Mogao bih da pišem o komunikaciji. Dugo bih mogao o tome. Vredelo bi. Nacrtao bih sliku. Bila bi nacrtana tako da leži. Pospana u svom krevetu, ne bi mi dozvolila da otvorim oči. Tražila bi da spavam. Predstava, kao i sve ostalo što treba da traje, traži da bude negovana. Stalno da je pred očima. Ukrašavana i obojena. Ponekad uramljena. Ramom od punog drveta, da odaje osećaj topline. Svežine, kao i istorije.
Kažu da ne možeš da sanjaš nešto čega deo nisi.
Onda bih je obukao u nešto drugo. Promenio kontekst. Stavio je u tekst. Dobila bi redosled, svrhu, ishod. Početak i kraj. Ritam i sklad. Tu negde, na samom kraju stranice, između dva nova reda, primeti se penkalo na papiru. Kaplje po stolu preko, ostavljajući za sobom tvrdokorne fleke na belom stolnjaku.
...
Istraživanja pokazuju da se oko 93% komunikacije vrši neverbalnim putem. To znači da se 93% naše komunikacije ne prenosi onim što smo rekli ili hteli da kažemo. Znam da je znate, ali hajde da pogledamo tu infomaciju još jednom.
Dakle, 93% sveukupne komunikacije se vrši uz pomoć (1) pokreta, gestova i ekspresija i (2) načina na koji smo nešto rekli. Proecntuaža ide u korist pokreta, gestova i ekspresija (56%) na prema zvuku i tonalitetu (37%). Razumevanje ove informacije nije isto što i stvarno iskusiti je. Ostaje 7% komunikacije koja se nalazi u samoj poruci.
Ova informacija nam daje za pravo da se u komunikaciji posvetimo sasvim drugom načinu opažanja slanja i primanja poruka. Umesto da se fokusiramo na to šta nam neko priča, možemo da promenimo percepciju samo za toliko da, ustvari, opažamo način na koji to priča i koje sve pokrete koristi tokom konverzacije. U različitom kontekstu ista poruka može da ima sasvim drugačije značenje.
Sada bih vas zamolio da zamislite neku osobu kako vam kaže: „Dobar dan." - možda najjednostavniju rečenicu u celom svemiru. Zamislite tu osobu kako, dok izgovara tu rečenicu, prolazi pored vas pogrbljena i kako promrmlja to: „Dobar dan." sebi u bradu. Snuždena i pogleda upućenog u pod. Jedva je uspostavila kontakt očima sa vama i to samo na sekund. Glas se izgubio i utišao vrlo brzo. Zadržite to osećanje koje vam ta osoba daje samo na sekund.
Mogli biste da zamislite sada jednu osobu kako izgovara: „Dobar dan.". I dok je izgovara, mogli biste da primetite u svojoj glavi, kako se osmehuje i kako je ispravljena i kako je pun zvuk kojim to radi. Kongruentan. U skladu sa tim kako se i ponaša. Slobodno dozvolite sebi da napravite predstavu tačno onakvom kakvom je zamišljate. Možda i znate neku osobu koja to baš na taj način radi. Uspravno, odlučno i sa osmehom. Neka prođe pored vas u mislima. Neka vas pogleda i neka vam kaže: „Dobar dan." na taj način.
Sada primetite razliku u osećanjima između iste rečenice izgovorene totalno istim tekstom. Jedina razlika je način i položaj izgovora, i značenje poruke koju prima onaj drugi u konverzaciji.
Smisao se menja u različitosti od izgovora i pokreta mnogo više nego što možemo da pretpostavimo. Tačnije, ista rečenica rečena na drugačiji način, daje sasvim drugačije osećanje i značenje.
Jedna teorija kaže da smo samo mi odgovorni za značenje poruke koju šaljemo svetu. Ja bi se sa time apsolutno složio.
