U poslednje vreme moje raspoloženje se kreće po nekoj vrtoglavoj sinusoidi, a zajedno sa tim turbulentnim promenama, moj odnos prema komunikaciji, kako ovoj virtualnoj, tako i onoj realnoj, varira od gađenja do neodoljive fiziološke potrebe. Kako polako ponovo uranjam u „plus fazu", počinjem veoma obazrivo da čitam e-mailove i da odgovaram na neke od njih, kratko i ne naročito zainteresovano (jer nemam šta da kažem), uglavnom se izgovarajući za ranije neodgovaranje nekim bezveznim obavezama, kako bih izbegao da kažem fuck off, I'm not in the mood. Jedan od mejlova sadrži zanimljivu informaciju umotanu u pitanje - prijatelj iz Njujorka želi da zna da li bih voleo da pročitam The Original of Laura, jer sredinom novembra konačno izlazi iz štampe i on bi mogao da mi je pošalje, pošto je unapred sebi poručio primerak. Ne, odgovorio sam mu vrlo kratko; ne bih želeo da pročitam tu knjigu.
Kada je počinjao da piše roman The Original of Laura, Vladimir Nabokov je znao da verovatno neće doživeti da ga završi pa je, u skladu sa svojim uvernjem da je čitanje nezavršenog dela poput deljenja uzorka sopstvene pljuvačke (njegove reči), naložio svojoj ženi Veri da roman spali, ukoliko doista umre pre nego što stigne ga završi. Svako ko je pročitao makar i nekoliko stranica njegove proze, zna koliko je to precizno i pedantno napisano, pa nije teško prepostaviti koliko dugo traje pisanje takvog nečega, koliko koncentracije, koliko vremena je potrebno da bi se do tog stepena jasnoće izbrusila rečenica. Vremešni Nabokov ništa od toga nije imao, ni vremena, ni strpljenja, a poslednjih dana, verovatno ni dovoljno pameti. Na priči je radio tri godine, ime menjao iz Dying is Fun u The Opposite of Laura i, konačno, u The Original of Laura. Napisao je svega tridesetak stranica, tj. stotinak kartica na kojima je obično beležio fragmente romana. Umro je, roman nije završio.
Vera Nabokov, muza i policijac, ljubavnica i menadžer istovremeno, nije imala srca da usliši poslednju želju svoga muža. Roman je ostavila u sefu jedne švajcarske banke, čekajući (pretpostavljam) da skupi snage i spali ga, čekajući (pretpostavljam) da rukopis izgori sam od sebe, da se nekako magično samospali, čekajuči (može biti) da na banku padne bomba i da rukopis bude uništen, da nestane bez traga, samo da ona ne mora biti ta koja će potpaliti vatru poslednjim rečenicama svoga muža. Ona umire početkom devedesetih godina, a rukopis ostaje u sefu; sin bračnog para Nabokov, okoreli neženja i osrednji operski pevač, do skoro nije ni razmišljao o sakrivenom rukopisu svoga oca, iako je posle majčine smrti na njega prenešena odgovornost za njegovo uništenje. Tokom godina, rukopis je videlo svega nekoliko kritičara, a i tih nekoliko je previše; od skora je Dmitri Nabokov počeo javno da govori o knjizi. Moglo se pretpostaviti još tada da će ona, uprkos željama njegovom oca, a često i uprkos izjavama Nabokova mlađeg, ipak ugledati svetlost dana. Pročitao sam jednom intervju gde Dmitri Nabokov govori o svojoj dilemi - s jedne strane oseća dužnost da učini ono što je njegov otac tražio, sa druge strane veruje nekolicini fanatika-kritičara koji mu govore da je knjiga genijalna, radikalna, fascinantna, neviđeno i neshvatljivo originalna, nešto sasvim novo u opusu Nabokova starijeg. Struktura romana, treba reći, deluje zaista fascinantno i meni se čini da bi to moglo biti veliko delo, ali je daleko od nečeg novog u njegovom opusu; zvuči, iskreno govoreći, kao sasvim standardni Nabokov - a on je, istini za volju, izuzetan i u svim svojim osrednjim izdanjima.
Ova dilema nije nova i to što se iznova i iznova otvara govori u prilog tome da je skoro niko neće razrešiti. Još je Vergilije tražio da se spali Eneida, i da ga je Cezar poslušao, istorija književnosti (zazirem od toga da kažem „Zapadna civilizacija") bi izgubila mnogo - u pitanju je, bez sumnje, uticajno delo. Spaljivanje Eneide značilo bi, primera radi, da Herman Broh nikada ne bi mogao da napiše Vergilijevu smrt, a to je jedan od romana koji je oblikovao moje shvatanje književnosti, pa je pitanje šta bih danas čitao, kako bih shvatao književnost, koliko bi moj osećaj za estetiku patio zbog toga, otvoreno je pitanje, mogućnosti ima mnogo, sve su jednako poražavajuće - Vergilijeva smrt je knjiga koja meni znači neopisivo mnogo.
Na šta bi ličila književnost druge polovine dvadesetog veka da je Maks Brod poslušao Kafku? Da li bi moji omiljeni pisci, Kundera i Kiš, mogli postojati bez Franca Kafke?
I da li je to sve uopšte važno? Da li je istorija književnosti zaista važnije od jednog Kafke?
Nabokov je poštovao Gogoljevu odluku, donetu u naletu nekakve čudne psihotične epizode, da spali drugi deo Mrtvih duša, shvatajući koliko je to bolan i koliko hrabar čin, ali verujući, ubeđen sam, u njegovu neminovnost. U krajnjoj liniji - nije li Gogolj jedini polagao pravo na svoje delo, nije li Gogolj jedini mogao da donese takvu odluku, pa makar i u naletu ludila? (I može li se takva odluka sprovesti u praksu drugačije, osim u naletu ludila? To je na neki način kao spaljivanje sopstvenog deteta.) Nabokov je nekoliko puta pokušao da spali Lolitu, ali ga je svaki put u tome sprečila njegova supruga. Jedan njegov student iz vremena kada je pisao Lolitu ispričao je dosta kasnije da je, dolazeći na ručak kod Nabokovih jednoga dana prisustvovao sledećoj sceni: video je svog profesora kako, potpuno rastrojen, besan i tužan, nosi hrpu papira ka lomači u dvorišu i baca ih, a odmah zatim, video je i njegovu suprugu koja golim rukama iz vatre vadi papire i pokušava da spasi šta se spasiti može. Nagorele ruke Vere Nabokov treba ljubiti, nema sumnje. Spasila je od uništenja jedan sjajan roman, knjigu koja je proslavila njenog muža. Ne treba se, zato, čuditi što je svako delo Vladimira Nabokova, bez izuzetka, posvećeno njoj.
Pre četiri godine, Dmitri Nabokov izjavljuje da će nezavršenu knjigu svoga oca verovatno spaliti, a onda se naprasno predomišlja: duh Vladimira Nabokova kazao mu je jednu noć da knjigu ipak objavi (čak i čovek poput Nabokova, sa stavovima rigidnim i neopozivim, ima pravo s onoga sveta da dojavi da se predomislio) i, poslušan sin kakav jeste, Dmitri prihvata milionsku ponudu izdavača i rukopis ulazi u štampu.
Za mene, dilema „spaliti ili ne spaliti" ista je dilema koja postoji kada se govori o eutanaziji, pitanje jednako značajno - da, svi ćemo mi reći da verujemo da možemo doneti odluku o tome da li ćemo da živimo ili nećemo, ali ćemo se isto tako svi pokolebati i postaviti pitanje - da li je čovek koji umire dovoljno lucidan, dovoljno svestan da može da odlučuje, o svom životu, o svom delu, o tome šta treba ručati, šta treba spaliti i o tome da li želi kafu sa šećerom ili bez.
Svest ili polusvest koja postoji u agoniji, drugačija je, nema sumnje, ali to je bio Nabokov, takav kakav je bio, to je postao, takav, naizgled možda i neuračunljiv, i to je bila njegova odluka, takva kakva je. Koliko god se nama ponekad činilo da su ljudi nerazumni, iracionalni, oni to gotovo nikada nisu - logika iza odluka uvek postoji, nama strana, odbojna, neprihvatljiva, možda, ali odluka je odluka. Spalite moj nedovršeni roman, to je rekao. Ni manje ni više, već baš to - spalite. I tako je trebalo biti. Ubijte me ili ste ubica, napisao je Kafka.
Nabokova kao pisca volim koliko je moguće voleti jednog pisca. Volim čak i njegove najslabije rečenice i njegove najslabije knjige. Njegovi intervjui jednako su za mene umetnost, koliko je to i impresivna Lužinova odbrana. Jednako je pažljivo konstruisao odgovor na sasvim nebitno pitanje „da li ste vi američki ili ruski pisac, gdine Nabokov" i, recimo, preciznu, prelepu Lolitu. Nabokov je ozbiljno shvatao i sebe i reči i život i pisanje. Zbog ovoga sam ubeđen da je njegova molba da se rukopis spali bila iskrena: on nikada ne bi u štampu dao rukopis kojim nije bio potpuno zadovoljan.
I ja zaista izgaram od radoznalosti. Naravno da bih želeo da pročitam poslednji roman Vladimira Nabokova, ali The Original of Laura to nije; to su fragmenti, misli, crtice, skice, zabeleške, rečenice - to nije posledji roman jednog genijalnog pisca, to nisu čak ni konačni delovi njegovog poslednjeg romana. To nije ništa. Nabokov nije pisao svoje knjige od početka ka kraju, nije ih čak pisao ni rečenicu po rečenicu, već nasumično, kako mu je padalo na pamet, kako je u kom trenutku bio raspoložen. Konačna slika postojala je samo u njegovoj glavi, ako je i tamo postojala. Zbog toga mi ne možemo ni prepostaviti kakva bi konačna forma ovog rukopisa izgledala. To je ono što bi on nazvao pljuvačkom. To je ono što se ne pokazuje. To je tek zametak nečega što bi možda bio veliki roman. To je tek senka Vladimira Nabokova. (Ovaj tekst mi se sada naprasno čini nepotrebnim i privešću ga kraju što pre, bez ikakvih dodatnih intervencija, pre nego što ga obrišem, onako kako sam obrisao i tri prethodna bloga u proteklih par nedelja.)
Meni ostaje mala uteha, a to je da ja nisam Dmitri Nabokov i da ne moram da učinim ono što je trebalo učiniti, a što se, eto, niko nije usudio da uradi. Nadam se da će se dogoditi neko čudo i da će u poslednjem trenutku neko doneti odluku da ova knjiga ipak ne ugleda svetlost dana. Nadam se, takođe, da će mi neko doneti kopiju, prisloniti mi pištolj na čelo i naterati me da je pročitam pod pretnjom smrću. Nadam se da Nabokov mlađi neće mirno spavati, nadam se da shvata da je trebalo da poštuje odluku svog oca. Mislim da bih ja taj rukopis spalio. I sasvim sam siguran da bih, odmah zatim, samom sebi odsekao ruku.