Bitka za Srbiju [1]- bliže određenje vrste zbivanja i akteri

gorran2 RSS / 16.10.2009. u 17:37

1. Znanje i anti-znanje

Jugoslavija je u WW2 bila pozornica važnih, dramatičnih i uzbudljivih događaja. Zbog toga nije neobično što se o tome mnogu pisalo - i kod nas, i u inostranstvu. Pisano je sa raznih aspekata, mnogi događaji osvetljeni su sa mnogo strana. Taj interes začudo nije posustao - naprotiv, čini se da se u poslednjih 20 godina čak pojačao.
Tu se sad susrećemo sa paradoksom. Uprkos ovako živom interesovanju i intenzivnom, naročito publicističkom radu, opšte znanje o WW2 u Jugoslaviji vrlo je loše.
Naročito o najopštijim okvirima i pojmovima, odnosno na makroplanu.
Delom je to posledica zaista velike složenosti. Ipak, većim delom je do toga došlo usled ideologiziranja, zloupotrebe i falsifikovanja. Ma koliko bio ogroman rad uložen u osvetljavanje ovih zbivanja, ništa manji nije rad uložen protiv toga. Iz raznih shvatljivih razloga, on je nailazio na zahvalnu i brojnu publiku. Pitanje istorije shvata se kao pitanje identiteta. Postoji pritisak da se ono što smo danas, odbrani i glorifikuje i kroz prošlost. Da parafraziram Kunderu, čovek najviše energije utroši, ne na zasnivanje budućnosti, nego na pokušaje da promeni vlastitu prošlost.
Ne nameravam ovde da jurim i pobijam brojne raznorazne fantazije. Cilj mi je uspostavljanje jednog broja jednostavnih osnovnih pojmova koji sačinjavaju opšti okvir.

2. Pitanje rata

Da li je bilo svetskog rata u Jugoslaviji, ili je sve to bilo samo međusobno klanje, dok su okupatori uglavnom gledali sa strane?
Osim šireg, sociološkog, rat ima i uže, vojničko značenje, u smislu neposrednog vođenja ratnih operacija, angažovanih snaga i zahvaćenih teritorija. U ovom, užem smislu, treba uspostaviti razliku između rata i okupacije.
Nakon aprilskog kraha, teritorija Jugoslavije podeljena je na dve glavne okupacione zone - nemačku i italijansku.
Nemačke operativne snage - Druga i Dvanaesta armija - tokom narednih nedelja otkomandovane su iz Jugoslavije, uglavnom na Istočni front. Smenjene su okupacionim formacijama, čiju su glavninu sačinjavale 4 posadne divizije koje nisu bile predviđene za front, i nisu uključivale mnoge formacijske delove neophodne za borbena dejstva. Ustanak u Srbiji naterao je Nemce na privremeno ponovno dovođenje dve operativne divizije i jednog puka. Nakon gušenja ustanka ove su formacije ponovo povučene, i na nemačkom području prestao je rat i ponovo uvedena okupacijska uprava.
Italijani nisu bili tako brzi u transformisanju ratnog u okupacioni režim. Julski ustanak prekinuo je ovaj proces, i od tada, pa do kraja svog angažovanja u Jugoslaviji septembra 1943, italijanska vojska bila je prisutna u svojoj ratnoj formaciji, angažovana u ratnim operacijama. Jugoslaviju su dužile Druga i deo Devete armije (Prva je bila u Africi, a Osma na istočnom frontu).
Dakle, s proleća 1942. imamo sledeću situaciju: u italijanskoj zoni rat, u nemačkoj okupacija, održavana pomoću skromnih drugorazednih nemačkih i bugarskih trupa, i kvislinga.
Sledeći bitni događaj na opštoj skali rata je jačanje partizana u Hrvatskoj i Bosni, i dolazak proleterskih brigada. Suočeni s ovim, Nemci su polovinom 1942. oblast NDH južno od Save proglasili zonom ratnih dejstava, i započeli intenzivno jačanje svojih efektiva. Sa 30.000 sredinom 1942, u drugoj polovini 1943. udesetostručili su svoje efektive na 300.000 ljudi.
Od početka 1943. na teritoriji NDH i kasnije Sandžaka i Crne Gore operiše nemačka ratna formacija provizornog naziva Korpus "Hrvatska" pod komandom generala Lütersa, jačine koja je i sama u periodu januar-maj povećana sa 70.000 na 120.000 ljudi.
Od tada na teritoriji Jugoslavije, pored raznih administrativnih i okupacionih štabova, vojnih atašea i opunomoćenih generala, imamo i jedan operativni, odnosno ratni štab. Njihov međusobni odnos je dosta složen, ali bitno je sledeće: nadležni operativni štab u zoni operativnih dejstava predstavlja apsolutni autoritet koji izdaje izvršna naređenja svim vojnim i civilnim strukturama. U pogledu svega što se tiče ratnih dejstava i trupa, operativni komandant je apsolutni autoritet i gospodar života i smrti.

15. avgust 1943. predstavlja prekretnicu na Balkanu. Tada je nemačka Vrhovna komanda formalno artikulisala svoj odgovor na ratne zahteve Balkana. Kao zajednička ratna komanda uspostavljena je Komanda Jugoistoka kao štab Armijske grupe "F". On je pod svojom komandom imao dve ratne formacije sa ukupno 600-700 hiljada Nemaca: Armijsku grupu "E" u Grčkoj i Drugu oklopnu armiju u Jugoslaviji.
Formacije 2.OklA međutim nisu pokrivale celu Jugoslaviju. 69. korpus držao je oblast NDH severno od Save, 15. brdski zapadnu Bosnu i Hrvatsku do Kvarnera (dalje je bila Ag"B", odnosno "C"), 5. SS korpus Dalmaciju od ušća Cetine i odgovarajući deo Bosne, a 21. brdski Crnu Goru, Sandžak i severnu Albaniju.
"Uža" Srbija nije bila "pokrivena" nemačkim operativnim formacijama.
U Beogradu je pored operativne komande Jugoistoka i Ag"F", bio smešten tzv Štab vojnoupravnog komandanta Jugoistoka, kao teritorijalni i administrativni štab potčinjen operativnom. Vojnoupravni komandant Jugoistoka sa svojim štabom vršio je međutim i dužnost komandanta Srbije. To je bila okupaciona dužnost, a za održavanje reda služio se policijskim, teritorijalnim, kvislinškim i bugarskim bataljonima. S vremenom, kako je rat zahvatao i Srbiju, on je morao da, u nedostatku operativnih, sa tim svojim provizornim snagama organizuje i manje ratne operacije. Evo kako se žali na nedostatak i kvalitet svojih trupa u vreme operacije "Trumpf":

Početkom avgusta 1944, vojnoupr. k-tu Jugoistoka stajalo je, u cilju obezbeđenja navedenih objekata i veza, na raspolaganju:
8 nemačkih landesšicen-bataljona - odnosno bataljona za obezbeđenje sa neznatnom jačinom i neznatnom borbenom moći,
1 tenk. bat. zBV, koji se sastojao od prosečno 50-60 za upotrebu podesnih trofejnih tenkova franc. i engl. starijih modela,
1 nemački, usled stalnog učešća u borbi protiv bandi i usled nedostatka rezervi u pogledu ljudstva, slabi pol.[icijski] puk (mot.),
3, pretežno od stranog ljudstva sastavljena, u pogledu njihove borbene vrednosti malo vredna, pol. dobr. puka,
5, usled naoružanja i opreme oruđem kao i starosnog sastava (emigranti), samo uslovno za upotrebu sposobnih ruskih pukova, kao i
5 pukova Srp. dobr. korpusa, kojih borbena vrednost treba da je otprilike jednaka onoj ruskih pukova. Konačno su stajali na raspolaganju: Dunavska flotila sa 10 - 12 jedinica
1 l[aki] tenk. vod i niz improvizirano naoružanih postojećih štabnih zaštitnih vodova, kao i nekoliko tehničkih i rudarskih četa i samo neznatna sredstva komandovanja.
Osim navedenih jedinica, bio je potčinjen vojnoupr. k-tu Jugoistoka od rezervista sastavljeni bug. Okup.[acioni] korpus sa 35 bataljona, koji je usled nespretnog komandovanja, nedostatka naoružanja, nedostatka obuke i slabog raspoloženja za borbu, jedva odgovarao borbenoj vrednosti nemačkih landesšicen-jedinica.
S ovim snagama je vojnoupr. k-tu Jugoistoka uspelo da do kraja jula 1944, uprkos pritisku bandita, koji se postepeno pojačavao, održi otvorenim životno važne saobraćajne veze i da za rat važnu proizvodnju održi u redovnom toku.
Već u julu se sve očiglednije pokazivala Titova namera da Srbiju koncentrično napadne. U tu svrhu on je pripremio otprilike polovinu svojih jedinica, tj. 15 band.[itskih] div. [izija], među kojima i one u istočnoj Bosni i Crnoj Gori, koje su po borbenoj moći najsnažnije, a aktivirao je i terenske komuniste u ji. Srbiji pomoću štabova za vezu i stalno pojačanog dotura oružja i materijala od strane savezničkog vazduhoplovstva. 

Uglavnom, opšta situacija tehnički je sledeća: od 15. VIII 1943. u Hrvatskoj, Bosni i Crnoj Gori imamo ratne operacije, a u Srbiji okupaciju. Dok ove zemlje predstavljaju oblasti borbenih dejstava, Srbija je okupirana teritorija. NOVJ Nemci smatraju protivničkom ratujućom armijom, dok su Mihailovićevi četnici potencijalna opasnost, povremeno neugodna smetnja, ali u svakom slučaju korisna antipartizanska snaga.

Borbene akcije, koje su se otuda razvile izgubile su karakter gerilskog rata. U stvarnosti, u borbama sa posadnim trupama na odlučujućim mestima pojavljuju se brojno jake, planski vođene i - bar za planinsko ratovanje - dobro naoružane i opremljene jedinice. U sadejstvu sa anglo-američkim vazduhoplovstvom, koje ponovo napada železnička čvorišta i sa neprijateljskim lakim pomorskim snagama koje nastoje da parališu pomorski saobraćaj i na Jadranu, one otežavaju dotur u zabrinjavajućim razmerama. Osim toga, one sprečavaju privredno iskorišćavanje zemlje tako što drže u rukama važne industrijske oblasti i područja sa poljoprivrednim viškovima ili ih drže u šahu.
Prema tome, nepravilno bi bilo da se i dalje govori o "gerilstvu" ili da se suzbijanje bandi smatra kao policijska stvar. Radi se o tome da se uoči da je neprijatelj stao nogom na Balkan i da ga treba uništiti pre nego što će veći deo trupa biti prisiljen da krene u odbranu obale. ,
piše komandant Jugoistoka von Weichs 1.XI 1943. u svom izveštaju vrhovnoj komandi.

