Svi mi, il' ogromna vecina imamo pravo glasa. Nejednakost postoji u nivou obrazovanja, nivou znanja, bogatstvu, pristupu medijima, pristupu institucijama. Ova nejednakost je sastavni dio realnosti i usprkos ovakvoj nejednakosti Robert Dohle u svom poznatom djelu "Who Govern" (Ko vlada) zakljucio je da je politicka moc ili uticaj, suprotno kako mnogi misle, ipak rasirena u politickom sistemu a ne koncentrisana u malobrojnoj al' mocnoj eliti americkog drustva. Daklem sve fercera kako treba jer je politicka moc ipak pluralistickog a ne elitistickog karaktera. Od vremena ovog artikla proslo je vise od pola vijeka. U SAD se mnogo toga promjenilo. Rast ekonomske nejednakosti je prilicno konzistentan tokom ovih pedeset godina.
Najbogatiji Ameri (0.1% ukupne populacije) imali su, prije pet decenija 3% ukupnog americkog bogastva. Danas su bogatiji za, ni manje ni vise, nego tri puta!!! Danas 0.1 Amerikanaca imaju 10% ukupnog americkog kapitala.
Kad pitate Amere da li svi mozemo biti isti svi ce reci da su svjesni realnosti da takva vrsta perfektnog egalitarizma ne postoji. No, svi ili ogromna vecina vjeruje da ovakav rapidan rast ekonomske nejednakosti ne vodi nicem dobrom. Manje vise ipak vjeruju u mneke realne egalitarne vrednosti koje se eto ruse kao kula od karata u zadnjih pedeset godina. Ogromna vecina smatra da najbogatiji Amerikanci ne ucestvuju dovoljno u kolacu koji se zove "placamo porez".
Naivni posmatrac kad cita ovakvo misljenje javnog mjenja ocekivao bi reakciju naroda i politicare koji ce ovakvo stanje staviti pod konntrolu. Onda sledi surprise!!
Ogromna vecina ljudi smatra da najbogatiji ne ucestvuju dovoljno u placanju poreza; s druge strane ta ista vecina podrzala je najveci drzavni projekat redistribucije bogastva od najnizeg sloja prema najbogatijim. Naime Bushova administracija u samo tri godine (2001-2003) usvojila je "tax cut "(umanjivanje poreza) program koji ce u sledecoj dekadi ostetiti drzavnu kasu za 1.3 triliona dolara. Od tog bogatog kolaca pogadjate ko ima koristi?
Top 1% najbogatijih dobice porez umanjen za nevjerovatnih 25%. Sledeci krem elite iliti Top 4% uzivat ce kad vide da im se porez smanjio za 21%!!! Ostali smrtnici tj poreznici? Nize rangirani po bogatstvu morace se zadovoljiti sa duplo manje, tj. smanjivanje od cjelih 10%.
Sasvim bi bilo logicno da za ovakvo smanjivanje poreza glasaju oni kojima to odgovara, ali ne i oni kojima to, generalno gledano, uopste nije u interesu. Hello, manje para u proracunu- manje para za recimo uslugu koju vlada moze il' ne moze da priusti svojim gradjanima. Bogatima vladine usluge ne znace nista, a siromasni od svojih tri stotine dolara, koliko dobiju od povrata poreza, ne mogu bas mnogo. Od 12 Demokrata njih 11 je pomoglo da se ovaj predlog zakona usvoji!! Cek Demokrati su oni sto pomazu... razvitku egalitarnog sistema? Da, 11 senatora u finansijskom odboru Senata je pomoglo da se ovaj predlog usvoji. Njih nekoliko imali su reizbor sledece godine, ostali su i sami multimilioneri.
Dakle svjesni su da zbog svog reizbora nije pametno ne podrzati ovakav program. Postoji nekoliko objasnjenja za ovaj paradoks da ogromna vecina ljudi misle da bogatiji placaju malo u odnosu na druge a opet glasaju za ovakve vladine mjere koje omogucavaju da bogatiji placaju jos manje.
Svako od nas kad razmislja o smanjenju poreza prvo misli, o kome drugom, nego o sebi. Druga stvar 40% Amerikanaca nemaju bas mnogo informacija o poreskom sistemu. Istrazivanja javnog mjenja ovo jasno i neumitno pokazuju. Dakle ova dva razloga, problem da se sagleda "cost and benefits" te politicka neinformiranost objasnjavaju zasto vecina Amerikanaca glasa protiv sebe. Jedina dva Republikanska senatora su glasala protiv predloga umanjivanja poreza 2001. koji je jos vise produbio ekonomsku nejednakost izmedju krema od elite i svih ostalih. Senator John McCain je izjavio da ne moze mirne savjesti glasati za takav predlog koji toliko beneficija salje na racun najbogatijih i sve to na ustrb svih ostalih. Paradoks, ili vise ne, koliko neinformisanih, ali i siromasnih glasaca recimo Republikanske stranke su upravo podrzali ovakav predlog. Necu da pricam koliko su siromasniji od recimo Senatora Arizone koji je ovakav program nazvao ne fer upravo prema njima. S druge strane neinformisani glasace Demokratske stranke (opet siromasni) ne mogu da svhate da program ide protiv njih bez obzira sto ce primiti svojih stotinjak dolara nazad.
Svaka drzava mora imati svoj mit pisao je italijanski filozof Makijaveli. Amerika ih ima nekoliko. Jedan je prica o Americkom snu. San koga su ostvarili malobrojni, ali san tako ukorijenjen da ogromna vecina smatra da je sadasnji status samo prelazna faza ili prva stepenica do elitnog mjesta americkog drustva. Niko se ne zeli boriti za ono mjesto koje mu je samo prelazna faza do svog americkog sna. Dzabe statistika, dzaba realnost. Lotto je ipak lotto i mogucnost uvijek postoji. John Locke, jedan od idejnih tvoraca demokratije koju danas poznajemo, prvi je poceo sa idejom da Bog voli vredne i vredni ce uvek imati sve vise i vise. Jes, malo se kosi sa onom biblijskom "prije ce kamila kroz iglene usi nego bogatas u raj", ali religija je, znamo to odavno, prilicnno fleksibilna igracka.
Kad bi grcki filozof Aristotel kojim cudom vaskrsao, i proveo samo mjesec dana proucavajuci US politicki sistem i to od kraja drugog svjetskog rata do danas, vjerovatno bi zakljucio: Nice job guys!! Ovo je tipicna oligarhija ili ste na super autoputu da to postanete. Mozda bi mu cinici odgovorili da demokratiju izvozimo u ogromnim kolicinama pa je sve manje od iste ostalo nama. Niko ne vjeruje da svi mozemo biti isti u obrazovanju, znanju, bogatstvu, da svi mozemo pisati blog, da svi imamo jednake pristupe medijima, ali ukoliko se ovakve nejednakosti pocnu rapidno i drasticno uvecavati jesmo li sigurni da idemo putem koji smo zvanicno trasirali; putem ka boljem demokratskom drustvu. Ako smo vec naucili laskati sebi o demokratiji onda hajmo bar da je nazovemo kao sto je to uradio professor Larry Bartel s Princeton univerziteta. On je svoju knjigu (objavljena prosle godine) naslovio " Unequal Democracy".
Kao neko ko je i sam potekao iz potpalublja ovaj tekst posvecujem svim onim cija se rijec (u vidu bloga), od jucer ugasila. Pozivam ih da ne odustanu od pisanja. I komentari su izuzetno vazan dio bloga. Urednistvo bloga sa druge strane pozivam da razmisli i nadje nacina (svijestan sam da nije lako), da se omoguci potpalublju da opet ozivi.
Put ka oligarhiji je ravan, prostran, bez krivina, sa sasvim dovoljno traka. Put ka demokratiji je ipak nesto drugo. Trazi vise napora, trazi zrtve... Ako pocnemo zrtvovati ravnopravnost tako sto cemo dramaticno povecavati nejednakost eto nas na autoputu.