Noć je u punoj snazi. Tu su Ivan i Ona, sami, ali se sada verovatno ništa zaista zanimljivo neće dogoditi. Ima to smisla, postoji problem jer se obično misli da je Ivan vezan, da ima nekoga, a i popio je bar čašu više. Da bi bilo drugačije, on bi sada trebao bar na tren da je ubedi da će Ona biti prva u njegovom životu, na neko vreme, da kad dođe ako dođe stani-pani da će njena volja i njeno vreme biti poštovani, da se neće osećati usamljenom ženom, a da bi to uradio - kao što rekoh - ima viška tu čašu pića u sebi. A zbog te čaše, pomalo mu je možda i svejedno. I baš zato, šanse za razgovor su sasvim dobre.
Da od loših brakova svetle glave, kaže ona, citira nečiju lošu doskočicu, a vrag će ga znati kako su dospeli do te tačke, Novi Sad bi zamenio dan za noć. Možda se u originalu tvrdnja i ne završava tako, ali u pozadini se čuje EKV, što je sasvim adekvatno, sasvim generacijski, pa je rečenica malo prilagođena.
Ravnopravnost polova je najgora prevara i kapitalizma i socijalizma, bulaznim ovaj put ludi ja, ali kroz njegova usta, a da on toga možda nije ni svestan. Inače, ne voli Ivan tu misao, ali sada je sasvim zgodna. I istinita, nekako. Tamo gde je ima, ravnopravnost će uništiti brakove. Treba im jeftinija radna snaga, više konkurencije, trebalo im je da muškarci radnici više ne budu časni jedini hranioci, tako je profit veći a manipulacija lakša. Ženama je lošije, rade više, muškarcima je lošije, ne snalaze se, nisu više bitni kao nekad, a muškarcu nikada, nijednom muškarcu, nije blisko da se muva sa pelenama i sa domaćim zadacima... Jedino onima za koga svi rade, jedino njima je bolje.
Da, urbani brak će nestati, slaže se ona, ne baš sada, možda za 50-100 godina, nekako više nema razloga da ga bude, nema ni ravnoteže kada ga ima. Taj problem je nerešiv, što onda može da znači da uopšte i nije problem.
Onda Ivan i Ona broje. Za koliko veza znaš da su onakve kao što smo zamišljali, što su nam pričali da veze treba da budu ?
Premalo. Istinu govoreći, pravih, stabilnih veza muškaraca i žena uopšte ima jako malo, pa čak i onih loših. Stare veze su se uglavnom raspale, a ove nove, to je sve nešto u prolazu, ili nešto u ostatku od vremena i u ostatku od onog u prolazu, nešto kao rat slabog inteziteta. Ovaj vikend sam provela van grada sa prijateljicom, a ne sa njim, ima to svoje razloge...
Svi oko Nje su izgleda u nekom muvanju, u korištenju poslednjih godina zdravlja i fizičke privlačnosti.
Razmaženi smo, kaže Ivan, mi smo rasli kada je i sloboda rasla, moglo se, roditelji su nas štitili ali i puštali. Onda se klatno zanjihalo, vreme okrenulo, došao je Milošević a mi smo već bili prestari da se iz korena menjamo, nije baš ni da smo želeli i to je baš jako jako teško bili smo gotovo civilizovani a često je trebalo biti zver... ukleta generacija...
Odrasli smo glasno misli Ona a mi smo se baš rađali dobrih godina, nešto kao dobra berba, prvi put druga generacija u nizu koja je sazrela za mira, mi smo najgore upotrebljeni resurs ove zemlje ikad, ako hoćeš da ti nešto vrati uslugu, uloženo, daj mu one uslove u kojima to može da se desi, daj mu onu bitku za koju se spremao
Daj mu onu slobodu i one dobrobiti koje su se kroz maglu nazirale pa onda traži svoje
Da, da, odgovara Ivan, ali nemoj tako brzo zaključivati, pođi u ruralne krajeve i vidi ljude tamo, ko je bio na regrutaciji osamdesetih video je da to nije tako, da smo u stvari malobrojni, oni drugi su se, tako je ispalo, bolje spremili za život.
Najstrašnije, nadovezuje se Ona, bolje im je i sada, mirniji su nekako, valjda nisu toliko kao mi... (a nije ni bitno šta nisu tako kao mi, zna Ona da je bolje da svako za sebe razume, a razumevanje u tom trenutku postoji nesporno, i izgovorenog i onog drugog).
Zadovoljniji su, mi smo zadovoljni samo u pokretu, nema to veze sa devedesetima, to je samo naše.
Zašto uopšte pričamo o tome, kad...
U pozadini se i dalje čuje Milanovo pevanje, a vreme prolazi, Ona više od njega obraća pažnju na to.
Trebali su dodati još jedan stih, kaže, možda izmeniti...
Da li možeš prepoznati DODIR, DODIR ljudi iz gradova.