1. izjave žrtava tj. ljudi koji su pogođeni nekim fenomenom (u ovom filmu su to bili ljudi kojima osiguranje neće da pokrije troškove lečenja). Na desetine ljudskih priča su predstavljene u filmu
2. Poređenje sa drugim zemljama (u ovom filmu je predstavio potpuno besplatne zdravstvene sisteme u Francuskoj, Kanadi, Velikoj Britaniji i na kraju u „neprijatelju“ Kubi, gde je čak i odveo svoje sugrađane koji u USA nisu mogli da dobiju potreban medicinski tretman. U Kubi su ih prihvatili kao bilo kog sugrađanina, uradili im sva medicinska ispitivanja i pružili im svu ostalu negu.
3. Mur u filmovima prezentuje i izjave političara o nekom fenomenu/temi.
4. U svojim filmovima prikazuje šokantne detalje vezane za predstavnike vlasti, a relevantne za temu filma (npr. u ovom filmu je to bila količina novca dobijena od farmaceutskih kompanija, pojedinačno za svakog predstavnika vlasti, uključujući Predsednika Buša)
5. Prikazuje „detalje“ koje bi i najvećeg „patriotu“ trebalo da potaknu na razmišljanje (npr. nekoliko dobrovoljaca koji su tokom 11. septembra spašavali ljude/raščišćavali ruševine danas imaju plućne bolesti za čije lečenje ni država ni osiguravajuće kompanije neće da snose troškove).
Bilo je tu još dosta toga, ali poenta je da je prepuna sala Dvorane Kulturnog Centra sasvim adekvatno reagovala na ono što je bilo prikazano: smejala se smešnim kadrovima, bila užasnuta ljudskim tragedijama, šokirana kada je to trebalo, ali svakako oduševljena kritikom USA, lošeg zdravstvenog sistema i veoma jasnim dokazima da taj sistem može biti bolji i besplatan.
Međutim, kada na našim televizijama krene dokumentarni film o ratnim zločinima/povredama ljudskih prava/diskriminaciji/torturi/manjinskim pravima i još mnogo toga, onda apsolutno nema samilosti , nema nikakve reakcije, svi menjaju kanal, govore da im je dosta toga, a najčešće ne veruju u ono što vide. Loš američki zdravsteni sistem je činjenica koju su Srbi prihvatili za 113 minuta filma, a loša srpska politika prema Albancima u poslednjih XY godina je nešto se očigledno neće prihvatiti ni u narednih 113 godina.
Kada se na ekranima pojavi Nataša Kandić koja govori o ratnim zločinima, Verica Barać koja govori o korupciji ili Borka Pavićević koja priča o fašizmu, ljudi reaguju potpuno drugačije nego kada vide Murov film o lošem zdravstvenom sistemu u Americi. Ista publika kojoj je Mur veoma „super“ govore da ih pomenute građanke „nerviraju“.
Kada govorimo o ljudskim pravima/ratnim zločinima/korupciji/manjinama/izbeglicama/torturi, koristimo izjave žrtava koje koristi i Mur, uvek pominjemo kako je nešto regulisano u drugim zemljama, izjave političara su takođe često navedene, detalji, incidenti i sl. su tu, ali opet ne vredi. Kada Mur priča, publika klima glavom, kada mi pričamo, publika odmahuje.
Video sam u redu ispred moga, tri devojke u kasnim dvadesetim. Gotovo da su zaplakale kada su videle Afro-Amerikanku koja je pričala o svoj ćerki koju je izgubila zbog neadekvatne reakcije lekara. Gotovo sam siguran da ne reaguju tako kada na TV vide sličnu priču u kojoj je žrtva Romkinja iz nekog od naših gradova.
Adekvatno su reagovale i na priče drugih žrtava američkog zdravstvenog sistema, ali mi se ne čini da bi reagovale isto tako na ispovesti žrtava srpskih borbenih poduhvata. Lepo su se podsmevale glupim izajavama američkih zvaničnika, mada ne verujem da isto reaguju kada čuju neku stupidnu izjavu od njihovih srpskih kolega ili kada čuju Šešelja u Hagu.
Sada definitivno moram da se složim sa Srđanom Bogosavljevićem iz „Strategic Marketinga“ koji je govoreći o izborima izjavio da „narod u Srbiji nije glup“. Reakcije tokom prikazivanja filma potvrđuju ovu divnu osobinu ovog najdivnijeg naroda. Međutim, licemerje u Srba je stabilno kao Deltin monopol.