Paprika, crvena, kao srce materino…

Predrag Brajovic RSS / 23.10.2009. u 23:50



CrnjanskiOficirVelika-1.jpg   Вест да је аустроугарски престолонаследник Франц Фердинанд убијен затекла је двадесетједногодишњег Милоша Црњанског у једној кафани у Бечу, док је после ручка играо билијар. Све до вечери, како је забележено, у престоници је нехајно свирала музика, а далека смрт у Сарајеву чинила се стварно далеком и туђом. Црњански је, тог дана, на балу који је за Видовдан припремало студентско удружење Зора, требало да отвори забаву играјући са женом српског посланика; стога је у трену када је у Босни Гаврило Принцип циљао надвојводу Фердинанада пеглао свој фрак. Тај плес, ипак, никад није одигран: „епоха валсева била је завршена". А Гаврилов пуцањ следеће четири године папагајски је одјекивао ратиштима Европе, разбацујући читаве генерације попут оних кугли на билијарском столу.
    Песничке слике овај пут увиђавно скривају чињеницу да је Први светски рат био дотад највећа кланица нашег континента. И после ње штошта није било исто. Лирика Итаке, збирка стихова коју је Црњански донео из рата, имала је сасвим другачији тон, ритам и сензибилитет од свега претходног. „Изменили су нас", писао је о себи и „најновијима", признајући то као разлог другачије поезије. Његови врсници вратили су се кућама са сећањем на бојна поља, рушевине и лешине, на мртве које сада „треба наплатити". Tај светски преврат захтевао је и промену у поезији, стихове далеко од старих навика вечних метафора, хризантема и доречених мисли. Неки то нису разумели, пребацујући писцима који су заједно с Црњанским наступали декаденцију, неразумљивост, таму. Неки нису ни желели да разумеју: књижевне генерације такође имају своје ратове.
     Четири деценије по објављивању Лирике Итаке, 1959. године, први пут су у Србији, уз поновљене стихове из ове збирке, штампани и Коментари, пишчеви прозни записи његове судбине и духа времена из објављених песама. Ови „есеји", опрезни спрам политичких ћуди тадашње Југославије, најпре су лична историја у којој је Црњански, са својственим иронијским отклоном, писао о себи као о „сметењаку свог столећа", песнику који је својим стиховима некада имао родољубиву и политичку намеру. Данас, каже - а то данас било је пре пола века - њихова „интенција <...> само је литерарна". Било је то чудно упутство за читање. Изречено на само почетку Коментара, оно је требало остарелог Црњанског да реши политичких мука које су му ове песме већ једном биле донеле. Њихов први издавач, књижар Цвијановић, трипут је одустајао од штампања због буре које су изазвале. Политички емигрант Црњански овај пут је тражио да га такве славе поштеде, јер Итака и коментари била је књига помирења, а не нове побуне.
      У ствари, то је било оно што је по завршетку Првог светског рата засметало литерарној власти. Црњански, самозванац, био је својим стиховима, повео побуну против важеће књижевне естетике, што је подразумевало рушење и многих других назора. У тој побуни патриотизам, историја, отаџбина и светиње добијале су неке гротескне црте, а живот се указивао на дотад незабележен начин. Било је у њему нечега мутног, слутећег, треперавог, постојала је нека тајанствена веза између свега што радимо и што нас чека, а негде далеко, тамо, све је имало свог утицаја. Где? На Суматри, рекао је Црњански, не знајући бољи одговор. После је говорио да су му се због тога смејали, све док ово ново осећање није почело да обузима и друге. То да је све у свету повезано, аустроугарског војника Милоша Црњанског подучавали су предели Галиције, која га је са својим бреговима и шумама подсећала на Србију, па су му се погибије и страдања чиниле лакшим. То да негде далеко постоје пејзажи налик на отаџбину, и да си можда баш ту дошао да умреш, борећи се у туђој униформу против царске Русије, било је зачуђујеће откриће.
      Црњански је у себи и својим литерарним врсницима касније с правом препознавао изгубљенуCrnjanski2-4.jpg генерацију, задуго обележену меланхолијом рата. Јер после њега, у целој Европи, проређене чете младића враћале су се са бојишта без пртљага илузија које су на њих понели, а код куће би их дочекала раскућена историја. Отпуштени војници који су Србију сматрали својом отаџбином стигавши у њу били су често дочекивани као сувишни или странци, а међу њима особито младићи из прека, другачијег језика, држања и образовања. Тако, Црњански у Коментарима приповеда како му се један на службу пристигли пречански официр жалио да су их српска деца препознавала по кроју шињела и капе, па чак и према лицу, и трчећи за војском, на егзерциру, играли се погађања: „Ово је наш, а онај је Шваба!"
      И за Црњанским и за његовом поезијом могло се слично викати. Попут других великих песника, он је понудио другачији, особен књижевни израз, бивајући далек од канона дотадашње српске књижевности. Зато његове узоре није требало слепо тражити у родном језику, а накнадно писани Коментари подсмевали су се и покушајима неких критичара да најупечатљивије црте Лирике Итаке објасне утицајем извесних бечких песника. Литерарни уџбеници настоје да кроз механику књижевних лектира и праваца пронађу одговор на одлике неког ствараоца и не воле да баратају тако непоузданом величином као што је пишчев карактер. Из такве перспективе, ипак, Милош Црњански се не може до краја разумети. Јер ако је ишта обележило његов живот и литературу, то је била унутрашња тежња да се буде слободан и независан, било од властите, националне или литерарне историје. Један од српских писаца са изразито топлим националним осећањем стога је био спреман да тврди како је „увек био сам себи предак" и да је „завичај оно <...> што изаберете". Уз звук ових накнадних досетки из зрелих година, сва његова литература указивала се као литература стварана по сопственом избору, готово као неко добровољно одрицање од жељене слободе. Црњански је, тиме, ненаметљиво и тек једва чујно још једном истицао своје заслуге: насупрот другим писцима, који су послушнички и слепо прихватали своју припадност и судбину везану за један народ, он се за њих био определио својом вољом.
     Историја која је допала генерацији Црњанског и његових вршњака још увек је блештала романтичним сјајем 19. века, а тек пробуђена српска нација и у стиховима је опевала своју старију и недавну славу. Раскид који је с овом традицијом начинио Црњански био је револуционаран, и његове су песме уносиле сумњу тамо где је дотад није било. Тако се у Војничкој песми из Лирике Итаке огорчено исповедао да га није брига за сјај велможа у свили и Душанових двора, кад му је отац „себар што на точку цвили", а мало даље стихови Спомена Принципу младалачки одважно су узвикивали: „сјајна прошлост је лаж". Цела историјска и литерарна самопројекција једног народа била је овим Црњанскијевим речима пољуљана, и то непосредно после доба у ком су се песници попут Ракића, Дучића, Бојића беспоговорно клањали пред идолом отаџбине, и „државотворно" нудили да за њу дају и живот, свесни шта и зашто дају. Црњански је у Коментарима, накнадно појашњавајући своје ране стихове, иронично подсећао управо на Ракићеву песму На Газиместану, напомињући да ју је аутор написао „као да плаћа порез". А он сам, опет, није био спреман да ово пореско намиривање прихвата као поезију.
Crnjanski1973.jpg   У складу са овим одмаком од романтизоване историјске традиције, у својим познијим књигама Црњански је наглашавао да је Први светски рат у победу изнео српски гегула. Намерно наводећи ову погрдну реч за сељака, писац је иронично подсећао на скрајнуте црте историје, којих су се многи стидели. Он сам је, у Лирици Итаке, задиркивао велике српске патриоте што су тражили да се тај наш сељак осећа на „месечину млаку", док се за победом истински вукао тек мирис балеге. Ту социјалну подељеност српског друштва Црњански је у Коментарима још упечатљивије наглашавао: атентатор на надвојводу Фердинанда, како пише, долазио је са дна народа, и никад није био прихваћен у Краљевству Срба, Хрвата и Словенаца. Гаврилу Принципу дивила се само сиротиња и омладина, док виши сталежи његов чин нису одобравали. У целој Европи због овог младића Срби су били изашли на глас као убице, али је истовремено он свој народ повезао боље него што су то радили црква, традиција и крв. Овако мислећи, Црњански је „у славу убиства и Принципа" написао песму, у којој се клицало хајдучкој крви и убици, док „властела, војводе, деспоти, беху срам". У њој се славна историја указивала као лаж, а права и нетом проливена крв тек створеној земљи требало је да значи далеко више. Тој новој земљи, Југославији, и својој браћи у њој, Црњански је певао: „Иста је наша псовка прва, / нож и девојка насред села." Био је то политички програм уједињења који нико није смео наглас да спомене.
      Целокупни Црњанскијев рани литерарни бунт донео му је, од стране ондашњих критичара, подозриву титулу рушиоца народних светиња. Била је то оцена сасвим супротна од његовог личног уверења и става да његове песме одликује искрени „национални осећај" и „љубав према свом, не баш сретном, народу." Отуда чак и Стражилово (1921) и Сербиа (1925), касније недвосмислено родољубиве поеме, јесу делом и пишчев одговор на оптужбе с којима је на почетку дочекан. Згађен над књижевном атмосфером насталом после објављивања Лирике Итаке, у којој су га пратиле „страшна глупост, подлост, <...> страшна мржња литерарних фарисеја", Црњански је био напустио земљу. Исповедни редови Коментара, који су најпре опис песниковог живота скривеног иза стихова, често понављају ту огорченост замаскирану у тврди цинизам и иронију. У ствари, кочоперни писац није био спреман да буде део књижевног паланачког вашара који је о патриотизму, нацији и историји још увек размишљао у недораслим деветнаестовековним митским сликама. А то је нечим морало да се плати.
      Црњански у Коментарима успешно осликава атмосферу иза политичких песама његове младалачке лирике, али о ономе што је стајало иза сентименталне, љубавне поезије има мало речи. Он сам сматрао је да за таквим исповестима нема потребе. Па чак и кад се спомене нека од песникових љубавних догодовштина, проза тада добије помало обешењачки тон младића у најбољој снази (каква је епизода с изучавањем језика, и Бодлера, код једне Францускиње) или отмену ћутљивост зрелог човека, који зна да постоје ствари о којима се не прича. Ипак, у једној прилици, Црњански признаје како је због удате жене с двема девојчицама био наглавачке и хвалисаво скакао у мутну воду Дунава, али сада, тврди песник, то се више „не тиче <...> никога". И то је све што треба рећи; над тим сећањем, написао је, још само његово срце бди: „Cor meum vigilat." Јер највеће и једине две до краја испричане сентименталне приче у Коментарима јесу оне о Црњанскијевој љубави према свом народу и љубави према мајци.
      Читалац ће о Марини, мајци Милоша Црњанског, сазнати прегршт података. Писац каже да је имала крупне очи и дугачку косу, све до старости, и била „велика паћеница целог живот". Будући да је потицала из добре породице, из Панчева, за Црњанског су се у младости њене рођачке везе много пута нашле на услузи. Својеглав какав је био, он је успео и да мајку посвади с властитим братом, богатим Бечлијом, које је био спреман да га на академији школује за трговца. Писац је од њега побегао, а овај је заузврат престао да помаже тада већ самохрану сестру. То је била само једна од невоља коју је Марини син био донео. У ствари, њих двоје, мати и син, у једном трену остали су готово сами на свету, без иког ближег, и тако упућени једно на друго. И о тој везаности и односу мајке и сина неупадљиво а упорно причају Коментари.
     Ономе ко их буде први пут прочитао може се десити да му та црвенa нит ове прозе промакне, иако се у њој лик Црњанскијеве мати Марине најчешће појављује. Једном је то само да би се на брзину испричало како су се, сред војног метежа, мимоишли при наданом сусрету, други пут кад ју је син Милош слагао да је распоређен у батаљонске канцеларије, а не на бојишта, трећи пут да би се открило како се за време ратних година ова жена хранила голубовима, шљивама и јагодама да би што више новца сачувала за сина. Ипак, та епизодна појављивања њеног лика, било у рату или после њега, постају литерарна чворишта највеће емотивне снаге.
      Као и многи други наши младићи, и Милош Црњански доспео је туђом вољом у Галицију, и тамо сеPaprikaCrvena.jpg борио с Русима. Били су, како каже, сваки дан у крви, од лета па до касне јесени, певајући све чешће Вјечнаја памјат по гробљима која су за њима ницала. Мада далеко од отаџбине, добијали су поштанске пакете од куће. По војничким административним правилима аустријски пешак у рову могао је да прима пошиљке не теже од 350 грама; њихов број није био ограничен. И Марина Црњански, записао је њен син, слала је редовно, „језивим стрпљењем које само матере имају, такве пакете. Пет-шест дневно. Два-три су стизала... <...> У њима је била кутијица сардина, и по једна паприка, црвена, као срце материно." Други пут, описујући поратне године и студије у Београду, где се хранио у једној пивари на Дорћолу, Црњански се опет присећа своје мајке гледајући на дворишту квочку обузету бригом према пилићима. Она, сатима, држи ногу дигнуту, како не би које згазила. „То мора да је тешко", пише Црњански. „Материнску љубав нико није измислио, она је ту, као звезде на небу." И та црвена паприка и то језиво стрпљење, којих се син сећао и после четрдесетак година, били су епитаф љубави Марини Црњански.
      У поратним годинама она је живела у Панчеву, пошто ју је син иселио продавши очеву кућу пред одлазак у Париз. Милошу је признавала да кад он није крај ње, њен живот нема смисла. Према сину није имала прохтева. Један од ретких, у данима њене смрти, забележио је Црњански у писму Иву Андрићу: „Моја мати, целог свог живота, ништа није од мене тражила, само то да у последњем часу будем крај ње. Тако се случило да ни то нисам могао да изведем, и то ми сада одузима вољу за све."
      Марина Црњански умрла је 14. фебруара 1939. Сама.
      Тридесет осам година доцније, 30. новембра, умро је и њен син Милош Црњански.