57 (i slovima pedesetsedam) jezika je proučavano i došli su do istog zaključka. Neverbalni znaci u svim jezicima su ili isti ili vrlo slični. Što znači da je više od polovine naše komunikacije je univerzalno. Jednobrazno ma gde se našli. Izgledamo tužno i veselo na isti način i u Irskoj i ovde. Na sličan način zvučimo kada kažemo nešto što nam je blizu srca i u Francuskoj i u Australiji. Isto izgledamo kada smo bolesni, kada smo egzaltirani, kada smo iznenađeni. To nije nepoznanica.
Ono što je iznenađujuće se nalazi unutar ove pretpostavke. Pretpostavka kaže da se naše interno stanje (ono kako se osećamo) reprezentuje kroz naše misli i naše ponašanje. I da je taj trougao emocije-misli-fiziologija nalazi u konstantnom međusobnom uticanju. Tačnije, da svaki od tih delova zasebno - misli-ponašanje-emocije - reflektuje i utiče na preostala dva.
Dokaz se nalazi u sledećoj jednostavnoj vežbi. Mogli biste da je uradite ili ne, sada.
Prvo pročitati i uraditi uputstvo(1) pa pročitati i uraditi uputstvo (2) onda i objašnjenje:
Uputstvo (1)
Ustanite sa stolice. Stanite uspravno. Možete da se okrenete ka prozoru ili ka vratima, kako god vam je udobnije, i da odatle krenete. Sve što treba da radite je da hodate po sobi neko vreme (oko 1 min) sa blago podignutom glavom. Kao da gledate nešto „iznad horizonta".
Uputstvo (2)
Pošto znate da ste dovoljno hodali, sada treba da ponovite sve korake iz prvog uputstva (hodati sa uzdignutom glavom) sa jednim dodatkom. Probajte da se osećate depresivno. Ponovite to par puta.
Objašnjenje
Reakcija koja se uglavnom dobije ovom vežbom je da ljudi ne mogu da se navedu da se osećaju depresivno. Sam položaj tela ne dozvoljava umu da pomeša kvalitetan i uzdignut fiziološki stav sa stanjem koje nije u kongruenciji (u skladu) sa trenutnim položajem. Čak ni negativne misli ne mogu da se dese tokom takvog položaja.
U prevodu, sva tri elementa jednog sistema koji smo mi - fiziologija-emocije-misli - su ustvari mnogo više u vezi i stalno utiču na nas međusobnom sinergijom, znali mi to ili ne. Takođe, promenom jednog od stanja u željeno, menjamo i preostala dva u skladu sa tim prvim. Kroz nekoliko trenutaka, kod nekoga to traje malo kraće kod nekoga malo duže, ostala dva stanja će se usaglasiti sa zadatim i početi da ga prate.
Dakle, svaki put kada to zaželimo, možemo da se promenimo položaj našeg tela i da tim novim stavom zauzmemo i novu formu razmišljanja i toga kako se osećamo.
Toliko jednostavno da je takoreći previše prosto, zar ne?
Ovaj proces interne komunikacije, ili komunikacije sa samim sobom, svakodnevno radimo. Otelotvorujemo ono kako se osećamo ili o čemu razmišljamo. Toliko često da ga više i ne primećujemo. Postao je više od obrasca ponašanja. Prerastao je u arhetip.
Tužan čovek ima opuštena ramena, povijena leđa i izgleda kao da nosi neki teret na njima.
Srećan čovek ima visoko podignutu glavu, lakoću u koraku i izgleda kao da lebdi.
Čovek koji ima unutrašnji dijalog ima naborano čelo i verovatno se klati napred-nazad, broji i pravi liste u glavi, nabrajajući pri tome na prste.
Onaj ko zamišlja ili žmuri ili mu se pogled zagubio u daljini.
Onaj ko sluša se uglavnom oslanja glavom na ruku ili dodiruje lice. Ne mora uvek da nas gleda pravo u oči da bi nas i pažljivo slušao.
Naše telo zna mnogo više nego mi.