(Moje žene 2)
Pre par dana sam u privatnoj prepisci sa jednom divnom ženom sa ovog bloga uletela u večitu priču o fajtu između majki i ćerki. Neki moj brzopleti zaključak bio je da smo u večitom sukobu zato što želimo jedna drugu da napravimo najboljim mogućim ženama. I znam naravno da ima majki i ćerki koje žive skladno, neke zaista, a neke zato što nisu dovoljno bliske da bi mogle da se svađaju. Šta sve trpimo i prećutimo, šta sve kažemo, a uopšte ne mislimo, koliko se obožavamo, koliko lupetamo, samo da bi makar delić uticaja uspele jedna drugoj da usadimo.
Moja mama je divna. Kad sam bila mala kupovala mi je redovno gumene čizme, da možemo da idemo u naše specijalne šetnje po kiši i da namerno gazimo po barama. Bare obožavam i danas, gledam u njih hipnotisano i vrlo teško se zaustavljam pred željom da ugazim. To kad je kiša. Kad je lepo vreme jurimo jedna drugu po ulici kao dva deteta, a ne jedno, i zaustavljamo se povremeno, naslonimo ruke na kolena i plačemo od smeha. Mogla sam da kažem mami, doduše ne više od dva puta godišnje, da danas ne mogu da idem u školu, mrzi me. Sa druge strane, ocene su morale biti besprekorne, nema opravdanja i ako mi padne na pamet da dobijem trojku kazna je ozbiljna, nigde iz kuće dve nedelje, bez prava na žalbu. U tim trenucima sam mislila da je moja mama bezosećajna, sve dok jednom nisam otišla sa njom u kancelariju, gde je njen kolega rekao: A to je ta mala koju kazniš pa posle plačeš. I iako mi ništa nije bilo uskraćeno posebno se sećam rođendana jer uvek me je čekala torta (kupovna, sa korama) i soba puna cveća. Sećam se posebno i nedelje jer tada me je bez greške pored kreveta čekala čokolada Galeb, Mikijev almanah i Politikin zabavnik. A posle podne jedemo samo fil za tortu iz činije, pod parolom: ko još voli kore?! i gledamo kaubojac. Pa kad u kaubojcu nema ženskih uloga, mama kaže: E izeš film bez ljubavi.
Danas kad se vidimo ili čujemo jedno od najvažnijih njenih pitanja jeste: Da li se volite vas dvoje? Volimo se mama, daj pusti me na miru, kakva su ti to pitanja uvek. To je najvažnije: da muškarac voli ženu. Žena treba da bude boginja. – odgovara mama, toliko samouvereno da meni glava puca po šavovima. I dodaje: A ti bi mogla da počneš da kuvaš i da pustiš kosu i zašto se ne oblačiš malo lepše i budi malo nežnija i znaš li ti koliko imaš godina, kad misliš da rodiš... E u tom momentu nastupa eksplozija mog bezobrazluka i obično su već svi prolaznici primetili da nešto nije u redu. Onda ja, izmenjenog stanja svesti, kažem: Izvini mama što mislim svojom glavom i što nemaš ćerku debila koja samo ponavlja „Da, draga mama, da, draga mama.“
A kad nas neko iz familije pita: Dokle ćete se vas dve svađati? odgovaramo u isti glas: Pustite vi nas! Ne svađamo se! Mogu valjda da joj kažem šta mislim.
I onda mama gleda moju najlepšu fotografiju u životu, iz zabavišta, i kaže: Eeee kako si bila dobra i mila, a onda si postala veštica.
ps.
I tatu obožavam, ali se sa njim nikada ne svađam, valjda zato što o svemu isto razmišljamo, isto reagujemo, imamo iste grimase i rečenice, isti horoskopski znak i podznak...
ps 2
Nije to sve jer ja imam dve mame i dve tate :) Neko ima gomilu dece, a ja imam gomilu roditelja.