Tranzicija, moja mila

Srdjan Staletović RSS / 16.10.2009. u 14:27

Tvrdi mi jedan čovek da je „ko traži taj i nađe" narodna izreka. Ja sam tražio jednu pristojnu dinarsku pozajmicu, ali pošto je u narodu nisam pronašao potražio sam je u banci. I to sam odabrao jednu s „naj". S najglasnijom kampanjom, s najvišim bilbordima, s najviše ubačenih brošura po sandučićima, s najviše poslatih sms-ova, s najvećim procentom belih košulja po glavi zaposlenog (znam, i meni je smešno da se u bankama košulje nose po glavi) i s, naravno, najboljim kamatama i kravatama.

Međutim, taj bankarski službenik počeo je odmah da me ponižava. Zove me „dužnik", „zajmoprimac", „klijent" ili „stranka". Mislim da mu se uopšte nisam dopao jer mu se telo ukočilo na stolici i izbegavao je da me pogleda bivajući posvećen samo njihovom veličanstvu: monitoru & tastaturi. Nosio je drečavo-žutu kravatu i zveckao o sto krstićem sa narukvice-brojanice. Iz levog uha koje je piljilo u mene virile su crne dlačice, tako da meni više nije bilo do para.

Samo sam ustao, izvlačeći se hitnim telefonskim pozivom i izašao napolje. A šta sam sve mogao da uradim ponašajući se kao pravi dužnik, stranka, klijent ili zajmoprimac. Trebalo je da preterujem - da izmislim da sam suvlasnik transportnog preduzeća „Aranđel prevoz" i da tražim refinansiranje duga. Da sam pukao na klađenju ko će sledeći napustiti kuću „Velikog brata", pa želim da uložim na „Farmu".

Vredelo je da pokušam da se „prodam" kao muzički producent bez sredstava za novi hit „Gotovina, gotovina, u mom srcu ‘ladovina". Da sam imao petlju da razvezem priču o investicijama u mrvice vijagre za vinogradarske puževe kako bi se po mini-farmama više parili, a mene oparili. Da sam se samo setio izlaska Srbije iz recesije i prave prilike za ulaganje u biznis, inovacije i gestikulacije.

A tek da sam dobio pare! Odmah bih tražio da mi se napravi kampanja, k'o što danas svako ima nekakvu. Počeo bih od „Studija B" i kao gledalac reporter tražio ekipu da me snimi kako crvene novčanice iz banke u bakalnici kod Džaje ukrupnjujem u plave petohiljadarke. Tu, među komšijama, ispalio bih dve-tri mudrijaške tipa „ko radi, ne boji se gamadi" ili „zrno, po zrno - 29 zrna". Možda ogrnut tuđim braon kaputom, kao nekad gazda Jezda V.

lova
lova

Zvao bih onog Predojevića sa RTS-a, da se u kanabe javnog servisa uvalim u 6.20 ujutru s džepovima punim para iz „naj" banke i da drobim o novim mogućnostima koje se pružaju građanima. I tako, dok sam još vruć, da u nedelju pre-podne zaigram kolo-veselo u „Žikinoj šarenici" sa onim buckastim glumcem što ima zlatan zub i nekim kuvarom restorana „Prljav lonac" s magistrale.

Potom bih se okrenuo javnim manifestacijama. Sa članovima folklorne sekcije srednje-ekonomske škole u centru grada delio bih letke građanima i razgovarao sa njima o uslovima dobijanja kredita. Letke bi mi štampali na reciklažnom papiru u crno-beloj boji da liče na račune za struju. Za sve mi treba neka javna celebrity ličnost da promoviše rezultate dobijanja kredita, pa bih molio Zorana Baranca s televizije da me u petak popodne prati tokom susreta sa malim privrednicima opštine Palilula. Oni njega da pozdravljaju sa „'de si Baki", a mene da pitaju za kreditne planove.

Za dnevne novine davao bih samo autorizovane intervjue, a magazinu „Glorija" besplatno bih izneo detalje priče pod sloganom: „gde kredit dobijaju nepoznati - u naj banci". U jednom od internet parkova u Beogradu organizovao bih blootooth žurku na kojoj bi specijalni gost bio vokalno-instrumentalni sastav „Kreditni biro" i DJ „Guverner". Sav novac prikupljen od ulaznica uplatio bih na račun „naj" banke za školovanje mladih, kreditno nesposobnih bračnih parova.

Na kraju, organizovanim sms glasanjem građani bi se odlučivali u koji posao bi trebalo da uložim novac od kredita, stičući tako pravo da uporedo s isplatom vrednosti akcija javnih preduzeća, ubiru i kamatu od profita nastalog poslom kojem su sami kumovali.

Bio je u pravu nepoznati narodni autor kumujući izrazu „ko traži, taj i nađe". Našao sam pozajmicu. Ne dinarsku, već deviznu i ne u banci već kod prijatelja. Ne želi da javnost za to zna, odbija kampanju, neće ni da čuje.

E, pa zato - prijatelju, hvala ti!

Atačmenti



Komentari (3)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

diplomata diplomata 20:05 16.10.2009

Tranzicija, moja mila...

Kao veliki postovalac lika i dela autora ovog texta, a u isto vreme i ne toliko elokventnog da se sa prethodno pomenutim autorom takmicim ( ni ne pada mi na pamet ) oratorskim sposobnostima, ovim putem bih samo pozdravio njegov gest da se na kraju obrati prijatelju jer oni zato i sluze .

U svakom slucaju autore, samo da pridodam da imas jos prijatelja, doduse nezaposlenih,ali to ne menja stvar



Sladjana G. Sladjana G. 20:16 16.10.2009

i još malo o tranziciji...

i još malo o bankarskim službenicima...

Elem, zazvoni meni pre neki dan mobilni, neki nepoznati broj, dobar dan - dobar dan, ja sam taj i taj iz banke te i te (ja odma' motam po glavi da nije prošla neka rata kredita da nisam platila, znam da jesam, al ko će ih znati gde su šta knjižili pa ti sad uđi u trag...)
Pita me dotični da li imam minut vremena, je reko imam i skontam aha nije kredit, 'oće nešto da mi uvali. Reko aj' baš da čujem. Poče on neku priču, klasika, te da li sam zainteresovana da dođem da popričamo, da mi objasni kako je to što on nudi super i kako to meni baš treba, bla bla bla... prihvatim ja, šta ću radoznala sam, i zakažemo viđenje.

Mislim se, ovaj je garant proučio sve moje račune, zna mi napamet sve transakcije i gde najčešće provlačim kartice a ja o njemu ništa. E, onda treba da znam i ja o njemu bar onoliko koliko on o meni. Poživeo Bog google, ukucam ja njegovo ime i prezime i fino ga nađem na Linkedin-u i Facebooku

I odem i sve fino, ja kulturna, on priča (doduše, da je na traku snimio pa pustio delovalo bi za nijansu prisnije), ja slušam a smešno mi kako je sve naučio napamet pa vergla. Ne sećam se već šta me je pitao, znam da sam se zezala i na neka pitanja odgovarala vickasto. Naravno, poenta cele priče je bila "aj da vidimo šta bismo mogli od kredita još da vam uvalimo" samo lepo upakovano u pitanje "kakvi su vaši planovi za budućnost?".

Ali ono što je najgore od svega, on se za svo to vreme ni jedan jedini put nije nasmešio, ono bar iz neke osnovne ljubaznosti. Nekako totalno neprirodno, kao da sam pričala sa hologramom.
Tako da znam o čemu pričaš

leopold_lady leopold_lady 20:28 20.10.2009

Imala sam prilike....

da skoro upoznam jednog bankarskog službenika.... I iskreno govoreći - oduševljena sam njime.... Nije pokušao da me obmane,nije mi nudio ništa,osim par ekonomskih saveta - koji su mi kao čoveku jako značajni.... ne znam da li je to zbog mesta na kojem smo se nalazili i zbog čega smo tu bili - ili je uvek sa svima takav - meni je zaista pomogao.... Iako je bankarski službenik i u interesu mu je uvek da govori u ime banke..... Sa mnom je govorio kao čovek i - hvala mu na tome....

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana