Kultura| Literatura| Umetnost

Rukopis koji ipak nije spaljen

antonacci RSS / 10.11.2009. u 02:31

_45218517_99b2b3ff-92a8-4d6f-9f32-ca252ee4720c.jpg

 

          U poslednje vreme moje raspoloženje se kreće po nekoj vrtoglavoj sinusoidi, a zajedno sa tim turbulentnim promenama, moj odnos prema komunikaciji, kako ovoj virtualnoj, tako i onoj realnoj, varira od gađenja do neodoljive fiziološke potrebe. Kako polako ponovo uranjam u „plus fazu", počinjem veoma obazrivo da čitam e-mailove i da odgovaram na neke od njih, kratko i ne naročito zainteresovano (jer nemam šta da kažem), uglavnom se izgovarajući za ranije neodgovaranje nekim bezveznim obavezama, kako bih izbegao da kažem fuck off, I'm not in the mood. Jedan od mejlova sadrži zanimljivu informaciju umotanu u pitanje - prijatelj iz Njujorka želi da zna da li bih voleo da pročitam The Original of Laura, jer sredinom novembra konačno izlazi iz štampe i on bi mogao da mi je pošalje, pošto je unapred sebi poručio primerak. Ne, odgovorio sam mu vrlo kratko; ne bih želeo da pročitam tu knjigu.
           Kada je počinjao da piše roman The Original of Laura, Vladimir Nabokov je znao da verovatno neće doživeti da ga završi pa je, u skladu sa svojim uvernjem da je čitanje nezavršenog dela poput deljenja uzorka sopstvene pljuvačke (njegove reči), naložio svojoj ženi Veri da roman spali, ukoliko doista umre pre nego što stigne ga završi. Svako ko je pročitao makar i nekoliko stranica njegove proze, zna koliko je to precizno i pedantno napisano, pa nije teško prepostaviti koliko dugo traje pisanje takvog nečega, koliko koncentracije, koliko vremena je potrebno da bi se do tog stepena jasnoće izbrusila rečenica. Vremešni Nabokov ništa od toga nije imao, ni vremena, ni strpljenja, a poslednjih dana, verovatno ni dovoljno pameti. Na priči je radio tri godine, ime menjao iz Dying is Fun u The Opposite of Laura i, konačno, u The Original of Laura. Napisao je svega tridesetak stranica, tj. stotinak kartica na kojima je obično beležio fragmente romana. Umro je, roman nije završio.
           Vera Nabokov, muza i policijac, ljubavnica i menadžer istovremeno, nije imala srca da usliši poslednju želju svoga muža. Roman je ostavila u sefu jedne švajcarske banke, čekajući (pretpostavljam) da skupi snage i spali ga, čekajući (pretpostavljam) da rukopis izgori sam od sebe, da se nekako magično samospali, čekajuči (može biti) da na banku padne bomba i da rukopis bude uništen, da nestane bez traga, samo da ona ne mora biti ta koja će potpaliti vatru poslednjim rečenicama svoga muža. Ona umire početkom devedesetih godina, a rukopis ostaje u sefu; sin bračnog para Nabokov, okoreli neženja i osrednji operski pevač, do skoro nije ni razmišljao o sakrivenom rukopisu svoga oca, iako je posle majčine smrti na njega prenešena odgovornost za njegovo uništenje. Tokom godina, rukopis je videlo svega nekoliko kritičara, a i tih nekoliko je previše; od skora je Dmitri Nabokov počeo javno da govori o knjizi. Moglo se pretpostaviti još tada da će ona, uprkos željama njegovom oca, a često i uprkos izjavama Nabokova mlađeg, ipak ugledati svetlost dana. Pročitao sam jednom intervju gde Dmitri Nabokov govori o svojoj dilemi - s jedne strane oseća dužnost da učini ono što je njegov otac tražio, sa druge strane veruje nekolicini fanatika-kritičara koji mu govore da je knjiga genijalna, radikalna, fascinantna, neviđeno i neshvatljivo originalna, nešto sasvim novo u opusu Nabokova starijeg. Struktura romana, treba reći, deluje zaista fascinantno i meni se čini da bi to moglo biti veliko delo, ali je daleko od nečeg novog u njegovom opusu; zvuči, iskreno govoreći, kao sasvim standardni Nabokov - a on je, istini za volju, izuzetan i u svim svojim osrednjim izdanjima.
           Ova dilema nije nova i to što se iznova i iznova otvara govori u prilog tome da je skoro niko neće razrešiti. Još je Vergilije tražio da se spali Eneida, i da ga je Cezar poslušao, istorija književnosti (zazirem od toga da kažem „Zapadna civilizacija") bi izgubila mnogo - u pitanju je, bez sumnje, uticajno delo. Spaljivanje Eneide značilo bi, primera radi, da Herman Broh nikada ne bi mogao da napiše Vergilijevu smrt, a to je jedan od romana koji je oblikovao moje shvatanje književnosti, pa je pitanje šta bih danas čitao, kako bih shvatao književnost, koliko bi moj osećaj za estetiku patio zbog toga, otvoreno je pitanje, mogućnosti ima mnogo, sve su jednako poražavajuće - Vergilijeva smrt je knjiga koja meni znači neopisivo mnogo.
          Na šta bi ličila književnost druge polovine dvadesetog veka da je Maks Brod poslušao Kafku? Da li bi moji omiljeni pisci, Kundera i Kiš, mogli postojati bez Franca Kafke?
          I da li je to sve uopšte važno? Da li je istorija književnosti zaista važnije od jednog Kafke?