Komentari (235)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

vishnja92 vishnja92 00:08 24.10.2009

ovo

zahteva pazljivo citanje, ujutru cu da se editujem.

edit: procitala sam. hvala ti Predrage, ne umem da kazem nista vise (ni nista manje).
Predrag Brajovic Predrag Brajovic 08:05 24.10.2009

Re: ovo

Хвала ти за оно тамо, за ЕТФ и Математичку. Насмејао сам се. И Верони и виршлама.
vishnja92 vishnja92 08:16 24.10.2009

Re: ovo

e, pa nije da se ja sad ustezem da ovde nesto pricam - nego je bas onako lepo i jako, pa n'umem :)
(a tamo - vide li onog pajica, leba ti? "ona visnja..." )
Predrag Brajovic Predrag Brajovic 09:03 24.10.2009

Re: ovo

vishnja92
e, pa nije da se ja sad ustezem da ovde nesto pricam - nego je bas onako lepo i jako, pa n'umem :)

Ма умеш, само мора неко да те изнервира ;-)
А Пајић? Диња, бре... Тај и за чика Венеа једва да је знао.

П.С.
Освојио био прво место на неком такмичењу Архимедесове школе. Награда? Летовање на Хвару или Корчули, не сећам се, са свакодневним предавањима из математике. Нисам био отишао. Из чудних разлога.
vishnja92 vishnja92 10:27 24.10.2009

Re: ovo

Ма умеш, само мора неко да те изнервира ;-)

tim gore, takvima nije mesto na blogu.
Награда? Летовање на Хвару или Корчули, не сећам се, са свакодневним предавањима из математике. Нисам био отишао. Из чудних разлога.

e, a ovo vec boli...
vise volim Hvar :)
krkar krkar 00:10 24.10.2009

Štampam

Pa ću u nedelju da čitam u jeroplanu.

Samo da znaš da i ja tebe čitam.
Predrag Brajovic Predrag Brajovic 00:23 24.10.2009

Re: Štampam

krkar
Pa ću u nedelju da čitam u jeroplanu.

Причекаћемо да се спустиш ;-)
krkar krkar 00:35 24.10.2009

Re: Štampam

Predrag Brajovic

Причекаћемо да се спустиш ;-)


I razlog što posebno volEm Crnjanskog i Krležu (ako treba za njih dvojicu ikakav poseban razlog): što nisu imali crno-belu sliku KuK i što oni ne negiraju ni samu ideju, ni kulturu, samo konstatuju da se malo previše potrošila u svojoj dekadenciji. Što obojica razumeju Austrijance, zajedničke satrpnike Madžara i njihove peštanske uzbičalosti, što im ta carevina čiju trulež sami najbolje osećaju ipak na srcu leži...

Moj deda je jedan od tih KuK sa pomešanim osećanjima, sa dobro sistematizovanom konfuzijom, jedan od onih "naših" koji su u Beču, kojem su u samo srce udarili, ipak bili kod svoje kuće. Nisam stigao puno toga da ga pitam ali dosta toga na što on nije imao prilike da mi odgovori saznao sam kroz porodično predanje. Majka, otac, paketi... 14 godina nije dolazio kući...

A pominjenjem onih štancerajskih patriJota osvežio si mi veče.
gordanac gordanac 00:16 24.10.2009

serenata...

...šta god da čitam, nešto me seti na tu pesmu - Serenata, biće da verovatno i nema veze, ali - eto
...Тај плес, ипак, никад није одигран: „епоха валсева била је завршена"....


...i skoro da sve ostalo može da stane u tu jednu rečenicu, čini mi se.

Црњански је у себи и својим литерарним врсницима касније с правом препознавао изгубљену генерацију, задуго обележену меланхолијом рата. Јер после њега, у целој Европи, проређене чете младића враћале су се са бојишта без пртљага илузија које су на њих понели, а код куће би их дочекала раскућена историја. Отпуштени војници који су Србију сматрали својом отаџбином стигавши у њу били су често дочекивани као сувишни или странци, а међу њима особито младићи из прека, другачијег језика, држања и образовања. Тако, Црњански у Коментарима приповеда како му се један на службу пристигли пречански официр жалио да су их српска деца препознавала по кроју шињела и капе, па чак и према лицу, и трчећи за војском, на егзерциру, играли се погађања: „Ово је наш, а онај је Шваба!"


I to je, izgleda, ostavilo pečat dovoljno snažan da ga nije pokrilo čak ni sledeće "veliko klanje".
Srbi iz Banata su, kažu legende, i inače - čudna sorta i posebna svojta.

Esej zadovoljstvom čitan.
Predrag Brajovic Predrag Brajovic 00:25 24.10.2009

Re: serenata...

За два дана, 26. октобра, Милошу Црњанском је рођендан. Имао би 106 година. Да је жив.
Да ли би препознао Србију?
Да ли би опет Југославији написао онакву песму?
Unfuckable Unfuckable 00:36 24.10.2009

Re: serenata...

Био је то политички програм уједињења који нико није смео наглас да спомене.

krajnje zanimljivo

obožavam 26. oktobar, btw
i papriku, kakvo sjajno poređenje - kada čovek samo malo bolje pogleda.
gordanac gordanac 00:47 24.10.2009

Re: serenata...

Predrag Brajovic
За два дана, 26. октобра, Милошу Црњанском је рођендан. Имао би 106 година. Да је жив.
Да ли би препознао Србију?
Да ли би опет Југославији написао онакву песму?

Da, mislim da bi je prepoznao sa lakoćom.
I - da, mislim da bi pesma ostala ista.
Ali - nisam ti ja pouzdana za svedočenje o tome, ja njega ukupno donekle drugačije čitam (i sasvim različito "vrednujem" poeziju i različito mu "razvrstavam" prozu i romane, nisu mu isti, neki su "malo schlampig", neki ne, u nekim uhvatim "sfumato", u nekima ne).
Mislim da je on (uz sve dogodovštine, anegdote i crtice koje o njemu znam) živeo potpuno "iznutra" i da ga je "odavala" samo neka nejasna strast koja ga je i sprečila da mu sve (ili većina) reči ima Andrićevu "intelektualnu odmaknutost" i onu "suzdržanost" koja s vremena na vreme izazove sumnju da je zaista proživljeno ono što je ispisano. (ili da se nešto sasvim tegobno i teskobno s mukom prikriva)
Crnjanski tu i takvu sumnju - ne ostavlja, tako ja mislim, bar meni ne.
Zato, otprilike, mislim da bi se "uklopio" kad bi se sada pojavio....
Uostalom - samo bi čuo taktove još nekih okretnih igara koje se više neće plesati...
Predrag Brajovic Predrag Brajovic 00:55 24.10.2009

Re: serenata...

Unfuckable
Био је то политички програм уједињења који нико није смео наглас да спомене.

krajnje zanimljivo

obožavam 26. oktobar, btw
i papriku, kakvo sjajno poređenje - kada čovek samo malo bolje pogleda.

Заиста је занимљиво. Због песама које је исписао, каже Црњански, "песник је (...) пролазио улицама Београда омрзнут, као Арнаут кога терају из његовог фиса." Можеш мислити како је тај пречанин изгледао ондашњој интелектуалној елити.

Паприка?
Готово је: више никада нећеш заборавити да у њој срце куца... ;-)
Unfuckable Unfuckable 01:14 24.10.2009

Re: serenata...

haj'mo do te paprike, da ne diram ionako omrznutog, od elite, prečanina, a i ko da je jedini doživeo to - potpuno si u pravu : nikad.
To za papriku.
Mada zanimljiv detalj možebitno je da se oduvek hendlovalo (zabave radi?) nožem, čistim, malo reckavim - da ne klizi, a bude po "šavu" uzduž, ili kružni rez na obodu, odjednom, ako može.
(iako znam da je lasno mnogima da rukama sve to razbucaju, meni to nekako - bezveze, a sad kapiram i zašto)
nsarski nsarski 02:52 24.10.2009

Paprike

haj'mo do te paprike

Pricali su mi ljudi koji su Crnjanskog poznavali da je, pri povraku u Beograd, sedamdesetih, obicavao da sprema alasku corbu prijateljima. Pri tome je posebnu paznju posvecivao odabiru paprike koju ce u tu corbu staviti.
Predrag Brajovic Predrag Brajovic 08:17 24.10.2009

Re: Paprike

Има један практичан савет љубитељима књижевности: немојте упознавати писца кога волите. Кад се Црњански вратио многи који су његову литературу волели били су разочарани његовим наступом. Ондашњим "десничарима" представљао се као "левичар", онима са интелектуалним претензијама рушио је пиједестал учености, који су га звали "господине" говорио је да је "друг", једном речју мало ко је био задовољан указањем идола којег су волели.

Верујем да је проблем био у њима, не у њему.

Углавном, треба бежати што даље од омиљаних писаца; многе ствари се упознавајући их побркају.
AlexDunja AlexDunja 08:25 24.10.2009

Re: Paprike

Углавном, треба бежати што даље од омиљаних писаца; многе ствари се упознавајући их побркају.

ih, bre brajovicu...
pa sta?

mnoge stvari se pobrkaju i kada upoznas ljude koji nisu pisci.

btw. lep ti je tekst.
Predrag Brajovic Predrag Brajovic 08:33 24.10.2009

Re: Paprike

AlexDunja
mnoge stvari se pobrkaju i kada upoznas ljude koji nisu pisci.

Али у њих пре тога ниси веровао.
Велика разлика.

А леп... леп је Црњански ;-) А тек његова жена Вида Ружић:

"... Ја сам на Универзитету, у Београду, био упознао ону која ми је постала жена. У то доба, то је била најлепша девојка у Београду."

Тако он о њој пише. Без имало сумње да је најлепша.
AlexDunja AlexDunja 08:44 24.10.2009

Re: Paprike

Али у њих пре тога ниси веровао.
Велика разлика.

jeste, ali na taj nacin se sterilise zivot.
i i knjizevnost.

a crnjanski je prekrasan:

Priviđenja

Zaista, zrak sam samo? I to je sjaj u meni,
što se sad, nestajući, rasipa, u prazninu,
osvetlivši mi put, i bezdan, u isti mah?
Sve su to bile, dakle, prolazne samo seni,
na koje sam, kroz blagost, i žalost, i tišinu,
stresao, ustreptao, svoj zvezdan, zračni, čisti, prah?

