Znaš kako se sećam svojih rođendana iz detinjstva?
Taman kad se završi berba kukuruza, poseče tuluzina i poveže u snoplje, i spuste se dosadne magle, a jesenje ruže u dvorištu oklembese i počnu da crne po ivicama reckastih listova, znam da mi je rođendan blizu.
Onda jedno jutro krene užurbano spremanje kuće, skidanje zavesa, štirkanje svega što vuče na belo i besomučno glancanje trokrilnog šifonjera. E to je značilo da mi je rođendan prekosutra.
Sledeće jutro me budi cičanje praseta i mirisi, k'o slavski, iz kuhinje. Pomešani mirisi sarme i vanilica, i tek ispečenih kora za tortu. I čitav dan se nešto sprema, mesi, pegla, kači...
A samo rođendansko jutro? Eh, tatin tek izbrijan obraz i miris kolonjske vode "Brion", mamin osmeh uokviren cicanom maramom, babine usne na mom potiljku, dok čekaju moju radost kad otkrijem šta su mi spremili za poklon.
Jednom pravu, pravcatu šivaću mašinu. Mala, crvena, na drvenom postolju, sa iglom i kalemom konca. Stigla iz Češke, još letos kad se ujak vratio sa neke razmene mašinbravara! I kako su je krili tri meseca od mene!? Eh, te radosti, ljubljenja, stiskanja mašine na grudi! I cike kad je brat hteo da je proba i njegove dreke, kad su mu je oteli.
Ne pamtim koliko sam imala godina. Samo se sećam te beskrajne radosti i saučesničkog pogleda koji su mama i tata na brzinu razmenili.
I sve detinjaste rođendane mi je obeležila tetka Slavka. Tegla pekmeza, uvijena u novinsku hartiju i novčanica krišom ćušnuta u džep.
I moj drug Zdravko, koji je osam godina, nepogrešivo i bez straha da će ga neko prekoreti što ometa čas, ustajao u 9:20 iz svoje klupe, prelazio preko cele učionice i "Srećan ti rođendan!" Poljubac u obraz, a ceo razred viče Oooooooooo! Ućute se tek kad izvučem papirnu štaniclu s bombonama na meru. I tog dana se niko ni sa kim ne svađa i svi me gledaju nekako, onako. I učiteljica nije onako strašna, k'o drugih dana.
Moj prvi drugar i prvi komšija, Mile, dolazio popodne. Nekad je donosio čokoladu, nekad knjigu, jednom album za slike i uvek, baš uvek ogroman buket jesenjih ruža. Ne znam kako su kod njih tako dugo ostajale sveže i lepe, jer su nam dvorišta samo jednim zidom bila razdvojena. U stvari, znam. Njegova mama je jedan žbun pokrivala džakovima, da ne pocrni od magle i ranog mraza. I sad to radi, samo ja više ne dobijam bukete iz njene bašte za rođendan.
Eh, predveče se skuplja rodbina, izljube me, istegle mi uši da veeeeeeeelika porastem i sednu za svečano postavljen sto. Nas, decu, odmah otpreme u drugu sobu. Da ne smetamo. A ja svaki čas izvirujem na prozor i osluškujem.
Čekam kuma Bosu i italijansku lutku u raskošnoj haljini, istu onakvu kakvu je onomad poklonila Neni zubarevoj. Ah ta lutka, što trepće i govori "mama", kad se položi na leđa! Koliko sam je želela i koliko sam rođendanskih večera provela potiskujući suze, što sam, umesto nje, dobila minđuše ili zlatno lanče sa srcem. Kad sam je, konačno, dobila bila mi je toliko nestvarna i želja već davno potrošena, pa je lutka proživela svoj vek glumeći ukras na bračnim krevetima u gostinskoj sobi. I nesrećno završila pod rukama jednog radoznalog derana, koji joj je prvo raščupao punđu, pa otkinuo ruku, a na kraju izvadio i onaj mehanizam sa glasom.
Posle sam porasla (ne baš onoliko koliko su mi želeli tegleći me za uši), pa me odveo život svojim putem i za rođendansku večeru mi društvo pravili neki drugi ljudi. I poklanjali mi razne stvari i doživljaje, i hvala im.
Samo ja sve češće hvatam sebe kako mi nedostaje miris kolonjske vode, onaj buket jesenjih ruža i jedna sasvim obična tegla pekmeza.