Društvo| In memoriam| Umetnost| Život

Umro je Vujica Rešin Tucić: Da li postoji život?

Nune Popović RSS / 28.11.2009. u 21:41

vujica.jpg 

OBAVEŠTENJE
Sahrana Vujice Rešin Tucića je u utorak, 1. decembra, u 14:15h na Novom groblju u Novom Sadu.
Komemoracija će se održati istog dana, u 11h, u Studiju M u zgradi Radija Novi Sad.

 

Jako je teško bilo šta napisati o svom učitelju, mentoru i prijatelju u trenucima kada me slama bol i tuga zbog njegove smrti, dok mi se pred očima ređaju slike zajedničkih trenutaka i nižu sećanja na njegove stihove, reči, razmišljanja, savete, koji su i mene, u velikoj meri, oblikovali kao čoveka i stvaraoca.

U takvom stanju, dok istovremeno razmišljam i brinem za njegovu voljenu porodicu, suprugu Nadu, sina Sinišu i kćerku Tanju, koji su i moji prijatelji, nedostaju mi reči da tačno opišem Vujicinu ljudsku i umetničku veličinu. Pokušaću to da postignem tako što ću u komentarima Bloga postavljati njegove pesme, tekstualne, vizualne i fonetske, koje su uz Vujičino izvođenje dovodile publiku do smeha i suza od smeha. Bio je majstor izvođenja svoje poezije koja teško može da se u potpunosti doživi samo čitanjem, mada i tako funkcioniše besprekorno za one koji znaju da čitaju. Znati čitati za Vujicu je bilo važnije od znati pisati.

Vujica je celog stvaralačkog života razmišljao o enigmi postojanja, života. Kada me je prilikom našeg prvog susreta daleke 1993, na prvom času njegove škole Tradicija avangarde, kao tada jedinog đaka, mladog i nadobudnog pesnika "prepuštenog muzama", dok su naokolo topovi i rafali uništavali ljude i gradove, diskretno pitao: Šta je za vas važnije, život ili umetnost?, u meni se dogodio "veliki prasak" i od tada sam postao njegov učenik, koji je proveo sa njim puno školskih besanih noći i žestokih polemika u pokušaju da odgonetnemo mnoga pitanja, između ostalog i ono za koje je Vujica najviše želeo da pronađe odgovor: Da li postoji život? A nismo ni dokučili, još uvek, šta je važnije: postaviti pitanje ili naći odgovor?
Vujicino učenje je stvaralo izazov da se misli više, dublje, odgovornije, njegove lekcije su u mladim umetnicima proizvodile snažnu potrebu da se umetnički rad napravi bolje, smislenije, ljudskije. Njegov glavni imput mladim stvaraocima je glasio: Umetnost ne sme fizički da povređuje nikoga, niti da proizvodi bilo koji oblik nasilja.

Vujica Rešin Tucić (17. VII 1941, Melenci - 28. XI 2009, Novi Sad), školovao se u rodnom mestu, Zrenjaninu, Vršcu i Beogradu.

Pripadao je jugoslovenskoj umetničkoj avangardi sedamdesetih godina XX veka (Nova umetnička praksa). Uz njegovo ime vezuje se niz subverzivnih i provokativnih umetničkih poduhvata, materijalizovanih krajem šezdesetih godina i početkom sedamdesetih godina, na liniji delovanja avangardnih grupa i pokreta u Evropi i svetu.
Zbog svog umetničkog rada, koji je tadašnji režim shvatio kao podrivanje društvenog poretka, bio je marginalizovan i živeo je u teškim egzistencijalnim okolnostima, sa porodicom je nekoliko godina živeo u sobi Samačkog hotela. Vrhunac je bila osuda na 12 godina zatvora uz izgovor da su "problematični" njegovi stihovi:
Marks
Englez
Lenjir

Od odlaska na odsluženje kazne, spasao ga je Oskar Davičo.

Za sebe je govorio da je internacionalist, a teorijski se oslanjao na radove Valtera Benjamina i autore Avangarde.

Realizovao je niz umetničkih poduhvata, delujući na širokom prostoru, od Zrenjanina (publikacija Pamfleti, 1968), preko Beograda (časopis Rok, 1969), Novog Sada (Polja i grupa Januar-februar, 1971), do Zagreba (Pitanja, Oko), Splita (Vidik), Rijeke (Dometi) i Kranja (Westeast).
Uređivao je časopise Ulaznica (Zrenjanin) i Dalje (Sarajevo). Pokrenuo je 1977. privatni časopis Adresa, a bio je poslednjih godina i urednik u književnom časopisu Tisa.
Radio je godinama u biblioteci Radija Novog Sada, gde je pročitao fascinantan broj knjiga, a potom je u istoj kući radio i kao dramaturg u dramskom programu.
Bio je osnivač i autor književne škole Tradicija avangarde (Beograd, 1993-95), iz koje ja nastala umetnička grupa Magnet.

Objavio je knjige:

Jaje u čeličnoj ljusci, pesme, 1970.
San i kritika, pesme, 1977.
Slovo je puklo, pesme, 1978.
Prostak u noći, pesme, 1979.
Reform grotesk, pesme, 1983.
Hladno čelo, eseji, 1983.
Sneg veje, ljubav je večna, pesme, 1990.
Strahote podzemlja, roman, 1991.
Struganje mašte, sabrana dela, 1991.
Igrač u svim pravcima, izbor iz poezije, 2001.
Vreme fantoma, kritike, 2005.
Gnezdo paranoje, pesme, 2007.

Smrt ga je pretekla pa nije dočekao objavljivanje svog poslednjeg projekta: pesničke antologije Kolektivni oblak - pesme o postojanju, koja je stigla do faze pripreme za štampu. U predgovoru za tu antologiju, između ostalog je napisao:

Pesnici ne pripadaju svetu ljudi.
Oni dišu samo da rešili tu najveću od svih zagonetki: postati i nestati.
Ko to ne razume, neka ćuti.

