To što Šljepci rade, mnogo je jadnije.
Oni kradu. Ne samo vredne stvari. Kradu bilo šta. Salatu. Trešnje. Ruže. Crevo za polivanje bašte. Otirač za noge, ako ga ostavite noću pred vratima... Retrovizore i šoferke s kola... Ljuljašku s oraha, ili sam orah... Recimo, stablo u vašem dvorištu... Kad niste tu, oni iseku, odvuku, prodaju u daske. Iseku žicu s ograde. Obiju vajat, pokradu alat i farbe. Ili, recimo, kad vikendaša nema, upadnu u pustu kuću... Tako to, dvadeset godina. Ustvari, od kad ja znam za sebe. Vikendicu su nam makar pedeset puta obijali.
I ne samo našu, naravno. ... To vam je tamo najnormalnija stvar.
Noć, široko polje i Dunav. Niko da prođe. Niko da vidi. Niko da kaže, a svi znaju... I svi misle: za sad smo dobro prošli... Šta je to?! Kosilica... lopata, crevo... Bolje da se ne zameram, da ih ne navučem na vrat. ...
E, sad.
Policija, naravno, zna. I u policiji kažu da je protiv članova ove porodične bande, dignuto više od četrdeset tužbi... Tu slede neke peripetije, koje nikad do kraja ne razumem... Meštani pričaju... Pričaju komšije, vikendaši, ali sve zvuči ko da je pisao Jonesko i ja, dok slušam, potpuno podlegnem žanru, pa mi se izgubi kritičko mišljenje i moć da postavljam logična pitanja. Sve nešto kao: hapse ih, pa puste. Pa nema dokaza, svedoka, nema ... šta znam.
U svakom slučaju, to tako dvadeset godina.
Svaka kuća u donjem šoru, dvadeset puta obijena.
Malo po malo, vikend naselje pored Beograda, pretvorilo se u Tvin Piks.
Nimalo prijatno mesto za odmor od surove gradske vreve!
Pred spavanje, vrata se tri put zaključavaju.
Navlače se rešetke i šaloni, pred dečijim sobama smenjuje se straža, svetlo se nikada ne gasi, kola se parkiraju u predsoblje, lične se stvari i preko dana drže pod katancem. U prvo vreme, ljudi su počeli da ostavljaju puštene pse... sve dok jednog nisu ubili kamenom, drugog zadavili. Male, seoske pse. Ništa im nisu mogli. Samo da laju!
I onda... jedne večeri, Đole krene kroz selo sa pištoljem! Uđe u nekoliko kuća. Nišani, preti... sve za petsto kinti... Sutra, policija, opšti haos... uhapse ga i opet puste. ... I onda, našoj komšinici ukradu tri koze, ubiju psa. I onda, nekom tamo komšiji bukvalno isprazne kuću... I onda, opet ih pohapse... I onom majmunu oduzmu dete...
I taman selom zavlada mir, kad... Evo njih nazad. Pustili ih!
Do suđenja, koje će biti jednog datuma.
Pustili ih iz pritvora, posle 48 sati. Po zakonu.
Ja ih se ne bojim. Samo razmišljam...Zar nisu Šljepci neka metafora za nemoć ovog sirotog društva?!
Apsolutno ne želim da uzmem pravdu u svoje ruke.
Ali se pitam... ko bi me uhapsio, ako bih prestala da plaćam porez?
Prosečna građanka,
Milena Bogavac