Da li sam nedostojan vremena? Da li je prostor mali, pa ne mogu nigde da se sklonim, iskoraknem, da me mimoiđe bar jedan udar vetra čiju čistotu kasnije ne mogu da udahnem, talas što povuče sa sobom nemoćnike i moćnike, da me iz svojih meta izostave munje i gromovi..? Da li sam nešto skrivio višim silama, nižim pobudama ili se jednostavno ne uklapam u ritam, u muziku haotične melodičnosti, sliku uzburkane jednostavnosti, u reči koje beže smislu...? Da neko ne primeti moje posrtanje, mucanje istine, prećutkivanje laži, moju ranjivost i nežnost, dobrodušnost; moju iskvarenost, zlobu, zlu krv, pakosti... sve od čega sam sazdan, kao i ostala /ne/ljudska bića, i započe da mi oduzima jedno po jedno, pa da mi ponovo vraća u izmenjenom obliku i značenju.
Znam, rećićete dosta nam je lupetanja, skrivanja iza drugih i drugačijeg, nerazumljivog, iza sedam namigivanja i podizanja obrva, iza suza i paćeničkog izraza lica, iza neimanja i mogućeg imanja, tapšanja po ramenima, podizanja palca ili srednjeg prsta...Znam, da čovek ne može da se održi u kontinuitetu, da voli ono što je davno izbledelo, jer to više ne postoji, a on se razvija i susreće nova buduća bledila ili žutila, svejedno.
Imao sam u detinjstvu jedno malo mače. Otac raspusan i zelen, pun vina, došavši kući šutnuo je malo šareno stvorenje, mog tajanstvenog prijatelja, kroz rešetke prozora. Danima sam bezuspešnio tragao u kršu i među smrekama, a ono je, kada se osetilo sigurnim, našlo mene. Iza kuće sam izvadio kamen iz zida i tu ga ušuškao, noseći mu mleko i hleb, pravdajući oca da nije hteo, da nije znao šta radi. Shvatilo je mače moje reči, ali ne i postupak oca. Nije htelo da uđe u kuću ni uz očevo moljakanje, ustupanje mesta na krevetu.
Imao sam u detinjstvu mnoštvo nestašluka... često su se graničili sa dozvoljenim normama onog vremena. Krađa lubenica u sred kukuruzišta, nadomak salaša, bila je večni izazov. Kerovi kada zalaju pritajiš se, ako ne prestaju, beži koliko te misli nose. I tako se ja nađoh u rečici, nogama nisam dohvatao dno. Zoricu su uhvatili i gazda joj kamdžijom napravio masnice po nogama. Video sam kada se zapetljala u vreže, ali se nisam vratio da joj pomognem. Dobio sam debele batine od oca, ne zbog toga što sam ukrao, zaboravio drugaricu, nego što sam bio predvodnik celog poduhvata. A, on mi je kupio nož sa šarenom drškom.
Imao sam u detinjstvo drvenu pušku i tranzistor. Najmrskije mi je bilo da se slikam kako pucam u oblake i slušam narodne pesme. Znao sam i onda da se to neće videti na slikama, niko nije hteo ni da me čuje. „Šta mali zna!?“ Uporno sam ih terao da ih stave na uvo i da mi kažu koju muziku slušaju, možda sam ja gluv. Posle svake moje upornosti sledile su batine. Nisam više želeo da se slikam. Pobego bih u kukuruze misleći da me niko nikada neće pronaći. Pred veče sam, ipak, odlazio kući.
Imao sam u detinjstvu jednu posebnu tajnu. Gledao sam golu devojku kako se kupa. Ustaje iz drvenog korita, lončićem zahvata čistu vodu iz kofe, podiže ruku iznad glave, voda se sliva niz kosu, grudi, ruke, noge.. i tako nekoliko puta. Ne znam šta me je tu privlačilo, možda što se kroz beli čaršaf oslikavala njena senka ili što me u tim trenucima obuzimala neka čudna toplina i crvenilo u obrazima. Kasnije saznajem da to nije bila samo moja tajna.
Imao sam u detinjstvu jednu misao. Sva bića koja pričaju su ljudi. Pričaju zato što razumeju značenje izgovorenog. Polazeći u osnovnu školu otac me je upozoravao da se lepo vladam, da se starijima poželim „dobar dan„ ...da u selu ima Slovaka...Pogledom sam ih tražio po ulici, ali njih nigde. Pitam: gde su Slovaci? Otac: to su sve Slovaci? Nisu, to su ljudi! Kasnije, moj drug Miša i ja dogovorismo se da ćemo nas dvojica uvek biti ljudi.