Odlazim, dakle, sa tela toplih, i mladih, srna,
ledu, na vrhu nekom, u bolnom svom hitanju?
A plač mi samo vraća se, porfiru jednog zrna,
što visi, o drhćućem, žarkom, koncu, u svitanju?

Tu, tu bih, u ovom životu, da me oblije slap
svih divota čulnih, kao pad mirisnog mleka.
A, čini mi se, jedna jedina, takva, blista kap,
nad peskom pustinja, i tla, nad zemljom, daleka.

Zaista, zrak sam samo? I to je sjaj u meni,
što se sad, nestajući, rasipa, u prazninu,
osvetlivši mi put, i bezdan, u isti mah?
Sve su to bile, dakle, prolazne samo seni,
na koje sam, kroz blagost, i žalost, i tišinu,
stresao, ustreptao, svoj zvezdan, zračni, čisti, prah?

U Danskoj, 1929.

KRALJMAJMUNA KRALJMAJMUNA 09:32 24.10.2009

Re: Paprike

mnoge stvari se pobrkaju i kada upoznas ljude koji nisu pisci. Углавном, треба бежати што даље од омиљаних писаца; многе ствари се упознавајући их побркају.

+++++
Unfuckable Unfuckable 15:03 24.10.2009

Re: Paprike

Има један практичан савет љубитељима књижевности: немојте упознавати писца кога волите.

pa ti sad vidi kad ćemo tu tvoju kafu da pijemo...
Bojan Budimac Bojan Budimac 17:19 24.10.2009

Re: Paprike

pa ti sad vidi kad ćemo tu tvoju kafu da pijemo...

ja garantujem za Brajovića. Unf, ništa ne brini
Biljana 77 Biljana 77 14:45 26.10.2009

Re: Paprike

мало ко је био задовољан указањем идола којег су волели.

Верујем да је проблем био у њима, не у њему.
Zato što se verovatno retko ko može pohvaliti da ga (njegovo delo, tj.) je umeo sagledati u potpunosti.
Predrag Brajovic Predrag Brajovic 16:31 26.10.2009

Re: Paprike

Biljana 77
мало ко је био задовољан указањем идола којег су волели.

Верујем да је проблем био у њима, не у њему.
Zato što se verovatno retko ko može pohvaliti da ga (njegovo delo, tj.) je umeo sagledati u potpunosti.

Можда и изневерена очекивања: поезија Милоша Црњанског јесте поезије бунта, енергије, снажне емоције, на ивици патоса (некад је и прелази) – што се везује за младост, а пред читаоцима, средином шездесетих, кадa се вратио, појавио се старчић од 72 године. Другачије бисмо ми данас доживљавали Црњанског да су остали забележени његови наступи из младости. (Или да га можемо гледати како, шепурећи се, скаче наглавачке у Дунав, који је и препливавао.) Овако, слушамо његов пркосни али помало уморни глас, и све што каже постаје елегија.
bauer. bauer. 06:38 27.10.2009

Re: Paprike

Углавном, треба бежати што даље од омиљeних писаца; многе ствари се упознавајући их побркају.

Sad nam to kažeš? Nema veze, bilo je zadovoljstvo pročitati, whole nine yards, once again.
bauer. bauer. 06:40 27.10.2009

Re: Paprike

ups!
Predrag Brajovic Predrag Brajovic 11:08 27.10.2009

Re: Paprike

bauer.
whole nine yards

Их, Бауере, какав си, и језик ти је авионски: нисам знао за whole nine yards, одлично звучи!
Biljana 77 Biljana 77 14:03 27.10.2009

Re: Paprike

Другачије бисмо ми данас доживљавали Црњанског да су остали забележени његови наступи из младости.
Negde mi se mota po glavi anegdota o tome kako je 1921. dao da se objavi u novinama da se pesnik Miloš Crnjanski ženi gospođicom Vidom Ružić, što je rezultovalo pozivanjem njenih roditelja od strane čaršije (ugledna beogradska porodica) ne bi li se doznalo ko je taj Crnjanski..
loader loader 00:33 24.10.2009

Divni, divni Crnjanski

Za mene je Milos Crnjanski
"Sumatra"
Predrag Brajovic Predrag Brajovic 01:25 24.10.2009

Re: Divni, divni Crnjanski

loader
Za mene je Milos Crnjanski
"Sumatra"

За мене... много више.
loader loader 11:25 24.10.2009

Re: Divni, divni Crnjanski

Sumatra...

.. jer se tu,
u dva-tri reda,
vidi sve, i još više.

Blade Runner Blade Runner 14:22 24.10.2009

Re: Divni, divni Crnjanski

I milujemo daleka brda i ledene gore, blago, rukom.
Predrag Brajovic Predrag Brajovic 14:33 24.10.2009

Re: Divni, divni Crnjanski

Blade Runner
I milujemo daleka brda i ledene gore, blago, rukom.

Надам се да они моји линкови горе раде. Тамо су Суматра, Стражилово, Сербиа, одредишта за уживање ;-)
Blade Runner Blade Runner 14:45 24.10.2009

Re: Divni, divni Crnjanski

Надам се да они моји линкови горе раде.

Rade, rade. Ovaj stih je tako lep da sam osetio potrebu da ga prepišem.
Brajoviću, ti kad pišeš, pišeš.
loader loader 16:56 24.10.2009

Re: Divni, divni Crnjanski

Al besedi Brajoviću Predo:
" Надам се да они моји линкови горе раде. Тамо су Суматра, Стражилово, Сербиа, одредишта за уживање ;-) " ;-)



mirelarado mirelarado 01:25 24.10.2009

*****

Паприка, црвена, као срце материно
Исповедни редови Коментара, који су најпре опис песниковог живота скривеног иза стихова, често понављају ту огорченост замаскирану у тврди цинизам и иронију. У ствари, кочоперни писац није био спреман да буде део књижевног паланачког вашара који је о патриотизму, нацији и историји још увек размишљао у недораслим деветнаестовековним митским сликама. А то је некако морало да се плати.


Откако сам, давно, први пут прочитала Коментаре уз Итаку, толико су ме освојили да им се стално враћам. Најјачи утисак оставља управо песникова огорченост ускогрудошћу и неразумевањем на које је непрестано наилазио. Прибојавам се да се у Србији о историји и нацији ни данас не размишља много зрелије него у Црњанскијево доба, да се још увек робује митовима, патосу, јефтиној реторици. И даље бисмо, поред уживања у његовој поезији, од Црњанског могли много да научимо.

Есеј је сјајан, Предраже. Само истински познавалац и поштовалац може овако надахнуто да пише о Црњанском. Изванредно уочена и лирска снага приче о мајци. Мајсторски, шта друго рећи. :)

Predrag Brajovic Predrag Brajovic 01:51 24.10.2009

Re: *****

mirelarado
... лирска снага приче о мајци.

Био сам се сетио властите мајке, и како је паковала пакете за војнике. И био сам се сетио, касније, како смо сви заједно паковали пакете за Сарајево.

Коментари? То је читав један роман, живот који стоји иза његове поезије. Такође и историја једне земље. Године 1921. Црњанског су, као резервног официра, изненада позвали из Париза на војну вежбу. У Мостар. Ево како описује оно што је тамо затекао:

„Одлазим у логор пука и налазим да су моји другови, официри, заиста, шарено друштво. Потпоручник Лукшић, са мном у истој чети, одличан официр, не признаје нову државу. Жели независну Хрватску.

Капетан Милановић псује мајку потпуковнику, команданту батаљона, који, пред стројем, говори немачки, хвали немачку војску и каже да су Немци најбољи били, у рату.

Један мајор, Црногорац, са финим цртама лица, неће да скине темњак Николе I. Вели, у рату га је добио.

Једино је комадант пука (Живковић) нормалан у мозгу.“

Unfuckable Unfuckable 02:35 24.10.2009

Re: *****

Једино је комадант пука (Живковић) нормалан у мозгу.“

katastrofa, koliko sličnosti.
Čak se i onaj , što ga nakon 25 godina i dalje pamtim (i ne samo ja) i smatram normalnim, isto prezivao.
Mali problem je nanosila okolnost da je bio tek - poručnik.
mirelarado mirelarado 02:47 24.10.2009

Re: *****

А непосредно после овог речитог описа официрског кадра у војсци Краљевине СХС говори о сусрету са Шантићем, тако упечатљиво да је и за мене овај песник заувек остао "већ остарео, али прав, висок, леп, а поносит, и природан, уљудан, необично". Незаборавна ми је и опаска: "Ја нисам читао Шантића, – зашто бих га читао? Кад хоћу да читам, читам Сонете Микеланђела, али сам Шантића поштовао."
shumska shumska 03:53 24.10.2009

Re: *****

samo ću ćutati. o Crnjanskom.
ali me raduje svaki put iznova, bogatstvo jezika koje me dočeka kada nešto napišeš. skoro filigransko stilsko umeće. e sad, valjda čovek oko pola pet a pre sna sme da priča o utiscima koji su mu na pameti iskreno bez suzdržavanja (jer bi ih već sutra oko tri popodne verovatno odbacio kao suvišne i / ili šlihtarske...neka...
meni su asocijacije na Crnjanskog srčanost i olovna melanholija.

Predrag Brajovic Predrag Brajovic 08:23 24.10.2009

Re: *****

shumska
meni su asocijacije na Crnjanskog srčanost i olovna melanholija.

Срчаност? Него шта. Био је поносан на своја летачка искуства, играње фудбала, боксовао се, у Панчеву се потукао... једном речју пргав тип.

Досадни људи обично пишу досадну књижевност. Али оно супротно није нимало извесно ;-)
Domazet Domazet 03:48 24.10.2009

Kao mlad momak...

...prochitao sam 'Kod Hiperborejaca' i ta je knjiga ostavila toliki utisak na mene da sam ishao u Rim specijalno da trazhim Sodomu. Sodomu (slikara, da se razumemo) nisam tada nasho ali mi je knjiga ostala u pamcenju kao neshto shto je snazhno uticalo na mene. Odlaskom u Ameriku ostavio sam podosta stvari za sobom (knjige i mladost, izmedju ostaloga, zhalije mi je ovog potonjeg) i kada sam pocheo da se vracam nekoliko godina sam pokushavao da nadjem knjigu, par puta sam po antikvarnicama uspevao da nadjem samo prvu ili samo drugu knjigu i tek sam pre dve godine u jednoj antikvarnici u onoj ulici u kojoj je nekada, chini mi se, bio Zlatni Papagaj uspeo da nadjem obe. Propisno su me odrali ali mi nije bilo zhao. Bilo kako bilo, jedva sam dochekao da doputujem kuci (Kuci? Da kuci, mada bi mi se sestra rasplakala ako bi ovo prochitala). Pa da natenane ponovo krenem da chitam. I krenuo sam i posle dva meseca drzhanja knjiga pored kreveta odneo ih dole u den. Poprilichno razocharan u sebe, u knjigu nisam smeo da se razocharam. Ne mozhe chovek da dopusti da se razochara u svoju mladost. Mislim, mozhe, ali onda hebi ga....
hannah.greener hannah.greener 05:37 24.10.2009

Re: Kao mlad momak...

Aha! Nisam, znaci, jedini koji se smucao po Rimu trazeci nesto iz "Hiperborejaca"! Ja smarao rodjenog Rimljanina da me vodi na ono setaliste sa koga Crnjanski gleda kupolu Mikelandjelovu...

Nadljuckim naporima izbegao visegodisnju robiju zbog ubistva u afektu kad nisam zadavio golim rukama gospodzu koja mi je rekla da je moje "Hiperborejce", koje joj dadoh na zajam (da, da, znam...) - prosledila dalje, i da ne zna di su sada... Kad tada nisam ubio, necu nikada...

Knjige ne mogu da nadjem, pa da me ubiju...
Predrag Brajovic Predrag Brajovic 08:55 24.10.2009

Re: Kao mlad momak...

Domazet и hannah.greener

Вас двојица к'о на екскурзији: "Путевима Милоша Црњанског."
Требало је да вас неко одведе у Галицију, да се смире страсти :))
Да... а ја имам књигу с његовим потписом. Бог свети зна зашто такво нешто људима значи.
krkar krkar 10:31 24.10.2009

Re: Kao mlad momak...

Вас двојица к'о на екскурзији: "Путевима Милоша Црњанског."
Требало је да вас неко одведе у Галицију, да се смире страсти :))


Pa te literarne ekskurzije su poznata stvar. Koliko sam samo puta tražio u raznoraznim krajevima neki detalj iz neke knjige! Crnjanski me sa 16 godina odveo u Pizu i Sijenu. Obišao sam svako brdo i svaki rov na Soči koje Hemingvej pominje, tražio kojekakve kafanice i crkve po nepoznatim gradovima, budio se u nedoba da baš negde dočekam zoru...

Moj drug koji se neku godinu pred rat preselio u Budimpeštu tvrdi da je bar 50 naših, pojedinačno, morao da vodi ili upućuje u Pavlovu ulicu.
vishnja92 vishnja92 10:32 24.10.2009

Re: Kao mlad momak...

Moj drug koji se neku godinu pred rat preselio u Budimpeštu tvrdi da je bar 50 naših, pojedinačno, morao da vodi ili upućuje u Pavlovu ulicu.

medjutim92 medjutim92 13:45 26.10.2009

Re: Kao mlad momak...

krkar
Moj drug koji se neku godinu pred rat preselio u Budimpeštu tvrdi da je bar 50 naših, pojedinačno, morao da vodi ili upućuje u Pavlovu ulicu.


ja nasao samo ulicu Ferenca Molnara..
trener92 trener92 07:18 24.10.2009

"Moj čovek"

„Ja imam pojačano osećanje nacionalnog dostojanstva.“

Kad se govori o Crnjanskom , prvo pomislim koliko je bio žestok ,ogorčen .

"Jedan od najtemperamentnijih pisaca koje smo imali. Po svedočanstvima njegovih savremenika, nije mu bilo strano čak i da se potuče za neko svoje uverenje ili shvatanje.
Đorđe Kostić o tome piše u memoarskoj knjizi „Do nemogućeg“. Bio je čovek izuzetno lične hrabrosti prilično velike. Recimo, voleo je da učestvuje u avijatičarskim poduhvatima, leteo je iznad Beograda. Ono što sam već jednom pričao, učestvovao je u jednom dvoboju, taj dvoboj je bio sa vazduhoplovnim oficirom, majorom Tadijom Zondar Majerom.
Ostao je živ prvenstveno zato što Zondar Majer nije hteo da puca. Dvoboj je bio u prostoru Temišvarskog Banata zbog odgovornosti, pošto su tamo bili lokalni zakoni takvi. Crnjanski je pucao i promašio, a Zondar Majer nije hteo da puca, pa je onda na kraju ispalio metak u vazduh, nije hteo da ponovi ono čuveno ubistvo Puškina, koga je ubio Dantes. Crnjanski, što je interesantno za njegovu ličnost, po svedočenju jednog kasnijeg savremenika, je teško podneo to što Zondar Majer nije hteo da na njega potroši metak, kako je on govorio, iako je on prkosno stajao i čekao da taj metak bude ispaljen. Imao je, dakle, jedan specifičan temperament."

dr.Milo Lompar , predsednik Zadužbine Crnjanskog
Pomenuo si " neizbežnog" Andrića ( kao i gordanac) i kod Kiša, a i ovde
pa mi je i ovo interesantno,

"Jedini bitan primer, kada je reč o Crnjanskom, jeste Ivo Andrić. Oni su, ono što se kolokvijalno kaže, an pari pisci, to su pisci istoga ranga, najvećeg kod nas.
Ivo Andrić je neminovna figura na dugačkom spisku pobednika, kao na primer Man, dok je Miloš Crnjanski isto toliko neminovna figura na dugačkom i čudesnom spisku gubitnika, kao Džojs. Dok je Andrić figura centra, Crnjanski je figura margine. Otud je on figura subverzije u srpskoj književnosti."

i ovo što je napisala Mirela

mirelarado
А непосредно после овог речитог описа официрског кадра у војсци Краљевине СХС говори о сусрету са Шантићем, тако упечатљиво да је и за мене овај песник заувек остао "већ остарео, али прав, висок, леп, а поносит, и природан, уљудан, необично". Незаборавна ми је и опаска: "Ја нисам читао Шантића, – зашто бих га читао? Кад хоћу да читам, читам Сонете Микеланђела, али сам Шантића поштовао."


Predraže Brajoviću , pročitao sam još noćas, kada si postavio i samo da potvrdim ono što je Mirela napisala ,
Есеј је сјајан, Предраже. Само истински познавалац и поштовалац може овако надахнуто да пише о Црњанском. Изванредно уочена и лирска снага приче о мајци. Мајсторски, шта друго рећи. :)

Hvala !

napomena: smatram da treba da napišem, a da ne bude zabune, citat u prvom delu komentara
"Ja sam oduvek " bio sam sebi predak" 14.12.2007. "Poligraf" , i citiran onako kako je napisano , ali vidim da je bilo jasno o čemu se radi.
Veliki "pozdrav" za lektora ili lektoricu pomenutog sajta, lepo je kada se primenjuje pravilo po Vuku, i nije na meni da ispravljam, ali kako je bilo jasno , nisam nalazio za shodno da objašnjavam, dok nisam pročitao još neke komentare u nastavku.( i na drugoj starni)
Iako više sumnjam da je to ostavljeno namerno/ u tekstu) (zbog toga sam ostavio tako), jer vidim da hajka na Crnjanskog još uvek traje , a to se odlično vidi i po ovoj drugoj verziji ili opisu tog čina , a i po još nekim komentarima ,a koji nisu vezani za ovo, i u kojim se nedvosmisleno napada na ličnost samog Crnjanskog ,na moral( ), kada već ne mogu da ospore njegovo književno delo, , (primera ima mnogo ko bude čitao komentare u nastavku diskusije)
Predrag Brajovic Predrag Brajovic 08:46 24.10.2009

Re: "Moj čovek"

trener92
Ivo Andrić je neminovna figura na dugačkom spisku pobednika, kao na primer Man, dok je Miloš Crnjanski isto toliko neminovna figura na dugačkom i čudesnom spisku gubitnika, kao Džojs.

Иво Андрић, у предратној краљевској дипломатији, налазио се на далеко вишим положајима него Црњански. Али он је био много социјално спретнији, тако да му претходна каријера није сметала за нову.

Не верујем да је Црњански фигура маргине; то лепо звучи, али није тачно. Његова маргинална позиција постоји тек из перспективе променљивих књижевних власти, књижевне моћи и утицаја. Не из перспективе књижевности. Чак и када је највише био оспораван. Према њему се морао заузети став, док се с маргином лако излази на крај: игнорише се.
trener92 trener92 10:09 24.10.2009

Re: "Moj čovek"


Његова маргинална позиција постоји тек из перспективе променљивих књижевних власти, књижевне моћи и утицаја. Не из перспективе књижевности.

U pravu si , ne iz perspektive književnosti, evo kako on to objašnjava ( verujem da si čitao , a citiram da ne ostane nejasno))

"Postojalo je osećanje marginalnosti njegovog intimnog i javnog položaja.
Crnjanski je predstavljao marginu jedne društvene formacije.
Bio čovek koji je neuspešno pokušao da izvede beg sa margine, da bi odjednom postao margina jedne egzistencije. Tu je skriveno poreklo njegovog puta ka subverzivnosti i iskustvu koje ona donosi. Dok u vreme "Seoba" Crnjanski ima doživljaj marginalnosti, dotle se, posle Drugog svjetskog rata, smanjio, i inače uski, prostor margine za Crnjanskog, jer se njegov doživljaj sopstvenog mesta u svetu pretvorio u njegov egzistencijalni položaj.
Kada je Crnjanski u pitanju, nema ničeg neočekivanog. Tri decenije od njegove smrti u Srbiji, ostao je gotovo neobeležen. Zvona javnih institucija propustila su da se oglase, da njegova rukopisna zaostavština nije ni do danas sređena i dostupna na korišćenje u Narodnoj biblioteci Srbije, da je neugledno mjesto na kojem se nalazi sedište piščeve zadužbine. Sve je to već viđeno! Podsetimo se samo da mu je kao autoru „Stražilova", „Dnevnika o Čarnojeviću" i „Seoba", Srpska književna zadruga odbila da štampa, godine 1929, izuzetni putopis "Ljubav u Toskani". Zar mu tih godina, u neočekivanoj saglasnosti sa vremešnim Markom Carem, mlađahni Đorđe Jovanović nije u lice dobacio da je potkazivač?
U jednoj velikoj polemici, čuvenoj polemici 1932. godine, kada je svojim istupima gotovo naveo jedan veliki broj ljudi da se od njega javno distancira, on je odgovorio:
„Meni nisu potrebni ničiji potpisi, ja ću se braniti sâm.“

I tada je, davne 1932, Crnjanski bio sasvim sam, jer su se od njega distancirali svi: i levičari, i građanski pisci, i sabesednici sa kneževskih trpeza? Kome je on, zapravo, potkazivao kad nije bilo nikog oko njega? I otkud da je baš on bio nepoželjan u času krvavog ostvarenja revolucije kada je njegov ministar, Ivo Andrić, bio poželjan uprkos dahu termidora? Zašto je, tih godina, u Londonu, dobio pismo generalnog sekretara International Pen-a u kojem se naglašava kako su sve mogućnosti za njegovo zaposlenje zatvorene „zbog vaših političkih veza". Sasvim je dosledno, zar ne, da su Miloša Crnjanskog, nepoželjnog sa obe strane gvozdene zavese, potom proglasili mrtvim, da bi mu, kao posmrtnu počast, dozvolili da živi i umre u sopstvenoj zemlji".

..."Margina i utopija su zapravo nesreća Miloša Crnjanskog.?
Više od toga! To je njegova sudbina, jer nam je pozni Crnjanski omogućio da prepoznamo marginu, on nam je podario saznanje da se najveći moderni srpski pisac objavio sa margine. Tek sa poznim Crnjanskim dobijamo svog velikog marginalnog pisca.
Dirljiv susret građanskog sveta i komunističkog duha odigrava se u području samorazumljive istine o Crnjanskom. Subverzivnost, međutim, tek može nastati kada napustimo to područje i, pošavši za Ničeom, osetimo kako je ta navodna volja za istinom po svaku cenu, taj patos ludila u ljubavi za istinom ne samo „loš ukus" nego i nešto što ometa čitanje poznog Crnjanskog, jer je tu postalo neophodno da se otvorimo za nešto isuviše iskusno, ozbiljno, sagorelo, isuviše duboko. Zato što
"više ne verujemo u to da istina ostaje istinom kada se s nje skinu velovi, dovoljno smo živeli da bismo to verovali".
Tada potkazujemo utopiju. Tada iskušavamo postojanje na margini. Tada smo na pravom mestu: u srcu velike umetnosti Miloša Crnjanskog."

krkar krkar 13:22 24.10.2009

Re: "Moj čovek"

Ono što sam već jednom pričao, učestvovao je u jednom dvoboju, taj dvoboj je bio sa vazduhoplovnim oficirom, majorom Tadijom Zondar Majerom.
Ostao je živ prvenstveno zato što Zondar Majer nije hteo da puca. Dvoboj je bio u prostoru Temišvarskog Banata zbog odgovornosti, pošto su tamo bili lokalni zakoni takvi. Crnjanski je pucao i promašio, a Zondar Majer nije hteo da puca, pa je onda na kraju ispalio metak u vazduh, nije hteo da ponovi ono čuveno ubistvo Puškina, koga je ubio Dantes. Crnjanski, što je interesantno za njegovu ličnost, po svedočenju jednog kasnijeg savremenika, je teško podneo to što Zondar Majer nije hteo da na njega potroši metak, kako je on govorio, iako je on prkosno stajao i čekao da taj metak bude ispaljen. Imao je, dakle, jedan specifičan temperament."