3. Značaj Srbije

O njemu sam već pisao.Vojnoupravni komandant Jugoistoka general Felber piše:

Težište njegove delatnosti (vojnoupravnog štaba Jugoistoka) bilo je već od početka na njegovoj drugoj funkciji, usled saznanja da je Srbija političko jezgro Balkana i da je obezbeđenje veza dunavske doline i moravske doline, odn. veza ibarske doline, za celokupnu odbranu j[ugo]i[stočnog] prostora bilo od presudnog značaja. Pored toga je niz rudnika, kao Bor (bakar i sumpor), Trepča-rudnici kod Kos. Mitrovice (cink), isto kao i Zajača - Krupanj i Lisa (antimon), za nemačku vojnu privredu bio od naročitog značaja. 

Dok njegov kdt, komandant Ag"F" von Weichs kaže:

U ovom trenutku glavna opasnost preti iz Hrvatske . Crvene snage nameravaju da prodru u Srbiju preko Drine. Mihailović vrši pripreme da ih odbije... 

Osim opšteg strategijsko-operativnog značaja, koji važi za sve zaraćene strane, za domaće zaraćene strane Srbija ima i dodatni, politički značaj.
Da bi pobedili u ratu, partizani moraju da uspostave dominaciju i u Srbiji.
Da bi opstali, četnici moraju da učvrste i zadrže dominaciju u Srbiji.
Nemcima je Srbija neophodna, osim resursa, i zbog komunikacija, tj da bi očuvali upotrebljivost Ag"E". Ako izgube Srbiju, ona ispada iz igre.
Za Crvenu armiju, kad se u septembru 1944. pojavi na pozornici, Srbija ima potpuno isti, samo suprotan značaj: ona je šansa da se relativno skromnom intervencijm, nemačka Ag"E" izbaci iz igre.
Zapadni saveznici, prvenstveno Britanci, kontinuirano pridaju veliki operativni značaj Srbiji. Još od perioda borbi u Africi, kada je njihova diverzija u Grčkoj bila od velikog značaja, oni pokušavaju da organizuju nešto slično i u Srbiji. Taj značaj je još porastao sa otvaranjem fronta u Italiji i otvaranjem realnih opcija na Balkanu. Politički imaju naklonost prema četnicima, koji uz to imaju i svoje grupe u Srbiji. Zato su pri njegovim štabovima formirali 11 "misija" - specijalističkih grupa koje su, osim veze, imale i diverzantske zadatke. Međutim, Mihailovićevo shvatanje rata i ratnih ciljeva znatno se razlikuje od savezničkog, i on sistematski podriva ove britanske napore. Usled toga, uz žaljenje, krajem 1943. Britanci donose odluku o definitivnom napuštanju Mihailovića i ekskluzivnoj saradnji sa NOVJ.

4. Učesnici i pretendenti

Ovakvi ratni interesi dovode krajem 1943. i početkom 1944. do formiranja dve suprotstavljene grupacije u bitci za Srbiju.

Nemci od 1941, četnike smatraju za potencijalnu opasnost. Međutim, izrastanje NOVJ u ratujuću snagu na Balkanu s jedne strane, a ogorčena četnička dejstva protiv partizana s druge, čine četnike aktualno direktnu operativnu korist na terenu. Tako krajem 1943. u štabu Jugoistoka i civilnog izaslanika za Balkan sazreva spremnost da prihvate duh Mihailovićevog predloga od 11.11.1941: konkretna saradnja na terenu, uz tolerisanje Mihailovićeve autonomije i povremenih neprijatnosti. Britansko napuštanje Mihailovića samo je učvrstilo ovu orijentaciju.
Mihailovića je kolaboracionizam iz prethodnog perioda krajem 1943. doveo u nemoguću situaciju: njegovi jedini pokrovitelji, zapadni saveznici, zahtevaju od njega da stupi u otvoren sukob sa Nemcima, nemajući pri tome mogućnost da mu pruže odlučujuću pomoć, a sa druge strane ne mogu da mu garantuju bezbednost od napada NOVJ. Mihailović je ubeđen da bi ga ovakva politika dovela do brzog i neminovnog poraza, svestan da jedino držanje u senci nemačke vojne sile može da ga spasi od nadmoći NOVJ. Kratkotrajno koketiranje sa ovom idejom samo ga je ubedilo u to. Zato odbija britanski ultimatum. Time međutim Britance stavlja pred izbor: podržavanje Mihailovića uz žrtvovanje mogućnosti blokiranja nemačkog saobraćaja kroz Srbiju, ili podržavanje NOVJ protiv Mihailovića, uz izvesnu perspektivu blokiranja ovog saobraćaja. Operativni i strategijski intere odnosi pobedu nad političkim, i Britanci se opredeljuju za NOVJ.
Ovim su interesi Mihailovićevog pokreta silom događaja gurnuti u neposrednu blizinu nemačkih interesa. Za Mihailovića je "odbrana" Srbije od NOVJ borba na život i smrt - Nemci će otići, a partizani dolaze da ostanu. Nemci su privremena, ali neophodna snaga na istoj strani. Za Nemce je odbrana Srbije odbrana kako značajnih pozicija, tako i krupne armijske grupacije od opasnosti da bude odsečena.

Na taj način formirane su dve zaraćene strane u ovoj ratnoj igri:

S jedne strane Nemci i četnici kao nevoljni saveznici silom događaja upućeni jedni na druge.

Sa druge NOVJ pomagana i podržavana od zapadnih saveznika, i prirodno pomognuta od Crvene armije u presudnoj fazi.

O toku i pojavnim oblicima ove ratne igre u sledećim tekstovima.



Komentari (26)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

zeks92 zeks92 18:30 16.10.2009

Interesantno je ...

... da nije samo Mihajlovic bio u vezi sa Nemcima: Velebit je, kao partizanski predstavnik, razgovarao sa Nemcima u Zagrebu, 43' .
Predrag Brajovic Predrag Brajovic 18:47 16.10.2009

Re: Interesantno je ...

zeks92
... da nije samo Mihajlovic bio u vezi sa Nemcima: Velebit je, kao partizanski predstavnik, razgovarao sa Nemcima u Zagrebu, 43' .

На жалост, цео блог на којем се и о овоме расправљало, на крају је обрисан. Стога доносим, опет, делове књиге Vladimir Velebit: Svjedok historije, Zagreb, 2001, где сам Велебит препричава шта се и како одвијало:


gorran2 gorran2 18:50 16.10.2009

Re: Interesantno je ...

O ovome je već bilo dosta priče i ovde na blogu - ne znam da li si pratio.

Ukratko, dajdžest:

Tito je u tom trenutku (početak marta 1943.) bio u priličnoj frci od nemačkog napada u Hercegovini - koji međutim nije ni bio u planu u tom trenutku. Zato je iskoristio zarobljenike da pokrene pregovore, pri čemu su pregovarači bili dosta slobodni da improvizuju, sa krajnjim ciljem da zainteresuju Nemce i izbore privremeno primirje.

Uspeli su da zainteresuju vojnog izaslanika u Hrvatskoj, von Horstenaua. On međutim nije imao nikakvu izvršnu vlast.
Iz Berlina je od Ribbentropa ekspresno stigla zabrana pregovora.

Tito je međutim bio zavaran privremenim organizacionim predahom u nemačkim operacijama, pa je - da ne bi isprovocirao prekid nepostojećeg primirja dok ne završi s četnicima i Italijanima - naredio nekim snagama u istočnoj Bosni i Slavoniji obustavu napada na Nemce.

Ove pregovore je u svom redovnom izveštaju Kominterni prikazao isključivo kao pregovore o razmeni zarobljenika, ali mu je svejedno stigla ljutita depeša "odozgo" da je to nedozvoljeno.

Tako da pregovora - izuzev o razmeni - ni u jednom trenutku nije stvarno ni bilo. Bilo je samo razgovora. Ni na jednoj strani nije postojao ovlašćeni pregovarač koji bi mogao nešto ponuditi i nešto potpisati.

Ova priča sa "pregovorima " ni u jednom trenutku nije uticala na nemačke operacije: tokom aprila npr izvedene su dve operacije protiv partizana u Bosanskoj Krajini, i jedna u Slavoniji. Sve vreme nesmetano su nastavili pripreme za operaciju "Schwartz".

Ni sa druge strane nije bilo značajnog zastoja. Na upit zbunjeng štaba iz Slavonije da li je embargo na diverzije na pruzi Zagreb-Beograd i dalje na snazi, Tito je 6. maja 1943. energično odgovorio negativno.

Izjava Peđe Markovića da su partizani i Nemci potpisali neki ugovor u Zagrebu predstavlja iznenađujuće neznanje.
zeks92 zeks92 21:45 16.10.2009

Re: Interesantno je ...

...
O ovome je već bilo dosta priče i ovde na blogu - ne znam da li si pratio.


... o tome se nije prichalo dok su partizani bili na vlasti ... govorilo se samo o ofanzivama i zasedanjima AVNOJ-a, a za razgovore partizana sa Nemcima saznao sam od dobro upucenih novinara, tokom rada u Redakciji, krajem osamdesetih ...
gorran2 gorran2 22:05 16.10.2009

Re: Interesantno je ...

zeks92
...
O ovome je već bilo dosta priče i ovde na blogu - ne znam da li si pratio.

... o tome se nije prichalo dok su partizani bili na vlasti ... govorilo se samo o ofanzivama i zasedanjima AVNOJ-a, a za razgovore partizana sa Nemcima saznao sam od dobro upucenih novinara, tokom rada u Redakciji, krajem osamdesetih ...
Donekle grešiš. Vrlo informativnu knjigu pod naslovom "Martovski pregovori 1943" napisao je Miša Leković. (Čak ju je i onaj lik Miloslav Samardžić preporučivao) Izašla je 1985. - imam primerak.

Istina je doduše da se o tome vrlo nerado pričalo. Deakin je nameravao da piše knjigu o tome još za vreme Tita, i tražio je od Tita podatke i izjavu, ali ga je ovaj jednostavno ignorisao.
gorran2 gorran2 00:42 17.10.2009

Re: Interesantno je ...

