OBAVEŠTENJE
Sahrana Vujice Rešin Tucića je u utorak, 1. decembra, u 14:15h na Novom groblju u Novom Sadu.
Komemoracija će se održati istog dana, u 11h, u Studiju M u zgradi Radija Novi Sad.
Jako je teško bilo šta napisati o svom učitelju, mentoru i prijatelju u trenucima kada me slama bol i tuga zbog njegove smrti, dok mi se pred očima ređaju slike zajedničkih trenutaka i nižu sećanja na njegove stihove, reči, razmišljanja, savete, koji su i mene, u velikoj meri, oblikovali kao čoveka i stvaraoca.
U takvom stanju, dok istovremeno razmišljam i brinem za njegovu voljenu porodicu, suprugu Nadu, sina Sinišu i kćerku Tanju, koji su i moji prijatelji, nedostaju mi reči da tačno opišem Vujicinu ljudsku i umetničku veličinu. Pokušaću to da postignem tako što ću u komentarima Bloga postavljati njegove pesme, tekstualne, vizualne i fonetske, koje su uz Vujičino izvođenje dovodile publiku do smeha i suza od smeha. Bio je majstor izvođenja svoje poezije koja teško može da se u potpunosti doživi samo čitanjem, mada i tako funkcioniše besprekorno za one koji znaju da čitaju. Znati čitati za Vujicu je bilo važnije od znati pisati.
Vujica je celog stvaralačkog života razmišljao o enigmi postojanja, života. Kada me je prilikom našeg prvog susreta daleke 1993, na prvom času njegove škole Tradicija avangarde, kao tada jedinog đaka, mladog i nadobudnog pesnika "prepuštenog muzama", dok su naokolo topovi i rafali uništavali ljude i gradove, diskretno pitao: Šta je za vas važnije, život ili umetnost?, u meni se dogodio "veliki prasak" i od tada sam postao njegov učenik, koji je proveo sa njim puno školskih besanih noći i žestokih polemika u pokušaju da odgonetnemo mnoga pitanja, između ostalog i ono za koje je Vujica najviše želeo da pronađe odgovor: Da li postoji život? A nismo ni dokučili, još uvek, šta je važnije: postaviti pitanje ili naći odgovor?
Vujicino učenje je stvaralo izazov da se misli više, dublje, odgovornije, njegove lekcije su u mladim umetnicima proizvodile snažnu potrebu da se umetnički rad napravi bolje, smislenije, ljudskije. Njegov glavni imput mladim stvaraocima je glasio: Umetnost ne sme fizički da povređuje nikoga, niti da proizvodi bilo koji oblik nasilja.
Vujica Rešin Tucić (17. VII 1941, Melenci - 28. XI 2009, Novi Sad), školovao se u rodnom mestu, Zrenjaninu, Vršcu i Beogradu.
Pripadao je jugoslovenskoj umetničkoj avangardi sedamdesetih godina XX veka (Nova umetnička praksa). Uz njegovo ime vezuje se niz subverzivnih i provokativnih umetničkih poduhvata, materijalizovanih krajem šezdesetih godina i početkom sedamdesetih godina, na liniji delovanja avangardnih grupa i pokreta u Evropi i svetu.
Zbog svog umetničkog rada, koji je tadašnji režim shvatio kao podrivanje društvenog poretka, bio je marginalizovan i živeo je u teškim egzistencijalnim okolnostima, sa porodicom je nekoliko godina živeo u sobi Samačkog hotela. Vrhunac je bila osuda na 12 godina zatvora uz izgovor da su "problematični" njegovi stihovi:
Marks
Englez
Lenjir
Od odlaska na odsluženje kazne, spasao ga je Oskar Davičo.
Za sebe je govorio da je internacionalist, a teorijski se oslanjao na radove Valtera Benjamina i autore Avangarde.
Realizovao je niz umetničkih poduhvata, delujući na širokom prostoru, od Zrenjanina (publikacija Pamfleti, 1968), preko Beograda (časopis Rok, 1969), Novog Sada (Polja i grupa Januar-februar, 1971), do Zagreba (Pitanja, Oko), Splita (Vidik), Rijeke (Dometi) i Kranja (Westeast).
Uređivao je časopise Ulaznica (Zrenjanin) i Dalje (Sarajevo). Pokrenuo je 1977. privatni časopis Adresa, a bio je poslednjih godina i urednik u književnom časopisu Tisa.
Radio je godinama u biblioteci Radija Novog Sada, gde je pročitao fascinantan broj knjiga, a potom je u istoj kući radio i kao dramaturg u dramskom programu.
Bio je osnivač i autor književne škole Tradicija avangarde (Beograd, 1993-95), iz koje ja nastala umetnička grupa Magnet.
Objavio je knjige:
Jaje u čeličnoj ljusci, pesme, 1970.
San i kritika, pesme, 1977.
Slovo je puklo, pesme, 1978.
Prostak u noći, pesme, 1979.
Reform grotesk, pesme, 1983.
Hladno čelo, eseji, 1983.
Sneg veje, ljubav je večna, pesme, 1990.
Strahote podzemlja, roman, 1991.
Struganje mašte, sabrana dela, 1991.
Igrač u svim pravcima, izbor iz poezije, 2001.
Vreme fantoma, kritike, 2005.
Gnezdo paranoje, pesme, 2007.
Smrt ga je pretekla pa nije dočekao objavljivanje svog poslednjeg projekta: pesničke antologije Kolektivni oblak - pesme o postojanju, koja je stigla do faze pripreme za štampu. U predgovoru za tu antologiju, između ostalog je napisao:
Pesnici ne pripadaju svetu ljudi.
Oni dišu samo da rešili tu najveću od svih zagonetki: postati i nestati.
Ko to ne razume, neka ćuti.
Ova antologija nastala je kao završni prizor nepomične zagledanosti u tajnu ljudskog postojanja.
Baš zato njen čitalac mora zaboraviti književne opštosti.
Tamara i ja smo Vujicinu antologiju pripremali do kasnih jutarnjih sati, napravili smo maketu knjige koju je trebalo da donesem danas u Novi Sad, kako bi mu je potom što pre dostavili u bolnicu, da je rediguje do finalne verzije. Želeli smo da mu to bude motiv za lakši postoperacijski oporavak, kome smo se nadali svim srcem.
Premda je Vujica otišao, verujem još dalje u potrazi za odgovorima na svoja velika pitanja, antologija Kolektivni oblak - pesme o postojanju, biće objavljena, jer je to obaveza njegovih učenika, prijatelja i poštovalaca. A takvih je u Vojvodini i Srbiji dovoljno da ne bude nepravedno zaboravljen, kao što je bio tokom većine svog života.
Volim te Vujice i hvala ti za sve. Znam da bi me utešio rečima - niko se nasmejan nije rodio :)
Gens Una Sumus.