          Nabokov je poštovao Gogoljevu odluku, donetu u naletu nekakve čudne psihotične epizode, da spali drugi deo Mrtvih duša, shvatajući koliko je to bolan i koliko hrabar čin, ali verujući, ubeđen sam, u njegovu neminovnost. U krajnjoj liniji - nije li Gogolj jedini polagao pravo na svoje delo, nije li Gogolj jedini mogao da donese takvu odluku, pa makar i u naletu ludila? (I može li se takva odluka sprovesti u praksu drugačije, osim u naletu ludila? To je na neki način kao spaljivanje sopstvenog deteta.) Nabokov je nekoliko puta pokušao da spali Lolitu, ali ga je svaki put u tome sprečila njegova supruga. Jedan njegov student iz vremena kada je pisao Lolitu ispričao je dosta kasnije da je, dolazeći na ručak kod Nabokovih jednoga dana prisustvovao sledećoj sceni: video je svog profesora kako, potpuno rastrojen, besan i tužan, nosi hrpu papira ka lomači u dvorišu i baca ih, a odmah zatim, video je i njegovu suprugu koja golim rukama iz vatre vadi papire i pokušava da spasi šta se spasiti može. Nagorele ruke Vere Nabokov treba ljubiti, nema sumnje. Spasila je od uništenja jedan sjajan roman, knjigu koja je proslavila njenog muža. Ne treba se, zato, čuditi što je svako delo Vladimira Nabokova, bez izuzetka, posvećeno njoj.
           Pre četiri godine, Dmitri Nabokov izjavljuje da će nezavršenu knjigu svoga oca verovatno spaliti, a onda se naprasno predomišlja: duh Vladimira Nabokova kazao mu je jednu noć da knjigu ipak objavi (čak i čovek poput Nabokova, sa stavovima rigidnim i neopozivim, ima pravo s onoga sveta da dojavi da se predomislio) i, poslušan sin kakav jeste, Dmitri prihvata milionsku ponudu izdavača i rukopis ulazi u štampu.
           Za mene, dilema „spaliti ili ne spaliti" ista je dilema koja postoji kada se govori o eutanaziji, pitanje jednako značajno - da, svi ćemo mi reći da verujemo da možemo doneti odluku o tome da li ćemo da živimo ili nećemo, ali ćemo se isto tako svi pokolebati i postaviti pitanje - da li je čovek koji umire dovoljno lucidan, dovoljno svestan da može da odlučuje, o svom životu, o svom delu, o tome šta treba ručati, šta treba spaliti i o tome da li želi kafu sa šećerom ili bez.
          Svest ili polusvest koja postoji u agoniji, drugačija je, nema sumnje, ali to je bio Nabokov, takav kakav je bio, to je postao, takav, naizgled možda i neuračunljiv, i to je bila njegova odluka, takva kakva je. Koliko god se nama ponekad činilo da su ljudi nerazumni, iracionalni, oni to gotovo nikada nisu - logika iza odluka uvek postoji, nama strana, odbojna, neprihvatljiva, možda, ali odluka je odluka. Spalite moj nedovršeni roman, to je rekao. Ni manje ni više, već baš to - spalite. I tako je trebalo biti. Ubijte me ili ste ubica, napisao je Kafka.
           Nabokova kao pisca volim koliko je moguće voleti jednog pisca. Volim čak i njegove najslabije rečenice i njegove najslabije knjige. Njegovi intervjui jednako su za mene umetnost, koliko je to i impresivna Lužinova odbrana. Jednako je pažljivo konstruisao odgovor na sasvim nebitno pitanje „da li ste vi američki ili ruski pisac, gdine Nabokov" i, recimo, preciznu, prelepu Lolitu. Nabokov je ozbiljno shvatao i sebe i reči i život i pisanje. Zbog ovoga sam ubeđen da je njegova molba da se rukopis spali bila iskrena: on nikada ne bi u štampu dao rukopis kojim nije bio potpuno zadovoljan.
          I ja zaista izgaram od radoznalosti. Naravno da bih želeo da pročitam poslednji roman Vladimira Nabokova, ali The Original of Laura to nije; to su fragmenti, misli, crtice, skice, zabeleške, rečenice - to nije posledji roman jednog genijalnog pisca, to nisu čak ni konačni delovi njegovog poslednjeg romana. To nije ništa. Nabokov nije pisao svoje knjige od početka ka kraju, nije ih čak pisao ni rečenicu po rečenicu, već nasumično, kako mu je padalo na pamet, kako je u kom trenutku bio raspoložen. Konačna slika postojala je samo u njegovoj glavi, ako je i tamo postojala. Zbog toga mi ne možemo ni prepostaviti kakva bi konačna forma ovog rukopisa izgledala. To je ono što bi on nazvao pljuvačkom. To je ono što se ne pokazuje. To je tek zametak nečega što bi možda bio veliki roman. To je tek senka Vladimira Nabokova. (Ovaj tekst mi se sada naprasno čini nepotrebnim i privešću ga kraju što pre, bez ikakvih dodatnih intervencija, pre nego što ga obrišem, onako kako sam obrisao i tri prethodna bloga u proteklih par nedelja.)
          Meni ostaje mala uteha, a to je da ja nisam Dmitri Nabokov i da ne moram da učinim ono što je trebalo učiniti, a što se, eto, niko nije usudio da uradi. Nadam se da će se dogoditi neko čudo i da će u poslednjem trenutku neko doneti odluku da ova knjiga ipak ne ugleda svetlost dana. Nadam se, takođe, da će mi neko doneti kopiju, prisloniti mi pištolj na čelo i naterati me da je pročitam pod pretnjom smrću. Nadam se da Nabokov mlađi neće mirno spavati, nadam se da shvata da je trebalo da poštuje odluku svog oca. Mislim da bih ja taj rukopis spalio. I sasvim sam siguran da bih, odmah zatim, samom sebi odsekao ruku.



