Zbogom, dragi Pastiru

Milutin Milošević RSS / 19.11.2009. u 09:48

050726Arhangeli071-1.jpg

Patrijarha Pavla prvi put sam video u onoj najčudnijoj a njemu toliko primerenoj situaciji: u trolejbusu broj 11. Utrčavši na početnoj stanici na Kalemegdanu u jedan od sporih, teških, zelenih gorostasa koji su pravili duboke brazde u rastopljenom beogradskom asfaltu, ugledah ga na izdvojenom mestu iza vozača. Patrijarh je, kao i obično, javnim prevozom prelazio put od Patrijaršije koja je bila tu ispod pa do kuće u kojoj je stanovao negde iznad Slavije. Nisam mnogo znao o tananom prvom svešteniku naše Crkve, ni tada ni danas me religija nije privlačila, ali sam ga zasigurno prepoznao. I iznenadio se, itekako. Ko bi očekivao da se čovek tog statusa, kome je omogućeno da ima odgovarajuće pogodnosti, vozi trolejbusom?

Sećam se da mi je za oko zapala velika crna torba, nisam siguran da li je bila od prave ili veštačke kože, ona kakvu su nosili mnogi službenici koje sam mogao videti na svakom uglu. Nije dangubio. Svih tih nekoliko stanica koje smo prešli istim vozilom čitao je neku knjigu. Ja, sa druge strane, nisam mogao da skrenem pogled sa njegovih sitnih leđa i svešteničke kape na pognutoj glavi ispod koje su se videle sede vlasi.

*** 

Naši pregovori oko učlanjenja u Svetsku skautsku organizaciju, posle više nego četrdesetogodišnjeg (samo)izgnanstva, najviše su zapinjali oko duhovne dimenzije. Samo u tom periodu učinjen je presedan i nama je odobrena jedan mekša formulacija "obaveze prema Bogu" koja nije sadržala eksplicitno pominjanje religije. Stoga sam i osećao neku vrstu obaveze da generalnom sekretaru WOSMa, doktoru Žaku Morejonu, ugovorim sastanak sa najvišim predstavnicima Crkve tokom njegove prve posete našoj zemlji 1996. godine. Na moje veliko zadovoljstvo, iz Patrijaršije je vrlo brzo stiglo obaveštenje da će Patrijarh sa primiti visokog gosta. 

Sve pripreme i sam prijem prošli su uz minimum formalnosti. Dva umna čoveka sedela su u čelu poduže sale, vodeći sadržajan i na momemte izazovan razgovor. Meni je, kakve sreće, pripala uloga prevodioca, pošto je uz Patrijarha bio samo jedan sveštenik koji je očigledno bio njegov sekretar. Naš Patrijarh je pričao o Pravoslavlju, ističući da je uloga Crkve da molitvama pomogne vernicima da nadju svoj ovozemaljski put. Moj sekretar naznačio je da zna da sve tri velike religije imaju Ljubav, Veru i Nadu za svoje osnove, ali da svaka stavlja drugo od ovo troje na prvo mesto. Ljubav prema drugima, ne samo bližnjima, bila je jedno od načela koje je propovedao počivši Patrijarh. 

Tri puta je tokom razgovora Dr. Morejon pitao šta Crkva radi ili može da uradi da pomogne izvidjačima i drugima koji rade sa decom i mladima. Nažalost, Patrijarh nije imao odgovor. Tada sam shvatio u kolikim problemima je Crkva, kako je slaba i neorganizovana, i kakav je težak posao prihvatio njen prvak u tim zlehudim danima.

 

*** 

Tri godine kasnije, u samo predvečerje Milosrdnosti Andjela koje nije poslao onaj kojemu oni zaista služe već sluge njegovog večitog protivnika, bili smo domaćini sastanka Komiteta DESMOS-a, međunarodne veze pravoslavnih skauta. Patrijarh se i ovoga puta rado odazvao našem pozivu. Ceo Komitet, svi ti hrabri ljudi koji su došli nama u goste bez obzira na turobnu situaciju i pretnje koje su se par dana kasnije i obistinile, srdačno su primljeni u Patrijaršiji. Svi smo sa pažnjom slušali Patrijarha koji je blagosiljao DESMOS, a onda nas još jednom iznenadio. Dok smo se mi upinjali da objasnimo naše ciljeve, misiju i program, Patrijarh je mirno podigao ruku i rekao: Ne morate mnogo da mi objašnjavate, pa ja sam bio skaut u mladosti i dobro znam šta je skautstvo

Na rastanku, Patrijarh je svim članovima Komiteta svojeručno potpisao kopiju njegovog portreta koji je izradio naš Ljubiša Mančić. Na moju veliku žalost, ja sam samo bio domaćin i organizator pa nemam taj veliki poklon.

 

*** 

Poslednju priliku da vidim Patrijarha imao sam 26. jula 2005. godine. Manastir koga mnogo volim i koji sam često rado pohodio imao je veliki razlog za slavlje. Povodom šest stotina godina od smrti Cara Dušana, Sveti Arhangeli kod Prizrena obeležili su svoju slavu Sabor Svetog Arhangela Gavrila velikim narodnim skupom na kome je služio i Patrijarh. Ni tragična i opasna situacija nije sprečila mnoge Srbe, posebno one koji su morali da izbegnu iz Prizrena i Sirinićke župe, da se okupe. Patrijarh je došao posle svih. Onako slabašan, nekako se probijao kroz narod koji je strpljivo čekao da vidi svog duhovnika. No, stupivši na improvizovani oltar više puta razrušene svetinje, Patrijarh kao da je dobio posebnu snagu i održao službu u celosti. 

Kasnije, dok se narod gostio ponudama, Patrijarh se povukao u svoj mir. Kažu da je ponovo, reda radi, uzeo nešto malo hrane, ali da je ubrzo otišao da se odmori od napora. Videlo se da ga snaga polako izdaje. Na našu sreću, ostao je medju nama još više od pune četiri godine.

 

*** 

Mi izviđači za kretanje u prirodi i navodjenje svojih sadruga na pravi put koristimo putne znake. Ima ih raznih, ali jedan je odavno zaslužio posebno značenje. Krug sa tačkom u sredini na našem "tajnom" jeziku znakova označava da smo "otišli kući". Skauti ga takodje koriste da odaju poštu onima koji nas zauvek napuste. 

Ovaj znak danas u potpunosti potvrdjuje svoje značenje. Posle decenija predane službe, naš Patrijarh odlazi svom voljenom Ocu, svojoj istinskoj kući.

 

Putuj s mirom, skaute Gojko. Zbogom, poštovana Svetosti, omiljeni pastiru naš.

050726Arhangeli063a-1.jpg

Atačmenti



Komentari (110)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Virtuelni Vasilije Virtuelni Vasilije 22:47 24.11.2009

Re: divan posljednji pozdrav,

dunjica
divan posljednji pozdrav, Milutine!


U pravu si Dunjice, bas divan. Ima ovih dana dosta takvih sjajnih tekstova u nasoj stampi ... a i red je, ako ih je i jedan covek u Srbiji zasluzio onda je to patrijarh Pavle. Na mene je danas slican utisak ostavio jedan tekst (ЈЕСЕН ПАТРИЈАРХА ПАВЛА) iz kojega evo citiram pocetak:

Срела сам га код Београђанке. Било је то негде у другој половини деведесетих, после студентских демонстрација. Излазио је из аутобуса. Знаш ме. Из атеистичке сам породице. Не идем у цркву. Не славим славу. Али сам, видевши га онако ситног, са оном огромном торбом, усред гомиле, добила неодољиву жељу да му приђем, пољубим га у руку и кажем „благослови оче”! Само су ме стид и смотаност на тренутак зауставили у том науму.Али тај тренутак памтићу цео живот.” Мислим да ова аутентична прича једне моје другарице више говори о патријарху Павлу и односу народа према њему него стотине страна озбиљних студија и текстова...


Milutin Milošević Milutin Milošević 09:34 25.11.2009

Re: divan posljednji pozdrav,

Da, lep tekst. Hvala
kiselkasta kiselkasta 12:36 20.11.2009

...

Neka mu je vecna slava!


a tebi hvala za ovaj divan tekst
49 41 49 41 17:51 20.11.2009

Pastir

Na procitanu vest o njemu; prva pomisao mi bi:
Ode Pastir - onaj pravi.

Pastvijanin.

P.S.

Maljutine, ote mi trodnevnu misao iz glave ?!?
Milutin Milošević Milutin Milošević 18:12 20.11.2009

Re: Pastir

Maljutine, ote mi trodnevnu misao iz glave ?!?

Eto - reklo bi se srodne duše
marco_de.manccini marco_de.manccini 04:36 21.11.2009

veliko

hvala
selica_nena selica_nena 01:35 24.11.2009

+

Danima se vraćam ovom tekstu i razmišljam koliko je teško izraziti osećanja koja je Patrijarhova smrt izazvala.
I tuga i neka praznina i svest da je poživeo dovoljno da ostavi dubok trag u mnogim srcima, ali i ljutnja zbog svih ružnih reči koje su ovih dana na njegov račun izgovorene i na račun svih nas koji smo Patrijarhov odlazak doživeli kao lični gubitak.
I stalno mislim koliko je ovom trenutku primerena tišina i jedan ovakav tekst.
Mir duši našeg Patrijarha.
I poštovanje tebi, Milutine.
Milutin Milošević Milutin Milošević 09:49 24.11.2009

Re: +

Hvala, Neno
I tuga i neka praznina i svest da je poživeo dovoljno da ostavi dubok trag u mnogim srcima, ali i ljutnja zbog svih ružnih reči koje su ovih dana na njegov račun izgovorene i na račun svih nas koji smo Patrijarhov odlazak doživeli kao lični gubitak.
Izgleda da je nedostajalo malo dostojanstva i poštovanja
Rejlem Rejlem 11:01 25.11.2009

Jos jedan doprinos

Milutine, pre neki dan sam ovde obecao da cu dodati nesto iz intervjua koji je sa patrijarhom Pavlom radio moj otac 1992. Intervju sam naravno pronasao, ali jos nisam stigao da ga prekucam. (Jos malo pa istice 7 dana tako da necu ni stici to da postavim ovde) Kad to budem prekucao, bicu slobodan da Vam to posaljem na PP i vec nekako.
A u medjuvremenu nesto sto sam danas dobio.

"Pozvani smo da činimo saglasno svome zvanju, onoliko koliko možemo i koliko nam je Bog dao. Ni manje, ni više, a ono što mi ne uspemo da učinimo, to ostaje da učini Gospod i nadopuni naše nedostatke."
Kad bismo samo ovu od mnogih poruka patrijarha Pavla upamtili, učinili bismo život mnogo boljim i sebi i drugima. Ali, i učenje je proces. Ako mnoge jednostavne, a mudre reči nismo dokučili za njegova života, nije kasno da ih se podsetimo, da ih pamtimo i prenosimo.

PORUKE

- Čuvajmo se od neljudi, ali se još više čuvajmo da i mi ne postanemo neljudi.

- Kada bih bio poslednji Srbin, pristao bih da nestanem, a da ne bude zločina.

- Pristao bih da nestane ne samo velika nego i mala Srbija i svi Srbi sa mnom, a ne bih pristao na neljudstvo i nečoveštvo.

- Čuvajte i neprijatelje svoje i molite se za njih jer ne znaju šta rade.

- Kao Patrijarh srpski, svoje prvenstvo među jedinkama, a i svako prvenstvo među ljudima, shvatam kao prvenstvo služenja, žrtve i krsta.

-Crkva ne odbija ni one koji misle da su nevernici, pogotovu kad i oni traže načina da dođu u Patrijaršiju, svejedno iz kakvih namera. Uostalom, ja sam svešteno lice, a sveta tajna sveštenstva ne pravi odbir koga ćete primiti i saslušati, ako ga neka muka vodi do vas. A i grešnici su uglavnom veoma nesrećni ljudi, naročito kad su prepuni sebe.

- Smatram da smo za tragediju u Jugoslaviji odgovorni svi. Da su se u ovoj situaciji raspada Jugoslavije našli danas oni ljudi koji su je na miran, ljudski način, sporazumom stvorili 1918. godine, mislim da bi je oni i razložili na miran, ljudski način, sporazumom.

- Da je i svima nama, kao ljudima i hrišćanima, jasno načelo da „zlo dobra donijeti neće“, da je „krv ljudska hrana naopaka“, stvari bi išle sretnije.

Patrijarh Pavle je osuđivao svako nasilje i zločine, bez obzira pod kakvom kapom, uniformom i značkom činjeni, bez obzira kome narodu i kojoj veri pripadali.


NAVIKE

Ustajao je vrlo rano, živeo u potpunosti po Jevanđelju i u skladu s onim što je govorio.

Nije koristio televizor, ni radio, niti je čitao novine, znajući da su „prilike takve da će ono što je od važnosti doći i do njega”.

Umeo je sve sam da popravi, bilo da su to cipele, naočale, roletne. Sam je kuvao, šio i nijedan fizički posao mu nije bio ni stran ni težak.
Kada je tek postavljen na tron patrijarha i kada se preselio sa Kosova u zgradu Patrijaršije u Beogradu, još dugo su ga zaticali kako rano ujutro pere stepenište. Iako su mu govorili da "ima ko to radi u Patrijaršiji", on je uzvraćao da je navikao i da mu nije teško.

Često bi iz Patrijaršije odlazio da se i ne javi, kako bi bez pratnje obavio sve što je trebalo.

Kada je sa episkopima vozom putovao za Austriju na jedan od ekumenskih susreta, baš u njihovom vagonu nije bilo grejanja. Po izlasku iz voza, sve vladike su se žalile na hladnoću i kako su se smrzli, a patrijarh im je, aludirajući na višak kilograma i njihovo salo rekao: "A meni nije imalo šta da se smrzne."

Uzrečica mu je bila: - Bog te video...


PROTIVIO SE

- skupim automobilima
- pušenju
- tarifama i cenovniku koje su sveštenici uspostavili za venčanja, sahrane, krštenja...
- kupovanju venaca i svakom pokazivanju bogatstva

U svom Raspisu narodu i vernicima poručivao je da - kada neko umre, porodici umrlog treba pomoći u svakom pogledu, i materijalno u skladu sa mogućnostima, a ne kupovati skupe vence jer time samo drugima pokazujemo koliko novca imamo, a ne kolika je naša tuga.


NOVAC

Iako je za sobom gasio svetla, nije koristio grejalicu, išao pešice kud god je mogao, za patrijarha Pavla moglo se reći da je štedljiv, ali nikako i škrt.

Kao novinarka koja je, po prirodi posla često dolazila u Patrijaršiju, jednom prilikom sam u kabinetu sekretara Njegove svetosti zatekla starijeg muškarca, prilično neugledno obučenog, kako sedi na kanabetu.
Čekajući neko saopštenje SPC, i sama sam već dugo sedela pored tog čoveka i upitala ga: "A koga Vi čekate?"
Rekao je: "Patrijarha čekam. On će mi pomoći, prijatelji smo iz detinjstva. Ja sam iz Bosne, svi moji su već izbegli u Nemačku, ja bih kod sina ali nemam mogućnosti da platim put."

Moram priznati, a i danas me stid kad se toga setim, pomislila sam "evo još jednog pacijenta" jer je bilo mnogo onih koji su se tih ratnih godina lažno predstavljali. Čudila me jedino smirenost i potpuna uverenost tog čoveka da će patrijarh sigurno doći. A tako je i bilo.

Nakon što su mu javili da ga u sekretarijatu čeka čovek koji kaže da ga poznaje, patrijarh je sišao, otvorio vrata kancelarije, prepoznao prijatelja koga dugo nije video, zagrlio ga čvrsto nazivajući imenom, nisam upamtila kojim, ali po kome sam zaključila da je iz muslimanske porodice. Patrijarh ga je pitao kako može da mu pomogne, a onda otrčao do svoje sobe, doneo koverat sa novcem i naložio sekretaru da se kupi karta za voz za Nemačku. Zadržao se s prijateljem još neko vreme razgovarajući o porodici, deci... a zatim ga ispratio i poručio da se javi, ako još nešto zatreba.

MOJ DRUG PAJA

Jedan naš kolega novinar, koji stanuje blizu Patrijaršije, često je u džepu jakne svoga sina nalazio bombone. Znajući da mu ih nije kupio, pitao je sina odakle mu. Mališan je odgovorio: "Dao mi moj drug Paja."
Posle nekog vremena ocu je već to postalo čudno jer nije mogao da se seti nijednog druga svoga sina po imenu Paja, pa je upitao: "Koji ti je to drug?"
Dečak je ko iz topa odgovorio: "Pa naš patrijarh. Kad god prolazi pored parkića u kom se mi igramo, on kupi bombone pa nam podeli. A mi ga volimo jer nam je drugar, pa ga zovemo Paja."

