo kao sredstvo za strane svrhe, već jedino pokušaj da je razume. Kako? Muškarac mora sebe da oslobodi pola, pa će tako i samo tako osloboditi i ženu. Ona, doduše, tako propada kao žena, ali samo zato da bi se uzdigla iz pepela kao čisti čovek. Odricanje seksualnosti ubija samo telesnog čoveka, i to samo zato da bi duhovni stekao pun život".
Švedski dramaturg August Strindberg (koji se po današnjim kriterijumima svakako mora smatrati velikim mizoginom, mada se tri puta ženio i imao dece), bio je oduševljen Vajningerom, s kojim je održavao i lične kontakte. Kada mu je Vajninger poslao jedan primerak knjige "Pol i karakter", Strinberg je izjavio da je knjiga "zastrašujuća", te "da je verovatno rešila najteži od svih problema - problem žene". Zapažene se i Strindbergove reči na sahrani Vajningera, da je "Vajninger ponovno otkrio dobro poznatu tajnu, u svojoj ‘muškoj' knjizi, tajnu o suštini i prirodi žene".
Kako feministkinje gledaju, danas, na Vajningerove teorije o ženama? Sa prezirom i odvratnošću svakako, smatrajući ga jednim od filozofa koji se najrigidnije izražavao po tom pitanju. Neke od njih citiraju nemačkog marksističkog filozofa Ernsta Bloha (Ernst Bloch), koji je smatrao da je "Vajninger pokazao najžešću mizoginiju za koju se zna". Medjutim, Žermena Grir (Germaine Greer), jedna od veteranki feminizma, u svojoj poznatoj knjizi «Ženski evnuh» (The Female Eunuch) Vajningeru prilazi pomalo "majčinski" (u stilu "dete se igralo, pa se preigralo"), smatrajući ga "jedva dečakom" (a mere boy). Mada njegovu knjigu smatra "strogom i angažovanom", ona pokušava da Vajningera razume i da se u po nečemu i složi sa njim, kao u pitanjima "nelogičnosti i emocionalnosti žena", iako te ženske odlike, moglo bi se shvatiti, ona ne vidi kao nedostatke, već pre kao prednosti žena. Ona smatra da se najčedniji Vajningerov odraz vidi u njegovom opisivanju ponašanja žena koje su ga okruživale - sa mnogo moralnih manjkavosti zaostalih iz viktorijanskog doba; u tome je Vajninger bio u pravu - što je čestito ukazivao na te manjkavosti kod žena iz viktorijanskog perioda. Naravno, Grirova se ne slaže sa Vajningerovom postavkom "da apsolutno žensko biće nema ego", kao što će činiti i druge feministkinje, od kojih većina potpuno odbacuje Vajningerove stavove o ženama. Ja to razumem, jer, osnovni cilj knjige «Pol i karakter», prosto rečeno, jeste da analizira biološka, psihološka, kulturna i ontološka značenja - muškosti.
U knjizi se nalazi i čudan Vajningerov odnos prema jevrejstvu, njega koji je potekao iz jevrejske porodice. On je Jevrejima odricao sklonost i sposobnost za rešavanje metafizičkih problema života, te o njima često podsmešljivo govori. Zapravo, pada u oči da je neopravdano oštar, neobjektivan i netrpeljiv prema Jevrejima u meri koliko je sve to i prema - ženi. Naime, on smatra da se "judaizam karakteriše ženstvenošću, tačno onim osobinama koje čine suštinu onoga što je suprotno prirodi muškog". Jer, kao što ženke zavise od mužjaka, tako Jevreji zavise od kultura zemalja u kojima žive; oni nisu ni religiozni ni moralni, nemaju svoj ego niti bilo kakvu genijalnost - te je potrebno da budu sa Arijevcima kako bi mogli da prežive. Vajninger, takodje, tvrdi da je antisemitizam mnogo učestaliji medju samim Jevrejima nego medju čistim Arijevcima.
Ima mišljenja da se Vajningerov stav prema jevrejstvu, makoliko bio negativan, ne može kvalifikovati kao antisemitizam. Polazeći do toga da i ne-Jevreji imaju u sebi neke jevrejske crte, sam Vajninger je rekao da "čak se ni za Riharda Vagnera, najžešćeg antisemita, ne može reći da u njegovom stvaralaštvu nema odlika jevrejstva". Stoga smatraju da za Vajningera jevrejstvo nije rasna kategorija, već duhovni okvir koji neki daroviti ljudi poseduju. S druge strane, teško je govoriti o jevrejskom "antisemitizmu", jer to može biti intrigantan i problematičan fenomen. Naime, pored Ota Vajningera, moglo bi se govoriti i o antisemitizmu Karla Marksa (Marx), Hajnriha Hajnea (Heine), Karla Krausa, pa i Franca Kafke i drugih. Smatra se da je taj "antisemitizam" malo "drukčiji" od antisemitizma kako se taj pojam danas shvata u svetu. Da dodam još i to da, u slučaju Vajningerovog odnosa prema jevrejstvu, neki spominju mogućnost postojanja tzv. "jevrejske samomržnje".
Neki poznavaoci Vajningerovog stvaralaštva njegove seksističke (pa i antisemitske stavove) vide kao "zabavne", te da se oni ne mogu shvatiti ozbiljno. Jer, njegovi mizogini stavovi s jedne strane liče na "razmišljanje jednog nevaljalog srednjoškolca", ali s druge strane, on se pokazuje kao jedan od najvećih mislilaca XX veka. Njegovo razumevanje pojma genija, smatra se, jeste na visini Kanta i drugih ozbiljnih filozofa...
Filozof Ludvig Vitgenštajn (Ludwig Wittgenstein), jedan od najvećih filozofa XX veka, čitao je, sa oduševljenjem, Vajningerovu knjigu još kao adolescent. Kasnije, otvoreno je priznavao da je ta knjiga umnogome uticala na njegov razvoj, te da je Vajningera smatrao za "velikog genija", nad čijim stvaralaštvom je meditirao do kraja života. Proporučivao je svojim studentima da čitaju Vajningera. U Vitgenštajnovom delu "Tractatus Logico-Philosophicus" mnogi vide uticaj Vajningera, ukazujući na sličnost u razmišljanju njih dvojice. Pritom se navodi da bi Vajnigerovu izreku da su "logika i etika u osnovi jedno isto, dužnost čoveka prema samome sebi" mogao mirne duše potpisati - Vitgenštajn.
Da pomenem i to da su pojedini delovi Vajningerove knjige bili korišćeni od strane nacističke propagande, iako se Vajninger protivio idejama rasizma koje su zagovarali nacisti. Navodno je čak i Hitler nekom prilikom izjavio nešto kao "Postojao je samo jedan čestit Jevrejin, i on se ubio", misleći na Vajningera.
Privodeći kraju ovo pisanje, pomenuću da sam naišao na jedan zapis Patrijarha Srpskog, g. Pavla o Vajningeru, ali i o još nekim stvarima u vezi sa ženinom ličnošću: «Oto Vajninger kaže da je strah muškarca od žene do ambisa, do propasti do koje čovek može da dodje zbog žene. U Hristu nema ni muško ni žensko, jedno smo. Ali muškarci su bili zakonodavci, pa su sebi i davali prava koja su ženama uskraćivali. Mi takav zakon ne priznajemo. U ženi, kao i u čoveku, postoje ogromne snage dobra. Čuli ste za Helenu Keler: gluva, slepa i nema, a uspela da nauči da govori i to preko prstiju, da završi fakultet, doktorira i da posle svega drži predavanja. Ta ogromna energija je u svima nama, samo je mi normalni rasipamo čulima. Žene neće da prihvati tu prirodu kako nas je Bog stvorio. Ona hoće jednakost, ali ne u Hristu, već: tebi pantalone - meni pantalone, tebi šišanje - meni šišanje. Vajninger kaže, a mislim da tu ima istine mnogo, da je to 'emancipacija bludnice u ženi, ne ličnosti'. Prošle godine je upućena reč protiv abortusa i ženski lobi je demonstrirao i pisao u novinama; ‘Žena je slobodno biće i ona odlučuje da li će radjati ili neće'. Mi nismo ni rekli da ona nije slobodno biće, ali se ne slažemo sa principom da je začetak deo ženskog tela. Jajašce je deo ženskog tela i seme deo muškog, a začetak je nešto treće, posebna ličnost, i to cela, ne deo, i ne pripada ni muškom ni ženskom».
Da završim sa ovom konstatacijom: I najveći Vajningerovi protivnici se uglavnom slažu da je on, pišući knjigu "Pol i karakter", u svojoj dvadesetoj godini, bio čovek zadivljujućeg talenta, odnosno svojevrsne genijalnosti. Drugim rečima, suviše ima mudrosti u Vajnigneru da bi se on mogao olako odbaciti, bez razmatranja.