Bašta porodične kuće u Beogradu. Majka, otac i sin - čovek u svojim ranim četrdesetim u višednevnoj poseti roditeljima. Neobično toplo prepodne. Sede u trščanim stolicama, u senci, kao u ruskom romanu. Čitaju novine, svak svoje.
Sin: Čudno ovo vreme. Tek jedanaest sati, a omorina. Sve mi se manta.
Mama: Ti si na mene. Imaš nizak pritisak, Oćeš opet da ti izmerim?
Sin: Nema potrebe, mama. Samo mi dolij još malo kafe, molim te.
Otac kao glava porodice ima prvenstvo nad Politikom. Pošto je proverio sportsku stanu, gleda umrlice.
Tata: Umro Dule. (Sam za sebe konstatuje činjenicu, više s razočaranjem nego s tugom ili tragedijom u glasu. Vidi se da mu to nije prvi prijatelj koga nalazi u čitulji.)
Mama: Koji Dule?
Tata: Dušan Ristić. Dule. Znaš ga, studirao je sa mnom.
Mama: Daj da vidim. (sad ona gleda čitulje) Dule! Jadan čovek, nije ni bio star. Tvoj vršnjak.
Tata: Kažem ti, studirali smo zajedno. (lako iritiran) Čuo sam da je bio bolestan.
Sin: Naravno d aje bio bolestan, ne umire se u tvojim godinama od starosti. (Sin preko ramena viri u čitulje) Jel znam ja tog čoveka? Daj da vidim. (uzima novine, traži ime očevog pokojnog prijatelja po čitulji. Odjednom prepozna sliku u susednoj umrlici.) Ma jel ovo gospodin Petrov? Jeste. On je. Mirin tata. Moraću i ja da idem na groblje.
Tata: (opet se dograbio novina) Eto, što se ono kaže, sreća u nesreći. Sahrane su u isto vreme na istom mestu. Danas u pola jedan na Novom groblju. Fino se potrefilo, možemo da idemo zajedno.
Sin: Dirljivo! Porodica ujedinjena oko društveno-korisnog projekta!
Mama: Jel moraš baš u svakoj prilici tako da lupetaš?
Tata: Ma pusti budalu, ne ume drugačije. - otac pravda sina.
Kao i obično, otac je zadužen za planiranje i logistiku raznih zajedničkih aktivnosti od putovanja na more, preko izleta na Oplenac, do, evo, odlaska na groblje. Proračunao je vreme polaska. Mama ih je obojicu prekontrolisala pred izlazak. Da li su svi sve poneli, da li su svi kako treba obučeni. Vozio ih je otac, svojim kolima. Roditelji nemaju poverenja u sinovljevu vožnju. Ispred groblja otac je otišao da kupi sveće, majka je otišla po cveće, a sin je čekao i pušio. Morao je da dâ sto dinara nekakvoj prosjakinji da mu ne bi dosađivala. Na groblju se zbog vrućine nisu predugo zadržali. Tek toliko da izjave saučešće obema porodicama, porazgovaraju s poznanicima koje su sreli ispred kapele. Povorke nisu otpratili jer je mami od omorine pao pritisak.
Ručali su u Staroj Hercegovini. Naručio je otac, bez prethodnih konsultacija: dve porcije barene kolenice za njih troje i po pivo. On tačno zna u kojoj kafani šta treba da se jede.
- Dobro si se ovoga setio. Samo mi je još falilo da kuvam po ovoj vrućini. - rekla je mama.
Tokom ručka razmenjivali su informacije prikupljene na sahrani: ko je od čega umro, koliko je ko bolovao. Mama i tata su ispričali kome od njihovih prijatelja šta nije u redu sa zdravljem, ko se kako drži, kome su gde deca, ko ima unuke, kome snaja pomera mozak. Sin je njima ispričao ko se sve od njegovih razveo, ko se preženio, ko se svađa sa sadašnjom a ko sa bivšom ženom, kome su deca krenula u školu a kome još nisu a ko je još u potrazi za srećom. Na povratku su navratili do laboratorije da uzmu rezultate analize krvi što su porodično dali na pregled pre neki dan. Sin to nerado radi, ali mama jako voli analize, pa joj je učinio.
Popodne istog dana. I sta bašta, samo pod drugačijim suncem. Iste tri drmatis personae piju popodnevnu kafu. Svako bistri svoje rezultate laboratorijske analize krvi.
Mama: Od prošlog puta mi je pao holesterin. Kako vi stojite?
Otac: Ja dobro, hvala na pitanju. Na gornjoj granici, al u normali.
Sin: Nemam pojma. Ne razmem se. Deluje mi da je sve u redu. (pruža majci papir)
Mama: (bistri nalaze) Stvarno jeste. Još da ne pušiš, mama bi bila najsrećnija.
Sin: Aj dolij mi još kafe, majke ti. Ubi me ova omorina, onesvestiću se.