Pre nešto više od dve godine moju sestru je na povratku sa lokalnog jezera ustopirao komšija. Leto je bilo, vruće popodne. Oboje su, svako sa svojim prijateljima, proveli opušten dan. Povezla ga je, bez dvoumljenja. Znalo se da je .. onako.. bio je malo na odeljenju psihijatrije, ali već dugo se činilo da je sve manje više u redu. Sutradan je pozvana na razgovor u policiju. Nekoliko minuta po izlasku iz njenog auta, nedaleko od kuće, pored pruge, on je brutalno, sa više uboda nožem, ubio svoju bivšu ženu. Nije imala ni punih trideset godina. Da tragedija bude veća, ubistvo se dogodilo na očigled njihovg zajedničkog, četvorogodišnjeg deteta. Moja sestra nedeljama nije mogla da se oporavi od činjenice da je ubicu dovezla do mesta zločina, da su sedeli i razgovarali neposredno pred taj užas. I stalno preispitivanje, zašto ga je povezla, da je došao kasnije možda ne bi, da je dovoljno pažljivo gledala, možda bi primetila nešto čudno. I sve tako.. A najverovatnije je da je ona bila samo slučajni prolaznik u tom, tuđem životnom užasu.
Zašto ja vama ovo pričam? Neki dan osvanula je (pre će biti smrkla se) vest o hapšenju šestorice ljudi (da li je to reč za njih) za zločin od pre sedamanest godina. O strahotama koje su počinili nemam snage da pišem, jedva sam smogla snage i da pročitam. Životi dvadeset i troje ljudi, krici bola, suze poniženja, pogledi puni straha, najstrašnija patnja, sve to živi u njihom sećanju već sedamnaest godina... kada doručkuju sa svojom decom, kada vode ljubav sa svojim ženama, kada čestitaju slavu svojim kumovima, kada goste prijatelje, kada pomažu komšiji da unese ugalj, kada objašnjavaju šefu na poslu zašto su zakasnili.
Ti ljudi već sedamnaest godina žive među nama. Šta misle i kako se osećaju njihovi bližnji, porodice, prijatelji, kolege? Kakav je užasan osećaj shvatiti da si godinama delio sto, postelju, kancelariju sa čovekom koji je u stanju da počini gnusne zločine i nastavi život kao da se ništa nije dogodilo? I da li je samo pitanje vremena kada bi taj zločin ponovio? Da li bi sutra, znajući da će proći nekažnjeno na isti način mučio svoje komšije, decu iz škole preko ulice, bilo koga?
Monstruoznost onoga što u radili čini mi se još većom jer duboko verujem da su bili ubeđeni da ih kazna nikada neće stići... jer to su tamo neki od boga i ljudi zaboravljeni Romi i koga briga za njih. Kao što uostalom gotovo nekažnjeno prolaze i zločinci koji su se na isti monstruozan način iživljavali nad Romima koje su oteli na svadbi u Prištini. Što je žrtva slabija, nezaštićenija i neuticajnija to je zločin užasniji.
Nemam nameru da se upuštam u rasprave o tome čiji su zločini grđi, a žrtve veće. Besmisleno je i uvredljivo za žrtve. Samo se pitam, kako bih se osećala da makar i površno poznajem nekog od ovih ljudi? Da li bi pokušavala da pronađem znakove njihove neljudskosti u nekom ranijem susretu? Da li bih se osećala uprljanom izopačenošću njihove duše? Ne mogu ni da zamislim kako je onima za koje ovo pitanje više nije u domenu spekulacija i nagađanja, onima koji su se sudarili sa istinom da je neko koga vole monstrum, ubica, izopačeni mučitelj. Može li se sa tim živeti? Kako? Da li ljubav, odanost, prijateljstvo, zajednički život mogu da pređu preko svega? Ili su neke stvari neoprostive? Da ih poznajete.. Šta biste mi rekli? Ja mogu da kažem samo toliko da se na pomisao da se na takvu pomisao osećam kao puž.. samo dodir te misli tera me da se skupim na nepojmljivo malo biće.. Mislim da bi mi puno vremena trebalo da izađem. I tako mi je žao.. mučenih duša koja su stradale pre sedamnaest godina i ovih koje stradaju sa ovim saznanjem.
I ne mislim da ima kazne ni dovoljno duge, ni dovoljno teške.