Ukinula sam đacima demokratiju na časovima istorije i građanskog vaspitanja koju sam im dala na početku školske godine.
Morala sam.
Shatili su je kao samo kao pravo i slobodu na sve bez ograničenja i pretvorili u anarhiju a časove u cirkus. Pitam se da li je uopšte moguće uvesti demokratiju onima čiji je mentalitet još uvek u eposi poznog feudalizma? Imam malu nadu da je to moguće, a evo i zašto. Dala sam đacima da urade pismeni sastav na temu '' Kako zamišljam izgradnju demokratske atmosfere u učionici '' i gle čuda, gotovo svi su savršeno uradili, u prevodu - oni znaju kako i šta treba ali to ne žele jer im iz nekog samo njima znanog razloga to ne odgovara i pritom ne shvataju koliko greše.
Ogromne probleme sam imala da im objasnim šta je to uopšte građansko vaspitanje; nekako se razumesmo tek danas da je građansko vaspitanje zapravo obrazovanje za demokratiju i građansko društvo i da je u srpske škole uvedeno školske 2001 - 2002 godine. Skandalozno je to što još uvek, nakon toliko godina NE POSTOJI udžbenik za građansko vaspitanje. Ko treba da ga napiše? Koga čekaju? Mene sigurno ne čekaju jer bih ga ja napisala za osam ili devet dana, ne bih čekala osam ili devet godina. Cilj ovog predmeta je da đaci nauče da formiraju svoje stavove samostalno, i razviju veštine i usvoje vrednosti koje su prepostavka za kompetentan, odgovoran i angažovan život u potencijalnom demokratskom društvu. Neću pisati kako me nastavnik veronauke gleda, pogotovo kad sa decom pravim plakate o verskoj toleranciji jer građansko vaspitanje između ostalog uči da je sloboda veroispovesti osnovno ljudsko pravo.
O problemu sa udžbenikom istorije za sedmi razred osnovne škole da i ne govorim. Ja sam ga kupila odmah, a u školu kažu da nije stigao. Ja poverujem u to iako me je kopkalo o čemu se tu radi. I naravno, radi se o nemaru nastavnice koja je bila zadužena da dobavi udžbenike. Priča ona meni kako treba da stigne udžbenik istorije za 7. i razred koji je pisao Radoš Ljušić, a ja joj kažem da je Ljušić napisao svoje ( u smislu da je dosta pisao, i što treba i što ne treba, i previše ) i da ja radim po novom udžbeniku Dušana Batakovića koji je predstavio u udžbeniku i razvoj parlamentarne monarhije u Engleskoj, a ne samo apsolutistički monarhiju u Rusiji kao Ljušić. Uostalom, Ministarstvo prosvete Republike Srbije je odobrilo Batakovićev udžbenik koji se meni više sviđa, nije obiman, nije pristrasan, nema ignorisanja istorije zapadnih zemalja itd itd. Na kraju se ispostavilo da užbenici već danima stoje u kabinetu kod direktorke samo što su uvijeni u papir na kojem piše - biologija. Strašno, zaista strašno. Ali, dobro, bar sam otkrila gde su udžbenici i otarasila se tendencije da se uči '' po Ljušiću '', ultradesničarski nastrojenom istoričaru.
Da završim ovaj svoj mali tekst koji zvuči kao žalba time što ću prepričati razgovor sa učenikom po imenu npr. Danilo.
Danilo : '' Ja neću da učim reformu Martina Lutera i nastanak protestantizma. ''
Ja : '' A zašto nećeš danilo? ''
Danilo: '' Nastavnice, ja sam Srbin i pravoslavan. ''
Ja: '' Danilo, i ja sam Srpkinja i pravoslavna, i bila sam u crkvi na praznik vaše parohije a tebe nigde ne videh. ''
Danilo: '' Jaka parohija, a otkud svešteniku zlatan sat? ''
Ja: '' Opa, Danilo, pa ti nisi pravoslavan, ti si protestant; protestantizam je i nastao zbog indulgencija i bogaćenja crkve. ''
Danilo : '' Ja sam pravoslavni protestant . ''
Nekako se i složismo, ja i Danilo Luter :)