Plavo-beli kombi

sloba2 RSS / 31.10.2009. u 21:23

Kombi.jpgKrenuli smo na put, na more. Ne u Grčku ili Tursku, već u Crnu Goru, na naše more koje više nije naše, ali opet dođe nekako naše. U svakom slučaju, više je naše nego ono drugo naše more, severnije. Ja nekako nisam mario za CG primorje posle serije trovanja koje smo imali devedesetih. Sada, međutim, idemo na brod, na krstarenje jedrilicom i primorje se doživljava na sasvim drugi način.

I putujemo tako celi dan, polako, drum je loš, gužva je i vrućina. Put dobro poznajem, toliko puta sam prošao i pomalo je dosadno, naročito kada ekipa u kolima zahrče i ostavi vozača samog. Zabavljam se prisećanjem na prethodna putovanja i prizivam privatne razglednice iz već pomalo izraubovane memorije.

Ne znam koliko rano je čovek u stanju da u sećanje utisne slike koje pamti celog života. Niti koliko su slike koje tako u pamćenju čuvamo one prave, ili su ih duge godine zamaglile i malo retuširale. Potpuno sigurni da je tako izgledalo to nešto što pamtimo, a ipak prevareni nesavršenošću sopstvenog fleša koji je malo erodirao tokom vremena.

Posebno je teško odrediti koja je starija od onih najiskrzanijih i najizgužvanijih slika. Nikakvog traga nema o vremenskim koordinatama, posebno ako nema više onih koji bi mogli da posvedoče o trenutku kada je snimak načinjen.

Zeleni šporet, Smederevac, u dnu dvorišta u ulici Vojislava Ilića, najstarija je slika koju mogu da vratim. Ili bar verujem da je tako, iako nisam siguran da to nije delić nekog sna, upečatljivog toliko da je ličio na sećanje i kao sećanje se održao do danas. Moguće da su naše komšije imale Smederevac, moguće i da je bio u dvorištu nekog septembra kada se spremala zimnica. Da li je bio zelen, ili je to odradio interni Photo Shop? Moj konačni odgovor je da odustajem, dobro je i ovako. Smederevca odavno nema, ako ga je i bilo, nema ni dvorišta, ni ulice Vojislava Ilića kakvu je ja pamtim iz detinjstva.

Naprezanje vijuga ne pomaže, iskopati iz dubljih slojeva sliku onako na suvo, nemoguće je. Pomažu stare fotografije, rastužujući me istovremeno do potmulog bola u grudima. Pomažu asocijacije na nešto što sada radim ili mi se događa.

Ulazimo u Podgoricu, novim, širokim ulicama pored šume drveća iskrivljenog vetrom.

Moj otac Jovan ispod drveća iskrivljenog vetrom, u toplo letnje veče, pored plavo-belog Folksvagen kombija.

Iskrivljeno drveće je uključilo vremeplov i vratilo sliku. Nije Podgorica, već Titograd, nije danas već pre više od četrdeset godina. Ceo dan smo putovali po vrelom danu. U kombiju nas četvoro: otac, majka, brat i ja, idemo na more, na kampovanje u Meljine.

meljinekombi.jpgPlavo-beli kombi u akciji: kamperi spremaju ručak. Verovatno 1969. Ja sam onaj u prugastoj majci kod vrata kombija. 

Šta smo mi tačno radili te večeri u Titogradu, ne znam, verovatno kratak odmor ili dopuna goriva. Ne sećam se ni da li je bilo na ulazu ili izlazu iz grada, na oba mesta rastu iskrivljena stabla. Verovatno je i drveće obnovljeno, mnogo godina je prošlo, ali mesto je to, vreme recimo '66 ili '67. Jedno je sigurno: slika je autentična, malo mutna, lik je pozajmljen sa neke od starih fotografija koje još imam i prebiram ponekad, ali to je sigurno moj otac, u košulji koju znam, sa izrazom lica koji pamtim. Ostalih na slici nema: majka i brat, prijatelji sa kojima smo putovali, negde su pozadi objektiva. A blizu su, i prisutni su na pravim fotografijama koje smo tog leta napravili u kampu u Meljinama.

