Oduvek sam smatrala da je automobil sredstvo koje sluzi da se dodje iz tacke A u tacku B. Vrednost mu sa godinama opada. Priznajem, volim sam cin voznje (uz muziku). Imam svoje male fantazije: da sam Francesco da Mosto vozila bih retro crveni alfa romeo kabriolet, da sam Hank Moody vozila bih crni razdrndani porsch, da me nije briga za zivotnu sredinu vozila bih teget jaguar x sa bez sedistima... Ovako, do skoro sam prkosila klasnim zakonima svoga sela Bowdona vozeci najmanji auto u kraju. Prve komsije, Mercedes-Bentzovi (tata vozi CDI, mama vozi 4x4) su me prezirali.
A onda su stvari lagano pocele da se menjaju…
Igrom slucaja sam pocela da radim u novoj bolnici 50 milja daleko od kuce (cari NHSa). Pazljivi Muz me je ubedio da bi bilo bolje da uzmem njegov auto jer je bezbedniji. Tako sam napustila svog malog Francuza I presla na utegnutog Nemca. Iako me je Pazljivi ubedjivao da je prava rec responsive, meni je prva asocijacija bila - tenk.
Jednog jutra na M6, nesvesno gazeci Nemca nezakonito 110 milja na sat I mazeci volan nasla sam se u ljubavnom trouglu izmedju muza za kola - Jay Kaya I Nemca. Ko sam to ja? U sta se pretvaram?
Pazljivi Muz je ostao da bude prezren, stuck with the French one.