... dok ne iskomplikujemo mi sami. Često sam se u poslednje vreme pitala ko živi moj život kad sam ja očigledno uletela u neki tuđ film. Teoretski gledano, sve je tu: porodica - baš onakva kakvu sam želela, posao - ne baš kakav sam želela, ali siguran i ne previše naporan.
Pa šta onda fali? Falim sama sebi, onakva kakva sam bila. Suviše vremena sam izgubila okrivljujući druge za to što sam nervozna, neispavana, neprimećena od strane onih do kojih mi je stalo. Suviše vremena sam izgubila trudeći se da povredim osobe zbog kojih sam (bar sam tako mislila) i došla do toga da pustim koju suzu uveče kad svi spavaju, da se ne pogledam u ogledalo pre nego što izađem iz stana, da se više ne družim sa osobama čije mi je društvo prijalo. Suviše protraćenih misli na temu šta znači ovaj pogled, ovaj izraz lica, šta znači ovaj komentar, zašto me je baš sad zagrlio.
Sreća moja pa na poslu imam vremena da razmišljm o svemu i svačemu. Kada sam sve oko sebe detaljno proanalizirala, red je došao da malo analiziram i sebe. I na svoje iznenađenje shvatila sam da sam sama sebi ukinula sve ono što me ispunjava i relaksira. da sam sama sebe uvukla u senku i ostala tamo. Shvatila sam (gle čuda) da moji ukućani ne znaju da čitaju misli već da moram da im kažem šta želim, šta osećam i šta mi je potrebno. I najzad sam progovorila.
I eto meni prostora i vremena za sebe i za drage mi osobe, ne kao u „dobra stara vremena", ali i ovo je nešto. Lako je iskoristiti i isplanirati vreme sa osobama koje voliš jer to mogu da urade i oni, ali kad posle dužeg vremena imaš i prostor i vreme da se posvetiš sebi... e, tu nastaje problem. To moram sama. A to se uči. Ponovo, kao kad (ne daj Bože) slomite nogu pa ste nesigurni kad vam skinu gips.
Ja još uvek učim. Uspela sam da skinem paučinu sa svoje torbice za šminku, da uđem u stare pantalone i što je najbitnije da razgovaram. Prestala sam da tražim skrivene motive u pogledima, zagrljajima i komentarima svog voljenog. I počela sam ponovo da se osmehujem bez nekog naročitog razloga.
Za početak, dovoljno.