Ovaj se opis malo razlikuje od događaja.

U nekom beogradskom salonu Crnjanski se sporečkao sa grupom vazduhoplovnih oficira (nije zabeleženo oko čega ni koliko su teške bile reči). U svakom slučaju Crnjanski je izvadio belu salonsku rukavicu i jednog od oficira njom udario po licu što je po njegovom, austrougarskom, shvatanju moralo da dovede do dvoboja. Prvi oficir odmahnuo je rukom i rekao "Hajte, Crnjanski, molim Vas" (oficirima su dvoboji bili zabranjeni, tj. i inače su zakonom bili zabranjeni ali za oficire je bio nadležan vojni sud koji je dvoboje posebno strogo kažnjavao). Crnjanski nije odustajao (kažu da je i inače bio uporan kao terijer), udario je rukavicom i sledećeg ali ni on nije tražio dvoboj... i tako 4 puta. Kad ga ni poslednji oficir nije izazvao na dvoboj Crnjanski je rukavicom udario Sondermajera koji jeste bio u društvu oficira-pilota ali je bio civil, rezervni kapetan, pa se na njega vojni zakonik nije odnosio. Nije jasno je li Crnjanski Sondermajera udario "po redu" ili mu je ovaj "ponudio" da udari i njega koji nema zabranu dvoboja (čuo sam obe verzije ali ne znam koja je pouzdana). Tako je Tadija Sondermajer, poreklom Poljak, čiji se otac krajem 19. veka pridružio srpskoj vojsci i postao sanitetski pukovnik, izazvao Crnjanskog na dvoboj.

Prema nekom tumačenju (u koje nisam siguran jer nisam nigde video potvrdu ali ne znači da nije istina) u Banatu se iz nekih razloga mogao organizovati dvoboj (navodno lokalni zakon nije zabranjivao) te su njih dvojica sa sekundantima otišli u Vršac i prenoćili u hotelu Srbija. (Meni je fascinantno da su Crnjanskom sekundanti bili Dušan Matić i Branko Gavella, pokazuje koji se krug ljudi u to vreme družio).

Za dvoboj su korišćene kubure kremenjače iz kolekcije grofa Dunđerskog (zašto i na čiji predlog, ko je nabavio oružje, nije zabeleženo). Pošto je formalno izazivač bio Sondermajer, prvi je pucao Crnjanski. Pucao i promašio. Mirno je stao da sačeka protivnikov pucanj.

Međutim, Sondermajer nije umeo da podesi kremen u udaraču i povukao je obarač ali je kokot udario na suvo. Ponovo je nategao i pištolj nije opalio, pa onda treći put. Nakon tri neuspešna pokušaja sekundanti su intervenisali. Po pravilu ako je pištolj neispravan duelant ima pravo da zameni oružje, ali Dušan Matić je predložio Sondermajeru da okonča dvoboj, što je ovaj prihvatio. Međutim, po pravilima se mora dokazati da je oružje u obojice ispravno (time što će obojica opaliti) te su Sondermajeru pokazali kako da namesti kremen. Tek nakon toga on je opalio u vazduh. Matić, kao sekundant Crnjanskog, ne bi mogao da njegovom suparniku predloži okončanje dvoboja bez krvi da se Crnjanski nije sa time saglasio, tako da verzija iznesena gore verovatno nije tačna.

Inače i Sondermajer je jedan slikovit lik. Rođen 1892, prekinuo je studije u Nemačkoj kad je počeo rat, vratio se u Srbiju i prijavio u vojsku. U Solunu je 1916. završio avijatičarski kurs ali je dobio malariju i poslat je na lečenje u Francusku. Tamo je završio dodatne pilotske škole i 1918 primljen kao pilot lovac u čuvenu Escadrille des Cigognes u kojij su bili najveći francuski asovi Guynemer i Fonck. Završio rat sa 2 priznate pobede. Posle rata je bio prvi predsednik Srpskog Aerokluba pa Aerokluba KSHS, sve do 1941. i potpredsednik međunarodne vazduhoplovne federacije FAI. Sondermajer je poznat po letu Pariz-Bombaj-Beograd (sa leonidom Bajdakom, još jednim interesantnim likom ali neću sad širiti) od 20.aprila do 2. maja1927. Naime, Sondermajer je bio uključen u osnivanje Aeroputa, prve domaće aviokompanije ali je prodaja akcija išla slabo. Posle propagandnog leta do Bombaja, koji je za ono vreme bio vrlo, vrlo solidno dostignuće, avionom Potez 25 (inače, istim tipom aviona je 15 godina kasnije Franjo Kluz prebegao u partizane što za ovu priču nije ni najmanje bitno ali interesantno mi je koliko se interesantnih digresija može naći), akcije Aeroputa su planule i na kraju je prikupljeno 50% više novca od planiranog. Sondermajer je bio dugogodišnji šef pilota i direktor Aeroputa.

Bilo bi interesantno potražiti po zaostavštini svih pomenutih, prosto ne mogu da verujem da o tom dvoboju niko od aktera ništa napisao nije.
Predrag Brajovic Predrag Brajovic 13:40 24.10.2009

Re: "Moj čovek"

Одакле ови подаци, Кркаре, мислим на оне око двобоја? Чуо си их, али од кога?
trener92 trener92 14:09 24.10.2009

Re: "Moj čovek"

Tek nakon toga on je opalio u vazduh. Matić, kao sekundant Crnjanskog, ne bi mogao da njegovom suparniku predloži okončanje dvoboja bez krvi da se Crnjanski nije sa time saglasio, tako da verzija iznesena gore verovatno nije tačna.


Sve da je ova verzija oko dvoboja bliža istini, tako kako si je opisao,ovo na kraju nikako ne bi moglo da bude , jer je u potpunoj suprotnosti sa karakterom Crnjanskog.
Tako nešto ,Crnjanski , sebi nikada ne bi dozvolio. On nije bio taj čovek.Mislim da u prilog tome govori i ova rečenica koju sam naveo

„Meni nisu potrebni ničiji potpisi, ja ću se braniti sâm.“

U prilog tome , iako se to dogodilo mnogo kasnije,`71 govori i ono što je izgovorio , kada su ga pitali kako komentariše to što je Mirko Kovač u jednom intervjuu svrstao njegov roman "Seobe " na drugo mesto među pet knjiga posleratne jugoslovenske proze čak ispred Andrićeve "Proklete avlije" on je odgovorio ovako:
"Ne bih mogao da priznam, nikad, da je moj roman, drugi, pa ni iza romana, mog starog prijatelja, Ive Andrića, nobelovca, ne bih to priznao čak ni jednom, među našim književnicima, mojim savremenicima. "
Doctor Wu Doctor Wu 14:24 24.10.2009

Re: "Moj čovek"

Predrag Brajovic
Одакле ови подаци, Кркаре, мислим на оне око двобоја? Чуо си их, али од кога?

Da nije toliko Srbomrzac, pomislio bih da je Krkar Sondermajer himself.
krkar krkar 14:53 24.10.2009

Re: "Moj čovek"

Predrag Brajovic
Одакле ови подаци, Кркаре, мислим на оне око двобоја? Чуо си их, али од кога?


Iz dva pouzdana izvora, sa dve strane, jedne po Crnjanskom a druge po Sondermajeru.

Od brata mog dede koji je sa Crnjanskim drugovao 30-ih (možda i ranije ali za 20-e nisam siguran). Kod dedinog brata se tada skupljala vrlo interesantna ekipa: Stevan Jakovljević, Lubarda, Milo Milunović, Dušan Matić, Radovan Zogović, Mustafa Golubić, Micić, Marko Ristić, Milutin Milanković... U kakvim su se sastavima skupljali ne znam, ne zvuče mi baš ova imena (za koja sam siguran) da su svi zajedno sedeli ali ne isključujem. Nažalost umro je sredinom 80-ih.

A sa druge strane mi je nevezano pričao dedin brat od strica koji je bio pilot JKRV pa prešao u JNA. On je posle rata drugovao sa Sondermajerom po letačkoj liniji, njemu su se ti mlađi divili. A kod Sondermajera ga je odveo Bajdak koji mu je pre rata u nekom trenutku bio instruktor. I on je u međuvremenu umro.

Mladost-ludost, tad nisam to pomno istraživao, samo pamtio ali znam da su se priče u bitnim detaljima poklapale.

P.S. Da nastavim sa digresijama: tada sam saznao da je Milanković bio po školovanju građevinski inženjer, stručnjak za beton, iako je najpoznatiji po klimatološkim istraživanjima. On je projektovao prve značajne armiranobetonske građevine u Beogradu: dva hangara na starom aerodromu na Bežanijskoj kosi, krajem dvadesetih ili početkom tridesetih. Jedan od njih je sačuvan, zaštićen je zakonom iako je relativno zapušten. Sada je iznajmljen i koristi se kao filmski studio. Nalazi se iza poslovnog centra Airport City.
trener92 trener92 15:05 24.10.2009

Re: "Moj čovek"


Interesantan link

"The members present unanimously elected the first council of the "Serbian Aero Club" in which the following were selected: the honorary president Dr. Rudolf Archibald Rajs, president Matija Hodzer, secretary Sava Mikic, treasurer Dragisa Vujic and for the bookkeeper Sava Simic.

The operation of the club started evolving normally. A membership drive was kept, and material was prepared for the club’s policies. The meetings were held often, as their need arose, but the most important meetings were held on November 4, and 19 of 1922, in which they arranged their annual meetings. Because all of the primary duties were executed, on May 14, 1922, a first annual meeting was called, in which "Aero Club of Kingdom of Serbs, Croats and Slovenians" was formed with its first policies, which were influenced by French and Belgian Aero Clubs.

At this first annual meeting, under section 32, of the club’s Policies (ACT), a new council was elected: President - Matija Hodzer, vice-president -Tadija Sondermayer, Secretary- Milan Ivanovic, Treasurer -Dragisa Vujic, and bookkeeper Sava Simic.
krkar krkar 15:16 24.10.2009

Re: "Moj čovek"

Sve da je ova verzija oko dvoboja bliža istini, tako kako si je opisao,ovo na kraju nikako ne bi moglo da bude , jer je u potpunoj suprotnosti sa karakterom Crnjanskog.
Tako nešto ,Crnjanski , sebi nikada ne bi dozvolio. On nije bio taj čovek


Ono gore je isključivo moj zaključak, tako da je sasvim moguće da je Matić to samoinicijativno predložio a Sondermajer prihvatio.

U svakom slučaju interesantna situacija. Inače Sondermajer je takođe bio poznat po inatu.
krkar krkar 15:25 24.10.2009

Re: "Moj čovek"

Da nije toliko Srbomrzac, pomislio bih da je Krkar Sondermajer himself.


Po drwukadinowskoj definiciji da je srbomrzac svaki koji u patriJotskom toru ne halače jeftine nacionalšovinističke floskule (po mogućstvu uz zapevanje Rista Radovića lično) i Crnjanski bi bio srbomrzac.
trener92 trener92 15:28 24.10.2009

Re: "Moj čovek"

U svakom slučaju interesantna situacija. Inače Sondermajer je takođe bio poznat po inatu.


Pa i ovo je interesantno , . Zaista bi bilo dobro pronaći nešto više o tome .

Ako pročitaš onaj link što sam postavio, piše i ovako

"Their club’s actions were supported by various newspapers, especially by "The Times", Vreme, a Belgrade’s newspaper, in which a journalist by the name of Milos Crnjanski often wrote articles and supported actions of the Aero-club. " .
Zanimljivo.
trener92 trener92 16:02 24.10.2009

Re: "Moj čovek"

krkar


Ovo što si napisao o dvoboju,postoji ovde
Vladimir Bunjac "Kamenovanje Crnjanskog"
i ovde
Miloš Crnjanski , ovde se čak tvrdi da postoji i zapisnik sa dvoboja ,
Mislim da bi ipak predsednik Zadužbine Crnjanskog trebao bolje da zna o tome!
Bar ja u verujem to .

dodatak: Kako god , da ne trolujemo više , OK?
krkar krkar 16:04 24.10.2009

Re: "Moj čovek"

Ako pročitaš onaj link što sam postavio, piše i ovako

"Their club’s actions were supported by various newspapers, especially by "The Times", Vreme, a Belgrade’s newspaper, in which a journalist by the name of Milos Crnjanski often wrote articles and supported actions of the Aero-club. " .