Jednom drugom prilikom, u zimsko doba, deca su se igrala u blizini Patrijaršije. Bio je izuzetno hladan i vetrovit dan, a patrijarh je prolazeći tuda decu pozvao da se sklone od košave i uđu u Patrijaršiju na sokić. Sva deca osim jednog dečaka pojurila su za patrijarhom, samo se jedan zadržao na stepeništu ispred vrata.
Patrijarh ga je upitao zašto ne ulazi, a dečak je rekao: "Ja ne mogu, nisam kršten."
Patrijarh mu je na to odgovorio: "Samo ti uđi, sinko. To su novotarije da se deca krste kad se rode. Nekada su se momci krstili pred vojsku, kad su zreli i znaju šta žele. Ako i ti to budeš hteo kad odrasteš, evo, ja ću te krstiti. A sad uđi slobodno."


REKLI SU
Mitropolit Amfilohije: Čitavog života se potrudio da nikome ne zgazi na senku, da nikoga ne optereti sobom, pa je sam pravio i svoje cipele, sam kuvao, sam šio svoju mantiju. Čak i odeždu koju je pripremio kad dođe dan da se upokoji, šio je zajedno sa jednom od sestara iz manastira Deviča. Njegova penzija ne verujem da je premašila devet hiljada. To je on dobio na Kosovu i Metohiji i otkad je postao patrijarh ni dinara više nije hteo da primi kao poglavar, od toga je svoje potrebe podmirivao.

Matija Bećković: Život je živeo kao da će mu svaki dan biti sudnji i govorio kao da će mu svaka reč biti poslednja. Niko u bučnijem veku nije govorio tiše, a da se čuo dalje. Niko nije govorio manje, a da je rekao više. Niko u bezočnije vreme nije duže i spokojnije gledao istini pravo u oči. Niko se za svoju slavu nije grabio manje.

Dragomir Acović, član Krunskog veća: Patrijarh Pavle je bio jedan od onih neobičnih ljudi, koji se kao božijom voljom stvore niotkuda i ozare vreme u kome žive.

Vuk Drašković: „Budimo ljudi, iako smo Srbi.“ Mnogi su se izrugivali ovim rečima starog patrijarha, tobože zbog dvosmislenog sklopa rečenice, a istinski zbog toga što je poručivao da nacija ne može biti kišobran za ničije nečoveštvo. Prezirao je grabež i grabežljivce, kult raskoši i slavu koju donosi robovanje imetku i sili, jer se čovek sa tim svime ne rađa niti išta od toga može sa sobom poneti u grob.

Oni koji su ga poznavali znali su da je imao urođeni dar za šalu i doskočicu. Kao poglavar Srpske pravoslavne crkve bio je strog prema sebi, a blag prema građanima i narodu, kako bi svima bio pristupačan.

Kada je izabran, bio je jedini među episkopima koji istinski nije želeo da bude patrijarh. "Ja se pokoravam vašem izboru i nadam se da će Gospod pomoći Crkvi svojoj da u meni ne bude onaj koji će je uniziti", rekao je na hirotoniji u Sabornoj crkvi patrijarh Pavle.

Kada je umro, njegov narod je znao da je bio - jedan jedini, među svima najbolji.

"Prolaze godine i vreme, a na nama je da se trudimo, ne da budemo važni i slavni, već da budemo dorasli vremenu u kome smo i mestu na kome smo. A to zavisi od nas, na kraju krajeva", poručivao je naš patrijrh. Zato, "činimo uvek - koliko do nas stoji"
Milutin Milošević Milutin Milošević 12:17 25.11.2009

Re: Jos jedan doprinos

Rejlem

Puno hvala za ovaj dodatak. Upotpuniću svoju zbirku Patrijarhovih misli

Što se tiče intervjua, slobodno mi pošaljite - sa zadovoljstvom ću ga pročitati i ako treba postaviti ovde.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana