„Kada slušam tako nekog kako daje opšte i uopštene sudove (crno ili belo) o zemljama ili narodima, ja ni jednog trenutka ne mislim o tačnosti ili netačnosti tih sudova, jer to zaista ne vredi, nego se pitam kako je stalo sa razumom i moralom toga koji te sudove daje.“
Ivo Andrić, Znakovi pored puta
Da li nam je susjed prijatelj ili neprijatelj?
Ovo je bilo inicijalno pitanje za nastanak Antologije proznih uradaka dvadeset i jednog autora i autorica s područja jugoistočne Evrope (kakvog li nemaštovitog, ali politički korektnog eufemizma za Balkan!) „Der Andere nebenan“*. Autori koji dolaze iz do jučer, ili još i danas, „neprijateljskih“ sredina, stvorili su prvu zbirku biografskih sjećanja, priča i eseja koja se bavi promišljanjem zajedničkog života na Balkanu nekad i sad. Mnogi od njih ispričali su sasvim osobne priče o utjecaju (geografskih) granica na povijest porodice i vlastito djetinjstvo, odrastanju sa sviješću o „drugosti“, životu u egzilu, otuđenju od rodnog kraja, životu u izolaciji i izazovima susretanja s do jučer amorfnim „neprijateljem“, a danas pojedincima koje je zapravo lako prihvatiti i cijeniti. Ima, razumljivo, i nekoliko fiktivnih priča (koje se sasvim prirodno mogu zvati i „Istinitom pričom“), a koje govore o arhetipskim pitanjima identiteta, usamljenosti, čežnji za bliskošću i/ili distancom. Budućnost je na Balkanu zatočenik prošlosti i sadašnjosti, podsjetio nas je Fatos Kongoli, i to smatram lajtmotivom ove Antologije.
E, sad, dugačak uvod, a samo zato da bih vam ispričala kako je bilo sinoć u Literaturhaus Berlin, gdje su se troje autora: Fatos Kongoli, Biljana Srbljanović i László Végel predstavili tekstovima iz navedene knjige.
Pretpostavljam da vas posebno zanima što je rekla uvažena blogerica na književnoj večeri? I treba da vas zanima, jerbo je Biljana S. na pitanje na čemu trenutno radi, odgovorila da joj je najveća preokupacija pisanje za blog (nije rekla koji, ali znamo, zar ne?). I da bi naglasila ozbiljnost pomenute djelatnosti, prisutnim Berlinerima je pročitala ulomak iz svog najnovijeg posta Slobodna zona o značaju i izazovima angažovane umjetnosti.
Najveće otkrivenje trenutka je za mene bilo biografsko prisjećanje albanskog književnika Fatos Kongolija na vrijeme izolacije Albanije iza II svjetskog rata, na odnos prema susjednoj Jugoslaviji i kako je prikazivana u ondašnjoj javnosti, što je bilo u priličnoj suprotnosti s pojedinačnim doživljajem stvarnosti. Govorio je o veoma raširenom potajnom praćenju jugoslavenskih TV i radio programa, učenju stranih jezika kao načinu prevlađivanja osjećaja beznađa i izolacije. Kongoli je govorio o jugoslavenskom nacionalnom nogometnom timu koji je u ta vremena imao veliki broj srčanih navijača u Albaniji, o čitanju knjiga jugoslavenskih autora koje su krišom doturane s Kosova, jer je njihovo štampanje u Albaniji bilo zabranjeno (službeni diskurs o Jugoslaviji je bio pun „dokaza“ o istoj kao izdajniku marksizma i lenjinizma).
Znala sam da László Végel piše na materinjem mađarskom, ali nisam znala da i objavljuje uglavnom u Mađarskoj. Kaže, ne postoji naročiti interes među mladim patriotski raspoloženim Srbima za pisce pripadnike manjinskih naroda. Ne dijele iste snove s autorom, a nepoznavanje jezika drugih naroda mnogi smatraju izrazom patriotizma. Za njih je prihvatljivije koračati jednom nogom, nego dvijema, kao što „hodaju“ oni koji odrastaju s dva (ili više) jezika.
Jugoslavija koju je doživljavao kao „malu Evropu“ više ne postoji, kulturne veze su okrnjene ili prekinute. Današnja Srbija je, kulturno gledano, prilično dosadna, multikulturalnost u mnogim sredinama potisnuta ili izgubljena, a Végel ostaje ein heimatloser Patriot (rodoljub bez domovine).
Osobno me Végel dirnuo u jednu od mojih najbolnijih točaka svojim konceptom des vertrauten Fremden (bliskog, znanog tuđinca), onoga koji nema oslonac koji bi se mogao opisati kao „svoj među svojima i/ili na svome“. Biti istovremeno i „domaći“ i „tuđin“, sudbina je onih koji odrastaju kao pripadnici manjine, a u kriznim vremenima postaje kvalifikacija koja u svim konstelacijama zagarantovano donosi nevolje.
Jučerašnje berlinsko književno veče pridonijelo je jednoj drugačijoj slici Balkana od one na koju refleksivno prvo pomišljamo. Nije se pominjao rat, fizičko nasilje, etnička čišćenja, ništa od retorike balkanskih brandova. Govor je bio o univerzalnim temama života i umiranja, otuđenosti i bliskosti. Umjesto „krvlju napisane komične opere“, kako su za Balkan znali reći Mađari iz vremena K.u.K.**, bilo je govora i o tome da nezainteresiranost za „drugoga“ nije samo naša specijalnost. Biljana je navela primjer Francuske gdje teško da postoje intenzivniji društveni kontakti između bijelih i tamnoputih građana, te Katalonije gdje je inzistiranje na katalonskom u svim oblastima života i nezainteresiranost za učenje španjolskog poslovično. Stoga Srbi koji nikada nisu učili albanski, kako bi mogli na njihovom jeziku razgovarati sa svojim albanskim sugrađanima, nisu nikakva posebnost. Barem ne u Evropi. Sve ipak ovisi od osobne inicijative, odlučnosti da se napravi prvi korak.
Ipak se dogodilo nešto neuobičajeno: nitko od prisutne publike nije imao pitanja za goste! Pitam se zašto? Nedovoljno vremena da se pitanje formulira i postavi? Učinilo mi se pomalo da je bilo tako. No, ako nije prepoznato da se ono o čemu se na podijumu razgovaralo tiče i njih/nas samih, njihovih/naših sredina i života u Evropi koja se mijenja, onda ... džaba ga bilo!
* Knjiga se ovih dana istovremeno pojavljuje u Albaniji, BiH, Bugarskoj, Crnoj Gori, Hrvatskoj, Makedoniji, Njemačkoj, Sloveniji i Srbiji; pripremio Richard Swartz, dugogodišnji korespondent Svenska Dagbladed za istočnu Evropu. Kako posjedujem samo njemačko izdanje, navodim originalni naslov, ne znajući pod kojim imenom se zbirka pojavljuje na Jeziku.
** Kaiserreich und Königreich / Austro-Ugarska