Izlazimo iz Podgorice, opet široke ulice, vozim prema Ćemovskom polju i dalje na jug. Deca slušaju muziku, svaka svoj iPod, mi matori radio. Na radiju muzika kao da smo u Mrčajevcima, sitna ćirilica. Po programu prepoznaješ kome pripada urednik, onima ili onim drugima.

 Taj Folksvagen kombi je bio čudo tehnike. Plavo beli kombi, veeeeliki Folksvagen znak napred. Prednje sedište za vozača i još dvoje, pozadi tapacirana klupa. Zbog neke greške u sklapanju motor mu je radio i kada se izvuče ključ. Pozadi dva hromirana auspuha, bokser motor, čuješ ga pre nego što ga vidiš.

Jovan je pre njega vozio Fiću, onog što je imao vrata sa šarkama pozadi, pa su se otvarala „na napred", kada povučeš malu plastičnu ručicu krem boje. Kada je jednog jutra na putu za Kalenić pijac, na uglu Sinđelićeve tresnuo tristaća koji mu je izleteo na crveno, od Fiće je malo ostalo.

Moja majka Radmila sa zavojem na nozi, otac sa ufačlovanom rukom i komšinica Lela sa flasterom na nosu, sede u našoj malecnoj kuhinjici i piju kafu. (Priznajem, ovo je delimično rekonstrukcija, mada se sećam njihovih zavoja)

Dobro su prošli, konstatuju (valjda, nemam ton, to je bilo i pre plavog kombija i Meljina). Onaj u tristaću takođe, samo se okrenuo na krov kada smo ga tresnuli. On je kriv, priznao. Možeš misliti, Lelo, kaže Jovan, ja sinoć prodao Fiću. Javio se neki na oglas (otac dao oglas dan pred udes), hoće da kupi, ja mu kažem nema više Fiće, kako nema, nema bre čoveče, krš, slupan. Nema veze, treba mi za delove, uzimam. 

Onda je kupio kombi, od nekog Džunglaša što je od dva ili tri sastavljao jedan, bio specijalista za Folksvagena, tamo kod Pančevačkog mosta. Dobro mu došao za posao (radio je kao trgovački putnik tada), a i za nas, prostora koliko hoćeš.

Izlazimo iz tunela, eno mora u Buljarici. Na ulici u Sutomoru čekaju ljudi sa natpisima „Sobe". Kriza, nema gostiju. Pretiče nas par bajkera na velikim brundavim motorima.

Jovan je pre Fiće vozio motor. Crni BMW R26, sa dva sica, guvernalom i polukružnom ručicom za držanje za onoga pozadi. Imao je i prikolicu, kao u „Otpisanima". Motor je bio prvi znak nekog uspeha u životu, naročito početkom šezdesetih.

R26saprikolicom.jpg

BMW R26 125ccm sa prikolicom: imali smo potpuno isti motor. Ovaj je nekako preživeo do danas. 

Prvo što je uradio kada ga je kupio je da ode u selo. Do Toplice je dalek put, preko dve stotine kilometara, po putevima iz tog vremena mnogo duži nego danas. Krenuo je ujutru i stigao uveče. Kada je stigao, jedva su ga, ukočenog i krivog kao kiflu, skinuli sa motora. Vratili su se iz sela razdvojeni: on u kupeu, a motor u teretnom vagonu voza.

Ipak, nije odustao. Moja majka je obično sedela u prikolici, udobnije je i bezbednije. Koliko je bezbedno, sama je znala, jer su se nekoliko puta razilazili na putu: on sa motorom na jednu stranu, ona sa prikolicom na drugu, srećom bez ozbiljnih posledica. Jednom je išao sa Umke, iz „Zelengore", sa kamarom uzoraka (tada je radio u „Sportu", pa su tamo kupovali trikotažu) sa kojom je njegov kolega Rale balansirao u prikolici. Siroma Rale, nije ni mogao da vidi šta se dešava ispred, od onih trenerki i šorceva. Sve dok nisu kod onog podvožnjaka kod Sajma uleteli u rupu i iz nje izleteli svako u svom pravcu: motor, prikolica, Jovan, Rale, trenerke, šorcevi, a bilo je, bogami, i štucni. Kako je on ostajao čitav posle svih tih vratolomija, nije mi jasno.

Ipak, smirio se i kao pravi porodični čovek kupio onog polovnog Fiću.

Ja sam ga samo jednom video na motoru, mnogo posle tog BMW-a. Kada je moj deda po majci, Rada šnajder, kupio Javu od 350 kubika, i to pod stare dane, bilo mu je preko sedamdeset. Kaže on Jovanu, da vidiš šta imam u šupi. Kad tamo, nov novcat motor. Jovan se zacenio, pobogu, Rado, šta će ti to, ko će to da vozi, tresu ti se ruke, ne možeš konac u iglu da udeneš. Mene će unuci da voze, deda će. Jok ja, kažem mu, ne sedam na to čudo. Nikad nisam mario za motore, naročito od kada me komšija Zoran provozao na Krosu. Preselo mi, a samo smo jedan krug obišli dole do Vojislava Ilića škole, pa Gospodara Vučića i nazad Žičkom. Hoćeš ja da te provozam, da probaš, kaže Jovan. Hoću. Ajde.

Sedoše njih dvojica, Jovan dade gas i krete naglo na zadnjem točku, i ode kroz kapiju na ulicu. Obiđe dva kruga kroz selo (sve se događa u Zabrežju kod Obrenovca, odakle je bio deda Rada) i vrati se u dvorište. Pa gde si ti, deda, pita Jovan. Deda briše prašinu sa tura, on je odmah spao sa motora, samo su mu noge viknule u nebo. Ćuti, a Jovan se ceri. 

Posle je prodao motor, brže-bolje. A Jovanu su tog dana pomalo sijale oči, obišao je dva kruga na vremeplovu na dva točka.

E, posle je Jovan vozio razne mašine.

Moskvič, tenk, brzo ga je prodao. Sa njim je dao poseban oblik stubovima na kapiji našeg dvorišta. Iz nekoliko maštovitih pokušaja, sumnja se da su i on i Moskvič bili pod jačim gasom.

Stojadina, ponos srpske industrije automobila. Sa njime smo išli u Grčku, polovinom sedamdesetih, stane pozadi gomila gajbica sa paradajzom i breskvama. Jeste, bilo je tako jevtino u to doba u Grčkoj da se niko nije vraćao bez dobrog tovara voća i povrća u gepeku.

Poljskog Fijata 125P (ne PZ), koji je bio g..no neopevano. Stalno se kvario, nov, dok se nije, baksuz, zapalio. U vožnji, tamo gde se razdvajaju Žička i Vojislava Ilića, pa smo morali da iskačemo i da ga gasimo. Aparate nam dali vozači trolejbusa, onih zelenih.

Sitroena GS Palas, luksuznu limuzinu. Veoma zgodan auto, imao je oooogroman gepek, izuzetno povoljno za porodicu u usponu koja ima plac u Ritopeku, pa smo u gepek krljali i cement i kreč, i sadnice i gajbice. On prvo legne do asfalta, a onda Jovan uključi hidrauliku koja cela kola podigne do visine Landrovera. Terenac.

Jednu godinu opet Fiću, kada je gradio kuću i sve nam je bilo kratko.

Par Golfova, raznih. Na njima sam se i ja vežbao, to je bilo u vreme kada sam učio da vozim. Jednome sam isprobao jačinu zadnjeg branika, nov novcat je bio.

Volvo 740, kockasti, veliki zeleni. Moj omiljeni auto.

Pred kraj života je sebi ispunio želju da vozi džip, Toyotu Rav4. Radovao se kao dete. Sa njom je uspešno mehanički obradio vrata od garaže, trajnom deformacijom. Vrata uzana, on slabo video po mraku, pa kada se uveče vraća kući on potrefi iz par puta.

Stigli smo u Bar, u marinu. Pale se svetla u mom bioskopu, predstava je prekinuta.

Kupamo se u plavom blještavilu. Sutra isplovljavamo. Pisaću vam.



Komentari (22)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Черевићан Черевићан 09:57 01.11.2009

YT2SS de 9H5CC

аматери од радија
сорта чудна - свуд их има
приповетком богатису
угодно се дружит' с'њима



у исчеку настав(а)ка , првенца поздрављам, г. slobо2 , БРАВО !
Milan Novković Milan Novković 11:45 01.11.2009

Re: YT2SS de 9H5CC

Moskvič, tenk, brzo ga je prodao. Sa njim je dao poseban oblik stubovima na kapiji našeg dvorišta

Moj trava zelenи Moskvič, sa pola tone teškom kukom za prikolicu, koju nisam imao, je dao poseban oblik jednom dremljivom kamionetu iza mene koji nije primetio da skrećem, ubrzo po dolasku u UK.

Kad smo kod sećanja, i Čerovih hijeroglifa, ostavim malopre blog otvoren, dok sam gledao televizor, i žena pročita Slobin blog, njen prvi pročitani blog. Nije radio amater, ali sam je upoznao pri YU1EXY - neki radio amaterski Bog povukao končić.

Moj tenk su pogurali prijatelji, da upali, ispred Sava Centra kad sam počekom Augusta 87-me napustio Bgd za UK.

Nisam ih ni video dobro dok su gurali, od jastuka i jorgana u svim delićima kola osim moje vozačke kapsule, iako su se ubrzo pojavili u retrovizoru. Prve godine sam dolazio u Jugoslaviju pet puta da, između ostalog, zajedno vidimo da li su kafane još uvek na istom mestu.

Na pitanje kako ću bez gurke do Britanije sam rekao da ću svaki put ugasiti kola na nekoj nizbrdici, a u kriznoj situaciji ću na licu mesta doštelovati palenje. Nekako se i ispostavlo da je Oxfordshire nešto niže od Beograda, tako da sam štelovao samo na iskrcavanju sa trajekta, teško naći nizbrdicu na površini mora.

Kad sam vratio Moskviča u otadžbinu, gde sam ga i kupio u već prezrelim godinama, brat automehaničar ga je preuzeo i primetio da jedan cilindar nije radio ko zna od kad.

Trava zelena mi bila srećna boja tih godina, ako na drugoj godini faksa nisam na trava zelenog fiću "uhvatio" svoju buduću ženu onda ne znam na šta sam.

Kad bih znao gde su mi hiljada-dve fotografija iz tog doba pokazao bih kako je taj Fića bio ne samo dobar za skrivanje po okolnim beogradskim šumarcima, nego je služio i narodu dovlačeći do podnožja Stare Planine koliko god je moglo da stane na krov od 4 Yagi antene i noseće konstrukcije.

Konstrukcije koju smo pri EXY dizajnirali i napravili "iz glave", na neviđeno, pa prvi put sastavili na obroncima planine i bili iznenađani njenom fleksibilnošću, sličnoј onoj kod žalosne vrbe, iako ne toliko žilavoј

сорта чудна - свуд их има

I svi komšije, kao i blogeri
Goran Vučković Goran Vučković 12:23 01.11.2009

Re: YT2SS de 9H5CC

I svi komšije, kao i blogeri

Samo da "mahnem", u svojstvu nekadašnjeg člana 1AXY (iz Jagodine).

Ušao sam par puta u (od Milana pomenuti) 1EXY (i upoznao tamo, slučajno u prolazu, i 1RL jednom, u jednom od tih par ulazaka, neka jesen 1988, recimo - bio u prolazu) - ali sam tada manje-više digao ruke od tastera i PTT-a i posvetio se studiranju, poučen primerima nekolicine zemljaka koji su od ETF-a "završili" uglavnom 1EXY
Черевићан Черевићан 12:41 01.11.2009

хе,хе

г Vučković - у , ма когод је упознао 1RL софорт је од тастера , пратећи његову вештину, одустајао и прелазио на фонију. Раша је био закон . . .

значи иманас овде на блогу етерских заљубљеника. чуј, могли би и ппс основати, рецимо.
Goran Vučković Goran Vučković 13:06 01.11.2009

Re: хе,хе

г Vučković - у , ма когод је упознао 1RL софорт је од тастера , пратећи његову вештину, одустајао и прелазио на фонију. Раша је био закон . . .

Srećom nisam bio pod tim pogubnim uticajem

Moja mehanika nije bila dorasla "visokim ciljevima" (a ni rukopis mi nije neki, iskreno), ali je prijem bio nešto bolji (skidao uredno brojeve sa "daske" GMZ i tražio oficirske trake na takmičenju 7. armijske oblasti) - pa sam vojsku skratio skoro mesec dana na račun radioamaterskih veština (iako sam iskijao deo te "slave", postavljen na mesto desetara u četi veze). Ipak, sad bih se začudio ako bih mogao da "čitam sva slova", iskreno - posle 20 godina radio-tišine.
Milan Novković Milan Novković 13:35 01.11.2009

Re: хе,хе

пратећи његову вештину

Он је био најбржи телеграфиста у Југославији.

Eво једне Черовске ситуације

Једном приликом доводи Раша даму у просторијицу радио клуба на vrhu Кулe Б студентског дома на Карабурми. Тамо затиче младог и талентованог, али манје искусног Вучковог именјака (ovih godina, ako se dobro sećam, radio amaterska zver negde po Južnoj Africi).

Imenjak ne razume najbolje šta se dešava pa ga Raša pita da li bi hteo da vežba malo telegrafiju (dama nije bila radio amater). Naravno, koja čast, kuca Raša, imenjak primio "sve", gleda, češka se, nije mu jasno: "Ništa ne razumem - idi negde drugde, hoću da jedem" (dobar rebus za Vučka, da se malo podseti)
Goran Vučković Goran Vučković 13:45 01.11.2009

QRQ


Imenjak ne razume najbolje šta se dešava pa ga Raša pita da li bi hteo da vežba malo telegrafiju (dama nije bila radio amater). Naravno, koja čast, kuca Raša, imenjak primio "sve", gleda, češka se, nije mu jasno: "Ništa ne razumem - idi negde drugde, hoću da jedem" (dobar rebus za Vučka, da se malo podseti)

Kod nas u klubu u Jagodini je neko u jednom trenutku doneo onu zavesicu od plastičnih traka, kroz koju prođeš razgrnuviši trake - zaštita od muva u letnjem periodu. Kad vidiš vrata zatvorena a zavesa ostala napolju - prošetaš na piće do lokalnog ribljeg restorana, ili šta ti već padne na pamet.
sloba2 sloba2 21:29 01.11.2009

Re: YT2SS de 9H5CC

Rečeno, učinjeno.
Jedini problem koji imam je da vremena nemam, pa mi se dosta priča i pričica samo po glavi vrti.
Gledaću da ih što pre zabeležim i okačim na ovaj blog.

Hvala, gosn. Sveto, da ne bi tebe...
sloba2 sloba2 21:59 01.11.2009

Re: YT2SS de 9H5CC

Hvala na poseti i sećanjima, g. Novkoviću!
Evo kako je to izgledalo na obroncima Beljanice, 2003, sa pomenutim 1EXY timom.


Stavio bih ja i veću sliku, ali ne znam koliki j elimit

73 DE YT2SS
KRALJMAJMUNA KRALJMAJMUNA 10:40 01.11.2009

Slobo Slobodo

Dobar vam je ovaj Sloba, Če.
Voli slobodu i trajne deformacije.
Samo napred u bolju prošlost, Slobo. Čekamo isplovljavanje.
sloba2 sloba2 21:31 01.11.2009

Re: Slobo Slobodo

Hvala, King of the Jungle
Biće, plovilo se.
A i prošlosti na pretek, bojim se da će pretegnuti...
sloba2 sloba2 21:31 01.11.2009

Re: Slobo Slobodo

Hvala, King of the Jungle
Biće, plovilo se.
A i prošlosti na pretek, bojim se da će pretegnuti...
Vojislav Stojković Vojislav Stojković 10:49 01.11.2009

Da ti pomognem

Šta smo mi tačno radili te večeri u Titogradu, ne znam, verovatno kratak odmor ili dopuna goriva. Ne sećam se ni da li je bilo na ulazu ili izlazu iz grada, na oba mesta rastu iskrivljena stabla.

Ne znam šta ste radili te večeri u Titogradu, ali znam da je to bilo na ulazu u Titograd i to sa leve strane. Tamo se, svojevremeno, među iskrivljenim drvećem, nalazio kamp Zlatica i istoimeni restoran. I taj kraj se naziva Zlatica.

Pridružujem se g. Čeru i првенца поздрављам i ja.
sloba2 sloba2 21:34 01.11.2009

Re: Da ti pomognem

Može biti, mada tog krivog drveća ima i na izlazu prema Ćemovskom polju.
Sada je sve to mnogo drugačije.

Hvala, g. Vojo, na pozdravima, nadam se da ćemo se družiti ovde.
endersgame endersgame 11:16 01.11.2009

Putovanje...

....lagano vracanje u proslost.....nedelja pre podne.....pa nazad u realnost....

Hvala na ovom filmicu koji se premotao u mojoj glavi.....zivopisno i setno....

Preporuka....i veseli pozdrav
sloba2 sloba2 21:36 01.11.2009

Re: Putovanje...

Hvala na preporuci, g. endersqame.
Ima još filmova, samo da ih namotam i ubacim u projektor.
Opustite se i spremite kokice.

Pozdrav!
Dr M Dr M 11:43 01.11.2009

Dobar Ti vetar!


Al` se, ipak, nadam da neces da se vozis samo na vetar..

Ovaj Tvoj Jova se bas luksuzir`o ..

Ja sam vozio toliko polovnjaka i krseva da ne znam kako bih se snasao u novom automobilu.

P.S. Prvi auto mi je bio Fica, uzurpiran od oca, model 1960(Fica, ne otac), vrata i brava ostali u secanju...
sloba2 sloba2 21:38 01.11.2009

Re: Dobar Ti vetar!

Dr M, i ja sam se vozio Fićom, to mi je bio prvi auto i slatko sam se izvozao.
Da mi je da nađem jednog a da je u dobrom zdravlju, pa da se vratim u mlados'.
Hvala na poseti, navratite opet.
miloradkakmar miloradkakmar 12:29 01.11.2009

Otac

mi stalno imao neke polovne škode, amike ... stojadin je bio limuzina. Pita me jednom , zašto ne tražim " kola " da se provozam do obližnjih mesta , kažem - nemam dozvolu , "pa nemaju ni ostali ", on će , a ja njemu - kako će odgovarati , ako se nešto dogodi / na sreću nije /... samo je odmahivao rukom govoreći kako sam kao klinac vozio traktor, motor...
Sada imamo "juga" ., žena vozi, nisam seo ni na mesto vozača ..a stručnjak sam bio za menjanje platina, guma /točkova / , svećica, ulja, lupanje ključem po bendiksu ili već kako se zove...

Fina priča kroz putovanje do mora.
sloba2 sloba2 21:42 01.11.2009

Re: Otac

Hvala na poseti, g. miloradkakmar.

Mene otac nije nešto pritiskao da vozim, ali mene je svrbelo, pa sam uzimao auto. Imali smo kuću u Velikoj Moštanici, pa sam tamo u lokalu zvrjao. Na Crvenom Krstu, gde smo stanovali, ne bih se usudio.
Inače, polagao sam tek posle fakulteta, žena me zafrkavala kako sam gušter, jer je ona položila čim je napunila 18 godina.

Inače, bruke, pao sam i testove jednom...
angie01 angie01 19:50 01.11.2009

Slobo,

Dobrodoshao!
sloba2 sloba2 22:02 01.11.2009

Re: Slobo,

Hvala angie01, pa izvolte, navratite...

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana