„Dragi sugrađani, ne možemo pobeći od osude istorije"
To je on rekao. Abraham Linkoln je to rekao.
„Dragi sugrađani, ne možemo pobeći od osude istorije. Nas, iz ovog kongresa i ove administracije će zapamititi, bez osvrtanja na naše osobenosti. Nijedna lična značajnost, ili beznačajnost ne može nas nijednog poštedeti osude. Vatreno kušanje kroz koje prolazimo će nas obasjati u svetlu časti ili besčasti sve do zadnje generacije. Svima nama, ovde prisutnima, darivana je u isto vreme i moć i odgovornost." (Godišnje obraćanje Kongresu, 1. decembar, 1862)
Rođen je u Kentakiju, odrastao u Indijani, i živeo u Ilinoisu. I sledeće je rekao. Abraham Linkoln je rekao sledeće.
«Dogme tihe prošlosti nisu adekvatne za olujnu sadašnjost. Prilike su ispunjene teškoćama i moramo se tim povodom odazvati. Pošto je situacija pred nama nova, tako i mi moramo misliti i dejstvovati iznova. Moramo osloboditi sebe i tada ćemo doneti spas našoj zemlji.» (Godišnje obraćanje Kongresu, 1. decembar, 1862)
Kada je stajao uspravno, bio je visok 194 cm, i rekao je sledeće.
Rekao je: «Večna je borba između dva principa, dobra i zla, po celom svetu. To je isti duh koji kaže «radi teško, muči se i zasluži hleb, a ja ću ga pojesti». Svejedno kako se ukaže, da li sa usana kralja koji želi da pokori sopstveni narod, i ubire plodove njegovog rada, ili kao izvinjenje jedne rase ljudi onoj koju je pokorila, princip je isti, tiranski.» (debate Linkoln-Daglas, 15 oktobar 1858)
Linkoln je bio tih čovek. Ejb Linkoln je bio tih i melanhoničan čovek. Ali kada je govorio o demokratiji, rekao je ovo.
Rekao je: «Kao što ne bih bio rob, ne želim da budem gospodar. Ovo je moja ideja demokratije. I šta god se od tog i do te mere razlikuje, nije demokratija»
Abraham Linkoln, šesnaesti predsednik ovih Ujedinjenih Država, živi večno u sećanjima svojih zemljaka. Povodom bitke kod Getisburga, rekao je sledeće:
Rekao je: «Da od ovih počasno palih, preuzmemo rastuću odanost onom razlogu kojem su oni predali svoju zadnju meru požrtvovanosti. Da smo na ovom mestu, čvrsto rešeni da ovi mrtvi nisu umrli uzalud. Da će ovaj božiji narod imati novo rođenje slobode, i da vladavina ljudi, i za ljude neće nestati sa lica zemlje.»
***
Tokom višegodišnjeg boravka u Americi, ovaj muzički komad, portret čula sam više puta, i uvek bila svedok poplave emocija, ponosa i ljubavi američke publike prema sopstvenom narodu i istoriji. Složićete se, nijedna zemlja, nijedan narod, čovek na ovoj zvezdi zemlji nije nevin nit´ bezgrešan. Sve od američkog građanskog rata, pa nadalje, američkom narodu je uspevalo da povuče jasnu crtu između patriotizma i kritike pojedinih društvenih, političkih slojeva i pojava. Ta ljubav, kao prema majci, je slepa, i sve lepo što je prati, je lepo. U Nemačkoj je, čini se, manje emotivne ljubavi, ali vlada kult poštovanja. I to je lepo. A gde ćemo mi, bez ljubavi i bez poštovanja? Polarizovanog društva, pomalo paranoično širimo kritiku oko sebe, kao preventivu protiv onih drugih, a istovremeno zaboravljamo temelje na kojima ćemo i mi i oni graditi budućnost za svoju decu: ljubav, poštovanje i veru. Ponavljam, gde je lepota u konstantnoj i besomučnoj kritici? Naš Patrijarh je predstavljao i likom, i delom, i funkcijom mnogo toga, ali verujte, za svakog od nas bitno je samo jedno: prestalo je da živi otelotvorenje dobrote u nama samima. Oni ljudi koji su pohrlili par sati posle njegove smrti da napišu loše kritike i analize, propustili su šansu taj dan da prepoznaju dobro u sebi. Vatreno kušanje kroz koje prolazimo će nas obasjati u svetlu časti ili besčasti sve do zadnje generacije. Da smo na ovom mestu, čvrsto rešeni da ovi mrtvi nisu umrli uzalud. Da će ovaj božiji narod imati novo rođenje slobode, rekao je jedan visoki čovek svom narodu, a nama naš velikan da budemo ljudi.
Dragi sugrađani, nadajmo se nečem lepšem, ubuduće.