Bitka za Srbiju [2]- organizovanje snaga, posedanje pozicija

gorran2 RSS / 18.10.2009. u 01:37

Ciljevi ukratko - rezime

Istočno od Drine nalazi se Srbija - srce Balkana. U Srbiji se razmerno malim snagama može zaustaviti krvotok Balkana, i tako učiniti položaj okupatora neodrživim. To je ideja koju vatreno zastupa saveznička Komanda Sredozemlja. Draža je odbio, a Titov pokret žarko želi ovaj posao, i spreman je na sve. Saveznici su spremni da pomognu.
Partizani imaju još jedan dodatni motiv: politički. Srbija je takođe i politički ključ Jugoslavije - bez Srbije nema pobede. Saveznici su se pomirili s tom cenom.
Mihailovićeve snage tokom 1943. uspeli su da oporave i unaprede svoju organizaciju u Srbiji, i imaju određeni uticaj i snage, Međutim, svojim kompromiserstvom potpuno su izgubili podršku Saveznika, i sad nemaju na raspolaganju ni jednu pobedničku opciju. Prisiljeni su braniti Srbiju od NOVJ radi golog opstanka. To ih čini prirodnim saveznikom Nemaca u ovoj priči. Usled toga Nemci - i pored njenog značaja, a usled akutne potrebe za snagama na drugim mestima - drže Srbiju sa šakom pomoćnih jedinica, bez prave vojske.

Na prelazu 43/44 zapadno od Drine i Dunava i južno od Lima Nemci su raspolagali sa nekih 300.000 svojih vojnika plus nekih 200.000 snaga NDH i drugih kvislinga. Nasuprot njima bile su snage NOVJ koje su Britanci procenili na 180.000. Međutim, ove dve grupacije bile su u klinču.
Mihailovićeve snage Britanci su procenili na 20-25.000 ljudi.

Operativni kontekst

Uprošćeno, rat u Jugoslaviji od sredine 1943. mogao bi se sažeti ovako:
Nemačku potrebu za pojačanjima ispadanje Italije iz rata učinilo je još je akutnijom. Nemci su na vreme počeli sa planovima i pripremama, ali nisu na vreme završili. Otuda je NOVJ iskoristila da zaposedne velike teritorije, zapleni veliku količinu naoružanja i opreme, i za nekoliko nedelja udvostruči svoje efektive.
Nemci su odgovorili sa tri lanca operacija.
Prvi lanac činile su hitne intervencije pokretnim kolonama, sa ciljem posedanja ključnih pozicija na obali i potčinjavanja preostalih italijanskih jedinica na terenu. NOVJ je pružila snažan otpor u borbama za Split, podbiokovlje i Pelješac.
Drugi lanac činile su odlično planirane operacije izvedene koncentrisanim krupnim snagama sa ciljem konsolidacije u unutrašnjosti i razbijanja snaga NOVJ. Ovaj lanac operacija otpočen je kad je već dostignuta neophodna koncentracija snaga. Počeo je operacijama "Kugelblitz", "Ziethen" i "Panther" prvih dana decembra 1943, i trajao je nesmanjenom žestinom do kraja januara (operacija "Adler", odnosno "Drežnica"), sa završnim udarima u februaru (operacija "Emil").
Ovaj niz operacija poznat je u našoj posleratnoj istoriografiji kao Šesta ofanziva. Iako su uložili ogromne napore i pretrpeli znatne gubitke (pored redovnih popuna, morali su i da rasformiraju 173. rezervnu diviziju radi popune ostalih), nemački balkanski štabovi bili su zadovoljni rezultatima. Posle pola godine, konačno su uspeli da saniraju otvorenu krizu, i čvrsto posednu sve najvažnije tačke.
Ipak zadovoljstvo nije bilo ni potpuno ni trajno. NOVJ je, posle pola godine otvorenih i često upornih borbi krupnijih formacija, odbrana i protivudara, na neko vreme ponovo prešla na primarno gerilski način ratovanja. Sa novim snagama i novom opremom, NOVJ je bila u stanju da na ovaj nači iscrpljuje, drži prikovanim i u defanzivi nesrazmerno jače snage. Nemci i pomagači morali su snažno da obezbede svaku otpornu tačku, garnizon, komunikaciju i transport, dok su snage NOVJ mogle da biraju mesto udara i mesto koncentracije, i tako drže u neprekidnoj napetosti i defanzivnom naporu celu nemačku armiju.

Ključ za ostvarivanje inicijative bilo je formiranje pokretne operativne grupacije.

Štab 2. OklA uočio je ovu opasnost od gubljenja operativne inicijative, pa je komandant u januaru 1944. izdao uputstvo po kome sve formacije divizijske i korpusne jačine moraju formirati ofanzivne grupe i na mesečnom nivou izvoditi napade radi držanja inicijative u rukama. Pored toga, štab 2.OklA potrudio se da reorganizuje svoje pozicije tako da obezbedi sebi jednu pokretnu ofanzivnu snagu na nivou armije koja je, uz lokalne snage, bila u mogućnosti da izvodi operacije na bilo kom neophodnom prostoru. Jezgro te pokretne ofanzivne snage sačinjavale su 1. brdska i 7. SS divizija.
Pod ovakvim okolnostima, Nemci su pokrenuli novi niz operacija: specijalizovane operacije sa usko definisanim specifičnim ciljem.
Najpoznatija od ovih operacija je kombinovani vazdušno-oklopno-motorizovani prepad na Drvar sa ciljem uništenja Vrhovnog štaba NOVJ i drugih centralnih ustanova. Pre samog napada Nemci su izveli čitav niz manjih specijalizovanih operacija sa ciljem da osvoje polazne tačke za napad, maskiraju koncentraciju snaga i njen cilj, i poremete raspored jedinica NOVJ.
Druga operacija iz ove grupe je zaposedanje severoistočne Bosne.

To je ujedno i jedna od prvih u nizu nemačkih akcija u lancu dinamičke odbrane Srbije.

Bitka za severnu platformu

Od ustanka u avgustu 1941. borba u severoistočnoj Bosni nikad nije potpuno zamrla. Tokom leta, i naročito jeseni 1943. NOP je nakon serije vojnih uspeha učvrstio svoju poziciju i pretvorio ovu oblast u svoje uporište. Nemci su jednom interventnom akcijom 11. XI 1943. ponovo poseli Tuzlu, zatim su u njenoj oblasti vođene oštre borbe krupnih formacija u decembru, tokom operacija "Kugelblitz" i "Schneesturm", pa su snage NOVJ zatim uložile znatnu energiju u ponovni neuspešan napad na Tuzlu 16-20. I 1944, ali to nije donelo suštinsku promenu. Nemci su zadržali nekoliko garnizona, ali ne NOP vladao terenom.

Tajna partizanskog uspeha u si Bosni, između ostalog, bila je i u dobrim vezama sa Sremom koji je kao jednodušno partizanski kraj bio istovremeno i rezerva za popunu jedinica, i, što je posebno važno, izvor snabdevanja hranom. Osim toga, ovaj položaj nudio je mnogo bolje opcije prelaska Drine i ulaska u Srbiju od njenog srednjeg i gornjeg toka. Idealan prostor za popunu, opskrbu i sređivanje jedinica, sa dobrim vezama, u neposrednoj blizini Srbije - prava nepokretna desantna platforma.

Nemačke komande bile su svesne da moraju nešto ozbiljno da urade po tom pitanju. U tu svrhu Petom SS korpusu stavljena je na raspolaganje nova, 13. SS divizija "Handžar".

Ofanziva je počela 12. marta 1944, razvijanjem i napadom "Handžar" divizije iz Srema i aktiviranjem drugih snaga korpusa sa juga. Nakon divljačkih zločina nad civilima u Sremskoj Rači, 14. marta divizija je forsirala Savu kod Rače i u Brčkom, i nastavila napad u Posavinu.
U tom području nalazile su se znatne snage Trećeg udarnog korpusa NOVJ: pored 16, tu su delovale i novoformirane 36. vojvođanska i 38. istočnobosanska divizija, dok su 17. i 27. istočnobosanska divizija delovale u južnoj zoni korpusa, između Sarajeva, Kalinovika i Srebrenice.
Esesovci su nastupali polako i sistematski, uz masovnu upotrebu oklopnih i mehanizovanih delova. 16. marta zauzeli su Bijeljinu. Ovaj put nastupali su sa potpuno drugačijim namerama i drugačijim taktičkim pristupom. Nisu tražili jedinice NOVJ, pokušavajući da ih zahvate, razbiju i unšte, nego su sistematski osvajale i osiguravale prostor, uspostavljajući gustu mrežu utvrđenih posada. Do 20. marta uspeli su da ovladaju semberijskom ravnicom, zahvativši i neke tačke masiva Majevice. Kad su 20. aprila 16. i 36. divizija dobile novi zadatak (o tome nešto kasnije), uspeli su da ovladaju celom Majevicom.
Ne ocenivši pravilno neprijateljsku taktiku i ciljeve operacije, partizani su na Majevici ostavili prikrivene brojne bolnice i pozadinske organe, računajući da će ofanziva proći za nekoliko dana. Međutim, esesovci su gusto i trajno poseli celu teritoriju, i, uz pomoć domaćih izdajnika koji su digli glave, zaveli strahovit teror u kome su stradale sve bolnice, gotovo svi pozadinski organi NOP-a i brojni civili. Počinjena zverstva u tom periodu spadaju u najjezivije priče drugog svetskog rata.

Na taj način NOVJ je na duže vreme izgubila ovu veoma značajnu poziciju.

Opšti plan NOVJ bio je da se neke snage oslobode i pomere prema istoku, tako da u pogodnom trenutku upadnu u Srbiju, poveže sa tamošnjim još prilično slabim jedinicama, zatim pomoću borbe tih snaga ojača politički i vojni uticaj, i izvrši popuna novim dobrovoljcima iz Srbije.
Nakon drvarske operacije Prvi proleterski korpus (Prva i Šesta divizija) dobio je naređenje da pređe iz zapadne u jugoistočnu Bosnu. Kako su Nemci uspeli da provale partizanski prilično površan sistem šifrovanja radio-saobraćaja, bili su u toku sa njihovim namerama. Otuda im je 7. SS divizija sve vreme bila za vratom, zatvarala rečne prelaze i preganjala se s njima po planinskim vrhovima.
Naređenje da pređu na istok dobile su i 11. krajiška, i kasnije 28. slavonska divizija, koje su se suočile sa sličnim teškoćama. Osim toga, na odredištu ih je čekala velikim delom spaljena i opustošen a zemlja, nesposobna da izdržava bilo kakvu veću vojsku.
U Sandžaku i Crnoj Gori 2. udarni korpus NOVJ je držao još od jeseni 1943. prostranu slobodnu teritoriju koja je trebala da posluži kao druga baza za prodor u Srbiju. Ovo izuzetno važno strategijsko područje jugozapadno od Lima već duže vremena je predmet posebne pažnje Mihailovićevog štaba.

Probno lansiranje sa južna platforme

Prodor u Srbiju i širenje područja borbe bilo je za 2. korpus operativna nužnost. Vrhovni štab depešom je potvrdio plan i izdao operativnu instrukciju 20. februara 1944.
Već u toku istog dana Konamdant Jugositoka izdao je instrukciju o sprečavanju.
Za operaciju je formirana borbena grupa koju su sačinjavale Druga i Peta divizija. Prodor je počeo 15. III forsiranjem Lima. Prvobitni plan bio je prodor preko Ibra i povezivanje sa jablaničkim i topličkim partizanima. Međutim, komandant Srbije, budući dobro obavešten, uspeo je da utvrdi i pojača položaje na Ibru, tako da je plan krajem marta definitivno propao. Sledeći cilj je prelazak preko Zapadne Morave u oblast Valjeva. 16. i 17 diviziji je naređeno da forsiraju Drinu iz Bosne na tom pravcu i da im se pridruže. Komandant Jugoistoka opet je imao dovoljno vremena: bugarskim snagama čvrsto je poseo Drinu, a delovima 7. i 13. SS divizije napao ove snage iz pozadine.
2. i 5. divizija u Srbiji takođe su neprekidno pod pritiskom, uzmemiravane i napadane (operacija "Kammerjäger"). Pošto se interes četnika u ovom slučaju savršeno poklopio sa nemačkim, nije bilo ništa prirodnije od toga da Nemci delegiraju svoje oficire za vezu pri četničkim štabovima i da koordiniraju dejstva.

20473.jpg 

Na taj način 2. i 5 divizija su nakon 66 dana prinuđene na povratak preko Lima u Sandžak.
Nemci i četnici ispoljili su ovim povodom još jedan vid operativnog sadejstva. Inspirisani slabljenjem snaga NOVJ, četnički i nemački štabovi osmislili su operaciju za ponovno zaposedanje južne platforme. Napad je počeo 9. aprila koncentričnim napadom četnika podržanih motorizovanim delovima 181. divizije i 2. puka "Brandenburg" iz garnizona Pljevlja, Nikšić i Podgorica (operacija "Frühlingserwachen" - ime koje će 11 meseci kasnije poneti jedna mnogo ambicioznija operacija). Posle početnog uspeha, 3. i 37. divizija NOVJ uspele su vratiti inicijativu i početkom maja vratiti napadače na polazne položaje.

Tako je prva runda ipak pripala Nemcima i četnicima. Uspeli su da donekle konsoliduju i učvrste odbranu Srbije. Ipak, vreme nije radilo za njih. Divizije NOVJ i pored stalnih napada napredovale su kroz Bosnu, a i u samoj Srbiji, intenzivno pomagani od Saveznika, partizani su iz dana u dan jačali, u direktnoj srazmeri sa opadanjem straha od svemoćne nemačke ratne mašinerije. Čak i bez pomoći sa strane, uspeli su da obrazuju platformu za lansiranje napada na po Nemce najnezgodnijem mogućem mestu - U Toplici i Jablanici, između dve jedine balkanske komnikacije, Moravske i Ibarske.

To je bio sledeći neposredni zadatak za nemačku komandu, a ovim napadom otpočeće povezani lanac događaja koji će završiti oslobođenjem Beograda.



Komentari (2)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

gorran2 gorran2 23:47 18.10.2009

Protagonisti

Baron Maximilian von Weichs, komandant Jugoistoka, komandant Ag"F" - imao pod svojom komandom oko 700.000 nemačkih vojnika na Balkanu


(Na slici desno)

General Lothar Rendulic, komandant 2. Okl. armije 15. VIII 1943. - 25. VI 1944, imao pod svojom komandom 300-350 hiljada nemačkih vojnika u Jugoslaviji, "ustašku vojnicu" i "hrvatsko domobranstvo".



Baron Maximilian de Angelis, komandant 2. Okl. armije 18. VII 1944. - IV 1945, imao pod svojom komandom 300-350 hiljada nemačkih vojnika u Jugoslaviji, "ustašku vojnicu" i "hrvatsko domobranstvo".



General Hans Gustav Felber, vojnoupravni komandant Jugoistoka, komandant Srbije, raspolaže sa oko 15. 000 nemačkih drugorazrednih snaga, 20.000 Bugara, plus RZK, SDS, SDK



General Henry Maitland "Jumbo" Wilson, 1st Baron Wilson - saveznički Komandant Sredozemlja



Maršal Tito, na prelazu 43/44 komandovao operativnim formacijama jačine oko 180.000 ljudi



Đeneral Dragoljub - Draža Mihailović, komandant JVuO (jačina procenjena na 20-25.000, ali je mobilizacioni potencijal i politički uticaj znatno veći)

gorran2 gorran2 00:25 19.10.2009

Operativna saradnja i struktura snaga

2. i 5. divizija u Srbiji takođe su neprekidno pod pritiskom, uzmemiravane i napadane (operacija "Kammerjäger" ). Pošto se interes četnika u ovom slučaju savršeno poklopio sa nemačkim, nije bilo ništa prirodnije od toga da Nemci delegiraju svoje oficire za vezu pri četničkim štabovima i da koordiniraju dejstva.
Od marta 1944. glavni nemački oficir za vezu pri glavnoj operativnoj formaciji JVuO, Četvrtoj grupi jurišnih korpusa, bio je major Wayel.
Preko njega su Nemci i četnici koordinirali zajednička operativna dejstva, tako da u svojim dokumentima četničke snage nazivaju "borbenom grupom Wayel":

IZVEŠTAJ VOJNOUPRAVNOG KOMANDANTA JUGOISTOKA OD 10. MAJA 1944. VRHOVNOJ KOMANDI VERMAHTA O DEJSTVIMA PROTIV 2. I 5. NOU DIVIZIJE NA KOMUNIKA.CIJI UŽICE — VIŠEGRAD:
...
II. Situacija kod naših snaga:

A) Grupa "Holman" je, posle odbijanja jačih neprijateljevih napada na isturenu četu III. bat. kod Bioska (6 km sz. od Kremne) i ponovnih pokušaja noćnog proboja kod Mokre Gore, danas izjutra otpočela pokret sa III/ "Brdbg.", 297. izv. bat., 698. bat. Feldžand. i II/"Brdbg." u cilju napada na neprijatelja na planini Tari. I. bat. sa novodovedenim četnicima i SDS goni neprijatelja u rejonu Jablanica — Semegnjevo.

B) Borbena grupa "Vajel" je sa Severnom četničkom kolonom u nastupanju preko puta Užice — Bioska u pravcu Šljivovica i sa Južnom četničkom grupom vrši zaprečavanje puta Užice — Ljubiš i južno odatle.

C) 24. bug. div. učestvuje u napadu protiv neprijatelja na Tari sa 2 čete II/64. i tenkovima preko manastira Rače (6 km jjz. od Bajine Bašte), a sa I/64. u pokretu iz Der-vente prema jugoistoku u pravcu Bjeluša. III/64. nalazi se kod Kremne, sa zadatkom osiguravanja puta. Z.[apadno] odatle nalazi se i 200 četnika sa istim zadatkom. Ojačani 1/63. dostigao je Cajetinu. Na dodeljenu 13. btr/1. izvršen je napad kod Mačkata. Bliži izveštaj još nije dostavljen.

D) Grupa "Tatalović" Angažovanjem minobacača od strane I/2. SDK rasteran je neprijatelj, koji je s. od Fakovića, na obali Drine, sa hrvatske strane, izgradio položaje. I/1. SDK stigao je kod II/l. SDK u rejonu Zaglavak.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana