Ceo dan radim, pa sam sa detetom, pa radim, a između redova svakodnevice iznova i iznova iskrsavaju reči (i slike) jedne prijateljice, kojoj je poslednjih dana jako teško. I ja bih, BIH - god damn kondicional! - da kažem nešto delotvorno, uradim nešto rečito, iscedim iz sebe nešto što jeste tu, ali... I kod tog god damn "ali" stanem.
Sve o svemu znam, i o njenoj potrebi da neko bude pored nje i o svojoj potrebi da joj budem šta god joj sada treba, ali i o svojoj nemoći. Nemoć se tiče pre svega one najgore svesti da dobra volja, dobre vibracije, lepe reči, positive thinking nekad ne mogu da utiču na tok stvari.
Blokada. Ni makac iz začaranog kruga.
Kako iz začaranog kruga? Jednostavno, begom. Lakša je i Srbija, i moja jezička politika, i ribanje šporeta, o baćuški da ne pričam, Facebook je odušak... Ma, sve je lakše.
A najgore je kad shvatiš da možeš samo da napišeš "grlim te", umesto da je zagrliš. Daljina prisiljava na reči, nedovoljne, šuplje, neophodne, iskrene i opet - nedovoljne.
Rekla sam sebi malopre: ima da iscediš reči u blog (ona čita, uvek). Posredan put je nekad bolji izbor od direktnog, reč možda do nje stigne mekša, a bogatija šumovima koje je pokupila usput. I ne udara pravo među oči.
Onda sam se setila druge prijateljice koja je poslednjih dana prošla kroz mali ali dubok porodični pakao. I još jedne, moje upside down pen friend, koja svako malo goni nemani od sebe. I jednog prijatelja koji ćuti, a ja znam zašto, i on zna da ja znam, pa i od tog znanja ćutimo.
Da li se ja to, u svom okretanju glave od kiča, stereotipa, ritualnih radnji, u svom nepodnošenju svake vrste zadrtosti, u svojoj nemoći, kao što rekoh - da li se to i topline plašim? Ili samo ne umem, ili čak samo mislim da ne umem?
Za V, S, J & B i sve one kojima ste potrebni ne samo zato što vas vole kad je sve OK, nego zato što im je teško.