Komentari (29)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

margos margos 03:50 10.11.2009

Čitajući,

Meni ostaje mala uteha, a to je da ja nisam Dmitri Nabokov i da ne moram da učinim ono što je trebalo učiniti,

Mislim da bih ja taj rukopis spalio. I sasvim sam siguran da bih, odmah zatim, samom sebi odsekao ruku.

na trenutke sam mislila da bih ga spalila... na trenutke ma ne, ne bih, greh... ma bih ma ne bih... i skapiram da je zaista velika sreća nemati nikad tako nezahvalnu ulogu da moraš doneti takvu odluku. I dalje ne znam šta bih... al, Bogu hvala, i ne moram da znam. :)))

A tekst, šta da ti kažem, sem - hvala ti na njemu:))

za vikend

izasao odlomak i cela prica o tome u times-u. sad cu bas da procitam
sybil sybil 08:18 10.11.2009

Re: za vikend

izvinjavam se, kliknula sam pogresno na obavesti moderatora.
Vojislav Stojković Vojislav Stojković 08:43 10.11.2009

Re: za vikend

sybil, možda i nije pogrešno, možda je u dobar čas.
Vidiš da je antonacci nešto rastrojen: hoće da spali (izbriše) ovako lep post.
antonacci antonacci 10:59 10.11.2009

Re: za vikend

Vojislav Stojković
sybil, možda i nije pogrešno, možda je u dobar čas.
Vidiš da je antonacci nešto rastrojen: hoće da spali (izbriše) ovako lep post.


Vidiš da ipak nisam, a nisu me moderatori primorali da odustanem od te ideje.
Colin_bgd Colin_bgd 12:04 10.11.2009

Re: za vikend

izasao odlomak i cela prica o tome u times-u
citas pogresne novine
The Observer je to vec objavio pre nedelju dana, i pricu i najavu knjige...

A sto se tice spaljivanja, definitvno protiv. Nabokov je morao da zna da cim stavi (kao i svaki drugi pisac ili umetnik) i jedno slovo na papir to vise nije njegovo vlasnistvo. Kao sto ne posedujemo zivote sopstvene dece, isto je i sa umetnoscu. Na kraju, to ce uvek i biti samo nezavrsen roman, pa prema tome, sve je unapred jasno. A da je Nabokov hteo da zaista unisti, mogao je to sam, a mogao je i da ne pocinje sa pisanjem ukoliko je osecao da nece stici da zavrsi, ovako je malo 'cheeky' preneo odgovornost na drugog...
Vojislav Stojković Vojislav Stojković 09:12 10.11.2009

Spaliti ili objaviti

Ne znam zašto, već kada sam čitao prve informacije o slučaju The Original of Laura i juniorovim mukama glede spaljivanja ili objavljivanja, nešto mi se javljalo da je Dmitri željan publicitete&profita.
Možda zato što Hamletovsku dilemu Spaliti ili objaviti, pitanje je sad, Dmitra Nabokova, baš kao i u Šekspirovoj drami, razrešava duh pokojnog oca.
antonacci antonacci 10:42 10.11.2009

Re: Spaliti ili objaviti

nešto mi se javljalo da je Dmitri željan publicitete&profita.


I meni se to čini. I imam utisak da to nije zato što želi da populariše očeve knjige (kojima, zapravo, i ne treba reklama), već zato što je attention queen.
miloradkakmar miloradkakmar 10:17 10.11.2009

Ne briši

blogove !
Teška je odluka spaliti ili izbrisati napisano.
Lakše je kada to drugi uradi, onda ima smisla tragati za razlozima, kada to autor sam uradi smisao se gubi. Nema prostora za opravdanje. Kako tražiti , naći , spas u soptvenom zločinu?
antonacci antonacci 10:53 10.11.2009

Re: za vikend

Nevezano za blogove, ja razumem taj poriv za uništavanjem, i mogu da pretpostavim koliko je Nabokov bio besan i razočaran kada je nosio Lolitu na lomaču. To nastupi najednom i obično ne ostavlja mnogo vremena za preispitivanje. A koliko bi posle patio da je spalio svoje omiljeno delo...

Nisam siguran da je spaljivanje sopstvenog (nezavršenog) dela baš zločin; mada.... mada...Nabokov je lepo jednom rekao - It's a short walk from the hallelujah to the hoot.
arianna arianna 12:50 10.11.2009

Re: za vikend

antonacci
A koliko bi posle patio da je spalio svoje omiljeno delo...


ništa neobično za takav karakter....


Osobe, čije se raspoloženje kreće po vrtoglavoj sinusoidi, često imaju stvaralačke i destruktivne porive. Verujem da će se mnogi složiti, da bi bilo pravo zadovoljstvo pročitati roman nekog budućeg Nabukova, makar i pod pseudonimom - antonacci

sve čestitke za blog
antonacci antonacci 13:23 10.11.2009

Re: za vikend

Verujem da će se mnogi složiti, da bi bilo pravo zadovoljstvo pročitati roman nekog budućeg Nabukova, makar i pod pseudonimom - antonacci


Svašta se može desiti.
cult cult 13:00 10.11.2009

Odličan post

a inspirisao si i komentatore.
Collin bgd je u pravu sto se tice umetnosti, bez obzira na sve one copyrighte sto nam danas namecu.
antonacci antonacci 13:12 10.11.2009

Re: Odličan post

cult
a inspirisao si i komentatore.
Collin bgd je u pravu sto se tice umetnosti, bez obzira na sve one copyrighte sto nam danas namecu.


U pravu je možda za ono što bi pisac eventualno objavio ili - makar - završio. Onog momenta kada je knjiga objavljena, ona je svačija. Za nezavršeno delo, nisam siguran. Mislim, ipak, da je piščeva poslednja.

U tekstu sam parafrazirao Nabokova, evo sada i celog citata, šta on misli o objavljivanju nezavršenih dela: Only ambitious nonentities and hearty mediocrities exhibit their rough drafts. it is like passing around samples of one's sputum.
cult cult 13:32 10.11.2009

Re: Odličan post

Za nezavršeno delo, nisam siguran. Mislim, ipak, da je piščeva poslednja.


Da. Slazem se da je kod nezavrsenog dela to malcice diskutabilna stvar.
Ali znas ono kad se objavljuju i pisceva pisma nekome i licni dnevnici...to se desava kad delo visestruko nadraste coveka koji ga je stvorio. Prosto, to je obicaj.
Btw...nikad necu zaboraviti kad sam, davno nekad, citao Njetočku Njezvanovu od Dostojevskog i kad sam dosao do poslednje strane i zatekao fusnotu "Pisac ovaj roman nije zavrsio. Prim. prev.". Uzasno sam se razocarao : )
margos margos 15:30 10.11.2009

Re: Odličan post

Btw...nikad necu zaboraviti kad sam, davno nekad, citao Njetočku Njezvanovu od Dostojevskog i kad sam dosao do poslednje strane i zatekao fusnotu "Pisac ovaj roman nije zavrsio. Prim. prev.". Uzasno sam se razocarao : )

Isto. :(
cult cult 17:51 10.11.2009

Re: Odličan post

Isto. :(


al bolje to
nego da ga je neko sakrio u gustu i sterilnu tamu sefa švajcarske banke.
Jelica Greganović Jelica Greganović 16:23 10.11.2009

Bulgakov

je napisao da rukopisi nikad ne gore...
mirelarado mirelarado 16:57 10.11.2009

Re: Bulgakov

Jelica Greganović
je napisao da rukopisi nikad ne gore...


И то је то.

Одличан пост, Антоначи.
metafizika metafizika 20:17 10.11.2009

Re: Bulgakov

Jelica Greganović
je napisao da rukopisi nikad ne gore...



Da...mozda Pontije Pilat...

Ali, kakav mozak covek, pisac treba da bude da bi tako nesto uradio...? Koliko ocaja, sizofrenije, genija, svega isprepletenog treba da poseduje njegov um da bi bio u stanju odbaciti na neki nacin sebe i svoje misli...? Ko je spreman na tako nesto da li je lud ili hrabar...? Beznadezan i bespomocan ili potpuno samosvestan i siguran u svoju procenu...?

Ne zaboravimo, svi veliki ruski umovi su izasli ispod gogoljevog sinjela...
antonacci antonacci 21:29 10.11.2009

Re: Bulgakov

Koliko ocaja, sizofrenije, genija, svega isprepletenog treba da poseduje njegov um da bi bio u stanju odbaciti na neki nacin sebe i svoje misli...?


Ne mora to uvek da bude tako tragično. To je kao kad vajar radi sa komadom mermera i slučajno otkine jedan prst nekom svom Davidu. Onda uzme i baci ga i počne ponovo. Ali kada se to dogodi pet, deset, petnaest, trideset puta, i ako se to dogodi nekom ko je perfekcionista, a Nabokov je to svakako bio, onda to jeste strašno, mučno. Sumnja u svoje sposobnosti, kreativni ćorsokaka, kriza. No uprkos toj agoniji, mislim da umetnik ima obavezu (prema sebi, u prvom redu) da ne odustaje od svoje zamisli i svojih estetskih standarda, pa i po cenu (trajnog) uništenja svog dela.

Hoću da kažem sledeće: ne odbacuje se svoj um i deo sebe, odbacuje se neadekvatan izraz svojih misli. Otud, zapravo, taj očaj - zbog nemogućnosti prenošenja svoje nekakve vizije u umetničko delo.
mimi09 mimi09 00:21 11.11.2009

Re: Bulgakov

Bas lepa knjiga, bilo bi steta da je nema...

AlexDunja AlexDunja 09:25 11.11.2009

:)

sve te razumem,
alli ja bih je procitala, iz mesta.
ne bih mogla da izdrzim.

btw. tekst ti je sjajan.
Vojislav Stojković Vojislav Stojković 09:42 11.11.2009

Malajsko ludilo

Ne mogu, a da ne povučem paralelu Nabokov - Selenić.

Rukopis romana "Malajsko ludilo" pronašla je u kompjuteru pisčeva udovica Merima Selenić, a rukopis se nalazio u više fajlova. Posljednje redove "Malajskog ludila" Selenić je zapisao 17. septembra 1995, iste godine kada je i preminuo.
Priredjivac romana Milisav Savić, svojevremeno, je istakao da je Selenicevom smrcu "Malajsko ludilo" dozivjelo da postane najotvorenija prozna forma u srpskoj knjizevnosti te da, buduci da roman nije dovrsen, svaki citalac moze da dopiše sopstveni kraj ili da pokuša da nasluti piscevu zamisao.

Naravno, pročitao sam "Malajsko ludilo" čim je objavljeno i, naravno, bilo mi je žao što ga Selenić nije dovršio.
KRALJMAJMUNA KRALJMAJMUNA 11:33 11.11.2009

+

+
Jelena Gall Jelena Gall 18:26 11.11.2009

odlično

šta sam ja sve propuštala na ovom blogu... recimo, antonaccijeve tekstove! sledi nadoknađivanje...

a konkretnim povodom, pošto se knjiga koliko vidim ovde ne pominje, preporučujem kunderine "izneverene testamente". izuzetno zanimljivo i podsticajno štivo.

pozdrav, preporuka, potrudiću se da redovnije pratim... :)
antonacci antonacci 19:50 11.11.2009

Re: odlično

Jelena Gall
šta sam ja sve propuštala na ovom blogu... recimo, antonaccijeve tekstove! sledi nadoknađivanje...

a konkretnim povodom, pošto se knjiga koliko vidim ovde ne pominje, preporučujem kunderine "izneverene testamente". izuzetno zanimljivo i podsticajno štivo.

pozdrav, preporuka, potrudiću se da redovnije pratim... :)


Hvala lepo. Tvoje blogove čitam otkako ih pišeš, pa preporuka tim pre više znači... .

Kunderina zbirka eseja je zaista odlična, pridružujem se preporuci. Naročito pre nekog ponovnog iščitavanja Kafke.
Jelena Gall Jelena Gall 20:40 11.11.2009

Re: odlično

hvala i tebi, čitamo se i pišemo
vladimir petrovic vladimir petrovic 18:02 14.11.2009

Eh, ti Vladimiri...

Dobro je, naravno, što danas imamo Laurin original.
Iskreno govoreći, sva te poruke pojedinih autora - da se spale njihovi rukopisi nakon njihove smrti mi ponekad deluju kao izmotavanje. Femkanje stare frajle. Da je hteo da ga uništi, Nabokov bi ga uništio.

Ti, s pravom, navodiš slučaj Gogolja
Nabokov je poštovao Gogoljevu odluku, donetu u naletu nekakve čudne psihotične epizode, da spali drugi deo Mrtvih duša, shvatajući koliko je to bolan i koliko hrabar čin, ali verujući, ubeđen sam, u njegovu neminovnost. U krajnjoj liniji - nije li Gogolj jedini polagao pravo na svoje delo, nije li Gogolj jedini mogao da donese takvu odluku, pa makar i u naletu ludila? (I može li se takva odluka sprovesti u praksu drugačije, osim u naletu ludila? To je na neki način kao spaljivanje sopstvenog deteta.)

Meni je Gogolj bio iskreniji, makar i u naletu ludila (mada ja ne smatram da je to kod njega bilo ludilo). Ljudi se na različite načine ponašaju u periodu koji neposredno prethodi njihovom odlasku sa ovoga sveta.

Doduše, Gogolj nije imao Veru, ženu-ljubavnicu-policajca i ne znam šta, na koju bi se oslanjao i kojoj bi ostavljao da odlučuje umesto njega, kao što je bio slučaj sa mojim imenjakom Nabokovim.

Ne treba grešiti dušu i prekoravati "osrednjeg" Dmitrija Nabokova. (Po strani to što veliki pisci obično imaju slabo potomstvo, he, he, he... ). Da sam na njegovom mestu, i ja bih postupio kao što je on postupio. Ovde nije jasno zašto mudra Vera, koja je dobro poznavala svog muža, koja je dobro znala značaj njegovog pisanja, nije reagovala. Jer, ona se pokazala slabijom nego što je izgledalo - niti je imala petlju da spali rukopis, niti da ga objavi.

Ja, lično, nisam prevelik fan Nabokova. Nedavno sam počeo da čitam, na engleskom, njegovu knjigu "Speak, Memory", pa sam ubrzo stao, nije mi se dalo, tako da mi ta knjiga još stoji negde sa strane, medju knjigama koje treba, jednog lepog dana, da čitam, ali mi se ne žuri...

Uzgred, da pomenem da mi se svidja jedna pasija Nabokovljeva - leptiri. Čini mi se da ti to nisi pomenuo u tekstu, a to njegovo jurcanje za leptirima nije bilo obično jurcanje, bilo je itekako značajno u njegovom životu.

Takodje, on je bio i dobar šahista. Zapravo, obe te njegove pasije volim.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana