Free running je jedan od novijih ekstremnih sportova. To je sport koji ruši granice a posmatrače ostavlja bez daha. Do skoro, nisam ni znala šta je free running. A, evo kako sam saznala. Pošto praktikujem da sa svojim učenicima pričam otvoreno i neobavezno, bez pritisaka i napetosti dešava se da mi se deca '' otvore '' i iznesu i neki svoj problem koji imaju, a nikom nisu rekli ili mi kažu koji sport treniraju. Jedan učenik mi je rekao da trenira free running. Nisam znala šta je to pa je on želeo da mi demonstrira. Prethodno sam ga naravno pitala o čemu se radi, i kada mi je rekao da je to penjanje po zidovima bez iakve opreme rekla sam : '' Nikola, nemoj molim te ''. Međutim, dogodilo se da sam povela decu na teren u sklopu rada istorijske sekcije; odvela sam ih na fudbalski teren lokalnog kluba, i dok smo se približavali terenu ja sam se '' zanela '' objašnjavajući im da u prostorijama kluba obrate pažnju na stare fotografije fudbalera, i na to kakva im je bila oprema i fizionomija pa da posle uporedimo sa novom opremom i drugačijom fizionomijom današnjih igrača. Cilj mi je bio da deca shvate da se i ljudske fizionomije kroz decenije koje prolaze menjaju, a ne samo sportska oprema.
Nisam ni primetila da se mali Nikola hitro popeo na zid i posmatrao nas sve odozgo sa pobedničkim izrazom na licu. Učenici su govorili : '' Nastavnice, ne bojte se, on to ume da radi i neće mu biti ništa ''. I nisam se uplašila, verovala sam mu da će uspeti da vešto siđe isto onako kako se vešto i popeo. Nikola je fantastično spreman za sport koji trenira, telo mu je lagano, popenje se na zid nečujno i isto tako nečujno i siđe. Može ostvariti ogromne rezultate samo ako tako vredno nastavi da trenira i ako ga niko u tome ne omete ili sputa što već naslućujem da može da se dogodi. Nakon onoga što sam videla prozvala sam ga Spajdermen. Nikolu - Spajdermena drugovi snimaju kako se penje i skače na površinskim kopovima rudarskog basena Kolubara. Na nesreću, za taj snimak su saznali ostali nastavnici i odlučili na Nastavničkom veću da Nikoli - Spajdermenu smanje ocenu iz vladanja na trojku, a pritom on nije dete koje se nasilnički ponaša. Razlog za smanjenje ocene je '' zabrinutost '' nastavnika da se on ne povredi. Zanimljivo je to kako se oni brinu za učenike, a pogotovo kad ih šalju na velikom odmoru da im kupuju užine što me strahovito iritira. Nisam mogla da se uzdržim pa sam ih pitala : '' A ko odgovara ako se dete povredi ili nastrada dok na velikom odmoru ode nastavniku da kupi užinu? . Imali su spreman odgovor: '' Niko, na velikom odmoru je !!!! ''. Izgleda da veliki odmor ne ulazi u deo nastavnog dana, a free running malog Nikole ulazi, i smeta im toliko da on zaslužuje smanjenu ocenu iz vladanja. Nešto sam pokušala da prozborim u Nikolinu odbranu rekavši da je to što on radi sport koji vredno trenira, i da svakako mislim da to ne sme da radi u školi ali negde ga mora upražnjavati i uvežbavati. Niko nije ni znao da je to sport, niko mi nije ni verovao da je to sport, niko nije pokazao interesovanje da sazna kakav je to sport pa ni nastavnik fizičkog koji je čuo samo za odbojku i fudbal, a sa učenicima i ne razgovara o njihovim interesovanjima. Više razgovaram ja koja predajem istoriju o njihovim treninzima nego on, a evo i zašto to radim. Iz razloga što je nasilje u školama postalo uobičajena pojava, tuče su svakodnevne, deca kao da su pobesnela, nagomilana tenzija iz prethodnih mučnih srpskih godina obila se toj nedužnoj deci o glavu. Jedino, i jedino ako budu više trenirali( bilo, koji sport pa i free running - zašto da ne) možemo smanjiti nasilje u školama. Nije cilj ostaviti nekome jedinice i pustiti ga da ponavlja. Cilj je pomoći detetu da na času ne oseća : dosadu i strah, i pokušati da se dete privoli da zavoli učenje. Da počne da voli da uči. Ponavljanje predstavlja fenomen u Srbiji koji opstaje uprkos brojnim reformama školstva. U Srbiji je zanimljivo to što odgovornost za ponavljanje većina nastavnika pripisuje učeniku, njegovoj porodici, i svima osim sebi. Nastavnici kao da ne uočavaju vezu između lične odgovornosti za neuspeh učenika i ponavljanja u osnovnoj školi. Srpska škola je kruta i tradicionalna i najveći domet joj je negativno vrednovanje učenika iz čega direktno proizilazi strah od učenja, izbegavanje rada, samohendikepioranje, pa ako hoćete javljanje robovskog mentaliteta kod đaka. A prioritetni zadatak škole morao bi biti da osposobi decu za efikasno učenje, da ih motiviše da zavole učenje i da postanu entuzijastični učenici. I sport je važna stavka u borbi protiv nasilja u školama. Jedna od legendi našeg ringa, Petar Mileusnić, zajedno sa pop pevačicom Jelenom ( Jellena ) osmislio je akciju '' Sportom protiv nasilja ''. Kada na treninzima počnu da izbacuju negativnu energiju neće biti ni toliko nasilja u srpskim školama. Pre svega toga, deci ne bi trebalo smanjivati ocenu iz vladanja samo zato što se bavi sportom za koje '' sveznajući '' nastavnici nikad čuli nisu jer to dete neće prestati da trenira taj sport a lični integritet će mu biti srozan do dna zbog ničim izazvane loše ocene iz vladanja, a možda su u startu sputali nekog budućeg evropskog ili svetskog šampiona.