Dobro da si citirao jer mi je promaklo, kad sam video onaj idiotski prevod sa sve blessed-deceased kraljicom čitao sam na velike preskoke.

To onda na neki način i objašnjava dvoboj, očigledno da susret nije bio ni prvi ni slučajan.

Vidim već da će neko morati da kopa po arhivi Vremena.
trener92 trener92 16:13 24.10.2009

Re: "Moj čovek"

krkar
Ako pročitaš onaj link što sam postavio, piše i ovako

"Their club’s actions were supported by various newspapers, especially by "The Times", Vreme, a Belgrade’s newspaper, in which a journalist by the name of Milos Crnjanski often wrote articles and supported actions of the Aero-club. " .


Dobro da si citirao jer mi je promaklo, kad sam video onaj idiotski prevod sa sve blessed-deceased kraljicom čitao sam na velike preskoke.

To onda na neki način i objašnjava dvoboj, očigledno da susret nije bio ni prvi ni slučajan.

Vidim već da će neko morati da kopa po arhivi Vremena.


Da , pošto se dvoboj , odigrao 1926. , a ona vest govori o 1922. ko zna šta se tu sve dešavalo, ali je očigledno da su se poznavali i pre toga.

Nisam video ovaj tvoj komentar pa sam postavio one linkove ranije. Uglavnom po forumima ima istih opisa, ne baš doslovce , ali očigledno da je jisti izvor V.Bunjac. (ako je on taj)
trener92 trener92 16:21 24.10.2009

Re: "Moj čovek"

Predraže Brajoviću , nadam se da nećeš zameriti na ovim citatima i linkovima, došli smo bar do kakvih- takvih informacija.
Iako na kraju ostaje pitanje za neodlučne "kome verovati ?" .
Ja ipak verujem Crnjanskom, u ono što sam prvo napisao i citirao.
krkar krkar 16:59 24.10.2009

Re: "Moj čovek"

trener92
Predraže Brajoviću , nadam se da nećeš zameriti na ovim citatima i linkovima, došli smo bar do kakvih- takvih informacija.Iako na kraju ostaje pitanje za neodlučne "kome verovati ?" . Ja ipak verujem Crnjanskom, u ono što sam prvo napisao i citirao.


Pročitao sam na jednom od tvojih linkova najdetaljniji opis koji je kod Bunjca a navodno je izvor Matić.

Priča da je Sondermajer potezao "sedefni ukras" umesto obarača je čist nonsens, to može da kaže/napiše samo onaj ko o oružju zaista pojma nema. Nekako mi po tom pinaju ni Bunjac ni Matić ne ulivaju poverenje, ko zna ko je sve naveo na pogrešan trag.

Ja se dobro sećam da sam čuo da Sondermajer nije umeo da namesti kremen, što je sasvim plauzibilno. Iako, oba moja izvora bila su iz druge ruke. A i ne znam čija je to dužnost, duelanta ili sekundanata.

inače, što se svađe tiče - ako je bila reč o vojnim avionima 1926. Crnjanski je bio potpuno u pravu. Nemci, kojima je Versajskim ugovorom zabranjena proizvodnja vojnih aviona, tada su ih radili kod Fokera u Nizozemskoj i kod Rusa ali su bili daleko iza Francuza. Ali ako se radilo o civilnim avionima onda je Sondermajer bio u pravu jer su Nemci tada bili daleko napredniji, sa Junkersima koji su bili u potpunosti od metala dok su Francuzi još radili drvene avione presvučene platnom.
trener92 trener92 21:27 24.10.2009

Re: "Moj čovek"

krkar

Priča da je Sondermajer potezao "sedefni ukras" umesto obarača je čist nonsens, to može da kaže/napiše samo onaj ko o oružju zaista pojma nema. Nekako mi po tom pinaju ni Bunjac ni Matić ne ulivaju poverenje, ko zna ko je sve naveo na pogrešan trag.


To je upravo još jedan, iako po meni ne najvažniji razlog , da posumnjam u tu verziju,
jer Sondermayer , po tvom komentaru, se prijavio u vojsku,a posle toga završio pilotsku školu, a priznaćeš da to baca veliku senku na ovakav opis dvoboja u kome se navodi da nije znao da rukuje oružjem, bez obzira što su u pitanju kubure kremenjače.
Da , pitanje kome je bilo u interesu da navede na pogrešnu verziju, ali ako razmislimo o tome koliko je Crnjanski bio nipodaštavan , i kasnije, čini mi se da možemo pronaći, naslutiti pravi odgovor. Cilj je diskreditovati Crnjanskog u svakom pogledu,
nsarski nsarski 10:43 25.10.2009

Re: "Moj čovek"

Иво Андрић, у предратној краљевској дипломатији, налазио се на далеко вишим положајима него Црњански. Али он је био много социјално спретнији, тако да му претходна каријера није сметала за нову.

Ipak je, istini za volju, Ivo Andric negde zapisao nesto kao "svi smo mi pisci, ovakvi ili onakvi, ali Crnjanski je istinski talenat".
Predrag Brajovic Predrag Brajovic 11:37 25.10.2009

Re: "Moj čovek"

nsarski
Иво Андрић, у предратној краљевској дипломатији, налазио се на далеко вишим положајима него Црњански. Али он је био много социјално спретнији, тако да му претходна каријера није сметала за нову.
Ipak je, istini za volju, Ivo Andric negde zapisao nesto kao "svi smo mi pisci, ovakvi ili onakvi, ali Crnjanski je istinski talenat".

Није спорно; Црњански је о нашем нобеловцу говорио: "мој друг Иво Андрић". На друго сам хтео да укажем. Осим књижевног талента, Црњански је имао и онај да себи ствара противнике. Поводом његовог, из данашње перспективе, несумњиво ксенофобичног чланка против стране литературе, а у ствари против тадашњег НОЛИТ-а, који је објављивао "искључиво" стране писце са социјалном тенденцијом (ово је претекст), у Београду, Загребу и Сарајеву јавно изјашњавање против овог "испада" потписало је на стотине заиста важних писаца, уметника, интелектуалаца итд. Готово да је неподељено ујединио јавност. Наравно, кад његов чланак на који се реаговало носи наслов "Ми постајемо колонија стране књиге". Овде, међу нама, такође би се вероватно сви потписали испод текста реакције која је уследила. Све се одиграва 1932, када је Црњански ипак створио несумњиво признато име (прве Сеобе су за то биле пресудне). А наравно, иза тога се скрива Црњанскијев идеолошки сукоб – који се тек захуктава па се још јасно не види – са левичарима, комунизмом, марксизмом, где НОЛИТ има своју улогу.

"Неспретно" адресирајући своје незадовољство (прави предмет напада је нешто друго), он је широко анимирао јавно мњење управо против себе ;-)
Doctor Wu Doctor Wu 08:42 24.10.2009

Znači, Crnjanski neka

kombinacija punkera i Duran Duran, bunta i eskapizma. Ipak, moram priznati da mi je Pekićev način dilovanja s Englezima mnogo bliži od Crnjanskijevog, :).

Hvala za fantastičan tekst.
Predrag Brajovic Predrag Brajovic 08:50 24.10.2009

Re: Znači, Crnjanski neka

Doctor Wu
Значи, Црњански нека kombinacija punkera i Duran Duran

Згодни су ови генерацијски маркери: одмах се разумемо :)) Само кад ниси споменуо Kajagoogoo...
Doctor Wu Doctor Wu 08:52 24.10.2009

Re: Znači, Crnjanski neka

Само кад ниси споменуо Kajagoogoo...

To već nije naša generacija. Mislim, čak i da jeste.
Goran Vučković Goran Vučković 08:56 24.10.2009

Re: Znači, Crnjanski neka

To već nije naša generacija. Mislim, čak i da jeste.

Pa tu su negde Mr. Hamill alias Limahl i Duran Duran, zar ne?
Doctor Wu Doctor Wu 08:59 24.10.2009

Re: Znači, Crnjanski neka

Pa tu su negde Mr. Hamill alias Limahl i Duran Duran, zar ne?

Pa oni možda jesu, ali mi nismo.

Re: Znači, Crnjanski neka

za korespodenciju.
a klap klap za tekst brajovicu
Predrag Brajovic Predrag Brajovic 10:33 24.10.2009

Re: Znači, Crnjanski neka

Ana WithAFamilyNameTooHardToPron
a klap klap za tekst brajovicu

Ето, видиш, уопште се не жалиш, а дужи је од шест речи ;-)

Re: Znači, Crnjanski neka

pa nemam nista protiv duzine, samo kazem da nije presudna
Unfuckable Unfuckable 15:06 24.10.2009

Re: Znači, Crnjanski neka

Pa oni možda jesu, ali mi nismo.

leopold_lady leopold_lady 08:53 24.10.2009

Pored mene je živeo ....

njegov rođak .... Strašan je bio taj Crnjanski.... Obožavala sam ga ..... I nedostaje mi..... Jako jako....

Doctor Wu Doctor Wu 08:54 24.10.2009

Re: Pored mene je živeo ....

leopold_lady
njegov rođak .... Strašan je bio taj Crnjanski.... Obožavala sam ga ..... I nedostaje mi..... Jako jako....

Carice!
Predrag Brajovic Predrag Brajovic 08:59 24.10.2009

Re: Pored mene je živeo ....

leopold_lady

Из првог брака његовог оца Милош је имао полубрата Јову(?). Он сам није имао директних потомака. Рођаци су му живели негде по Војводини, не сећам се ни где ни који су.
leopold_lady leopold_lady 09:40 24.10.2009

Re: Pored mene je živeo ....

Војводини,


Iz Vojvodine i jesu bili - samo što su se nastanili 40-tih u Beogradu .... Rodili troje dece - dva muška i jedno žensko.... Radili su u Zavodu za izradu novčanica - jedno vreme.... (jedan sin je radio do penzije).... Nikad nisam pitala koliko su blizak rod (al znam da su bili rod) i koje su koleno piscu Milošu - mogu da pitam moje (oni to bolje pamte) ako te to zanima.... Već neko vreme nisu živi (ni baba ni deda) ,stan je unuka prodala..... I tako.... Kao komšije su bili neverovatni i mnogo sam ih volela.....
KRALJMAJMUNA KRALJMAJMUNA 09:36 24.10.2009

Uspori!

Ti, Brajoviću da se malo smiriš, diši malo. Povećaj razmak između dva teksta. Nije ti krava stala na nogu.
Doctor Wu Doctor Wu 09:38 24.10.2009

Re: Uspori!

KRALJMAJMUNA
Ti, Brajoviću da se malo smiriš, diši malo. Povećaj razmak između dva teksta. Nije ti krava stala na nogu.

A ja baš hteo da mu predložim da piše što češće...
Predrag Brajovic Predrag Brajovic 09:46 24.10.2009

Re: Uspori!

Краљу, пуштио бих ја њих, али неће они мене... Претходни текст, о Кишу, био је рециклиран, и не бих га био објавио да није била прилика (имао сам некакво малецно осећање дужности да то треба да урадим). Ове године навршава се више јубилеја: деведесет година од објављивања Лирике Итаке и педесет година од објављивања њој пратећих Коментара (постоје издања где су ова два повезана текста објављења под насловом: Лирика Итаке; Коментари, али и под другим: Итака и коментари). У понедељак Црњанском је рођендан; у понедељак, као и сав остали пристојан свет (који има посао), ја ћу морати да радим.

Морао сам да пожурим.
Извињење ;-)
KRALJMAJMUNA KRALJMAJMUNA 15:42 24.10.2009

Re: Uspori!

Морао сам да пожурим.
Извињење ;-)

Imam utisak da te je krenulo, baš onako.
Vojislav Stojković Vojislav Stojković 09:53 24.10.2009

Fusnote na margini

Neki od onih koji su Crnjanskog poznavali lično, tvrde da nije bio dobar čovek, da je bio prznica, svađalo, nezahvalan, drzak... Ponešto od toga, a između redova,moguće je naslutiti i u ovom tekstu.
Sve su to nebitne fusnote na marginama biografije i, naravno, ne umanjuje njegovo književno delo.
Predrag Brajovic Predrag Brajovic 10:04 24.10.2009

Re: Fusnote na margini

Vojislav Stojković
Neki od onih koji su Crnjanskog poznavali lično, tvrde da nije bio dobar čovek... nezahvalan...

Не знам. Нисам га познавао. Онима које познајем, а тако причају, ја, лично, не верујем; нису ми нимало симпатични.(Црњански је можда лакмус папир туђих карактера?)
vladimir petrovic vladimir petrovic 13:25 24.10.2009

Re: Fusnote na margini

Vojislav Stojković
...Neki od onih koji su Crnjanskog poznavali lično, tvrde da nije bio dobar čovek, da je bio prznica, svađalo, nezahvalan, drzak...


Predrag Brajović
... Јер највеће и једине две до краја испричане сентименталне приче у Коментарима јесу оне о Црњанскијевој љубави према свом народу и љубави према мајци.


Uvek je lepo, naravno, čitati Crnjanskog, ali je zanimljivo čitati i o – Crnjanskom.

Ovo me je nateralo da se prisetim da sam nedavno čitao jednu knjigu o Crnjanskom, u kojoj je jedno posebno poglavlje, posvećeno odnosu Crnjanskog prema majci, pod nazivom «Smrt majke». Radi se o knjizi «Crnjanski izmedju dva sveta» (izdanje Književnih novina, Beograd 1984), od dr Milenka Popovića, književnog prevodioca, pisca i diplomate, koji je lično poznavao Crnjanskog i bio njegov saradnik u činovničkim poslovima u našoj ambasadi u Rimu.

Evo šta kaže:
U svakodnevnom dodiru s njim (Crnjanskim), u Rimu, pune tri godine, u istoj kancelariji, a i kasnije u Lisabonu, Londonu i naposletku u Beogradu, imao sam odredjen utisak da on ne ume da se raduje kao drugi, da mu je patnja bliža, štaviše da joj se raduje. Najviše je patimo, mislim najviše u životu, onda u Rimu kada mu je majka umirala u pančevačkoj bolnici. Ne znam kakvo je bilo detinjstvo Crnjanskog u odnosu na majku. Mnogo češće se sećao oca iz vremena svoga detinjstva. Ta žena, prema mome saznanju, pružila mu je što je ona mogla i umela da pruži. Mora da je bila ogromna njena briga i bol, dok je njen Miloš bio u prvim redovima, na frontu, u Galiciji. Nežnost je, kod Miloša Crnjanskog, uvek bila na neki način sužena, atrofirana. Usmeno ili pismeno, majku je većinom pominjao kao mater, grub izraz, bez mnogo nežnosti, topline. U nekim našim krajevima za baku kažu baba. Možda je i mali Miloš odmalena navikao na ovaj grublji izraz za majku. Ali je to ipak odudaralo od onoga što sam ja očekivao od književnika sa toliko preliva u izražavanju. Setimo se samo kako je kćerima kneza Pavla slao, iz Rima, pozdrave kao «knjiginjicama», a ne «kneginjicama». Čudo je da čovek, koji je toliko novoga i lepoga uneo u naš način pisanja, nikad nije potražio neki nežniji izraz, lepšu reč, za onu koja ga je rodila. Jedamput, dok mi je govorio u mašinu neko pismo, spomenuo je reč mater. Učinilo mi se ka da se tom grubom reči brani od nečega, kao da ne želi da pokaže da u njemu ima nežnosti. Mnogo nežnosti nije imao, ali je i pokazao kad je prodao očevu kuću, da bi otišao u Pariz, i preselio majku kod rodjaka. Šta se zapravo zbivalo u njemu, nikad nikome nije govorio.
No i pored svega, za vreme bolovanja majke, koja je lagano kopnila u pančevačkoj bolnici, uoči samoga rata, Crnjanski se naglo promenio. Vest o bolesti morao sam ja da mu saopštim. Slučajno sam se našao pored telefona, kad se javio lekar iz pančevačke bolnice. Rekao mi je da je starica vrlo teško bolesna, pri kraju, i da joj je poslednja želja da vidi sina Miloša, pre no što se predstavi. Bilo je to negde oko podne. Crnjanski je već bio izišao iz kancelarije. Upravo sam završavao pisanje pregleda prepodnevne štampe. Ostao sam i preko ručka u poslanstvu, u želji da sve pripremim, tako da bi Crnjanski mogao da otputuje iste večeri. Sutradan bi bio u Pančevu. Crnjanski je popodne došao tačno u pet časova, kao i obično, da bi podneo popodnevni izveštaj poslaniku Bošku Hristiću. Ušao sam za njim i saopštio sam mu, na vrlo okolišan način, vest o majčinoj bolesti. Ćutao je, pa sam dodao da je u kancelariji sve spremno i da može mirno da otputuje, još iste večeri. Odgovorio mi je, vrlo zamišljen, da će videti, ali da te večeri nikako ne može da otputuje. Nije otputovao ni sledećeg dana, a ni sledećih deset dana. Lekar se javljao još nekoliko puta, podvlačeći da je hitno, da je starica na izmnaku snaga i da je u životu drži još jedino ta želja da vidi sina. Ali je u toj želji usnula u svoj poslednji san. U medjuvremenu je Crnjanski dolazio u kancelariju sve zamišljeniji i natmureniji. Nigde nije mogao da se skrasi. Na njemu se videlo da pati. Tražio je opravdanje za taj svoj neodlazak, pred sobom i pred ljudima. Govorio mi je: «Eto, svaki seljak može da se nadje pored odra svojih roditelja, a ja ne mogu». I nije otišao.
Nije bilo nikakvih smetnji da otputuje, spolja. A kave su bile one unutrašnje smetnje, znao je jedino sam Miloš. Oh, kako je lako posmatrati dno vasione i kako je teško prodreti u unutrašnji život jednog običnog čoveka. Crnjanski je nesumnjivo mnogo trpeo, ali bi možda još više trpeo da je otišao da vidi majku. Ko zna kakav je to bio odnos. Danas, bez Miloša živog, mogli bismo jedino da nagadjamo. Možda bismo i pogodili pravi razlog, istinu, a možda i ne bi. I šta onda? Nedorečeno je zaista, ponekad, divna reč. Neke će stvari za večita vremena ostati nepojmljive.
----------
Eto, tako je pisao čovek koji je lično poznavao Crnjanskog. Naravno, svestan sam da sećanja pojedinaca na velike književnike moramo uvek primiti sa dozom odredjene rezervisanosti. Ali, istovremeno, mogu biti i solidna svedočanstva
Predrag Brajovic Predrag Brajovic 13:35 24.10.2009

Re: Fusnote na margini

Сјајно, Владимире, што си донео овај одломак.
Тај осећај кривице код Црњанског спрам властите мајке остао је записан и у Коментарима.
Једино ми је необично оно стилистичко оцењивање речи "матер". Ми не можемо знати личне конотације самог Црњанског при њеној употреби. Можда је то реч из његовог детињства?
vladimir petrovic vladimir petrovic 14:20 24.10.2009

Re: Fusnote na margini

Predrag Brajović
Сјајно, Владимире, што си донео овај одломак.

Hvala.

Slodoban sam da još kažem i ovo. U pomenutoj knjizi dr Milenka Popovića "Crnjanski izmedju dva sveta", u kojoj se o delu i liku Crnjanskog govori sa velikim respektom, autor često pravi paralelu izmedju Miloša Crnjanskog i Jovana Dučića, što nije slučajno jer su, obojica, u ponečemu imali sličnu sudbinu.

Već na samom početku knjige se navodi:

... Miloš Crnjanski je najveći deo svoga veka na ovoj zemlji proživeo kao paćenik, kao zarobljenik samoga sebe, nikada smiren i nikada istinski srećan, nasuprot smirenoj sreći njegovog savremenika, Jovana Dučića, koji je imao uvek blag osmeh na licu, preko koga je samo ponekad prelazio ozbiljan ili zabrinut izgled, ali nikada ljutit. Osmesi, kao izrazi unutrašnjeg blaženstva, na licu Miloša Crnjanskog, bili su vrlo retki. Ali i kad bi se pojavili, uvek su bili sa primesom sete, i neverice da se to njemu dešava. Njegovi elementi bili su borba, napad, usamljenost. Nikada, gotovo nikada, nije se smejao glasno, od srca, kao Francuz. U njegovom liku uvek je bilo nekakvog jada, paćeništva slovenske duše, potrebe za patnjom kao jedinom istinom. Tužan se čovek često pravi veselim, ali veseo nikada ne poželi da se napravi tužnim. Nezadovoljan, nepoverljiv, nepristupačan, neuhvatljiv, nepredvidiv, iskidan, pošten, brutalno iskren, uvek na odstojanju, hladni intelektualni osvajač, u duši nesrećan, nesposoban da bilo koga u svojoj okolini usreći, podozriv, sve je to bio Miloš Crnjanski. U njegovoj mašti nije bilo mesta za smicalice, kao u glavi onog londonskog ambasadora koji je smotao rukopis govora Ivi Andriću, da bi ga primorao da ne čita svoju reč pred štampom. I posle se hvalio. Crnjanski je smatrao da dubokog sporazuma medju ljudima nema. Zaista, teško je bilo ophoditi se s njim, ali bi još teže bilo bez njega. Najlepše stranice naše nedavne književne istorije ostale bi neispisane...
... No, istini za volju, potrebno je kazati da se Miloš Crnjanski nije plašio samo onih u zemlji, no se plašio takodje i samoga sebe, plahovitog i neukrotivog, uvek spremnog na raspru. Eto, tako i zbog toga je počela duga posleratna kalvarija Miloša Crnjanskog....
... Tako se pojavila Vida Crnjanski, tiha, prijatna i povučena žena, lepa na neupadljiv način i vrlo skromna. Crnjanski je retko izvodi u društvo. Ali luta s njom po Italiji. Pokazuju joj ono što on voli. Ne ono što bi ona želela. Vida će i otići sa ovoga sveta željna društva, jer se udala za čoveka koji nije voleo društvo, veselo društvo, koji se nikada, recimo, nije napio do besvesti....
-----------------
Ovo sam naveo zato što su ovakva pisanja na liniji mišljenja, koja se često čuju, da Miloš Crnjanski nije bio "nečija žrtva", već da je bio takav po prirodi da je umnogome sam zasluživao dosta od onog "kalvarijskog", što mu se dogadjalo u životu.

Naravno, sve to ne umanjuje (možda čak i uvećava) njegov značaj za srpsku književnost.
Vojislav Stojković Vojislav Stojković 14:39 24.10.2009

Re: Fusnote na margini

Predrag Brajovic
Vojislav Stojković
Neki od onih koji su Crnjanskog poznavali lično, tvrde da nije bio dobar čovek... nezahvalan...

Не знам. Нисам га познавао. Онима које познајем, а тако причају, ја, лично, не верујем; нису ми нимало симпатични.(Црњански је можда лакмус папир туђих карактера?)

Znam da ljubav ponekad ume da bude slepa.
Ali, Predraže, ako ne veruješ drugima, veruješ valjda sam sebi, odnosno onome što si sam napisao:
У поратним годинама она је живела у Панчеву, пошто ју је син иселио продавши очеву кућу пред одлазак у Париз.

Sin prodao očevu kuću i iselio majku!?!
Pretpostavljam da je ta kuća, bar jednim delom, bila i majčina.

A, o poslednjoj i neispunjenoj majčinoj želji, evo:
Tražio je opravdanje za taj svoj neodlazak, pred sobom i pred ljudima. Govorio mi je: «Eto, svaki seljak može da se nadje pored odra svojih roditelja, a ja ne mogu». I nije otišao.
Nije bilo nikakvih smetnji da otputuje, spolja. A kave su bile one unutrašnje smetnje, znao je jedino sam Miloš


Dok je Crnjanski bio u velikoj novčanoj stisci u Londonu i radio kod obućara, našla se jedna bogata starija Engleskinja aristokratskog porekla, i bila mu jedno vreme mecena. Živeo je u njenoj velikoj kući, dvorcu, uživao u gostoprimstvu. Gospođa, inače dosta godina starija, zauzvrat nije ništa tražila. Kad se Crnjanski oporavio, kada mu je krenulo bolje, otišao je , a umesto zahvalnosti napravio prostačku aluziju - kao, zna on šta ona, starija gospođa, očekuje od njega, mlađeg i lepog muškarca. Priču te dame zabeležio je jedan Milošev prijatelj iz kruga u kome se kretao u Londonu.

Sve su to, kažem, samo fusnote na marginama biografije jednog talentovanog i velikog pisca i ne umanjuju njegovo književno delo ni najmanje.
Predrag Brajovic Predrag Brajovic 14:52 24.10.2009

Re: Fusnote na margini

vladimir petrovic
... Miloš Crnjanski je najveći deo svoga veka na ovoj zemlji proživeo kao paćenik, kao zarobljenik samoga sebe, nikada smiren i nikada istinski srećan, nasuprot smirenoj sreći njegovog savremenika, Jovana Dučića, koji je imao uvek blag osmeh na licu, preko koga je samo ponekad prelazio ozbiljan ili zabrinut izgled, ali nikada ljutit.

Дучић и Црњански су две различите генерације; то њихово поређење ставља у своје нарочите оквире. Али, кад је већ тако, Ј. Дучић не може се ни делом, ни утицајем ни вредношћу у српској књижевности истински мерити са Црњанским. Целу једну претходну генерацију песника Црњански је, тако да кажем, "ошамарио" својом појавом и стиховима. Једном је, зловољно, рекао да је то што они пишу "поезија са (...) краватама узетим из Париза".

Ни ја, лично, не држим пуно до Дучића. Има нечег шмирантског, по мени, у његовим стиховима. Сувише се ту пази да се угоди уху слушалаца. Али... тај, како наводи Миленко Поповић, човек смирене среће (?!) за мене има једно истинско велико и непролазно дело: његово родно Требиње. Онако како оно изгледа, заслуга је великог Дуке. И трг, и парк, и пијаца, све скулптуре по граду – све то тамо стоји заслугом Јована Дучића...
jednatanja jednatanja 15:02 24.10.2009

Re: Fusnote na margini

A kave su bile one unutrašnje smetnje, znao je jedino sam Miloš.


Češće nego što je trebalo sam nailazila na naše ljude po inostranstvu koji nisu odlazili roditeljima na sahranu, a mogli su. Analizirajući tu pojavu, došla sam do nekog svog zaključka da su ti ljudi izuzetno uplašeni od gubitka kontrole nad situacijom i sobom. Drugim rečima, boje se sopstvene reakcije, poplave emocija u jednom takvom susretu sa, na primer, bolesnom majkom. U takvom burnom unutrašnjem svetu nema mesta za ono što "drugi" želi, čak i kada je to umirućem poslednja želja, i "status quo" se nudi kao najbolje rešenje. Neko bi rekao za te ljude da imaju "komplekse" (nesigurnosti). S obzirom na tadašnje okolnosti i posledice rata, ne bi trebalo da iznenadi da je Crnjanski svoju ljubav prema majci, koju si Predraže vrlo lepo uočio i opisao, kao i većina pisaca najlakše i najsavršenije ispoljavao, na hartiji.

p.s. Uživala sam čitajući...
mirelarado mirelarado 15:12 24.10.2009

Re: Fusnote na margini

Predrag Brajovic
Ни ја, лично, не држим пуно до Дучића. Има нечег шмирантског, по мени, у његовим стиховима. Сувише се ту пази да се угоди уху слушалаца.


Најзад да и ово прочитам. Дучићеви стихови су ми одувек деловали шупље, звечећи. Мислим да нису издржали суд времена. Кад се само сетим распилављене професорке књижевности у гимназији! А Црњанског није волела, никако. Била је још увек кивна што су власти допустиле тој "десничарској кмези" да се врати у земљу.
Predrag Brajovic Predrag Brajovic 15:15 24.10.2009

Re: Fusnote na margini

Vojislav Stojković
Znam da ljubav ponekad ume da bude slepa.
Ali, Predraže, ako ne veruješ drugima, veruješ valjda sam sebi, odnosno onome što si sam napisao...
Sin prodao očevu kuću i iselio majku!?!
Pretpostavljam da je ta kuća, bar jednim delom, bila i majčina.

Dok je Crnjanski bio u velikoj novčanoj stisci u Londonu i radio kod obućara, našla se jedna bogata starija Engleskinja aristokratskog porekla, i bila mu jedno vreme mecena. Živeo je u njenoj velikoj kući, dvorcu, uživao u gostoprimstvu. Gospođa, inače dosta godina starija, zauzvrat nije ništa tražila. Kad se Crnjanski oporavio, kada mu je krenulo bolje, otišao je , a umesto zahvalnosti napravio prostačku aluziju - kao, zna on šta ona, starija gospođa, očekuje od njega, mlađeg i lepog muškarca. Priču te dame zabeležio je jedan Milošev prijatelj iz kruga u kome se kretao u Londonu.

Их, бре, Војиславе, одмах бих ти одговорио, него овај СББ хоће трајно да ме банује.

Да, ја сам написао да је он лично иселио мајку. Само, ја сам његове речи преписао... То он пише у Коментарима ("Ја онда продајем кућу, исељавам матер, и одлазим у Париз''). Црњански се надао да ће живети у Паризу. Та му се жеља није остварила. То његово признање кривице према оној која га није изневерила, која је у њему видела све, то ја та велика и довршена прича у Коментарима. Био је човек чворноватог карактера. Није умео боље. Ни да воли. Боље је умео да пише. И то сам хтео да ишчитам. Надам се и ти са мном?

А оне друге алузије које си споменуо? О том свом боравку код те даме (у Роману о Лондону она је представљена као лејди Паџет), Милош је говорио да је очекивала да им буду слуге. И Вида и он. И није живео у њеном дворцу, већ у помоћним просторијама.

Тако да... нема фуснота. Ја сам их већ заборавио ;-)
Vojislav Stojković Vojislav Stojković 15:25 24.10.2009

Re: Fusnote na margini

Predrag Brajovic


Тако да... нема фуснота. Ја сам их већ заборавио ;-)

Kad ti kažeš da nema ... onda nema.:)
A i te fusnote, uvek su mi bile dosadne. Dok čitam moram da prekidam nit tamo gde je najlepše, dok pročitam fusnotu zaboravim gde sam stao, ne mogu da pronađem red... Ma, hebeš fusnote.
Predrag Brajovic Predrag Brajovic 15:38 24.10.2009

Re: Fusnote na margini

vladimir petrovic
Usmeno ili pismeno, majku je većinom pominjao kao MATER, grub izraz, bez mnogo nežnosti, topline... Možda je i mali Miloš odmalena navikao na ovaj grublji izraz za majku. Ali je to ipak odudaralo od onoga što sam ja očekivao od književnika sa toliko preliva u izražavanju.

Заборавио сам на ово, Владимире:

Има дете у селу,
Име му је Лаза,
ал' га зову другчије –
Материна маза.

Јован Јовановић Змај: Материна маза
krkar krkar 15:46 24.10.2009

Re: Fusnote na margini

mirelarado

Predrag BrajovicНи ја, лично, не држим пуно до Дучића. Има нечег шмирантског, по мени, у његовим стиховима. Сувише се ту пази да се угоди уху слушалаца.Најзад да и ово прочитам. Дучићеви стихови су ми одувек деловали шупље, звечећи. Мислим да нису издржали суд времена. Кад се само сетим распилављене професорке књижевности у гимназији! А Црњанског није волела, никако. Била је још увек кивна што су власти допустиле тој "десничарској кмези" да се врати у земљу.


Javlja se još jedan takav.
Unfuckable Unfuckable 15:52 24.10.2009

Re: Fusnote na margini

Матер

sasvim regularan vojvođanski izraz, moji baba i deda su ga koristili

Re: Fusnote na margini

vladimir petrovic
Predrag BrajovićСјајно, Владимире, што си донео овај одломак.Hvala.Slodoban sam da još kažem i ovo. U pomenutoj knjizi dr Milenka Popovića "Crnjanski izmedju dva sveta", u kojoj se o delu i liku Crnjanskog govori sa velikim respektom, autor često pravi paralelu izmedju Miloša Crnjanskog i Jovana Dučića, što nije slučajno jer su, obojica, u ponečemu imali sličnu sudbinu.Već na samom početku knjige se navodi: ... Miloš Crnjanski je najveći deo svoga veka na ovoj zemlji proživeo kao paćenik, kao zarobljenik samoga sebe, nikada smiren i nikada istinski srećan, nasuprot smirenoj sreći njegovog savremenika, Jovana Dučića, koji je imao uvek blag osmeh na licu, preko koga je samo ponekad prelazio ozbiljan ili zabrinut izgled, ali nikada ljutit. Osmesi, kao izrazi unutrašnjeg blaženstva, na licu Miloša Crnjanskog, bili su vrlo retki. Ali i kad bi se pojavili, uvek su bili sa primesom sete, i neverice da se to njemu dešava. Njegovi elementi bili su borba, napad, usamljenost. Nikada, gotovo nikada, nije se smejao glasno, od srca, kao Francuz. U njegovom liku uvek je bilo nekakvog jada, paćeništva slovenske duše, potrebe za patnjom kao jedinom istinom. Tužan se čovek često pravi veselim, ali veseo nikada ne poželi da se napravi tužnim. Nezadovoljan, nepoverljiv, nepristupačan, neuhvatljiv, nepredvidiv, iskidan, pošten, brutalno iskren, uvek na odstojanju, hladni intelektualni osvajač, u duši nesrećan, nesposoban da bilo koga u svojoj okolini usreći, podozriv, sve je to bio Miloš Crnjanski. U njegovoj mašti nije bilo mesta za smicalice, kao u glavi onog londonskog ambasadora koji je smotao rukopis govora Ivi Andriću, da bi ga primorao da ne čita svoju reč pred štampom. I posle se hvalio. Crnjanski je smatrao da dubokog sporazuma medju ljudima nema. Zaista, teško je bilo ophoditi se s njim, ali bi još teže bilo bez njega. Najlepše stranice naše nedavne književne istorije ostale bi neispisane... ... No, istini za volju, potrebno je kazati da se Miloš Crnjanski nije plašio samo onih u zemlji, no se plašio takodje i samoga sebe, plahovitog i neukrotivog, uvek spremnog na raspru. Eto, tako i zbog toga je počela duga posleratna kalvarija Miloša Crnjanskog....... Tako se pojavila Vida Crnjanski, tiha, prijatna i povučena žena, lepa na neupadljiv način i vrlo skromna. Crnjanski je retko izvodi u društvo. Ali luta s njom po Italiji. Pokazuju joj ono što on voli. Ne ono što bi ona želela. Vida će i otići sa ovoga sveta željna društva, jer se udala za čoveka koji nije voleo društvo, veselo društvo, koji se nikada, recimo, nije napio do besvesti....----------------- Ovo sam naveo zato što su ovakva pisanja na liniji mišljenja, koja se često čuju, da Miloš Crnjanski nije bio "nečija žrtva", već da je bio takav po prirodi da je umnogome sam zasluživao dosta od onog "kalvarijskog", što mu se dogadjalo u životu. Naravno, sve to ne umanjuje (možda čak i uvećava) njegov značaj za srpsku književnost.

ovaj petrovic je gori od tebe, brajovicu
vladimir petrovic vladimir petrovic 17:18 24.10.2009

Re: Fusnote na margini

Dr Ana
...ovaj petrovic je gori od tebe, brajovicu

Oh, my God!
Pa jel ovo pokuda ili pohvala?
I kome?

P. S. Da se razumemo, ja ne osporavam (daleko bilo!) ono što govori Predrag Brajović, već skromno dopunjavam nekim mojim sitnim saznanjima, he, he, he...

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana