Krenuli smo na put, na more. Ne u Grčku ili Tursku, već u Crnu Goru, na naše more koje više nije naše, ali opet dođe nekako naše. U svakom slučaju, više je naše nego ono drugo naše more, severnije. Ja nekako nisam mario za CG primorje posle serije trovanja koje smo imali devedesetih. Sada, međutim, idemo na brod, na krstarenje jedrilicom i primorje se doživljava na sasvim drugi način.
I putujemo tako celi dan, polako, drum je loš, gužva je i vrućina. Put dobro poznajem, toliko puta sam prošao i pomalo je dosadno, naročito kada ekipa u kolima zahrče i ostavi vozača samog. Zabavljam se prisećanjem na prethodna putovanja i prizivam privatne razglednice iz već pomalo izraubovane memorije.
Ne znam koliko rano je čovek u stanju da u sećanje utisne slike koje pamti celog života. Niti koliko su slike koje tako u pamćenju čuvamo one prave, ili su ih duge godine zamaglile i malo retuširale. Potpuno sigurni da je tako izgledalo to nešto što pamtimo, a ipak prevareni nesavršenošću sopstvenog fleša koji je malo erodirao tokom vremena.
Posebno je teško odrediti koja je starija od onih najiskrzanijih i najizgužvanijih slika. Nikakvog traga nema o vremenskim koordinatama, posebno ako nema više onih koji bi mogli da posvedoče o trenutku kada je snimak načinjen.
Zeleni šporet, Smederevac, u dnu dvorišta u ulici Vojislava Ilića, najstarija je slika koju mogu da vratim. Ili bar verujem da je tako, iako nisam siguran da to nije delić nekog sna, upečatljivog toliko da je ličio na sećanje i kao sećanje se održao do danas. Moguće da su naše komšije imale Smederevac, moguće i da je bio u dvorištu nekog septembra kada se spremala zimnica. Da li je bio zelen, ili je to odradio interni Photo Shop? Moj konačni odgovor je da odustajem, dobro je i ovako. Smederevca odavno nema, ako ga je i bilo, nema ni dvorišta, ni ulice Vojislava Ilića kakvu je ja pamtim iz detinjstva.
Naprezanje vijuga ne pomaže, iskopati iz dubljih slojeva sliku onako na suvo, nemoguće je. Pomažu stare fotografije, rastužujući me istovremeno do potmulog bola u grudima. Pomažu asocijacije na nešto što sada radim ili mi se događa.
Ulazimo u Podgoricu, novim, širokim ulicama pored šume drveća iskrivljenog vetrom.
Moj otac Jovan ispod drveća iskrivljenog vetrom, u toplo letnje veče, pored plavo-belog Folksvagen kombija.
Iskrivljeno drveće je uključilo vremeplov i vratilo sliku. Nije Podgorica, već Titograd, nije danas već pre više od četrdeset godina. Ceo dan smo putovali po vrelom danu. U kombiju nas četvoro: otac, majka, brat i ja, idemo na more, na kampovanje u Meljine.
Plavo-beli kombi u akciji: kamperi spremaju ručak. Verovatno 1969. Ja sam onaj u prugastoj majci kod vrata kombija.
Šta smo mi tačno radili te večeri u Titogradu, ne znam, verovatno kratak odmor ili dopuna goriva. Ne sećam se ni da li je bilo na ulazu ili izlazu iz grada, na oba mesta rastu iskrivljena stabla. Verovatno je i drveće obnovljeno, mnogo godina je prošlo, ali mesto je to, vreme recimo '66 ili '67. Jedno je sigurno: slika je autentična, malo mutna, lik je pozajmljen sa neke od starih fotografija koje još imam i prebiram ponekad, ali to je sigurno moj otac, u košulji koju znam, sa izrazom lica koji pamtim. Ostalih na slici nema: majka i brat, prijatelji sa kojima smo putovali, negde su pozadi objektiva. A blizu su, i prisutni su na pravim fotografijama koje smo tog leta napravili u kampu u Meljinama.
Izlazimo iz Podgorice, opet široke ulice, vozim prema Ćemovskom polju i dalje na jug. Deca slušaju muziku, svaka svoj iPod, mi matori radio. Na radiju muzika kao da smo u Mrčajevcima, sitna ćirilica. Po programu prepoznaješ kome pripada urednik, onima ili onim drugima.
Taj Folksvagen kombi je bio čudo tehnike. Plavo beli kombi, veeeeliki Folksvagen znak napred. Prednje sedište za vozača i još dvoje, pozadi tapacirana klupa. Zbog neke greške u sklapanju motor mu je radio i kada se izvuče ključ. Pozadi dva hromirana auspuha, bokser motor, čuješ ga pre nego što ga vidiš.
Jovan je pre njega vozio Fiću, onog što je imao vrata sa šarkama pozadi, pa su se otvarala „na napred", kada povučeš malu plastičnu ručicu krem boje. Kada je jednog jutra na putu za Kalenić pijac, na uglu Sinđelićeve tresnuo tristaća koji mu je izleteo na crveno, od Fiće je malo ostalo.
Moja majka Radmila sa zavojem na nozi, otac sa ufačlovanom rukom i komšinica Lela sa flasterom na nosu, sede u našoj malecnoj kuhinjici i piju kafu. (Priznajem, ovo je delimično rekonstrukcija, mada se sećam njihovih zavoja)
Dobro su prošli, konstatuju (valjda, nemam ton, to je bilo i pre plavog kombija i Meljina). Onaj u tristaću takođe, samo se okrenuo na krov kada smo ga tresnuli. On je kriv, priznao. Možeš misliti, Lelo, kaže Jovan, ja sinoć prodao Fiću. Javio se neki na oglas (otac dao oglas dan pred udes), hoće da kupi, ja mu kažem nema više Fiće, kako nema, nema bre čoveče, krš, slupan. Nema veze, treba mi za delove, uzimam.
Onda je kupio kombi, od nekog Džunglaša što je od dva ili tri sastavljao jedan, bio specijalista za Folksvagena, tamo kod Pančevačkog mosta. Dobro mu došao za posao (radio je kao trgovački putnik tada), a i za nas, prostora koliko hoćeš.
Izlazimo iz tunela, eno mora u Buljarici. Na ulici u Sutomoru čekaju ljudi sa natpisima „Sobe". Kriza, nema gostiju. Pretiče nas par bajkera na velikim brundavim motorima.
Jovan je pre Fiće vozio motor. Crni BMW R26, sa dva sica, guvernalom i polukružnom ručicom za držanje za onoga pozadi. Imao je i prikolicu, kao u „Otpisanima". Motor je bio prvi znak nekog uspeha u životu, naročito početkom šezdesetih.
BMW R26 125ccm sa prikolicom: imali smo potpuno isti motor. Ovaj je nekako preživeo do danas.
Prvo što je uradio kada ga je kupio je da ode u selo. Do Toplice je dalek put, preko dve stotine kilometara, po putevima iz tog vremena mnogo duži nego danas. Krenuo je ujutru i stigao uveče. Kada je stigao, jedva su ga, ukočenog i krivog kao kiflu, skinuli sa motora. Vratili su se iz sela razdvojeni: on u kupeu, a motor u teretnom vagonu voza.
Ipak, nije odustao. Moja majka je obično sedela u prikolici, udobnije je i bezbednije. Koliko je bezbedno, sama je znala, jer su se nekoliko puta razilazili na putu: on sa motorom na jednu stranu, ona sa prikolicom na drugu, srećom bez ozbiljnih posledica. Jednom je išao sa Umke, iz „Zelengore", sa kamarom uzoraka (tada je radio u „Sportu", pa su tamo kupovali trikotažu) sa kojom je njegov kolega Rale balansirao u prikolici. Siroma Rale, nije ni mogao da vidi šta se dešava ispred, od onih trenerki i šorceva. Sve dok nisu kod onog podvožnjaka kod Sajma uleteli u rupu i iz nje izleteli svako u svom pravcu: motor, prikolica, Jovan, Rale, trenerke, šorcevi, a bilo je, bogami, i štucni. Kako je on ostajao čitav posle svih tih vratolomija, nije mi jasno.
Ipak, smirio se i kao pravi porodični čovek kupio onog polovnog Fiću.
Ja sam ga samo jednom video na motoru, mnogo posle tog BMW-a. Kada je moj deda po majci, Rada šnajder, kupio Javu od 350 kubika, i to pod stare dane, bilo mu je preko sedamdeset. Kaže on Jovanu, da vidiš šta imam u šupi. Kad tamo, nov novcat motor. Jovan se zacenio, pobogu, Rado, šta će ti to, ko će to da vozi, tresu ti se ruke, ne možeš konac u iglu da udeneš. Mene će unuci da voze, deda će. Jok ja, kažem mu, ne sedam na to čudo. Nikad nisam mario za motore, naročito od kada me komšija Zoran provozao na Krosu. Preselo mi, a samo smo jedan krug obišli dole do Vojislava Ilića škole, pa Gospodara Vučića i nazad Žičkom. Hoćeš ja da te provozam, da probaš, kaže Jovan. Hoću. Ajde.
Sedoše njih dvojica, Jovan dade gas i krete naglo na zadnjem točku, i ode kroz kapiju na ulicu. Obiđe dva kruga kroz selo (sve se događa u Zabrežju kod Obrenovca, odakle je bio deda Rada) i vrati se u dvorište. Pa gde si ti, deda, pita Jovan. Deda briše prašinu sa tura, on je odmah spao sa motora, samo su mu noge viknule u nebo. Ćuti, a Jovan se ceri.
Posle je prodao motor, brže-bolje. A Jovanu su tog dana pomalo sijale oči, obišao je dva kruga na vremeplovu na dva točka.
E, posle je Jovan vozio razne mašine.
Moskvič, tenk, brzo ga je prodao. Sa njim je dao poseban oblik stubovima na kapiji našeg dvorišta. Iz nekoliko maštovitih pokušaja, sumnja se da su i on i Moskvič bili pod jačim gasom.
Stojadina, ponos srpske industrije automobila. Sa njime smo išli u Grčku, polovinom sedamdesetih, stane pozadi gomila gajbica sa paradajzom i breskvama. Jeste, bilo je tako jevtino u to doba u Grčkoj da se niko nije vraćao bez dobrog tovara voća i povrća u gepeku.
Poljskog Fijata 125P (ne PZ), koji je bio g..no neopevano. Stalno se kvario, nov, dok se nije, baksuz, zapalio. U vožnji, tamo gde se razdvajaju Žička i Vojislava Ilića, pa smo morali da iskačemo i da ga gasimo. Aparate nam dali vozači trolejbusa, onih zelenih.
Sitroena GS Palas, luksuznu limuzinu. Veoma zgodan auto, imao je oooogroman gepek, izuzetno povoljno za porodicu u usponu koja ima plac u Ritopeku, pa smo u gepek krljali i cement i kreč, i sadnice i gajbice. On prvo legne do asfalta, a onda Jovan uključi hidrauliku koja cela kola podigne do visine Landrovera. Terenac.
Jednu godinu opet Fiću, kada je gradio kuću i sve nam je bilo kratko.
Par Golfova, raznih. Na njima sam se i ja vežbao, to je bilo u vreme kada sam učio da vozim. Jednome sam isprobao jačinu zadnjeg branika, nov novcat je bio.
Volvo 740, kockasti, veliki zeleni. Moj omiljeni auto.
Pred kraj života je sebi ispunio želju da vozi džip, Toyotu Rav4. Radovao se kao dete. Sa njom je uspešno mehanički obradio vrata od garaže, trajnom deformacijom. Vrata uzana, on slabo video po mraku, pa kada se uveče vraća kući on potrefi iz par puta.
Stigli smo u Bar, u marinu. Pale se svetla u mom bioskopu, predstava je prekinuta.
Kupamo se u plavom blještavilu. Sutra isplovljavamo. Pisaću vam.