Srpska srednjovekovna istorija prilično je škrta sa podacima kada su u pitanju žene koje su je delimično oblikovale. Narodno, usmeno predanje je još škrtije i prilično neobjektivno. U usmenoj tradiciji veoma je bilo živo, (i lepo) sećanje na Oliveru, Lazarevu ćerku, udatu za Bajazita. Njena žrtva bila je za to vreme sasvim uobičajena i manje-više nije čak ni imala drugog izbora. Njena sudbina bila je na koncu nesrećna jer je i pored velikog uticaja koji je imala na odnose Imperije i Srbije, poštovanja u okruženju i nesumnjivo raskoši, podelila tešku sudbinu svog muža. No, ovo nije priča o Oliveri. Nije priča ni o Irini Kantakuzin, ženi Đurđa Brankovića, koju je predanje ovekovečilo u slici Proklete Jerine zarad čijeg hira se gradi velelepna tvrđava.
Ovo je priča o Mari Branković. Ko je Mara? Zašto je Marina sudbina zanimljiva? I još zanimljivije zašto je Marina sudbina zaboravljena i skrajnuta? Zašto o njoj ima više podataka na stranim jezicima, nego na našem? Da li se iko od vas seća da ju je ikad pomenuo neki profesor istorije, ma kad da ste je učili?
Mara je bila ćerka despota Đurđa Brankovića, poslednjeg značajnog vladara samostalne srednjovekovne Srbije. Izvori se spore oko toga da li joj je Irina bila majka ili maćeha. Njena sudbina stupa na veliku istorijsku scenu onog trenutka kada biva ugovoren brak između nje i Murata II, turskog sultana. Mara u trenutku udaje ima oko 21 godinu, dok je sultan stariji, ima 31 i već ima sina naslednika, budućeg sultana Mehmeda II Osvajača. Marina uloga trebalo je da bude da obezbedi svojim brakom mir nesrećnoj despotovini, i bila je plod diplomatskih napora njenog oca. Iako je ponegde istorija i za to optužuje teško da je Irina imala išta sa ovim dogovorom. Marin miraz neprecizno je iznosio veći deo Srbije i kupovao mir njenom ocu u neko dogledno vreme, Brak je ugovoren 1433. a dve godine kasnije obavljeno je i venčanje. Vizantijski izvori govore da je sultan Maru voleo više od svoje prve žene jer je bila lepša u duši i telu, ali se ovome mora prići sa velikom rezervom. Naime, Mara je ostala u pravoslavnoj veri i po svemu sudeći brak između nje i Murata nikada nije bio konzumiran. Moglo bi se reći da je sa Marine strane to bio mudar potez jer bi se rađanjem još jednog pretendenta na otomanski presto našla okružena brojnim neprijateljima. Kako je inače živela pokušavajući da održi dobre odnose između osvajački nastrojenog muža i oca, sklonog pravljenju saveza protiv Turaka nije joj bila potrebna i neka unutardinastička zavrzlama. Odbijanje Đurđa da raskine savez sa Mađarima dovelo je do opsade Smedereva koja se okončala njegovim porazom 1439. Đurađ praktično nije snosio nikakve posledice. Marina mlađa braća su oslepljena nekoliko godina kasnije zbog navodnog kovanja zavere. Uprkos svim Marinim nastojanjima da spreči ove događaje sultan je bio neumoljiv. 1444. učestvovala je u pripremi novog ugovora između Đurđa i sultana. Iste godine, sultan se povukao sa vlasti i preneo je na Mehmeda koji je bio trinaestogodišnjak. Ljubav prema vinu prevladala je sve ambicije i sultan Murat umro je u blizini Adrijanopolja, odnosno Jedrena, 1451. u nepunih 47 godina. Marin život praktično je tek bio počeo.