Inače, Vladimir Velebit je od decembra 1943. bio u vojnoj misiji NOVJ kod Saveznika, najpre u Kairu, a zatim u Londonu.
gorran2 gorran2 18:34 16.10.2009

Neki zanimljivi nemački izvori

gorran2 gorran2 19:48 16.10.2009

Britanci u prvoj fazi

U rujnu (1942.) je general Alexander poslao poruku u kojoj od Mihailovića zahtijeva da napadne prometnice Osovine, kako bi pomogao ofenzivu Saveznika u sjevernoj Africi. Mihailović je nekritično odgovorio da izvodi »sve moguće vrste sabotaže«, te da će tako i ubuduće djelovati; ali da o tome ne želi govoriti preko radija. No u SOE-ovoj »procjeni situacije u Jugoslaviji«, sredinom studenoga, navedeno: »General je povremeno izvještavao o sabotažama na željezničkim prugama, a jednom o podmetanju mine, no ti izvještaji - osim onoga o podmetanju mine - nisu bili potvrđeni ni iz kojega drugog vrela, a kad bi ti izvještaji i bili istiniti, nema dokaza da su ono o čemu se u njima govori izvršile snage generala Mihailovića ... Dosad niti smo od naših oficira za vezu primili brzojavke o kakvim sabotažama generala Mihailovića, niti smo primili izvještaje da se on bori protiv osovinske vojske.«
U Jugoslaviji SOE nije stoga sebi mogao pripisati ništa slično operaciji Gorgopotamos u Grčkoj.
Po svemu tome moglo bi izgledati da su Britanci od jeseni 1941. godine - hotimice ili nehotice - surađivali u gigantskoj prijevari. No i Foreign Offce i SOE o tome su drukčije prosuđivali. I jedni i drugi nadali su se da će se Mihailović ipak moći prisiliti ili nagovoriti da obustavi svoju križarsku vojnu protiv partizana i da umjesto toga napadne snage Osovine, te da tako postane ugledan vođa otpora, i tada bi ga doista vrijedilo i kratkoročno i dugoročno podupirati. Foreign Office se tome nadao, jer nije želio da komunisti zavladaju; SOE se tome nadao jer je u Mihailovića uložio mnoge i mnogo od svojega ugleda. I jedni i drugi su u jesen 1942. godine zaključili da k Mihailoviću valja izaslati višega oficira za VEZU, pukovnika W. S. Baileya, e da bi na četničkog vođu utjecao ozbiljnim opomenama združenim s obećanjima da će ga stvarno i propagandno potpomoći bude li se dobro vladao. Složili su se i u tome da na Mihailovića smjesta otpočnu vršiti pritisak, i to tako što će BBC-u dopustiti da započne povoljno izvještavati o djelatnosti komunističkih partizana - no da se ipak posluže izrazom »rodoljubi«, radije nego izrazom »partizani« (bio je to kompromis koji nikoga nije zadovoljio). Mihailovića je to potaklo da žestoko prosvjeduje - ali ga nije navelo da se pokrene protiv snaga Osovine.

(Elisabeth Barker, Britanska politika na Balkanu u Drugom svjetskom ratu)
gorran2 gorran2 20:10 16.10.2009

Britanci sredinom 1943.

Britanske politike spram Grčke i Jugoslavije, ishodeći iz veoma različitih polazišta, u tome času kao da su skretale k istome odredištu. U Grčkoj je SOE od početka bio u vezi s protumonarhistima venizelovcima, a uskoro potom s komunistima, i kanio se tim vezama poslužiti kako bi gerilske snage uvelike razvio. No Foreign Office je uporno pokušavao da SOE dovede na liniju službene britanske promonarhističke politike. U Jugoslaviji je SOE podupirao desničarskoga monarhističkog srpskog oficira - što je bilo u skladu s politikom Foreign Officea - no bio je prisiljen priznati kako je promašio podupirući ga kao vođu otpora, te se, pod pritiskom Foreign Officea, u tome času pripremao da uspostavi veze i s komunistima partizanima, očito mnogo jačom snagom otpora.

1943: politički stavovi prema Grčkoj i Jugoslaviji se razilaze

U ljetu 1943. godine vojni su razlozi nesumnjivo nadvladali političke razloge: sredozemna je strategija zahtijevala smjesta djelotvoran doprinos snaga otpora iz jugoistočne Evrope, a Britanci su prvi put te snage mogli opskrbiti skromnim količinama oružja. Churcill je 23. lipnja odredio da se od konca rujna pomoć što se je otpremala na Balkan poveća na 500 tona mjesečno. U posljednjem tromjesečju 1943. godine jugoslavenski su partizani primili. 113,5 tona zračnim putem i 1857 tona morskim putem; o ostalim snagama otpora nema podataka.
Vojni su razlozi prevagnuli, pa je jugoslavenskim partizanima vojna pomoć dostavljana od lipnja nadalje unatoč obzirima i ogradama Foreign Officea. Mihailovićevo odbijanje da udovolji vojnim zahtjevima i ometanje partizanskih i britanskih pokušaja sabotaža na njemačkim prometnicama na »njegovu« području ubrzali su britansku odluku da ga napuste - o toj se odluci prvi put ozbiljno raspravljalo u studenome 1943. Iz vojnih razloga britanska politika pri koncu 1943. godine bila da se partizanima pruži svestrana potpora - uz političku primisao da se kralj i Tito pokušaju navesti na sporazum. Eden je 20. prosinca Ratnome kabinetu naveo: »Kralj valja da... otiđe u Titov štab i da se bori za svoj narod... Mi se... ne bismo trebali suviše brinuti... za položaj Mihailovića ili sadašnje jugoslavenske vlade«.

(Elisabeth Barker, Britanska politika na Balkanu u Drugom svjetskom ratu)
gorran2 gorran2 20:24 16.10.2009

Vojni vs politički razlozi

Bivalo je očito da politike spram te tri zemlje (Jugoslavija, Grčka, Albanija) valja uskladiti. Državni ministar u Kairu, Richard Casey, poslao je 3. listopada Churchillu brzojavku, u kojoj ga je zamolio da mu izloži »osobno gledište« o situaciji na Balkanu. Casey je naveo da uviđa kako - izuzev neznatne snage - neće raspolagati savezničkom vojskom za operacije na Balkanu, pa da će biti potrebno osloniti se na poticanje gerilske djelatnosti. To da bi značilo ljevičarske gerile toliko naoružati da će »biti kadre u tim zemljama zavladati vojnički, ali i politički, čim Nijemci otamo budu izbačeni«. Tada bi u Grčkoj ili u Jugoslaviji bilo malo izgleda da se održi monarhija, a mnogo izgleda da se uspostavi komunistička vladavina. To ipak da znači kako su »naša vojna politika (vršiti što veći pritisak na neprijatelja) i naša politička politika (ne činiti ništa što bi moglo ugroziti povratak monarhija) u srži oprečne«. Rješenje da bi bilo: dotadašnji pritisak na neprijatelja tako održavati da ne dođe do »ogromnoga jačanja ljevičarskih gerila«; istodobno »desničarske snage nastojati ojačati svim raspoloživim sredstvima«.
Churchill je upitao Edena što on o tome misli, i to je bila jedina njegova neposredna reakcija. Međutim prije no što je Eden stigao odgovoriti, načelnici štabova odlučno su rekli svoje: iz vojnih se razloga ne bi smjelo popustiti u nastojanju da se u Grčkoj i u Jugoslaviji veže što više njemačkih divizija: »Uspijemo li im tim pritiskom toliko otežati položaj da se dobrovoljno povuku s Balkanskoga poluotoka, ili barem iz njegova južnog dijela, šteta koju bismo im, u vojnom pogledu, nanijeli time što bi izgubili sirovine i ugled, po mišljenju načelnika štaba više bi nego uravnotežila sve političke nevolje koje bi nas mogle zadesiti«. Churchill je taj dokument parafirao, bez komentara.

(Elisabeth Barker, Britanska politika na Balkanu u Drugom svjetskom ratu)
mladen.mladen mladen.mladen 21:19 16.10.2009

...

citam citam ja..
uros_vozdovac uros_vozdovac 21:39 16.10.2009

Re: ...

i ja čitam...
uros_vozdovac uros_vozdovac 21:39 16.10.2009

Re: ...

i ja čitam...
gorran2 gorran2 22:06 16.10.2009

Re: ...

Dodavaću još materijala i sutra...
dusanovaiivanovamama dusanovaiivanovamama 22:27 17.10.2009

Re: ...

SAMO VI CITAJTE

Citacu 20.10. jer ce biti blokiran grad, kao 1944, a samo se nadam da nece lupati pecate po zgradama:
" Provereno
min njet"

gorran2 gorran2 22:13 16.10.2009

Misterija neznanja

opšte znanje o WW2 u Jugoslaviji vrlo je loše.
Šta se onaj Peđa Marković nalupetao kod Olivere Kovačević, nisam mogao da verujem očima i ušima. A čovek važi za velikog znalca, živu enciklopediju. Pri tome se onako nalupetao - i to u svojoj vlastitoj oblasti - o tome kako je Čerčil navodno pomagao partizane "jer je još 1941. bio svestan da će Crvena armija zavladati našim područjem", te kako su partizani sa Nemcima u Zagrebu potpisali ugovor na visokom nivou, te o streljanju 72 avijatičara u selu Jabuka kod Pančeva...
gorran2 gorran2 23:55 16.10.2009

malo Meklejna

U međuvremenu je Saveznička glavna komanda počela da sve veću pažnju usmerava na Srbiju.
Strategijski značaj Srbije bio je očigledan. Ona se nalazila na železničkoj pruzi Beograd—Solun, komunikaciji od životne važnosti za neprijatelja. Njen bi značaj bio povećan ako se iskrcaju saveznici negde na Balkanu, što je u to vreme još uvek bila mogućnost koja je dolazila u obzir.
Do tada smo Srbiju smatrali za prvenstveno četnički domen. Materijal koji smo im tamo ranije dostavljali izbacivan je Mihailoviću. Ali rezultati su, po mišljenju Komande Bliskog istoka, bili razočaravajući. Naročito nije dolazilo ili veoma malo do presecanja saobraćaja na pruzi Beograd—Solun. Kao što se sećate, Mihailoviću je dat ograničen period vremena, u kome je trebalo da izvrši određenu operaciju. Ovo vreme je sad isteklo, a on nije ispunio ovaj zahtev i zato je doneta važna odluka da se Saveznička misija povuče iz njegovog štaba i da mu se obustavi dalje dostavljanje materijala. Dostavljanje je odmah obustavljeno; povlačenje britanskih oficira za vezu potrajalo je duže i tek krajem meseca maja, brigadir Armstrong, moj kolega u suprotnom taboru, oprostio se od Mihailovića, koji je bio pun prekora, ali još uvek učtiv. U Donjem domu g. Čerčil je objasnio postupak vlade. "Razlog — rekao je — zašto smo obustavili snabdevanje Mihailovića oružjem i nismo mu dali podršku bio je jednostavan. On se nije borio protiv neprijatelja i, štaviše, neki njegovi potčinjeni pravili su sporazume sa neprijateljem."
Ovako se završila veza koja se još od početka zasnivala na nesporazumu. Uz pomoć naše propagande, mi smo u našoj mašti od Mihailovića napravili nešto što on nikada ozbiljno nije ni predstavljao. Sad smo ga odbacili, jer nije ispunio naša sopstvena očekivanja.
Pošto je odlučeno da se četnici odbace, zadatak naše politike bio je da što pre pomognemo jačanje partizana u Srbiji. Partizanski pokret počeo je u Srbiji, ali posle prvih krvavih neuspeha 1941. godine, glavni deo Titovih jedinica povukao se na jug i zapad, u Bosnu i Crnu Goru, a partizani, koji su ostali, uglavnom su se povukli u ilegalstvo, odakle su vodili ogorčene i teške borbe protiv Nemaca i četnika, prepadima i zasedama napadajući komunikacije na pravi gerilski način, ali, uglavnom, nisu dejstvovali organizovani u krupnije jedinice kao na drugim područjima u Jugoslaviji.
Sada su srpski partizani imali visok stepen prioriteta za dobijanje materijala, a Tito je, sa svoje strane, poslao vrlo važnu ličnost, Koču Popovića, koji je bio Srbin, da preuzme komandu. Da bismo i mi imali tamo dobrog čoveka koji će nas predstavljati, pozvao sam Džona Henikera Medžora iz Osmog korpusa i poslao ga u Srbiju gde se spustio padobranom krajem marta ili početkom aprila. On je sada već tečno govorio srpskohrvatski, i pored toga što je dobar vojnik i borac, bio je dobro obučen politički posmatrač. U međuvremenu rešio sam da prvom prilikom i sam posetim Srbiju.
Pored svog vojnog značaja, stanje u Srbiji bilo je značajno i sa političkog stanovišta. Za seljake se smatralo da su uglavnom verni monarhiji i da nisu naklonjeni komunizmu; dosta blag kolaboracionistički režim generala Nedića ni u kom slučaju nije bio tako nepopularan kao što se moglo očekivati; najzad, uticaj četničkog pokreta je bio znatan. S druge strane, snaga partizana je u svakom pogledu bila nepoznate jačine. Za nas je bilo važno da izvedemo neku procenu u kolikoj meri će partizani uživati podršku naroda u ovim, uopšte uzev, nepovoljnim uslovima, što je bilo značajno kako za naše vojne planove, tako i da bismo mogli sa razumnom tačnošću da predvidimo tok događaja u Jugoslaviji posle završetka rata.
Ovo poslednje pitanje je sad počelo da privlači sve veću pažnju gotovo svih zainteresovanih. Do sada je britanska vlada bila sklona da grupu jugoslovenskih političara, koji su došli u Englesku sa kraljem Petrom 1941. godine, smatra stvarnim predstavnicima jugoslovenskog naroda. Sad je postalo jasno da su ova gospoda tokom godina provedenih u izgnanstvu, što nije neprirodno, izgubila vezu sa onim što se dešavalo u njihovoj zemlji. Srbi, među njima, to je tačno, uspeli su da uspostave radio-vezu sa generalom Mihailovićem, koji je u odsustvu dobio položaj ministra vojske u kraljevskoj jugoslovenskoj vladi. S druge strane, izgleda da su partizanski pokret smatrali za neprijatnu i nevažnu pojavu koju je, uopšte uzev, bilo bolje zanemariti.
Odluka, doneta iz vojnih razloga, da se Mihailoviću uskrati pomoć i pruži podrška Titu, automatski je postavila i politički problem.

(Fitzroy MacLean: Eastern Approaches - Part Three: BALKAN WAR, 1949)

izvor
gorran2 gorran2 02:03 17.10.2009

Srbija - idila

Preostajalo nam je da što pre tamo dopremo. Neprijateljeva opšta ofanziva, koja je u ostalim delovima Jugoslavije prestala već krajem juna, u Srbiji je trajala i čitavog jula meseca, tako da su partizani bili stalno u pokretu što im je otežalo prijem materijala vazdušnim putem. Avgusta meseca, međutim, nastalo je zatišje u borbama i pružila nam se prilika koju smo očekivali. Džon Heniker-Medžor poslao je depešu da je štab Koče Popovića privremeno smešten na gustim šumovitim padinama Radana, naspram nemačkog garnizona u Leskovcu, na pruzi Niš — Skoplje, i da partizani isto tako drže i jednu ravan u blizini sela Bojnik, gde bi se mogao spustiti i avion. Nismo smeli gubiti vreme, jer je bilo nemoguće predvideti kada će Nemci, sada sasvim upaničeni povećanim partizanskim aktivnostima u Srbiji, nastaviti napad.
...
Kad sam se probudio, sunce je sijalo kroz drveće i Kempbel i Dankan su pržili slaninu koju smo doneli. Divno je mirisalo. Nalazili smo se na proplanku u šumi. Negde u blizini čuo sam žubor vode. Iza nas prostirala se velika hrastova i bukova šuma ka vrhu Radana. Neposredno ispred nas, nizbrdo, nalazilo se malo prostranstvo zelene trave, kao engleski travnjak. Iza toga, opet su se pružale šume prekrivajući lišćem niže padine i brežuljke. Onda, iza toga, kilometar za kilometrom, pružajući se sve do magličastog plavetnila horizonta, bogati valoviti predeli Srbije kupali su se u suncu, zeleni voćnjaci i žuta kukuruzna polja, sa mestimičnim belo okrečeriim seoskim kućama i crkvenim kubetom u vidu glavice luka. Nije moglo biti veće suprotnosti od sumornih visinskih reljefa Bosne ili kamenite pustoši Dalmacije i ovog nasmejanog, mirnog predela.
...
Pošto smo bogato doručkovali crni hleb, prženu slaninu i sveže skuvani čaj, seli smo na travu, obasjanu suncem, i Džon je počeo da mi iznosi svoje doživljaje i utiske od onog dana kada je pre četiri meseca spušten padobranom u Srbiju.
Ovo su bili veoma uzbudljivi meseci.
...
Većina žena bila je rumenih obraza, jedra, širokih kukova, sa punim rukama i nogama. Među njima sam opazio veoma lepu devojku, vitku i crnu, klasičnih crta lica i čiste, blede kože, kako drži za ruku dete kovrčave kose. Zapitao sam je odakle je? Rekla mi je da je iz Beograda i onda, zadovoljna što joj poklanjam pažnju, počela je da iznosi svoj život, tipičnu balkansku priču: muž koji je nestao, možda ubijen ili se skriva (od čega nije jasno); prijatelji koji su joj preporučili da se skloni iz Beograda zbog bombardovanja; četnici, partizani, Nemci; kolaboracija koja, u stvari, i nije prava kolaboracija; špijuni, izdajice, ubice; finansijske teškoće; političke teškoće; religiozni problemi; bračni i sentimentalni problemi. I šta joj preporučujem? Da li sam zaista general? Sve je ovo govorila trepćući dugim crnim trepavicama.
Kad sam legao da spavam pod zvezdama, u blizini konja koji su jeli ovas, razmišljao sam kako već dugo nisam ovako uživao u jednoj večeri. Ženske čari i dobra hrana i piće bili su raskoš na koju smo gotovo zaboravili.
Isto tako sećam se, iako nisam kadar da to svrstam negde u opšti plan našeg puta, mnogih izdvojenih prizora i događaja koji su mi se nekako urezali u sećanje. Setih se: hladne čiste vode koja izbija iz slavina na padini brega, ispod drveća u selu, gde smo se zaustavljali usred podnevne žege, dok je jedan od nas crpao vodu, a drugi podmetao glavu ispod mlaza; ogromnog obilatog obeda sa mlekom i kajganom, kraj otvorenog prozora u niskoj, hladovitoj sobi na spratu, koja je gledala na dolinu; spavanja na travi u voćnjaku kraj malog potoka i naglog buđenja u mraku, sa rukom narednika Dankana na ramenu: — Oni polaze, gospodine; kažu da dolaze Nemci. — Onda povici: — Pokret! — zbrka i obadanje konja i šta se desilo sa radio-stanicom? — dugo, neprijatno lutanje u mrklom mraku kroz pljusak; razgovora o tome da li da nastavimo put ili da se zaustavimo u selu za koje znamo da je pronemačko ili da u njemu vlada tifus; razmišljanja i nagađanja šta znače crne zastave ispred seljačkih kuća; kucanja i objašnjenja da to znači da je neko iz porodice umro od tifusa; pomislivši da je to laž, a ipak zadržavajući se tamo da prenoćimo, nagomilani u jednoj sobi; idućeg jutra, buđenja i otkrivanja da je kiša prestala da pada, a da se kuća gde smo ušli usred noći nalazi okružena voćnjacima punim zrelih šljiva; dolaska u selo gde je svadba bila u punom jeku i gde su nas, pre no što smo se snašli, uvukli u kolo, vrteći se i uvijajući na suncu na seoskom polju s devojkama iz sela; ležanja na padini brega noću u našim vrećama za spavanje, uz slušanje radija; u devet časova vesti preko Bi-Bi-Sija, Tomija Hendlija (Tommy Handley).
Onda, u deset časova, glasno i jasno, Radio-Beograd: "Lili Marlen", slatka, tugaljiva, melanholična:
Unter der Lateme
Vor dem grossen Tor...

— Neće još dugo — rekli bismo i ugasili radio. Ovo je bila obična šala, ali nam se najzad činilo da će se i obistiniti.
Ponekad, u selima, kad smo pitali gde su im muškarci, rekli bi nam: s Nedićem, ili, s Dražom, a ponekad smo doživljavali i poneku neprijatnost. U jednoj kući pitali su me da li poznajem generala Bejlija, bivšeg šefa naše Misije kod Mihailovića? — Ah, on je bio veseo čovek! — govorili su.

(Fitzroy MacLean: Eastern Approaches - Part Three: BALKAN WAR, 1949)
gorran2 gorran2 02:04 17.10.2009

Srbija - prevrtljiva vremena

Ovo su bili veoma uzbudljivi meseci. Kad je prvi put stigao aprila meseca, utvrdio je da partizani nisu ni brojni ni dobro opremljeni. Od povlačenja Titovih glavnih snaga iz Srbije posle nedaća 1941. godine, partizanskim odredima, koji su ostali, nije bilo lako. Uslovi im uopšte nisu išli naruku. Geografski, uglavnom, zeleno, plodno, valovito zemljište, bilo je manje pogodno za gerilski rat od divljih i planinskih predela Bosne i Crne Gore. Morali su da dejstvuju u malim grupama bez one centralne organizacije koja je postojala u drugim područjima i bez međusobnih veza. Civilno stanovništvo bilo je relativno više naklonjeno pasivnom stavu četničkih jedinica ili otvorenoj kolaboraciji generala Nedića nego stavu partizana, koji je iziskivao više napora i u čije namere su propagandom navedeni da sumnjaju. Zbog toga je neprijatelj duže uživao veću sigurnost u Srbiji nego u drugim područjima i mogao je da računa na pomoć stanovnika i mesnih jedinica koje su čuvale njihove glavne komunikacije od partizanskih napada; u mnogim krajevima ove dužnosti su, u stvari, obavljali isključivo Nedićeve jedinice i četnici. Najzad, partizani nisu imali zaliha. Zbog ograničenog obima aktivnosti nisu mogli da se opreme na račun neprijatelja u istoj meri kao njihovi srećniji drugovi na drugim mestima, dok su savezmička pomoć i prestiž, koje bi tako imali, pripadali ne njima već četnicima. Gonjeni od Nemaca, Nedića, četnika, Bugara i Albanaca, bez naklonosti stanovništva i veze sa svojim drugovima u drugim delovima Jugoslavije, bez oružja i opreme, srpski partizani bili su pepeljuge u pokretu narodnooslobodilačke borbe. Uglavnom, zahvaljujući veštini i rešenosti njihovog rukovodioca Stambolića, ipak su uspeli da prežive i nastave svoju aktivnost.
Zatim, otprilike u vreme Džonovog dolaska aprila meseca, došlo je do promene. Sve se više ispoljavalo Titovo interesovanje za Srbiju. Popović, koji je, posle Tita, bio možda najuspešniji i najpopularniji partizanski vojskovođa, i koji je poticao iz dobro poznate srpske porodice došao je da preuzme komandu u Srbiji. Istovremeno, snažna partizanska formacija, uglavnom sastavljena od Srba, pod komandom Peke Dapčevića, još jednog od Titovih odličnih komandanata, krenula je iz Crne Gore preko zapadne Srbije u pomoć partizanima na toj teritoriji.
Najzad — a to je možda i najvažnije u svemu — došlo je i do promene savezničke politike. Odluka koja je do sada važila da se materijal ne sme slati partizanima u Srbiji, izmenjena je. Obustavljeno je dopremanje materijala četnicima, a znatne količine oružja i municije sada su isporučivane partizanima. Ovo je omogućilo lokalnim komandantima ne samo da mnogo bolje opreme jedinice pod svojom komandom već isto tako i da naoružaju veliki broj dobrovoljaca koje su do sada odbijali, jer nisu imali dovoljno opreme.
Promena u našem stavu je takođe imala i znatno psihološko dejstvo. Sav prestiž koji su četnici do tada uživali zbog savezničke pomoći, prenet je na partizane. Efekat je povećan i vešću da je Tito postigao sporazum sa kraljem Petrom, i kraljevom proklamacijom kojom je pozvao svoje podanike da pruže partizanima podršku, što je razbilo tvrđenje generala Mihailovića da se on bori za monarhiju.
Kao sto se to često dešava, svi ovi događaji, jedan za drugim, delovali su kao lavina. Podrška saveznika i pomoć u materijalu privukle su još veći broj dobrovoljaca; bolje opremljeni i brojniji, partizani su bili kadri da povećaju obim svojih aktivnosti; njihovi uspesi na bojištu su, pak, doneli veće zalihe zaplenjenog oružja i tim više povećali njihov prestiž; tako je za nekoliko meseci znatno ojačao pokret.
Najzad je i civilno stanovništvo shvatilo da aktivnija politika partizana nije lakomislena, kao što im se to nekad činilo. Onda im je odjednom postalo jasno da je baš ova politika obezbedila Titu savezničku podršku koju je Mihailović, ma kako bio dobronameran, na kraju izgubio zbog svoje opreznosti i neaktivnosti. Isto tako postalo im je jasno da Nemci, koji su toliko dugo izgledali nepobedivi, sada slabe, da je skoro oslobođenje Srbije ne samo mogućno već i verovatno. Osećanje bespomoćnosti, koje ih je tako dugo obuzimalo, sada se gubilo i bilo je zamenjeno oduševljenjem sličnim onom iz prvih dana narodnog ustanka 1941. godine.
Sa ovom promenom u srcu, raspoloženje naroda prema četničkoj politici kompromisa pretvorilo se u simpatije prema totalnom ratu partizana. Zbog ovih osećanja, a možda i zbog svesne ili nesvesne želje da priđu pobedničkoj strani pre no što bude kasno, svakodnevno je sve više ranijih pristalica napuštalo četnike, a sve više dobrovoljaca prelazilo u redove partizana. Narednih dana, ponovo smo videli duge kolone ljudi i dečaka kako se probijaju do partizanskih štabova da uzmu puške i municiju; delom dezerteri, delom zarobljenici, delom regruti, delom dobrovoljci, neki još uvek u svojim starim uniformama i sa tradicionalnim četničkim bradama, drugi u običnim radnim odelima.
Ovo dezerterstvo nije se ograničavalo samo na obične vojnike. Dok sam bio u Srbiji, upoznao sam i Radoslava Đurića, koji je sve donedavno bio jedan od Mihailovićevih najboljih komandanata i sada načelnik štaba partizanske divizije. Ovaj zabavan, donekle ciničan čovek, izgleda, primljen je raširenih ruku od partizana, iako je ranije bio poznat, čak i među četnicima, po surovoj brutalnosti kojom je vodio rat protiv njih.
Partizani su sad iskoristili priliku. Svim četničkim i Nedićevim jedinicama, koje su prešle partizanima pre odredenog dana, obećana je amnestija. Dosta je iskorišćen i sporazum Tito — Šubašić kao i proklamacija kralja Petra narodu da pruži podršku Titu. Sve ovo je dosta značilo u Srbiji, gde je postojalo snažno monarhističko raspoloženje. Najzad, komunistički ciljevi i politika bili su u drugom planu i veoma malo su se mogli videti: crvene zvezde, čekić i srp, koji su bili tako upadljivi kod partizana u drugim područjima zemlje, a nisu imali mnogo odjeka u ovim krajevima dobrostojećih malih posednika.
U ovom periodu, kada se sreća potpuno i brzo okrenula srpskim partizanima, glavni štab Srbije i Džon Heniker-Medžor sa njim bili su gotovo stalno u pokretu. U početku zbog slabosti; kasnije, kad su dobili u snazi, Nemci su vršili jedan za drugim snažne napade da bi im zadali odlučujući udarac pre no što bude sasvim kasno. Mnoge četničke vođe su prilikom ovih napada učestvovali sa svim svojim jedinicama, koristeći nemačku pomoć da bi se rešili partizana. Partizani, sa svoje strane, primali su četničke dezertere koji su im prilazili, ali su se trudili da eliminišu sve zaostale četničke formacije, bilo da su sarađivale sa neprijateljem ili ne. Ni u jednom trenutku, nijedna strana nije gubila iz vida svoj konačni politički cilj, naime, odstranjenje svih protivničkih stranaka i svoj dolazak na vlast.
Sad je, međutim, strategijska inicijativa počela da prelazi u ruke partizana. Taktički, Nemci i Bugari još uvek bi mogli oklopnim snagama i artiljerijom da ih zadrže; ali ovo je bila samo pretpostavka. Ovo nije sprečavalo partizane da stalno napadaju neprijateljeve komunikacije i garnizone, ili čak da oslobađaju znatne delove teritorije. Nije bilo sumnje da je u čitavoj Srbiji, u poslednje vreme, položaj neprijatelja oslabio. Drugim rečima, sve se izvrsno odvijalo i vodilo je ka usaglašenom napadu kako smo planirali.
Zatim sam razgovarao sa Kočom Popovićem o podrobnim planovima za operaciju "Retvik".

(Fitzroy MacLean: Eastern Approaches - Part Three: BALKAN WAR, 1949)
gorran2 gorran2 02:18 17.10.2009

Malo nemačkih dokumenata o četnicima

Izveštaj Komande 15. brdskog armijskog korpusa od 19. novembra 1943. Štabu 2. oklopne armije o saradnji četnika sa nemačkim trupama u Dalmaciji i zapadnoj Bosni
Sporazum između komandanta Jugoistoka i majora Vojislava Lukačevića od 19. novembra 1943. o saradnji četnika sa nemačkim trupama u borbama protiv Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije
Objašnjenje komandanta Jugoistoka od 21. novembra 1943. o cilju i načinu sklapanja sporazuma sa četničkim komandantima
Sporazum od 27. novembra 1943. između pukovnika Jevrema Simića i kapetana Nikole Kalabića sa nemačkim predstavnikom o saradnji u borbama protiv NOVJ
Izveštaj Štaba 2. oklopne armije od 7. decembra 1943. komandantu Jugoistoka o molbi Vojislava Lukačevića da mu se omogući sastanak sa Pavlom Đurišićem radi dogovora o proširenju saradnje četnika sa Nemcima
Sporazum komandanta Jugoistoka sa komandantom Ravaničke brigade od 14. decembra 1943. o saradnji četnika sa nemačkim trupama u borbama protiv NOVJ
Naređenje Štaba 2. oklopne armije od 22. decembra 1943. godine 2. puku »Brandenburg« o premeštanju nemačkog oficira za vezu iz štaba Vojislava Lukačevića u štab Pavla Đurišića
Sporazum između Krajskomandanture u Zaječaru i komandanta Timočkog korpusa od 25. decembra 1943. o saradnji u borbama protiv NOVJ
Izveštaj Abver-grupe od 23. januara 1944. o sklopljenom sporazumu između vojnoupravnog komandanta Jugoistoka i inspektora četničkih jedinica u Srbiji
Obaveštenje komandanta Jugoistoka od 24. januara 1944. nemačkom opunomoćenom generalu u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj o angažovanju četnika u Dalmaciji i Hercegovini zajedno sa nemačkim trupama
Izveštaj Feldkomandanture u Čačku od 25. marta 1944. komandantu Jugoistoka o pregovorima sa komandantom 2. ravnogorskog korpusa
Izveštaj obaveštajnog odeljenja nemačke 264. pesadijske divizije od 18. aprila 1944. o razgovorima sa Momčilom Đujićem i Miodragom Kapetanovićem
Izveštaj Obaveštajne grupe »Konrad« od 11. maja 1944. Komandi 2. oklopne armije o pregovorima sa Momčilom Đujićem
Informacije vojnoupravnog komandanta Jugoistoka od 16. maja 1944. potčinjenim komandama i štabovima o držanju prema četnicima
Izveštaj vojnoupravnog komandanta Jugoistoka od 15. jula 1944. Komandi Grupe armija »F« o razgovoru sa kapetanom Neškom Nedićem u Kruševcu
Zabeleška obaveštajnog odeljenja komandanta Jugoistoka od 11. avgusta 1944. o razgovorima sa predstavnicima Draže Mihailovića o uslovima za sastanak Draže Mihailovića sa Nojbahetom
Obaveštenje operativnog odeljenja komandanta Jugoistoka od 16. avgusta 1944. obaveštajnom odeljenju o odobrenim količinama oružja i municije četničkim jedinicama
Zabeleška obaveštajnog odeljenja komandanta Jugoistoka od 18. avgusta 1944. sa sastanka održanog 17. i 18. avgusta u komandi Jugoistoka povodom ponude Draže Mihailovića za saradnju u borbi protiv jedinica NOVJ
Obaveštenje generalštaba vrhovne komande Vermahta od 25. avgusta 1944. ministarstvu inostranih poslova o razgovorima Milana Nedića sa komandantom jugoistoka o saradnji Draže Mihailovića sa Nemcima u borbi protiv NOVJ
Zabeleška obaveštajne grupe nemačkih komandi na Jugoistoku od 30 avgusta 1944. sa savetovanja u štabu komande Jugoistoka o aktuelnim pitanjima saradnje sa Dražom Mihailovićem i razvoju celokupne situacije na području Jugoistoka
krkar krkar 13:28 17.10.2009

A komentari?

Čudi me nedostatak komentara. Doduše, verovatno je mnogima teško naći blog. Meni je u VIP-u a da nije pojma nemam gde bih ga video/tražio.
gorran2 gorran2 13:55 17.10.2009

Mali prilog od strane nobelovca

za književnost - po,alo bajkovit uvod

"SADA se čitalac mora osvrnuti ugaazad i upoznati sa grubom i sumornom pričom koju je preteklo izlaganje o glavnim događajima. Od Hitlerove invazije i osvajanja Jugoslavije u aprilu 1941. godine ova zemlja je bila poprište stravičnih zbivanja. Odvažni kralj-dečak našao je utočište u Engleskjoj sa onim istim ministrima princa Pavla i nekim članovima vlade koji nisu hteli da se pokore pred nemačkom najezdom. Divlja gerila kojom su se Srbi vekovima opirali protiv Turaka otpočela je po planinama. General Mihailović je bio njen prvi i najistaknutiji borac oko koga se okupila preživela jugoslovenska elita. U matici svetskih događaja njihova borba jedva da se i primećivala.
Ona čini sastavni deo »beskrajne ljudske patnje«. Mihailović je kao gerilski vođa morao da plati zbog toga što su mnogi njegovi sledbenici bili veoma viđeni ljudi sa srodnicima i prijateljima u Srbiji, posednici sa ne malim poznanstvima na drugim stranama. Nemci su primenili politiku ubistva i ucene. Oni su za gerilake aktivnosti vršili odmazdu streljanjem grupa od po četiri do pet stotina odabranih ljudi u Beogradu. Pod tim pritiskom Mihailović se postepeno stavio u takav položaj koji su nki od njegovih komandanata iskoristili da se sporazumeju sa nemačkim i italijanskim trupama da ih ove ostave na miru u izvesnim planinskim oblastima, a da oni zauzvrat jedva nešto ili ništa ne preduzimaju protiv neprijatelja. Oni koji su se pobedonosno odulrli takvom iskušenju mogu služiti na čast Mihailovićevom imenu, a istorija koja pravi tananije razlike ne treba da ga izbriše iz spiska srpskih rodoljuba. Do jeseni 1941. srpski otpor protiv nemačkog terora sveo se na običnu senku. Nacionalnu borbu jedino je mogla nadahnuti urođena srčanoet običnog naroda, a ona zacelo nije ponestala.
Divlji i besni rat za opstanak protiv Nemaca rasplamsao se među partizanima. Između njih je istupio Tito, najistaknutiji i uskoro najglavniji. Tito je, kako sebe naziva, komunista koga su obučili Sovjeti i koji je, sve dok Hitler nije posle napada na Jugoslaviju izvršio invaziju Rusije, podsticao političke štrajkove duž dalmatinske obale u skladu sa opštom politikom Kominterne. Ali kada je jednom u svojoj duši i u svojoj glavi objedinio komunističku doktrinu sa plamenim osećanjima prema svojoj rodnoj zemlji koja se nalazila u najtežim mukama, postao je vođa čije su pristalice imale malo šta da izgube do svoje živote i koji su bili spreamni da umiru, a ako će umreti i da ubijaju. Ovim se pred Nemce postavio problem koji se nije mogao rešiti masovnim streljanjima uglednih ili imućnih ličnosti. Usprotivili su im se očajnici koje je trebalo loviti do samih njihovih jazbina. Partizani su pod Titom otimali oružje iz nemačkih ruku. Njihov broj je naglo rastao. Nisu ih zastrašivale nikakve, ma kako krvave bile, odmazde vršene nad taocima ili po selima. Njihova lozinka bila je smrt ili sloboda. Oni su ubrzo počeli da nanose teške udarce Nemcima i postali gospodari prostranih oblasti.
Isto tako je bilo neizbežno da partizanski pokret zapodene žestoke sukobe sa onim svojim sunarodnicima koji su pružali otpor sa pola srca ili se za ličnu bezbednost cenjkali sa zajedničkim neprijateljem. Partizani su sveeno kršili svaki sporazum koji bi četnici — kako su se zvali sledbenici generala Mihailovića — sklopili sa neprijateljem. Nemci su zbog toga streljali četničke taoce, a da se osvete četnici su Nemcima dostavljali obaveštenja o partizanima. Sve se to odigravalo sporadično u ovim divljim planinskim predelima. Bila je to tragedija u tragediji."

(Winston Churchill: The Second World War, Volume 5: Closing the Ring)
gorran2 gorran2 14:00 17.10.2009

Uvodni period

Koliko god su mi ostale obaveze dozvoljavale, pratio sam ove događaje. Izuzev nekoliko mršavih pošiljki koje smo bacali iz aviona nismo bili u stanju da pružimo pomoć. Naš Štab za Sradnji istok bio je odgovoran za sve operacije na tom području i tako je organizovao izvesno telo agenata i oficira za vezu sa Mihailovićevim sledbenicima. Kada smo se u leto 1943. godine probili do Sicilije i Italije, Balkan, a naročito Jugoslavija, nikako mi nisu silazili s uma. Do tog trenutka smo slali svoje misije isključivo onim bandama na čijem se čelu nalazio Mihaidović, koji je predstavljao zvaničan pokret otpora protiv Nemaca i jugoslovensku vladu u Kairu. U maju 1943. godine zauzeli smo nov stav. Doneta je odluka da se upute male grupe britanskih oficira i podoficira da uspostave vezu sa jugoslovenskim partizanima, uprkos činjenici što se vodila svirepa borba između njih i četnika i što je Tito kao komunista vodio rat ne samo protiv nemačkih osvajača već i protiv srpske monarhije i Mihailovića. Krajem istoga meseca kapetan Dikin, nastavnik na Oksfordskom univerzitetu i čovek koji mi je pre rata pet godina pomagao u mom književnom radu, spušten je iz padobrana sa zadatkom da organizuje jednu misiju kod Tita. Zatim su usledile i druge britanske misije, tako da je do juna prikupljeno obilje podataka. Načelnici generalštabova su 6. juna podneli ovakav izveštaj: »Sudeći po raspoloživim podacima Ratnom kabinetu je jasno da su četnici u Hercegovini i Crnoj Gori doveli svoje odnose sa Osovinom do beznadežnog kompromisa. Za vreme nedavnih borbi u Crnoj Gori može se reći da su dobro organizovani partizani pre nego četnici privukli snage sila Osovine.«
Krajem tog meseca usredsredio sam svoju pažnju na pitanje pronalaženja načina za dobijanje najboljih rezultata od lokalnog otpora silama Osovine u Jugoslaviji. Pošto sam zamolio da mi se podnesu potpuni podaci, predsedavao sam konferenciji načelnika generalštabova u Dauning stritu na dan 23. juna. Tokom diskusije istakao sam veoma veliki značaj činjenice da se pruži najveća moguća podrška jugoslovenskom antiosovinskom pokretu koji je držao oko trideset tri divizije sila Osovine u toj oblasti. Ovo pitanje bilo je toliko važno da sam izdao naređenje da se odvoji izvestan mali broj aviona kojima bi se povećala naša pomoć, makar i na račun bombardovanja Nemačke i podmorničkog rata.

Na dan 7. jula, uoči našeg iskrcavanja na Siciliji, skrenuo sam Aleksanderu pažnju na ove mogućnosti.

Predsednik vlade — generalu Aleksanderu 7. jul 43.
Pretpostavljam da ste čitali o nedavnim teškim borbama u Jugoslaviji, kao i o rasprostranjenoj sabotaži i gerilskoj aktivnosti u Grčkoj. Trebalo bi i Albaniju pretvoriti u plodno tle. Sve ove aktivnosti razvile su se bez ikakve pomoći od strane Britanije, izuzev nekoliko pošiljaka bačenih iz aviona. Kada bismo se domogli ulaska u Jadransko more u nameri da uputimo čak i nekoliko brodova u dalmatinske i grčke luke, možda bi se čitav zapadni Balkan razbuktao, što bi donelo rezultate dalekosežnog značaja. Ali sve je to kao u priči o ražnju, dok se zec još uvek nalazi u šumi.


Dve nedelje kasnije u sledećem važnom telegramu razradio sam svoju misao o suštinokoj vezi između vojišta u Italiji i na Balkanu:

Predsednik vlade — generalu Aleksanderu 22. jul 43.
Sa načelnicima generalštabova krećem za Kanadu pre 15. avgusta na sastanak sa Predsednikom. Tako ćemo se svi naći na okupu u vreme kada će vrlo verovatno Sicilija biti očišćena ...
Po jednom oficiru šaljem Vam potpun izveštaj koji sam naredio da se sastavi o izvanrednom otporu koji pružaju takozvani partizani, Titovi sledbenici u Bosni, i o krupnim Mihailovićevim potezima koje on hladnokrvno sprovodi u Srbiji. Pored ovog postoje i gerilski otpori u Albaniji, a odskora i u Grčkoj. Ne samo da su Nemci kao pojačanje poslali nove divizije na Balkansko poluostrvo već neprestano usavršavaju kvalitet i mobilnost ovih divizija, bodreći Italijane koji su se zatekli na licu mesta. Neprijatelj se ne može odreći ovih snaga i ako Italija kapitulira Nemci neće moći sami da snose teret. Na terenu Balkana nalaze se velike mogućnosti.
Nikakav drugi cilj ne sme dovesti u pitanje zauzimanje Rima, jer će ono samo po sebi u jednoj kasnijoj fazi pružiti sve one prednosti kojima smo se nadali od osloboćenja Balkana... Pad Italije, delovanje tog događaja na ostale nemačke satelite i osamljivanje Nemačke kao krajnja posledica svega, verovatno će doneti odlučujuće rezultate u Evropi, a pogotovo ako se ima u vidu ogromna snaga koju su pokazale ruske armije.
Ovom porukom sam hteo da Vas u celosti upoznam sa svojim stavom, koji se, verujem, u potpunosti podudara sa gledištem načelnika generalštabova.


(Winston Churchill: The Second World War, Volume 5: Closing the Ring)
gorran2 gorran2 14:11 17.10.2009

Prelomni period

Pre nego što sam krenuo za Kvibek odlučio sam da pripremim put za dalju akciju na Balkanu, odnosno da postavim jednog starijeg oficira na čelo jedne veće misije upućene partizanima na lice mesta uz opunomoćenje da mi dadu neposredne preporuke u pogledu našeg budućeg stava prema njima.

Predsednik vlade — ministru spoljnih poslova 28. jul 43.
G. Ficroj Maklin, član Parlamenta, je čovek hrabar po pri-rodi koji uživa status poslanika i ima iskustva u radu Mini-starstva spoljnih poslova. On treba da otputuje u Jugoslaviju i otpočne saradnju sa Titom. Namera je da se uputi i jedan brigadni general koji bi kasnije preuzeo komandu. Moje je mišljenje da treba glasati za Maklina, postaviti ga za šefa svejedno kakve misije koja se trenutno ima u vidu i staviti mu na raspolaganje jednog dobrog generalštabnog oficira. Nama je među ovim neustrašivim i proganjanim gerilcima potreban predstavnik koji bi bio neka vrsta odvažnog ambasadora-vođe.


Ova misija, koja je padobranima spuštena u Jugoslaviju septembra 1943. godine, naišla je na iz korena izmenjenu situaciju. Vest o kapitulaciji Italije dospela je u Jugoslaviju tek sa zvaničnim obaveštenjima ;preko radija. Ali uprkos tome što ga mi nismo ni na koji način opomenuli, Tito je reagovao brzo i ubrao plodove. Za samo nekoliko nedelja partizanske snage su razoružale šest italijanskih divizija, dok su im se druge dve pridružile u borbi protiv Nemaca. Zahvaljujući italijanskoj ratnoj opremi Jugosloveni su sada bili u stanju da naoružaju još 80.000 ljudi i da za trenutak zaposednu najveći deo jadranske obale. Tako su stvoreni povoljni uslovi za učvršćenje našeg opšteg položaja na Jadranu u odnosu na Italijanski front. Iako je Jugoslovenska partizanska armija, čiji je ukupan broj posle ovih događaja iznosio 200.000 vojnika, prvenstveno vodila gerilske borbe, upustila se sada u široku akciju protiv Nemaca koji su sa sve većom žestinom nastavljali sa krvavim represalijama.
Jedna od posledica ovakvog proširenja aktivnosti u Jugoslaviji bila je pooštravanje sukoba između Tita i Mihailovića. Titova vojna snaga, koja je neprestano rasla, postavljala je u sve žučnijem obliku pitanje sudbine jugoslovenske monarhije i vlade u izinanstvu.. Sve do kraja rata nebrojeno puta su ulagani iskreni napori, kako u Londonu tako i u Jugoslaviji, da se postigne kompromis između ove dve strane. Nadao sam se da će Rusi korisno intervenisati u ovom slučaju. Kada je g. Idn otputovao u Moskvu oktobra 1943. godine, pitanje Jugoslavije stavljeno je na dnevni red konferencije. Na sastanku 23. oktobra on je dao otvorenu i nedvosmislenu izjavu o našem stavu u nadi da će obezbediti zajedničku politiku saveznika prema Jugoslaviji, ali Rusi nisu izrazili ni najmanju želju bilo da razmene obaveštenja, ili da raspravljaju o izvesnom planu dejetva.
Čak sam i posle mnogih nedelja video slabe izglede da će se postići bilo kakva vagodba između neprijateljskih frakcija u Jugoslaviji.

Bivši Pomorac — predsedniku Ruzveltu 23. okt. 43.
Uprkos žalosnim sukobima između Titovih i Mihailovićevih sledbenika u Jugoslaviji i izgredima koji su izbili između dve grupe grčkih gerila, neprijatelj se nalazi u mučnoj situaciji na Balkanskom poluostrvu. ... Mi, Britanci, imamo oko osamdeset različitih misija koje pod kontrolom generala Vilsona održavaju vezu sa partizanima i patriotskim odredima rasturenim širom ovih ogromnih planinskih oblasti veličine 900 sa 300 milja. Neki naši oficiri po činu brigadni generali vrlo su sposobni i u najvećem broju slučajeva nalaze se na licu mesta već dve godine. ...
Borba koja se tamo vodi svirepa je i krvava kako se samo zamisliti može; pored toga Huni vrše nemilosrdne odmazde i streljanja talaca. Ali se i sam neprijatelj nalazi u velikoj nevolji, on na tom području drži ništa manje nego dvadeset pet nemačkih i osam bugarskih divizija, pa i pored toga uspeva da kontroliše samo ključne tačke i sa sve većim teškoćama održava železnički saobraćaj. Nadamo se da ćemo uskoro smiriti grčke svađe, međutim, razmimoilaženja između Titovih partizana i Mihailovićevih Srba imaju veoma dubok koren.


Moja tmurna predviđanja su se obistinila. Krajem novembra Tito je sazvao politički kongres svog pokreta u Jajcu u Bosni i ne samo što je obrazovao privremenu vladu, »sa jedinim pravom da predstavlja jugoslovenski narod«, već je isto tako zvanično lišio kraljevsku jugoslovensku vladu u Kairu svih njenih prava. Kralju je bilo zabranjeno da se vrati u zemlju pre oslobođenja. Partizani su se neosporno utvrdili kao vodeći element otpora u Jugoslaviji, a naročito posle kapitulacije Italije. Ali je bilo važno da se u atmosferi okupacije, građanskog rata i emigrantske politike ne donose nikakve neopozive političke odluke u pogledu budućeg režima u Jugoslaviji. Tragična Mihailovićeva figura postala je glavna prepreka. Potrebe su iziskivale da i dalje održavamo tesne vojne odnose sa partizanima, stoga je trebalo ubediti Kralja da ukloni Mihailovića sa njegovog položaja ministra rata. Prvih dana decembra obesnažili smo zvaničnu podršku Mihailoviću i opozvali britanske misije koje su operisale na njegovoj teritoriji.

U svetlosti ovih događaja razmatrana su jugoslovenska pitanja na Konferenciji u Teheranu. Iako su tri savezničke sile bile odlučile da pruže maksimalnu podršku partizanima, Staljin je osporio doprinos Jugoslavije u ratu karakterišući ga kao manje značajan; Rusi su čak doveli u pitanje i naše cifre koje su se odnosile na broj osovinskih divizija na Balkanu. Pa ipak se kao ishod inicijative g. Idna sovjetska vlada saglasila da uputi jednu rusku misiju Titu. Rusi su takođe izrazili želju da održavaju vezu i sa Mihailovićem.
Po povratku iz Teherana u Kairo sastao sam se sa kraljem Petrom i obavestio ga o snazi i značaju partizanskog pokreta, saopštivši mu da će možda biti potrebno da ukloni Mihailovića iz svog kabineta. Jedina nada koju ima Kralj za povratak u svoju zemlju bila bi da se našim posredovanjem ostvari izvesna privremena nagodba sa Titom i to bez odlaganja i pre nego što partizani još više ne pojačaju svoj upliv u zemlji. Rusi su takođe bili izrazili spremnost da rade na ostvarenju neke vrste kompromisa. Na dan 21. decembra sovjetski ambasador je uručio g. Idnu sledeću poruku:
Sovjetska vlada je svesna da u tekućem periodu postoje vrlo zategnuti odnosi između maršala Tita i Nacionalnog komiteta za oslobođenje Jugoslavije s jedne strane i kralja Petra i njegove vlade s druge. Uzajamni napadi i teške optužbe obe grupacije, a naročito događaji koji su se nedavno odigrali, doveli su do otvorenih neprijateljstava koja štete stvari borbe za oslobođenje Jugoelavije. Sovjetska vlada deli mišljenje britanske vlade da je u interesu borbe jugoslovenskog naroda protiv nemačkih oovajača potrebno uložiti napore za iznalaženje osnovice za saradnju između ove dve strane. Sovjetska vlada uočava velike teškoće na putu oetvarenja ovoga zadatka, ali je spremna da učini sve što je u njenoj moći da bi našla kompromisno rešenje između ove dve strane sa ciljem da se sve snag.e jugoslovenskog naroda ujedine u korist zajedničke borbe saveznika.
Dobijao sam gotovo podudarne savete o tome kojim pravcem krenuti u ovoj neprijatnoj situaciji. Britanski oficiri koji su sarađivali sa Titom i komandanti naših misija kod Mihailovića davali su slične izveštaje. Britanski ambasador pri kraljevskoj jugoslovenskoj vladi, g. Stivenson, delio je isto ubeđenje. On je 5. decembra telegrafisao u Ministarstvo spoljnih poslova: »Naša politika se mora zasnivati na tri nova faktora: partizani će vladati Jugoslavijom. Oni su nam u vojnom pogledu toliko dragoceni da ih moramo nedvosmisleno podržati, podređujući političke obzire vojnim. Krajnje je sumnjivo da li se monarhija može i nadalje smatrati objedinjavajućim elementom u Jutoslaviji.«

(Winston Churchill: The Second World War, Volume 5: Closing the Ring)
gorran2 gorran2 14:26 17.10.2009

Učvršćivanje savezničke koalicije pred

bitku za Srbiju

Ova kriza oko jugoslovenskih poslova pritiskivala me je dok sam ležao bolestan u Marakešu. Maklin, koji me je posetio u Kairu, trebalo je da se u to vreme vrati u Jugoslaviju. Njemu je bilo stalo da moj sin pođe sa njim i tako su preduzeti koraci da se Randolf priključi našoj misiji spuštajući se padobranom.

Predsednik vlade — ministru spoljnih poslova 29. dec. 43.
Randolf koji čeka da se padobranom spusti u Jugoslaviju ostavio mi je sledeću belešku sa datumom od 25. o. m. Čini mi se da je sud iznet u njoj zdrav i da u velikoj meri odražava Vaše i moje gledište. On kreće na put kroz nekoliko dana.
»1. Pre tri nedelje u Kairu Stivenson nije ni pokušao da pobije Maklinove i Dikinove tvrdnje da je preduslov za svaku korisnu akciju u Jugoslaviji raskid sa generalom Mihailovićem. Uprkos polemikama koje su u međuvremenu vodile zainteresovane stranke, ove postavke podjednako stoje danas kao i pre tri nedelje, iako ćemo možda, zbog Kraljevog odugovlačenja, izvući samo vojne, ali ne i političke prednosti.
»2. Maklin je u Kairu istakao da uklanjanjem Mihailovića Kralj ne može ništa dobiti u zamenu za taj potez, sem što će se možda stvoriti povoljni uslovi za njegove lične izglede. Situacija je dovedena do kompromisa i takva je i danas, mada uz izvesne ograde.
»3. Stoga je bez daljeg potrebno učiniti dve stvari:
a) Da Vlada Njegovog veličanstva, a ako je moguće i kralj
Petar, smesta uklone Mihailovića. o) Da se Maklin odmah vrati u Titov štab i pokuša a) da izvuče maksimalnu vojnu koriot iz ove situacije i o) da izvidi kakva se prednost može dobiti za Kralja iz nove situacije koja će nastati posle uklanjanja Mihailovića.«


Dodao sam svoja gledišta i skicu odgovora Titu.

Predsednik vlade — ministru spoljnih poslova 30. dec. 43.
Više nije moguće naterati Tita da prihvati kralja Petra u razmenu za raskid sa Mihailovićem. Kada jednom ode Mihailović, Kraljevi izgledi će se umnogome popraviti, tako da ćemo se moći založiti za njegovu stvar u Titovom štabu. Rekao bih da smo se u Kairu ovi složili da savetujemo Kralju da ukloni Mihailovića pre isteka ove godine. Sve Dikinove i Maklinove izjave i svi primljeni izveštaji potvrđuju da je aktivno sarađivao sa Nemcima. Ni u kom slučaju nećemo uspeti da pomirimo ove dve strane, ove dok se ne odreknemo Mihailovića, ne samo mi već i Kralj.
Molim Vas obavestite me da li da pošaljem sledeću poruku, ili da se jednostavno zadovoljim prijateljskom potvrdom, mada se bojim da ćemo u ovom drugom slučaju propustiti pogodnu priliku da lično uspostavimo vezu sa ovim značajnim čovekom.
Ne želim da se ova privatna poruka razglaoi sve do Sjedinjenih Država i Staljina, jer bi to neizbežno dovelo do odlaganja. Sem ako se Vi ne složite, predlažem da je u vidu pisma pošaljem u Bari po vazduhoplovnom kuriru Maklinu, koji će je zatim isporučiti. On i Randolf će se spustiti padobranom kroz nekoliko dana. Obavestite me isto tako na koji način ćete prekinuti sa Mihailovićem i pozvati Kralja da to isto učini. Moje je mišljenje da je to jedina Petrova šansa.


Zatim 2. januara:

Iskazi ljudi koje poznajem i kojima verujem ubedili su me da je Mihailović vodenični kamen privezan o vrat mladoga Kraljv i da Kralj nema nikakvih izgleda sve dok ga se ne otarasi.
Ministar spoljnih poslova se slažio sa mnom i tako sam napisao pismo Titu koji mi je bio poslao čestitke povodom mog ozdravljenja:

AFRIKA: 8. januar 1944.
Mnogo Vam hvala na ljubaznom telegramu koji ste mi u vezi sa mojim ozdravljenjem poslali u svoje ime i u ime patriotske i partizanske armije Jugoslavije. Od majora Dikina, jednog od mojih prijatelja, saznao sam sve o Vašim junačkim podvizima. Najiskrenije želim da Vam pružim svaku pomoć koja se nalazi u ljudskoj moći putem prekomorskih pošiljaka, vazdušne podrške i pomoći koju će Vam ukazati komandosi u borbama na ostrvima. Brigadni general Maklin je takođe jedan od mojih prijatelja i kolega u Parlamentu. Pored njega u Vašem će štabu uskoro služiti i moj sin, major Randolf Čerčil, koji je i sam član Parlamenta.
Pred nama stoji jedan vrhunski cilj a to je da od prljave nacističko-fašističke ljage očistimo evropsko tle. Možete biti sigurni da mi Britanci ni najmanje ne želimo da određujemo buduću vladu Jugoslavije. Istovremeno se nadamo da ćemo u najvećoj mogućoj meri svi udružiti svoje snage da bismo zajedničkog neprijatelja doveli do poraza, posle kojeg će narod svojom voljom odlučiti o obliku svoje vlade.
Rešio sam da britanska vlada prekine sa pružanjem svake dalje podrške Mihailoviću i da isključivo pomaže Vas; stoga ćemo biti srećni ako kraljevska jugoslovenska vlada ukloni Mihailovića iz svojih saveta. Međutim, kralj Petar II se još kao dečak otrgnuo iz izdajničkih šaka svoga regenta princa Pavla i kao predstavnik Jugoslavije i mladi kraljević u nevolji potražio utočište kod nas. Ne bi bilo ni viteški ni časno za Veliku Britaniju kada bi ga sada odgurnula. Mi isto tako ne možemo tražiti od njega da prekine sve postojeće veze sa svojom zemljom. Stoga se nadam da ćete nas razumeti što ćemo i dalje ostati u zvaničnim odnosima sa njim, dok ćemo istovremeno Vama pružati svaku moguću vojnu podršku. Isto tako se nadam da će se možda obostrane raspre privesti kraju, jer one samo idu naruku Nemcima.
Možete biti sigurni da ću o svemu podrobno obaveštavati svoje prijatelje maršala Staljina i predsadnika Ruzvelta; isto tako se od sveg srca nadam da će vojna misija koju sovjetska vlada upućuje u Vaš štab u sličnom skladu sarađivati sa anglo--američkom misijom na čijem se čelu nalazi brigadni general Maklin. Budite dobri da sa mnom vodite prepisku preko generala Maklina i naznačite ove čime smatrate da Vam mogu pomoći, jer sam čvrsto rešen: da učinim najbolje što mogu.
Unapred se radujem kraju Vaših patnji i oslobođenju čitave Evrope od tiranije. ...


Odgovor sam dobio tek posle skoro mesec dana.

Maršal Tito — predsedniku vlade [primljeno 3. februara 1944]
Vaša ekselencijo,
Vaša poruka koju je doneo brigadni general Maklin dragoceni je dokaz da naš narod u svojoj nadljudskoj borbi za slobodu i nezavisnost ima uza se pravog prijatelja i saveznika koji duboko shvata naše potrebe i naše težnje. Za mene lično Vaša poruka je čast, jer izražava Vaše visoko priznanje naše borbe i napora naše Narodnooslobodilačke vojske. Iz sveg srca Vam zahvaljujem na fotografijama sa Teheranske konferencije sa posvetom. Vaša ekselencija može biti sigurna da ćemo se truditi da očuvamo Vaše prijateljstvo stečeno u ovom veoma teškom času istorije našeg naroda, prijateljstvo koje nam je izuzetno drago. Našoj opustošenoj zemlji i narodu iscrpenom od patnji potrebna je i biće im i ubuduće potrebna pomoć naših velikih saveznika ne samo za vreme rata, već isto tako i u periodu mira da bismo mogli isceliti duboke rane koje nam je naneo gausni fašistički osvajač. Naša je želja da kao saveznik do krajnjih granica izvršimo svoju dužnost u zajedničkom vojnom naporu uperenom protiv zajedničkog neprijatelja. Pomoć koju nam pružaju naši saveznici vrlo mnogo doprinosi da se stanje na bojištu učini snošljivijim. Isto tako se nadamo da ćemo sa Vašom pomoći dobiti teško naoružanje (tenkove i avione), koje nam je u ovoj etapi rata i zbog postojeće snage naše Narodnooslobodilačke vojske neophodno.
2. Potpuno shvatam Vaše obaveze prema kralju Petru II i njegovoj vladi i nastojaću, ukoliko to interesi naših naroda dozvole, da izbegnem nepotrebne političke svađe i zbog toga ne dovedem naše saveznike u nezgodnu situaciju. Međutim, uveravam Vas, Vaša ekselencijo, da unutrašnja politička situacija stvorena u ovoj žilavoj borbi za oslobođenje nije samo sredstvo koje koriste pojedinci ili izvesne političke grupacije, već je i izraz žarke želje svih rodoljuba, svih onih koji se bore i koji su oe odavno vezali za ovu borbu, a to je ogromna većina naroda Jugoslavije. Zbog toga je narod postavio [sebi] teške zadatke koje smo mi dužni da izvršimo.
3. U ovom trenutku su svi naši napori usmereni u jednom pravcu, a to je 1) okupiti sve rodoljubive i čestite pojedince, kako bi naša borba protiv osvajača bila što uspešnija; 2) izgraditi među narodima Jugoslavije bratstvo i jedinstvo koje nije postojalo pre rata i zbog čijeg je odsustva naša zemlja dovedena do katastrofe; 3) obezbediti uslove za ustrojstvo jedne države u kojoj će se svi narodi Jugoslavije osećati srećnim, a to je u pravom smislu demokratska, federativna Jugoslavija. Uveren sam da nas Vi shvatate, i da će navedena stremljenja našeg. naroda uživati Vašu dragocenu podršku.
Odista iskreno Vaš,
Tito
Maršal Jugoslavije


(Winston Churchill: The Second World War, Volume 5: Closing the Ring)
gorran2 gorran2 14:32 17.10.2009

Re: Učvršćivanje savezničke koalicije pred

Vaša ekselencija može biti sigurna da ćemo se truditi da očuvamo Vaše prijateljstvo stečeno u ovom veoma teškom času istorije našeg naroda, prijateljstvo koje nam je izuzetno drago. Našoj opustošenoj zemlji i narodu iscrpenom od patnji potrebna je i biće im i ubuduće potrebna pomoć naših velikih saveznika ne samo za vreme rata, već isto tako i u periodu mira da bismo mogli isceliti duboke rane koje nam je naneo gausni fašistički osvajač.
Na početku 1944. godine u Jugoslaviju je - to je bila posljedica Edenovih i Molotovljevih razgovora u Moskvi u listopadu 1943. - stigla sovjetska misija, no isprva nije izazvala nikakvu zamjetljivu razliku u Titovu držanju; Maclean je pisao Churchillu u ožujku:

»Primajući tek pristiglu sovjetsku misiju, maršal Tito neočekivano je naglasio kako će ta misija ovdje imati posve isti status kao i moja misija. Ponovna izgradnja i ponovno osposobljavanje hitni su problemi i partizanima drugo ne preostaje već da shvate kako njima i njihovoj zemlji neće biti neophodna podrška samo u snabdijevanju za vrijeme rata, nego i u pomoći i blagostanju poslije rata ... nema dvojbe da su oni uvidjeli kako im je korisnije održavati dobre odnose i s ostalim velikim silama, a ne samo sa Sovjetskim Savezom.«

Tito je Macleanu izjavio kako će Jugoslavija i nakon rata ostati u dobrim odnosima sa Saveznicima; kao uzvrat za pomoć rado da će dati privredne povlastice.

(Elisabeth Barker, Britanska politika na Balkanu u Drugom svjetskom ratu)

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana