Pre neki dan gledam britansku emisiju Horizont, na temu svesti. Autor se dotiče delova raznih priča koje sam ja znao od pre, ali mi ponovan susret sa Koncept neuronom budi pažnju. Za one koji nisu čuli do sad - radi se o pojedinačnim neuronima koji "okidaju" (uključe se i "rade") samo i uvek na jedan konkretan, ovom prilikom prost nadražaj, na primer fotografiju neke ličnosti. I to ne ličnosti u nekom kontekstu, sa drugim ličnostima, u specifičnoj situaciji ili slično. Nego samo ličnosti.
Dobro, mnogi od nas će pomisliti, svi možemo da se pohvalimo gomilom "koncept neurona", ogoljenih i odvezanih od bilo kakve logike, smisla ili uzročno-posledične igranke. Samo ćemo pogrešiti! Te naše "tvrdoglave" tačkice skoro nikad nisu u stvari tačkice, pojedinačni neuroni, nego i dalje organizacioni fenomeni hiljada, desetina hiljada ili miliona neurona koji rade u nekoj vrsti simultanog aranžmana.
Tako je solo neuron fenomen, višestruki. Prvo, jedan je od sto milijardi neurona u glavi, pa ćelije umiru, nove se rađaju, ličnost je kompleksan "concept", neuron je uvezan sa mnogo hiljada drugih neurona i slično.
Šta ako postoje i pojedinačni neuroni za koncepte? Npr, u Horizontu prikazuju samo primer čoveka kome su našli jedan neuron koji okida samo na fotografiju glave Jennifer Aniston, uvek, i nikad na ništa drugo. Stave se dve glave u veliki plan, Jennifer i Brad Pitt, Jennifer i blio šta drugo, i neuron "mrtav", iako ostatak mozga, naravno, radi ko "lud", kao i na sve ostalo.
Sam koncept koncepta je najverovatnije problem, ako i ovakvi concept neuroni postoje. Što ne čudi. I filozofima je koncept odavno premešten iz fioke za razmišljanje u fioku za umetnost.
U IT-ju ovakvi "neuroni" nisu ništa čudno, mi ih zovemo "ključevi" i nisu koncepti nego otvaraju mnoga vrata gde je koncept opisan i objašnjen. Samo nije isto otkucati u Googlu "Jennifer Aniston" i dobiti još malo pa 3 miliona linkova, i otkucati to isto u glavi. Glava je spora i neprecizna.
A pametnija!
Emisija je, uopšte, bila interesantna. Mnoge laboratorije iz raznih krajeva sveta su „opkolile" svest. Kao i uvek, nauka unosi i dosta šuma u našu maštu, ako šum u mašti uopšte postoji kao koncept, i dosta šuma među naša očekivanja.
Samo obruč se sužava - za svest kao organizacioni fenomen smo što znali i što nagađali i pre, sada počinjemo i da ga vidimo - isključi se komunikacija između malih delova sive mase i više „nismo", spavamo.
No i dalje gledamo regione, milione.
Jedna ćelija nije region, nije mnogo od fenomena, ma koliko uvezana. Šta ćemo ako nam dete sutra pokaže prstom na ekran - eno ti je, ćelija za „čistu" mržnju, eno ti je i za čistu ljubav.