Mehmed II Osvajač ostao je bez majke dve godine ranije. Maru je poznavao čitavog života i ona je za njega sada bila majka. Značaj njenog položaja i uticaja koji je imala može se sagledati iz titule Valide Sultan, sultanova majka i činjenice da je u islamskoj tradiciji pravo majke, Božije pravo. Mara nije bila Valide Sultan ali je bila next best thing. Međutim Mara je želela da se vrati u svoju zemlju. Ispraćena je uz pohvale i bogate poklone. Despina Hatun, Mara Hatun vraćala se kući. Nije ni znala da je postala veoma slavna. Nije bilo puno hrišćanskih plemkinja koje su se vratile iz harema. Zvali su je amerisa, emirova udovica ili sultanija (pogrešno misleći da je to naziv za sultanovu ženu), imperatrix za one kojima je latinski bio bliži od turskog. Njena bliskost sa Mehmedom postajala je moćno oružje u diplomatskim igrama. Srpski dvor je rodbinskim vezama bio povezan sa najvišim vizantijskim, bugarskim, ugarskim i dalje zapadno-evropskim dvorovima. Mara je bila veliki ulog. Stoga je Đurađ počeo da traži pogodnog muža. Stigao je predlog koji bi u nekim drugim vremenima bio čast koja se ne odbija. Kao potencijalni suprug Muratovoj udovici ponuđen je Konstantin XI Dragaš Paleolog. Poslednji (kako će se ubrzo ispostaviti) car Vizantijskog carstva nije bio ni najmanje primamljiva ponuda. Dve prethodne žene umrle su mu veoma mlade i bez dece, carstvo se smanjivalo brzinom svetlosti, budućnost je izgledala sumorno. Mara bi svakako ušla u istoriju kao jedina žena koja je bila udata za turskog sultana i hrišćanskog cara. Niko nije računao sa jednom opcijom: Mara nije imala nameru da se ponovo udaje. Imala je već preko 35 godina i iza sebe život i brak ispunjen balansiranjem između političkih težnji porodice iz koje je potekla i one u koju se udala. Znala je da bi njen brak sa Konstantinom bio samo politički pakt za neki vrstu prinude nad Mehmedom, ali i paravan za očeve ambiciozne ideje. Uporno je odbijala bilo kakve ideje o udaji za bilo koga, pri tom uspevajući da ne pribegne gotovo jednom načinu srednjovekovnih plemkinja da izbegnu neželjeni brak, zamonašenju. Mara je prosto želela da živi svetovni život okružena porodicom. Zamonašenje bi značilo odreći se svih veza i uživanja ovog sveta ili živeti jednim potpuno licemernim životom. Mara nije želela ni jedno ni drugo. To dosta govori ne samo o čvrstini njenog karaktera i iskazanoj samosvesti neobičnoj za žene tog doba, već i o izvesnim moralnim načelima. Pouzdano se zna da je odbila još jednu bračnu ponudu. Nesuđeni mladoženja bio je češki plemić Jovan Jiskra, koji je došao u Srbiju da se bori protiv Turaka. Maru očigledno nisu fascinirale njegove avanturističke sklonosti, a negde je verovatno znala da sudbina srpske borbe protiv Turaka nije nimalo svetla. Mehmed je u to vreme bio već Mehmed Osvajač, gospodar Carigrada. Vizantijsko carstvo više nije postojalo.
1457. nekoliko meseci posle Đurđa, umrla je i Irina i Mara je znala da je vreme da napusti Srbiju. Najmlađi brat Lazar bio je veoma vlastoljubiv i nemilosrdan. Mara i oslepljeni Grgur su uhvaćeni i silom vraćeni u Smederevo. Svesna da je posle Vizantije, Srbija sledeća na spisku Mehmedovih osvajačkih pohoda, Mara je zatražila zaštitu do Mehmeda. Srbija je prepuštena svojoj sudbini. Smederevo je palo 1459. godinu dana pošto je Lazar umro. Stefan je pobegao u Mađarsku, a Grgur se zamonašio i ubrzo i umro.
Mara je ostatak života provela na poklonjenom imanju u Ježevu, na putu od Sera ka Svetoj Gori. Mehmed je nije zaboravio, Naprotiv. Dobila je od njega na poklon manastir Sv. Sofije u Solunu sa svim prihodima. U dokumentima on je naziva: moja majka despina Hatun, amerisa, hrišćanska plemkinja. Na svom imanju okružila se izbeglicama iz Srbije, plemstvom i monasima, a pridružila joj se i starija sestra Katarina Kantakuzin, udovica bogatog i plemenitog celjskog grofa, Ulriha. Evropski poslanici na putu ka Mehmedu i Porti svraćali su kod Mare po savet za ophođenje sa sultanom. Oni su je nazivali: madregna del Imperador ili marengo del gran Turco. Održavale su diplomatske, poslovne, porodične i prijateljske veze sa Dubrovnikom, Venecijom, Carigradom. Bile su u srodstvu sa velikom brojem vladarskih porodica po Evropi. Pomagale su hrišćane u Otomanskom carstvu i posredovale u pregovorima u ratu između Mletačke Republike i Turske. 1471. Mara je lično pratila mletačkog poklisara koji je išao na Portu da pregovara sa sultanom. Imala je veliki utacaj na izbor crkvenih velikodostojnika u Carigradu pokušavajući da spreči da na položaje podmićivanjem dođu nedostojni. Zabeleženo je da je, čuvši da je neki sveštenik kupio mesto carigradskog patrijarha za 2000 dukata, Mara pošla iz Ježeva sa svojih 2 000 dukata ne bi li sultan oterao bogohulnika i postavio nekog dostojnijeg. Sultan je odbio da primi novac (nerado, doduše) i ovlastio je da uradi šta joj je zadovoljstvo. Marin izabranik za mesto patrijarha, skorman čovek i monah nije opstao dugo na toj poziciji, a praksa trgovine tim mestom nastavila se i dalje. Mara je još jednom nekoliko godina kasnije uspela da dovede svog čoveka na to mesto, što pokazuje znatan uticaj koji je imala na Mehmeda, bar u stvarima koje su se ticale njegovih pravoslavnih podanika. Mara je doživela za to vreme duboku straost od preko sedamdeset godina. Svog posinka Mehemeda nadživela je za šest godina i uživala poštovanje i zaštitu i njegovog sina Bajazita II.
Mogla sam nasloviti ovaj post i Prva moderna Srpkinja, ali nisam želela da zvuči previše ambiciozno. Iskreno smatram da Mara Branković suštinski jeste jedna moderna, samosvojna žena koja se oduprla kako tiraniji običaja, tako i pritiscima porodice i okruženja. Živela je život koji je sama izabrala. Taj život sa aspekta popularne istorje nije zanimljiv. Nije bila ničija ljubavnica, nije podizala pobune, nije bila žrtva velike nesreće... Sa aspekta usmenog predanja Mara nije bila interesantna jer se nije uklapala u koncepte vernih ljuba, brižnih majki, svetica i mučenica. Ona nije bila ništa od toga. A opet objektivni značaj njene sudbine daleko nadmašuje mnoge. No, ono što je mene privuklo bila je pre svega ličnost koja se razotkrila u njenim odlukama. Ličnost i karakter kakav se i danas kada su izbori mnogo lakši, teško pronalazi. Mara je odlučivala o svojoj sudbini u mnogo većoj meri nego što će žene odlučivati još dugo, dugo posle nje. Kod nas je zaboravljena. Nema pesama o plemenitoj gospi, Mari. Ne pominje se u istorijskim udžbenicima, teško je naći i popularnoj literaturi i na internetu. Ja sam se sa njom srela u knjizi Donalda Nikola Vizantijske plemkinje. U pretragama sam naišla i na naslov Mara Branković – carica u vrtologu istorije, Vojislave Latković. U Ježevu (danas Nigrita) stoje ostaci srednjovekovnih zidina među kojima i Kula gospođe Mare. I to je sve.
Kada bih snimala film o Mari Branković dala bih Mirjani Karanović da je igra.