Ciljevi ukratko - rezime
Istočno od Drine nalazi se Srbija - srce Balkana. U Srbiji se razmerno malim snagama može zaustaviti krvotok Balkana, i tako učiniti položaj okupatora neodrživim. To je ideja koju vatreno zastupa saveznička Komanda Sredozemlja. Draža je odbio, a Titov pokret žarko želi ovaj posao, i spreman je na sve. Saveznici su spremni da pomognu.
Partizani imaju još jedan dodatni motiv: politički. Srbija je takođe i politički ključ Jugoslavije - bez Srbije nema pobede. Saveznici su se pomirili s tom cenom.
Mihailovićeve snage tokom 1943. uspeli su da oporave i unaprede svoju organizaciju u Srbiji, i imaju određeni uticaj i snage, Međutim, svojim kompromiserstvom potpuno su izgubili podršku Saveznika, i sad nemaju na raspolaganju ni jednu pobedničku opciju. Prisiljeni su braniti Srbiju od NOVJ radi golog opstanka. To ih čini prirodnim saveznikom Nemaca u ovoj priči. Usled toga Nemci - i pored njenog značaja, a usled akutne potrebe za snagama na drugim mestima - drže Srbiju sa šakom pomoćnih jedinica, bez prave vojske.
Na prelazu 43/44 zapadno od Drine i Dunava i južno od Lima Nemci su raspolagali sa nekih 300.000 svojih vojnika plus nekih 200.000 snaga NDH i drugih kvislinga. Nasuprot njima bile su snage NOVJ koje su Britanci procenili na 180.000. Međutim, ove dve grupacije bile su u klinču.
Mihailovićeve snage Britanci su procenili na 20-25.000 ljudi.
Operativni kontekst
Uprošćeno, rat u Jugoslaviji od sredine 1943. mogao bi se sažeti ovako:
Nemačku potrebu za pojačanjima ispadanje Italije iz rata učinilo je još je akutnijom. Nemci su na vreme počeli sa planovima i pripremama, ali nisu na vreme završili. Otuda je NOVJ iskoristila da zaposedne velike teritorije, zapleni veliku količinu naoružanja i opreme, i za nekoliko nedelja udvostruči svoje efektive.
Nemci su odgovorili sa tri lanca operacija.
Prvi lanac činile su hitne intervencije pokretnim kolonama, sa ciljem posedanja ključnih pozicija na obali i potčinjavanja preostalih italijanskih jedinica na terenu. NOVJ je pružila snažan otpor u borbama za Split, podbiokovlje i Pelješac.
Drugi lanac činile su odlično planirane operacije izvedene koncentrisanim krupnim snagama sa ciljem konsolidacije u unutrašnjosti i razbijanja snaga NOVJ. Ovaj lanac operacija otpočen je kad je već dostignuta neophodna koncentracija snaga. Počeo je operacijama "Kugelblitz", "Ziethen" i "Panther" prvih dana decembra 1943, i trajao je nesmanjenom žestinom do kraja januara (operacija "Adler", odnosno "Drežnica"), sa završnim udarima u februaru (operacija "Emil").
Ovaj niz operacija poznat je u našoj posleratnoj istoriografiji kao Šesta ofanziva. Iako su uložili ogromne napore i pretrpeli znatne gubitke (pored redovnih popuna, morali su i da rasformiraju 173. rezervnu diviziju radi popune ostalih), nemački balkanski štabovi bili su zadovoljni rezultatima. Posle pola godine, konačno su uspeli da saniraju otvorenu krizu, i čvrsto posednu sve najvažnije tačke.
Ipak zadovoljstvo nije bilo ni potpuno ni trajno. NOVJ je, posle pola godine otvorenih i često upornih borbi krupnijih formacija, odbrana i protivudara, na neko vreme ponovo prešla na primarno gerilski način ratovanja. Sa novim snagama i novom opremom, NOVJ je bila u stanju da na ovaj nači iscrpljuje, drži prikovanim i u defanzivi nesrazmerno jače snage. Nemci i pomagači morali su snažno da obezbede svaku otpornu tačku, garnizon, komunikaciju i transport, dok su snage NOVJ mogle da biraju mesto udara i mesto koncentracije, i tako drže u neprekidnoj napetosti i defanzivnom naporu celu nemačku armiju.
Ključ za ostvarivanje inicijative bilo je formiranje pokretne operativne grupacije.
Štab 2. OklA uočio je ovu opasnost od gubljenja operativne inicijative, pa je komandant u januaru 1944. izdao uputstvo po kome sve formacije divizijske i korpusne jačine moraju formirati ofanzivne grupe i na mesečnom nivou izvoditi napade radi držanja inicijative u rukama. Pored toga, štab 2.OklA potrudio se da reorganizuje svoje pozicije tako da obezbedi sebi jednu pokretnu ofanzivnu snagu na nivou armije koja je, uz lokalne snage, bila u mogućnosti da izvodi operacije na bilo kom neophodnom prostoru. Jezgro te pokretne ofanzivne snage sačinjavale su 1. brdska i 7. SS divizija.
Pod ovakvim okolnostima, Nemci su pokrenuli novi niz operacija: specijalizovane operacije sa usko definisanim specifičnim ciljem.
Najpoznatija od ovih operacija je kombinovani vazdušno-oklopno-motorizovani prepad na Drvar sa ciljem uništenja Vrhovnog štaba NOVJ i drugih centralnih ustanova. Pre samog napada Nemci su izveli čitav niz manjih specijalizovanih operacija sa ciljem da osvoje polazne tačke za napad, maskiraju koncentraciju snaga i njen cilj, i poremete raspored jedinica NOVJ.
Druga operacija iz ove grupe je zaposedanje severoistočne Bosne.
To je ujedno i jedna od prvih u nizu nemačkih akcija u lancu dinamičke odbrane Srbije.
Bitka za severnu platformu
Od ustanka u avgustu 1941. borba u severoistočnoj Bosni nikad nije potpuno zamrla. Tokom leta, i naročito jeseni 1943. NOP je nakon serije vojnih uspeha učvrstio svoju poziciju i pretvorio ovu oblast u svoje uporište. Nemci su jednom interventnom akcijom 11. XI 1943. ponovo poseli Tuzlu, zatim su u njenoj oblasti vođene oštre borbe krupnih formacija u decembru, tokom operacija "Kugelblitz" i "Schneesturm", pa su snage NOVJ zatim uložile znatnu energiju u ponovni neuspešan napad na Tuzlu 16-20. I 1944, ali to nije donelo suštinsku promenu. Nemci su zadržali nekoliko garnizona, ali ne NOP vladao terenom.
Tajna partizanskog uspeha u si Bosni, između ostalog, bila je i u dobrim vezama sa Sremom koji je kao jednodušno partizanski kraj bio istovremeno i rezerva za popunu jedinica, i, što je posebno važno, izvor snabdevanja hranom. Osim toga, ovaj položaj nudio je mnogo bolje opcije prelaska Drine i ulaska u Srbiju od njenog srednjeg i gornjeg toka. Idealan prostor za popunu, opskrbu i sređivanje jedinica, sa dobrim vezama, u neposrednoj blizini Srbije - prava nepokretna desantna platforma.
Nemačke komande bile su svesne da moraju nešto ozbiljno da urade po tom pitanju. U tu svrhu Petom SS korpusu stavljena je na raspolaganje nova, 13. SS divizija "Handžar".
Ofanziva je počela 12. marta 1944, razvijanjem i napadom "Handžar" divizije iz Srema i aktiviranjem drugih snaga korpusa sa juga. Nakon divljačkih zločina nad civilima u Sremskoj Rači, 14. marta divizija je forsirala Savu kod Rače i u Brčkom, i nastavila napad u Posavinu.
U tom području nalazile su se znatne snage Trećeg udarnog korpusa NOVJ: pored 16, tu su delovale i novoformirane 36. vojvođanska i 38. istočnobosanska divizija, dok su 17. i 27. istočnobosanska divizija delovale u južnoj zoni korpusa, između Sarajeva, Kalinovika i Srebrenice.
Esesovci su nastupali polako i sistematski, uz masovnu upotrebu oklopnih i mehanizovanih delova. 16. marta zauzeli su Bijeljinu. Ovaj put nastupali su sa potpuno drugačijim namerama i drugačijim taktičkim pristupom. Nisu tražili jedinice NOVJ, pokušavajući da ih zahvate, razbiju i unšte, nego su sistematski osvajale i osiguravale prostor, uspostavljajući gustu mrežu utvrđenih posada. Do 20. marta uspeli su da ovladaju semberijskom ravnicom, zahvativši i neke tačke masiva Majevice. Kad su 20. aprila 16. i 36. divizija dobile novi zadatak (o tome nešto kasnije), uspeli su da ovladaju celom Majevicom.
Ne ocenivši pravilno neprijateljsku taktiku i ciljeve operacije, partizani su na Majevici ostavili prikrivene brojne bolnice i pozadinske organe, računajući da će ofanziva proći za nekoliko dana. Međutim, esesovci su gusto i trajno poseli celu teritoriju, i, uz pomoć domaćih izdajnika koji su digli glave, zaveli strahovit teror u kome su stradale sve bolnice, gotovo svi pozadinski organi NOP-a i brojni civili. Počinjena zverstva u tom periodu spadaju u najjezivije priče drugog svetskog rata.
Na taj način NOVJ je na duže vreme izgubila ovu veoma značajnu poziciju.
Opšti plan NOVJ bio je da se neke snage oslobode i pomere prema istoku, tako da u pogodnom trenutku upadnu u Srbiju, poveže sa tamošnjim još prilično slabim jedinicama, zatim pomoću borbe tih snaga ojača politički i vojni uticaj, i izvrši popuna novim dobrovoljcima iz Srbije.
Nakon drvarske operacije Prvi proleterski korpus (Prva i Šesta divizija) dobio je naređenje da pređe iz zapadne u jugoistočnu Bosnu. Kako su Nemci uspeli da provale partizanski prilično površan sistem šifrovanja radio-saobraćaja, bili su u toku sa njihovim namerama. Otuda im je 7. SS divizija sve vreme bila za vratom, zatvarala rečne prelaze i preganjala se s njima po planinskim vrhovima.
Naređenje da pređu na istok dobile su i 11. krajiška, i kasnije 28. slavonska divizija, koje su se suočile sa sličnim teškoćama. Osim toga, na odredištu ih je čekala velikim delom spaljena i opustošen a zemlja, nesposobna da izdržava bilo kakvu veću vojsku.
U Sandžaku i Crnoj Gori 2. udarni korpus NOVJ je držao još od jeseni 1943. prostranu slobodnu teritoriju koja je trebala da posluži kao druga baza za prodor u Srbiju. Ovo izuzetno važno strategijsko područje jugozapadno od Lima već duže vremena je predmet posebne pažnje Mihailovićevog štaba.
Probno lansiranje sa južna platforme
Prodor u Srbiju i širenje područja borbe bilo je za 2. korpus operativna nužnost. Vrhovni štab depešom je potvrdio plan i izdao operativnu instrukciju 20. februara 1944.
Već u toku istog dana Konamdant Jugositoka izdao je instrukciju o sprečavanju.
Za operaciju je formirana borbena grupa koju su sačinjavale Druga i Peta divizija. Prodor je počeo 15. III forsiranjem Lima. Prvobitni plan bio je prodor preko Ibra i povezivanje sa jablaničkim i topličkim partizanima. Međutim, komandant Srbije, budući dobro obavešten, uspeo je da utvrdi i pojača položaje na Ibru, tako da je plan krajem marta definitivno propao. Sledeći cilj je prelazak preko Zapadne Morave u oblast Valjeva. 16. i 17 diviziji je naređeno da forsiraju Drinu iz Bosne na tom pravcu i da im se pridruže. Komandant Jugoistoka opet je imao dovoljno vremena: bugarskim snagama čvrsto je poseo Drinu, a delovima 7. i 13. SS divizije napao ove snage iz pozadine.
2. i 5. divizija u Srbiji takođe su neprekidno pod pritiskom, uzmemiravane i napadane (operacija "Kammerjäger"). Pošto se interes četnika u ovom slučaju savršeno poklopio sa nemačkim, nije bilo ništa prirodnije od toga da Nemci delegiraju svoje oficire za vezu pri četničkim štabovima i da koordiniraju dejstva.
Na taj način 2. i 5 divizija su nakon 66 dana prinuđene na povratak preko Lima u Sandžak.
Nemci i četnici ispoljili su ovim povodom još jedan vid operativnog sadejstva. Inspirisani slabljenjem snaga NOVJ, četnički i nemački štabovi osmislili su operaciju za ponovno zaposedanje južne platforme. Napad je počeo 9. aprila koncentričnim napadom četnika podržanih motorizovanim delovima 181. divizije i 2. puka "Brandenburg" iz garnizona Pljevlja, Nikšić i Podgorica (operacija "Frühlingserwachen" - ime koje će 11 meseci kasnije poneti jedna mnogo ambicioznija operacija). Posle početnog uspeha, 3. i 37. divizija NOVJ uspele su vratiti inicijativu i početkom maja vratiti napadače na polazne položaje.
Tako je prva runda ipak pripala Nemcima i četnicima. Uspeli su da donekle konsoliduju i učvrste odbranu Srbije. Ipak, vreme nije radilo za njih. Divizije NOVJ i pored stalnih napada napredovale su kroz Bosnu, a i u samoj Srbiji, intenzivno pomagani od Saveznika, partizani su iz dana u dan jačali, u direktnoj srazmeri sa opadanjem straha od svemoćne nemačke ratne mašinerije. Čak i bez pomoći sa strane, uspeli su da obrazuju platformu za lansiranje napada na po Nemce najnezgodnijem mogućem mestu - U Toplici i Jablanici, između dve jedine balkanske komnikacije, Moravske i Ibarske.
To je bio sledeći neposredni zadatak za nemačku komandu, a ovim napadom otpočeće povezani lanac događaja koji će završiti oslobođenjem Beograda.