Ova antologija nastala je kao završni prizor nepomične zagledanosti u tajnu ljudskog postojanja.
Baš zato njen čitalac mora zaboraviti književne opštosti.

Tamara i ja smo Vujicinu antologiju pripremali do kasnih jutarnjih sati, napravili smo maketu knjige koju je trebalo da donesem danas u Novi Sad, kako bi mu je potom što pre dostavili u bolnicu, da je rediguje do finalne verzije. Želeli smo da mu to bude motiv za lakši postoperacijski oporavak, kome smo se nadali svim srcem.

Premda je Vujica otišao, verujem još dalje u potrazi za odgovorima na svoja velika pitanja, antologija Kolektivni oblak - pesme o postojanju, biće objavljena, jer je to obaveza njegovih učenika, prijatelja i poštovalaca. A takvih je u Vojvodini i Srbiji dovoljno da ne bude nepravedno zaboravljen, kao što je bio tokom većine svog života.

Volim te Vujice i hvala ti za sve. Znam da bi me utešio rečima - niko se nasmejan nije rodio :)

Gens Una Sumus.



Komentari (52)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Nune Popović Nune Popović 21:45 28.11.2009

Korica neobjavljene antologije

Nebojša Milenković Nebojša Milenković 22:23 28.11.2009

ODLAZAK DOBROG ČOVEKA



Vujica REŠIN TUCIĆ (1941 – 2009)

Doprinos gospodina Vujice Rešin Tucića vojvođanskoj, srpskoj i jugoslovenskoj kulturi jeste višestruk ─ kao književnika, pesnika, vizuelnog umetnika, polemičara, esejiste, urednika..., i u svakoj od navedenih oblasti može se s pravom govoriti o vrhunskim dometima.

Šteta je da nije uspeo da vidi objavljenu ovu antologiju, znam koliko bi joj se radovao ─ baš kao što nije dočekao ni svoju retrospektivnu izložbu i monografiju “Struganje mašte” koju smo mi u Muzeju savremene umetnosti Vojvodine pripremali i planirali za proleće 2010.godine.

Pored toga što je bio veliki umetnik, Vujica je uvek bio i korektan saradnik i, prevashodno, dobar čovek.


Nune Popović Nune Popović 22:44 28.11.2009

Re: ODLAZAK DOBROG ČOVEKA

Video je dizajn korica i bio je odusevljen, odabrao je slova za prelom i pripremio sav sadrzaj pesama, lektorisan
Nebojša Milenković Nebojša Milenković 22:52 28.11.2009

V. R. T – O KAKO LEPO BICIKL TERAM JA

O KAKO LEPO BICIKL TERAM JA

Ja život svoj ni tuđ dobro shvatio nisam
I tajne stvari u meni vrše se sad
Od ljudi odoh da potpun čovek sam
Iz malih nogu jedino sanjati znam
I sebi kažem pogledaj ovaj svet
Zar nije lepo govorim sebi ja
Pogledaj ko si vreme ti došlo već
Bio si dečak sad više nisi to
Plašio si se a sad se ne plašiš
Unutra strastna postoji zbrka ta
Jasna i mirna ko zbrka nijedna
O kako lepo bicikl teram ja
I svet i sunce i putna prašina
I kuće i deca i cveće – sada su tu
Ja mirno jašem na svojem biciklu
Sad leva noga ka zemlji propada
A desna leti u nebo vesela
Tu desna zemlji radosno krenula
O kako lepo bicikl teram ja
Sa puno sreće posmatram ovaj svet
Drveće šiblje asfaltni trotoar
Kraj mene eto sve lako proleće
Taj život večni taj život prolazan
I zemlja cveta pod mojim pogledom
Priseban život pogled razgaljuje
Tu desna zemlji tu leva ka nebu
Tu leva zemlji tu desna oblaku
Za život kratak za život prolazan
O kako lepo bicikl teram ja


Nune Popović Nune Popović 22:58 28.11.2009

ZAŠTO PROGANJATI UMETNIKE

ZAŠTO PROGANJATI UMETNIKE

Zato što su umetnici.
Zato što ih je rodila mati.
Zato što prave decu.
Zato što piju vodu.
Zato što su živi.
Zato što spavaju.
Zato što se smeju.
Zato što idu u bioskop.
Zato što slušaju radio.
Zato što idu na letovanje.
Zato što umiru.
Zato što sede u parku.
Zato što gledaju svojim očima.
Zato što idu ulicom.
Zato što su golicljivi.
Zato što ih volimo.
Zato što nose debele gaće.
Zato što ih treba proganjati i tačka!
Nune Popović Nune Popović 20:06 30.11.2009

VRT RECITUJE: O KAKO LEPO BICIKL TERAM JA

Nune Popović Nune Popović 21:53 28.11.2009

MI SMO IZRJADNI!

MI SMO IZRJADNI!

Dajte mi malo para,
ženu i kuću,
uz kuću i kerče ŽUĆU –
zbogom POLITIKO!
Odobreno odlukom sanitarne inspekcije SRS.
Hoću da šetam po moru,
da skupljam srebrne školjke,
da plivam kroz plavu vodu,
da sisam SLOBODU.
Zbogom idejna sliko!
Nisam se sviko!
MARX,
ENGLEZ,
LENJIR.
Pustite me da perem kadu.
Okupaću se,
Subota uveče!
Hej!
Subota!
ŽENO MOJA BIĆEŠ MI GOSPOJA.
OD KAPIJE DO KAPIJE DOK TI NEKO NE!
ZAČINKA.
Kad ste rođeni?
1941. godine,
kad se žito vozilo.
POBOGU:
VALJDA, KAD SE DIGLA REVOLUCIJA?!
Ne znam, gospođo,
slabo sam tada vidio.
Možda se i digla,
meni je bio spušten.

(1970)
Nune Popović Nune Popović 23:24 28.11.2009

PROSTAK U NOĆI

Nune Popović Nune Popović 21:55 28.11.2009

NIJE SE MRDNULA SE

NIJE SE MRDNULA SE

Umre mi baba.
Babu u sanduk.
Sanduk na astal.
Njoj u ruke zelenu grančicu.
A na oči,
dva sjajna dinara.
Svi odu na večeru.
Tišina.
Sveća gori.
U kratkim pantalonama,
ohlađenih butina,
stojim i gledam u dinare.
Odjednom -
baba se mrdne!
Mrdnula?
Nije se?
Nije se mrdnula se.
Nune Popović Nune Popović 21:58 28.11.2009

STRUGANJE MAŠTE

Nune Popović Nune Popović 22:00 28.11.2009

STOJIM U BLATU

STOJIM U BLATU

Stojim u blatu,
s podignutim rukama.
Sunce,
iskosa,
obasjava čoveka
s automatom.
Crna cev slepo zuri,
ali me ne pogađa.
Za leđima su mi
muškarac i žena,
s po jednom rukom
u vazduhu.
Prema čemu ispružam
ruke?
O, lica iza mene,
lica ispred!
Umoran sam.
Dete sam.
Ova gomila me je rodila?
Šlem.
Glava.
Cokule.
Nune Popović Nune Popović 22:04 28.11.2009

REFORM GROTESK

Nune Popović Nune Popović 22:11 28.11.2009

ŠKRIPI ĐERAM, KO JE U BUNARU

ŠKRIPI ĐERAM, KO JE U BUNARU
(Ako, premda, ili, možda, ipak, ali)

Ako vetar šumi, bruji.
Premda mi stojimo postojano.
Ili kano klisurine.
Možda škripi đeram.
Ipak, ko je u bunaru?
Ali solčence zahaja.
Ako lišće pjeva žalovite pjesme.
Premda zalud preti ponor pakla (imamo cigare).
Ili sve ptičice sa gore.
Možda sred pušaka, bajoneta.
Ipak, nećemo te nikom dati.
Ali straže oko nas.
Ako javori i breze.
Premda borovi i jele.
Ili svijaju se.
Možda jedno do drugoga.
Ipak, s ibrikom u ruci.
Ali u hladu jasmina.
Ako mi ti se kunemo.
Premda je tamnica žicom ograđena.
Ili smo se pitali ili nismo.
Ipak, šta je to bratstvo i jedinstvo?
Ali sav svet iz temelja se menja.
Ako daleko je sunce.
Premda, daj mi krila sokole.
Ili, da preletim planine.
Možda sedela sam za mašinom.
Ipak, šila sam.
Ali kiša pada.
Ako trava raste.
Premda danas jesmo.
Ili sutra nijesmo.
Možda sa tugom vas pratimo.
Ipak u hladan grob.
Ali mačka je u džaku.
Ako tu i dete rodni salaš voli.
Premda šest buktinja gori.
Ili plamenom jednim.
Možda taj bratski oganj.
Ipak greje sve nas.
Ali nama rastu zlatna žita.
Ako nam je mirno more.
Premda sva deca nisu sita.
Ili nam svetle sviću zore.
Možda vi padoste žrtvom.
Ipak, dadoste sve.
Ali u polju moja duša spava.
Ako se srce sa čelikom bori.
Premda smrzlo nam se govno u dupetu.
Ili velike pamtićemo dane.
Možda daleko si zavičaju.
Ipak, mi prognani smo.
Ali dižemo čelo.
Ako kročimo smelo.
Premda stiskamo pest.

Došlo je vreme nužnosti
da nužnost sagori vreme:
ali vreme se ponavlja
u vremenu ponavljanja.
Crpi dane i sate
iz sebe da bi se spojilo
sa svačim, ma čime, bilo čim;
da bi se uplelo, sabilo
u čežnju za ponavljanjem.


Spavam dva sata, ne više:
ipak, i to me obnavlja.
Godine nisu prošle,
ništa ne može proći.
Zima je, drži me antifriz
i ceo svet mi izgleda
tako da moram da uzimam
ujutro kašiku nečega.
Mlaka, bezbojna vatra,
sporo klizi kroz grlo.

Jednom sam bacio kašiku
i dugo čekao zveket.
To se neće ponoviti
jer neće biti vremena.


Ili lele i kuku.
Možda ah i oh.
Ipak je golub na grani.
Ali, ne pucaj bre!
Ako bolan mi leži.
Premda, mila moja majčice, nigde izlaz nema.
Ili je vrabac u ruci.
Možda, sve što bih reći znao.
Ipak, u srcu sam zapisao.
Ali, kad bi drveće progovorilo.
Ako se ginulo.
Premda i borilo.
Ili smrt fašizmu.
Možda sloboda narodu.
Ali otac plače.
Ako majka cvili.
Premda još smo živi od silnih dugova.
Ili ladan vetar.
Možda poljem piri.
Ipak, neće, neće, neće se rodi ono poubavo devojče.
Ali ljubičica je bela.
Ako nemaš više sina svog.
Ako, premda, ili. Možda, ipak, ali.

Napuštam Crvenu zemlju.
Ničega nema na toj goleti suroj.
Samo topole od jare trepere
Nad brdima od nepotrebne rudače.

A nekad se ona srcu činila
Kao stvorena za dom!
Svuda sam video vrtove, sjaj izvora, mnoštvo rastinja...
Trebalo je godina da shvatim:
Pustinja mi je bila okućnica!

Neću se više vratiti u Crvenu zemlju.
Sve kada bi i postojalo nešto od davnih obmana tih,
Sve kad bi i izvesnost ljubavna čekala me tu,
Neću se vratiti.

Neću se vratiti! Neću se vratiti!
Hiljadu puta ne!
Još dugo sam stojao nadomak Crvene zemlje,
Suzama učvršćujući odluku.


Ako je tiho noći.
Premda moje zlato spava.
Ili stena puca.
Možda drugarska se pesma ori.
Ipak, mamica su štrukli pekli.
Ali nama nikaj nisu rekli.
Ako pevaju mašinke, lepše nego ptice.
Premda grob do groba.
Ili ko drugome jamu kopa.
Ipak, ajd u borbu i vi stari.
Ali, gde su vaši, gde su vaši sinovi?
Ako je čovek naše najveće bogatstvo.
Premda kuje konja po mjesecu.
Ili platno beleše.
Možda ča barjak ne vije?
Ipak, dok za narod srce bije.
Ali, reč vaših dedova.
Ako, premda, ili: smrt palatama, mir kolibama.
Možda, ipak, ali: ko beše ništa, biće sve.
Premda sokolići pište, a soko proklinje.

Mila majko, žali nas jednako.
Il jednako, il nemoj nikako.


Nune Popović Nune Popović 22:13 28.11.2009

MORAM DA SE SMEJEM

MORAM DA SE SMEJEM

Sam u noći,
pod dalekim zvezdama,
ništavan,
slab
i smrtan –
moram da se smejem.
Ne čujem dobro,
ne vidim.
Budućnost je
puna žileta.
Nervozan sam
i moram,
moram
da se smejem!
gordanac gordanac 22:13 28.11.2009

---

Pesnici ne pripadaju svetu ljudi.
Oni dišu samo da bi rešili tu najveću od svih zagonetki: postati i nestati.
Ko to ne razume, neka ćuti.

Ova antologija nastala je kao završni prizor nepomične zagledanosti u tajnu ljudskog postojanja.
Baš zato njen čitalac mora zaboraviti književne opštosti.


Nune Popović Nune Popović 22:19 28.11.2009

Igrač u svim pravcima

Nune Popović Nune Popović 23:31 28.11.2009

Re: Igrač u svim pravcima

Nune Popović Nune Popović 22:24 28.11.2009

DOGMA

DOGMA

Iznad crnog mrava,
koji živi u crnoj sobi,
samo je crno nebo
i u njemu crni mrav,
njegov bog.
Nune Popović Nune Popović 22:27 28.11.2009

STRUGANJE MAŠTE

Nune Popović Nune Popović 00:14 29.11.2009

UBISTVO

UBISTVO

O,
ubistvo.
Stojiš samo,
nasred sveta,
zagledano u svoje srce -
nož koji blista.
Drhtimo pred tobom,
skriveni u mesu,
zgrčeni
jedno uz drugo.
Nune Popović Nune Popović 22:33 28.11.2009

STRUGANJE MAŠTE

Nune Popović Nune Popović 22:42 28.11.2009

GUBIMO SE U TEKSTOVIMA

GUBIMO SE U TEKSTOVIMA

Ne treba biti očajan!
Smešite se.
Celog dana, dok vekovi prolaze.
Nismo svesniji od grčko-rimskog sveta.
A verujemo da smo pametniji i dublji.
Stari trik još pali.
Gubimo se u tekstovima.
Negde visoko sija mesec,
zgrčenih usana.
Nune Popović Nune Popović 22:56 28.11.2009

TVOJE SU CIPELE ZELENE

Na ovom linku http://www.storage.to/get/OvaQyXjW/tvoje+su+cipele+zelene.mp3 se moze preuzeti Vujicina pesma Tvoje su cipele zelene, koju je nedavno muzicki obradio bend Dudlaši iz Makarske, uz aranžman na ikavici.



Vredi se potruditi i downloadovati, a evo reči pesme da se lakše prati uz muziku:

TVOJE SU CIPELE ZELENE

bila je mrkla noć
kad si trebala doć
ja san te čeka dugo
kroz prozor san gleda tužno
i kada nisi došla
sve san obisa spužvon
(a i neka san)

tvoje su cipele zelene
ti bojaš kosu u plavo
ako me budes trazila draga
otiša san pravo

zapali cigaretu draga
na svoja medna usta
i poljubi me još jednon
da ne ostaneš pusta

tvoje su cipele zelene
ti bojaš kosu u plavo
ako me budeš trazila draga
otiša san pravo
Nune Popović Nune Popović 00:12 29.11.2009

PROSTAK U NOĆI

Nune Popović Nune Popović 22:56 28.11.2009

POGLEDI SE ČUVAJU

POGLEDI SE ČUVAJU

Moj pogled, tvoj pogled,
dva pogleda koji se čuvaju.
Ćutimo.
Smeškamo se.
Pratimo događaje.
Nune Popović Nune Popović 23:00 28.11.2009

REFORM GROTESK

Nune Popović Nune Popović 23:02 28.11.2009

USTA MI SE STISNU

USTA MI SE STISNU

Ništa ne znam.
Kao da sam se ohladio.
Usta mi se stisnu.
Pesnik dvadesetog veka.
Okružen ljudima,
zatvoren
i smrtan.
Nune Popović Nune Popović 23:04 28.11.2009

GOVORIM TIHO

GOVORIM TIHO

Sneg se topi u sumraku.
Govorim tiho i to me čuva
od dušmana.
Черевићан Черевићан 23:04 28.11.2009

присет

упокојени . . . раде обреновић, павле јанковић- шоле, ђорђе сударски-ред, па сад вијица . . . и нас неколико - још у овоземаљском трајању , заљубљеници писане речи, има томе скоро 40 јесени, окупљали смо се у нсадској редакцији листа Стражилово у масариковој улици и . . било нам пријатно

мир душити
( за В.)

кад јавише
да си ето умро
осетих да суза
ороси ми око . . .

живот је уствари
кружење стално
срешћемо се опет
верујем дубоко

Nune Popović Nune Popović 23:08 28.11.2009

Re: присет

Hvala Čerevićan, divno si napisao
Nune Popović Nune Popović 23:17 28.11.2009

GNEZDO PARANOJE

GNEZDO PARANOJE
(Nepoznati čovek)

Ja se plašim,
ali ne znam čega,
ne znam ni zašto,
ne znam otkud
dolazi moj strah.
Mislim da u tom strahu
ima nečega,
mislim da se sa tim,
nečim,
jednoga dana moram
suočiti.
Plašim se tog susreta.
Svet je pun duhova,
dahova,
nešto oko mene stalno zapomaže,
tuži se,
drhti i strepi,
očajava.
Svud okolo je nesreća.
Ja sam neko
ko mora da se bori
protiv toga.
Vidim dete u tami.
Čini mi se da vidim to dete,
tamo negde,
u tami,
dete koje zapomaže,
dete koje se mene
ne boji.
Ja sam taj koji živi u strahu,
koji zatvara oči pred prizorima,
pred senkama,
koji zatiskuje uši pred glasovima
iz tame.
Osećam da sam kriv što vidim dete,
zato što je to stvorenje dete,
zato što ne verujem da je dete.
Ono je nešto drugo,
nešto preteće
i ja sam toga "drugog",
što ono jeste
(ali što mi se nikada neće otkriti)
samo senka.
Neka davna,
sumračna staza,
poziva me.
Staza zarasla u strah
i dodire
nečeg nevidljivog,
koje nije celina,
nije telo slično mojem,
već pramen nejasne beline
iz koje bije
ledeni dah.
Ta noć u meni,
te senke,
to zapomaganje,
nisam li to ja
utekao sa dnevne svetlosti,
iz vidljivog sveta koji je,
čitav,
jedna sveobuhvatna
sablast?
Plašim se noža
i njegove senke,
ljudske ruke.
Plašim se ruku koje grle
i ruku kojih nema.
Plašim se oka koje gleda
i plašim se očiju
koje ne vide.
Plašim se vode koja teče
i plašim se vode
koja stoji.
Plašim se onog što je visoko.
Plašim se niskog.
Plašim se trave koja raste
i trave koja više ne raste.
Plašim se lica koje se osmehuje
i lica koje nema osmeh.
Plašim se hleba.
Plašim se mleka.
Plašim se mesa.
Plašim se cipele na nozi
i cipele bez noge.
Plašim se ptice koja peva
i ptice koja ćuti.
Plašim se kiše i suše.
Plašim se planine
i ravnice.
Plašim se puteva i bespuća.
Plašim se kad stojim
i kad ležim.
Plašim se tela koje diše
i tela koje ne diše.
Plašim se kad me vide
i kad me ne vide.
Plašim se pobožnih
i onih bez boga.
Plašim se pakla,
plašim se raja.
Plašim se istine
i plašim laži.
Plašim se čoveka sa zubima
i čoveka bez zuba.
Plašim se jednog
i plašim dvojice.
Ja sam gnezdo,
gnezdo paranoje,
koje svetluca i lebdi
u svim noćima sveta.
Gnezdo sa bezbroj očiju,
ušiju,
ruku i nogu.
Gnezdo koje nikad ne spava.
Gnezdo puno duhova
i gnezdo
u kojem duhova nema.
Gnezdo s upaljenim svećama
u svim uglovima.
Samo strah može izlečiti
moj strah.
Gnezdo se moralo pojaviti.
Nepoznati čovek
dahće mi u lice,
dodiruje me,
šapuće i nestaje u tami.
Ja sam nečije dete
koje se plaši
nečijeg deteta.
Dete,
senka u noći,
koje strepi od senke
deteta u noći.
Nepoznati čovek
koji se plaši
nepoznatog čoveka.
O, raduj se ti
koji živiš
u neprestanom
strahu!
Plaši se matere
koja te je rodila
i plaši se oca.
Plaši se prijatelja.
Plaši se ljubavi
i mržnje.
Plaši se uma
i bezumlja.
Plaši se prolaznosti
i večnosti.
Budi čisti strah
koji hoda.
Samo tako volećeš samoga sebe.
Bićeš sopstveni užas iz tame.
Bićeš sopstvena ruka iz tame.
Prepoznaćeš to dete
koje si video.
U sveopštem strahu
ti ćeš mu se približiti
i stopiti se
sa njim.
Ono te čeka u svakoj sledećoj noći.
Nemoj ga izneveriti.
Ono i nije dete.
Kao što ni ti nisi više čovek.
shumska shumska 23:32 28.11.2009

znalac, prijatelj reči

kako je to bio topao čovek.
sa nekih valjda 16 ili 17 godina, bila sam polaznik njegove radionice Teorija avangarde, fakat nemajući pojma o kakvoj se književnoj veličini radi. ali sam volela kako piše.
sećam se u Ečkoj, gde je jednog leta radionica "otputovala" na dve nedelje, predveče smo sedeli u ogromnoj prostoriji, nas nekoliko, raspredajući pitanja života, smrti, literature...pozdravio nas je za laku noć i otišao na spavanje.
u toku noći je zavirio opet tu gde smo sedeli, pospano začudjen kako smo svi još budni.
ujutru smo osvanuli i dalje sedeći tu, rasklapajući zajednička mudrovanja.
Vujica nam je doneo nekoliko zelenih jabuka, ćutke ih stavio pred nas i rekao : "Evo malo da se osvežite. Pušite celu noć kao manijaci".
zatekla me ova vest o Vujičinoj smrti.
setila sam se tih zelenih jabuka.
odmori se, dobri čoveče.
Nune Popović Nune Popović 23:35 28.11.2009

Re: GNEZDO PARANOJE

Doći će novi bunt

Intervju objavljen u Blicu, 30.06.2007. Link

„U književnom svetu je tako“, kaže pesnik Vujica Rešin Tucić za „Blic“ u jednoj od sala luksuznog restorana „M“ u vršačkom centru „Milenijum“, dok kompletna uprava koncerna „Hemofarm“ u susednoj sali strpljivo čeka da ovogodišnji dobitnik nagrade „Vasko Popa“ završi intervju da bi mogao da počne svečani ručak.

„Kad vas ne priznaju i kad imaju nešto protiv vas, mi pisci smatramo: ‘Sad je najjači! Sad je moćan jer je sam, najjači je kad je sam, kad su svi protiv njega!’ A kad počnu da stižu nagrade, mi pisci smatramo: ‘E, sad je s tobom gotovo, nisi više ekskluzivan pisac, pročitali su te...’ Ja sam rekao u besedi da se pomalo plašim što sam dobio ovu nagradu, ali da ipak pozdravljam žiri koji mi je tu nagradu dao, čak sam rekao da ćemo biti večiti prijatelji“ (smeh).
Svečanosti dodele nagrade „Vasko Popa“ u Gradskoj kući u Vršcu prisustvovao je i gradonačelnik, a laureatu su nagradu uručili predstavnici darodavca nagrade, Fondacije „Hemofarm“. Nije čest slučaj u Srbiji da se poeziji poklanja toliko pažnje, a izuzetak je još upadljiviji jer dobitnik nagrade važi za „nezgodnog“ pesnika, sklonog književnom ekscesu i pobuni. Utisak sa svečanosti, međutim, može lako da zavara. Svako od gostiju ko je dobio primerak nagrađene knjige „Gnezdo paranoje“ („Kairos“, Sremski Karlovci), pri kraju je mogao naći podatak o tiražu knjige: hrabrih 700 primeraka.

Kako su se onda sreli farmaceutski gigant i pesnik koji nije objavljivao 23 godine? Možda odgovor nudi doslovno tumačenje naslova jedne od pesama iz nagrađene zbirke - „Život je posao“ (videti okvir). „Ne bih da te plašim, ali i smrt je posao!“, rekao je Rešin Tucić kasnije te večeri ćaskajući s kolegom Jakovom Grobarovom. „Šta je onda penzija?“ „E, to ti je dobro pitanje.“

Zašto niste objavljivali 23 godine?

- Ja sam pesnik egzistencije. U toj egzistenciji ja sam sanjao dosta. Borio sam se za nešto što bi bio svet u kojem se neprestano događaju čuda, u kojem je čovek radostan što oseća da postoji. Vizije takvog sveta davala je ona zemlja u kojoj sam ja živeo, Jugoslavija, sveta u kojem je moguće da čovečanstvo završi sa svojom istorijom nasilja, otimačine, ubijanja, istrebljivanja sopstvene vrste. Smatrao sam, kao mlad čovek, da je moguće da ljudi žive bez nasilja i da je ljubav jedino što treba da bude ljudski san. Međutim, događale su se stvari, negde tamo posle 1980, koje su dale na znanje da će ta naša divna zemlja doživeti nešto što neće biti dobro. I ja sam se, jednostavno, na neki način povukao. Objavljivao sam poneki kritičarski tekst, ali sam ćutao kao pesnik. Kada je posle 1990. počela katastrofa, bilo je nemoguće pevati uz ljudske jauke i svu tu patnju i ja sam bio u stanju hibernacije, kao i svi mi. Voleo bih da bar danas, kad smo sve to prošli, da se stvori jedna elita koja neće dopustiti da se manipuliše čitavom jednom državom i jednim narodom. Ali, plašim da se danas manipuliše, bez obzira na to što nije rat.
Šta tu čovek onda može da uradi? Danas ni rokenrol nije toliko buntovan, a kako stoji stvar s poezijom?
- Jedino što je valjalo ikada od rokenrola je pank. To je bila energija promene društva i čoveka, nekog sna i avanture, nečega što je dodirljivo. Rokenrol je davno postao nešto što je samo trgovačka roba. Recimo, onaj šašavi koncert usred njiva kod Inđije: to je koještarija otići tamo da bi video nešto što možeš lepo da vidiš na snimku, otići da vidiš ljude da bi rekao: „Video sam!“, a da oni žure odatle da bi uzeli pare... To ne znači ništa. Rokenrol možete lepo naći u diskotekama, to više uživo nije ništa. A ako se pojave nove grupe i neki sasvim novi ljudi... Daj ti meni današnju muziku, šta je danas dobro, pa da ja mogu kroz dvadeset godina da kažem: „Bio sam na koncertu“, kad budu svi hteli da idu na taj koncert... Znači, to je sve trgovina.

A poezija?

- Žao mi je što nisam slikar ili muzičar. U knjizi „Gnezdo paranoje“ ja sam uložio najveće napore da najveća metafizička saznanja izložim unutar jednog jezika, ali i sad da sedne pored mene i vas čovek koji govori arapski i da vam govori najveće tajne sveta, vama bi to bio samo šumor nekog zvuka koji vam ne znači ništa. Šta onda znači jezik malog srpskog naroda? Da li će to uopšte neko čitati za deset, dvadeset, trideset, pedeset godina? Moramo da razmislimo šta smo i ko smo. Šteta je što naša elita o tome uopšte ne razmišlja.

Ipak, vi ste svojevremeno umalo zaglavili u zatvoru zbog stihova. Danas svako može da piše šta hoće i - nikom ništa.

- Može da se desi i da vrlo brzo dođe vreme da i novi pesnici nastradaju, iako ja ne bih voleo da se to desi. Ali, neki bunt će doći, ne od mene, nego od nove generacije.

Subverzant

Vujica Rešin Tucić (1941, Melenci) autor je knjiga „Jaje u čeličnoj ljusci“, „San i kritika“, „Slovo je puklo“, „Prostak u noći“, „Reform grotesk“, „Hladno čelo“, „Sneg veje, ljubav je večna“. Tokom sedamdesetih ga je od odlaska u zatvor spasao Oskar Davičo, nakon što je njegova poezija proglašena za neprijateljsku delatnost. Pripadao je jugoslovenskoj umetničkoj avangardi sedamdesetih godina prošlog veka, nazvanoj „Nova umetnička praksa“. Uz njegovo ime vezuje se niz subverzivnih i provokativnih umetničkih poduhvata, materijalizovanih krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina, na liniji delovanja avangardnih grupa i pokreta. Strastveni je šahista i sportski ribolovac.
Nune Popović Nune Popović 23:39 28.11.2009

Re: znalac, prijatelj reči

Nune Popović Nune Popović 00:06 29.11.2009

U RADNOJ SOBI PESNIKA VASKA POPE

U RADNOJ SOBI PESNIKA VASKA POPE

Sedim u radnoj sobi pesnika Vaska Pope
i jedem neki gorak kolač.
Izgubljenih očiju,
Vasko me prijateljski gleda.
Pomislim da hoće
da me otruje.
Nune Popović Nune Popović 23:21 28.11.2009

STRUGANJE MAŠTE

Nune Popović Nune Popović 23:43 28.11.2009

NEPOMIČNI ČOVEK

NEPOMIČNI ČOVEK

Može li se proći kroz zid koji ne postoji,
zid koji samo osećamo,
nematerijalan i nedodirljiv?
Zid straha od sile,
udarca,
gladi i hladnoće,
napuštenosti i usamljenosti,
u svetu zabranjenih snova,
potiskivanih želja
i bespomoćnosti,
u sveobuhvatnoj tami,
iz koje dopiru nečujni krici postojanja.
Nije li ljudski život samo zid,
koji neprestano raste,
unutrašnji zid,
iza kojeg,
godinama,
dopire kucanje nevidljivog srca?
Svako novorođenče je zid koji jeca,
pribijajući se uz majku,
ogromni stari zid koji ga je porodio.
Okružen bespomoćnim zidovima
kuće-jazbine,
čovek-zid izgovara sve osim sebe.
Zid je reka koja teče.
Zid je nebo koje se plavi.
Zid stoji pred vratima svake kuće,
na kraju svake ulice,
na izlazu iz svakog grada.
Zid siromaštva,
bolesti,
smrti.
Zid zabrana,
pretnji.
Zid naredbi,
uputstava,
prisile.
Zid nas posmatra sa svakog ekrana,
govori,
ponavlja jedno te isto:
budi zid.
Zid je jezik kojim govoriš.
Zid je tvoja prošlost,
sećanje na jedan drugačiji jezik,
drugačije postojanje.
Budućnost je zid izrastao u zenicama,
do kojih više ne dopire svetlost.
Hoćeš li proći kroz zid?
Hoćeš li se pobuniti?
Hoćeš li pronaći jezik
koji prolazi
kroz zidove?
Izađi iz zida,
iz jezika koji ga je izgovorio.
Izađi iz vidljivog.
Ne budi sluga ni jednoj ruci
koja te dodiruje.
Napusti svetlost i tamu,
zatvori oči pred prizorima
koji se ponavljaju.
Zid je,
ipak,
samo reč
i njegova senka u jeziku
jedino je mesto
koje ne laže.
Nune Popović Nune Popović 00:08 29.11.2009

STRUGANJE MAŠTE

Nune Popović Nune Popović 23:58 28.11.2009

MEKANA NOĆ, STAKLO

MEKANA NOĆ, STAKLO
Majci Gorinki

Ušla sam u smrznutu kap,
u suzu,
to jezero nevoljenih.
Duboko i žalosno,
hladno i zaboravljeno.
Nikada više neću se pronaći
u pogledima,
u stisnutim srcima,
onih koji žive
da bi zaboravili,
dodiruju,
da bi napustili.
Slepa i nepomična,
konačno sam pod zaštitom
neprikosnovenog zakona
odlaska.
Neću se vratiti,
ništa me više
neće izgovoriti.
Oči su moje konačne,
usta ispunjena
tišinom.
Svoju vidljivu bolest
bacila sam na dno.
U meki mulj,
o kojem sam sanjala,
na hladnim čaršavima.
Ja više nikog ne poznajem
i ne žudim
za pročitanom nesrećom.
Ni jedna ruka,
koja vrišti usumrak,
neće me dotaći.
Neka me ne proklinju
oni koji žive
od pogleda.
Moje su oči zaklonjene,
konačnim trepavicama,
slepljene
i neumoljive.
Nisam umna i nesrećna,
puna sam neznanja.
Ne držim svoje biće
za ruku
i nikud ga
ne vodim.
Moj svet je poništen,
u gustoj,
mekanoj tami.
Izgubila sam sve
i samu sebe pojela,
u skrivenoj bolesti,
u strahu pred jutrom
kada ću biti
mrtva i obasjana.
Mekana,
umorna noći,
ne želim da se pomeram.
Tu sam,
dok talasi
ničega
udaraju u ništa.
Ušla sam
u nepostojeća usta
i videla,
sve,
čemu se približavam.
Nune Popović Nune Popović 23:59 28.11.2009

HLADNO STOPALO NOĆI

HLADNO STOPALO NOĆI

Hladno stopalo noći
spušta mi se na grudi.
Stisnutih očiju,
isceren,
pružam ruke.
Svilene gaćice
majke Vasione
klize mi
kroz prste.
Nune Popović Nune Popović 00:00 29.11.2009

PUT U KOMUNIZAM

PUT U KOMUNIZAM

U kišno jutro, oktobra 1983,
iz Krasnodara na Kubanu,
jugoslovenski pisci kreću
da posete kolhoz
Put u komunizam.

Mokrim autoputom,
nesložno i veselo,
orila se pesma:

Širom sveta put me vodio,
za sudbom sam svojom hodio,
u srcu sam tebe nosio.
Uvek si mi draga bila,
domovino naša mila,
Jugoslavijooo,
Jugoslavijooo...

Posle pedeset kilometara,
autobus skrene na izlokani drum,
pa na džadu
posutu tucanikom.
U kišnoj sumaglici,
sred uzorane ledine,
kao bledi monah
u sivo svitanje,
klečao je kolhoz
Put u komunizam.

Pred omanjom zgradom
očistismo blato
sa cipela.
Radnici,
u pohabanim
plavim odelima,
doneli su klupe.
Svečana sala,
klavir
i zadah memle.
Na zidovima
udarnici,
spakovani u paučinu.
Neko otvori prozor,
crna mačka skoči
na klavir.

Patili smo,
ridali,
uzdisali,
vapili za smislom
života.

Radnici su
zurili u pukotine
na podu.
Mačka uteče
u kišu.

Onda nas odvedu na ručak,
kroz stražnji ulaz
velike zgrade.
Uz žestoka pića
i hladna predjela,
zaređaše zdravice.

Sve što ćemo danas
jesti i piti,
za ovim stolom,
proizveo je
Put u komunizam –
ponosno objavi
direktor Komunizma.

Na brzinu sam smazao
nekoliko krmenadli
i krenuo u dvorište
na pišanje.
Odmah se videlo:
nema konja.
Kod prednjeg ulaza
jedan radnik je pušio,
uvlačeći dim
iz «papiroske».

А где ваши лошади?
upitao sam ga.
Они все зарезаны,
odkašljao je.

U radničkom restoranu
nekoliko smrknutih lica,
nagnutih nad tanjirima,
srkalo je crnu supu.
Ćutke sam se,
kroz kuhinju
punu isparenja,
priključio veselom
književnom društvu.

Već su poslužena
glavna jela
i nazdravljalo se
večnom prijateljstvu.
Neko se ipak setio
da je zmija,
upletena u rogove,
ujela jelena
kad je preplivao reku.
A onda se
zaorila pesma:

Oй, полна, полна, коробушка,
Есть и ситцы и парча.
Пожалей, моя зазнобушка,
Молодецкого плеча.

Odjednom,
kao da se smračilo.
Kroz dva mala
dvorišna prozora
više nije
ulazila svetlost.
Iza stakala,
nekoliko pognutih glava
zurilo je
u brdo hrane
pred nama.

Ne obraćajte pažnju,

- veselo propenta direktor -

uvek oni tako,
kad imamo goste!

Pevali smo,
nazdravljali,
radnike zaboravili.

Istog dana,
poslepodne,
čekali smo
avion za Moskvu.
Dugo sam pio,
s lokalnim pijancima,
pred barakom kraj aerodroma.
Konjak,
iz čaša od dva deci.

Posle sam
kupio dvanaest pari
kožnih rukavica.
Držeći me ispod ruku,
uvukli su me u avion.
(Gostu nije dobro!).
Sporo smo se dizali u nebo,
kao pogled
tužnog čoveka.
U dubokom snu,
lebdeo sam nad Rusijom.
Probudio sam se
zapomažući:

Hoću na balkon!
Hoću na balkon!

Bilo mi je muka.

Pod nama je treperila Moskva.
Kružio sam nad njom,
u noćnom nebu,
kao da se nikada neću
spustiti.
A negde u daljini,
iz glave samog Gospoda,
tiho se čulo:

Не слышны в саду даже шорохи,
Всё здесъ замерло до утра.
Если б знали ви, как мне дороги
Подмосковные вечера...
Nune Popović Nune Popović 00:01 29.11.2009

STRUGANJE MAŠTE

Nune Popović Nune Popović 00:03 29.11.2009

SVE ĆU TI REĆI, LJUBAVI

SVE ĆU TI REĆI, LJUBAVI

Jeste,
prevario sam te.
Ne,
ne povlači svoju nežnu ruku!
Ja nisam podli gad,
životinja,
koja zaslužuje prezir!
Vidim,
po očima tvojim,
naneo sam ti bol.
Oči tvoje,
oči u kojima sam uvek video dve duše -
tvoju i svoju.
Daleko sam ti sada,
znam.
Mirna si,
pažljiva i blaga,
kao što samo ti znaš.
Sve ću ti reći,
ljubavi,
sve.
Bio sam usamljen.
Daleko od tebe.
U mislima si mi bila ti,
o,
da,
samo ti!
I pritiskao sam dlanove na lice,
u njima je bilo sećanje na tebe.
Na tvoj miris,
na tvoju kosu,
na lice.
Samo ti!
I ni jedna više!
Sve dok se nije pojavila ona -
ženski gad!
Pozvani smo na piće.
Ja i drug moj,
znaš ga.
Smeh,
lepi razgovori,
jelo i alkohol.
Neka tiha,
sumračna svetlost,
topli stan.
Onda,
dugo,
dugo posle,
ostao sam sa njom -
sam.
Gledala me je,
usamljenog,
bez tebe.
Ona je znala!
Sve!
Učinilo mi se -
to si ti!
Nežan, mek pogled,
kao da me je zvao.
U daljinu.
U sne.
I pošao sam za njom -
za tobom!
Izgubljen,
nem.
Zatim - pustoš.
Tuđa žena,
mračna,
hladna.
Njena koža,
gruba,
siva.
Njeno lice,
tvrdo,
strašno!
Njena odeća,
njen krevet -
kakav brlog!
Plakao sam.
Neutešno.
Bez srama.
Oh!
Bol sam naneo biću koje me voli,
koje obožavam!
Prevario sam,
jer sam bio prevaren.
Ti odluči.
Ali, znaj:
moje telo je čisto,
a duša -
duša nesrećna!
Nune Popović Nune Popović 00:04 29.11.2009

STRUGANJE MAŠTE

mariopan mariopan 01:03 29.11.2009

Re: STRUGANJE MAŠTE



Za snove dobrog čoveka.
AlexDunja AlexDunja 01:57 29.11.2009

...

Gens Una Sumus.

mnogo mi je tesko da poverujem.

mir ti zelim.
Filip Mladenović Filip Mladenović 02:27 29.11.2009

PESNICI NE UMIRU...

jer su besmrtni!

Biti pesnik znači emigrirati iz pakla stvarnosti u čistilište fikcije.
KRALJMAJMUNA KRALJMAJMUNA 11:57 29.11.2009

Čudna biljka je bio

ŽIVEO VRT.
miloradkakmar miloradkakmar 18:32 29.11.2009

Pred

odlazak na operaciju nazvao sam ga telefonski da se dogovorimo u vezi sa promocijom Tise.
Iz njegovog glasa nije se mogla osetiti smrt.
Glas Velikog Pesnika.
Neues aus der Nachbarschaft Neues aus der Nachbarschaft 12:25 30.11.2009

...

veliki pesnik i covek. na zalost, jedva da je jos neko ostao iz te vojvodjanske avangardne grupe.
sonja.m sonja.m 16:47 30.11.2009

Re: Ali je

Osim Vujice Resin Tucica ,umrli su jos i Dragomir Brajkovic i Milorad Pavic.
Opet su dosli najtuzniji dani srpske knjizevnosti.
Vecna im slava i hvala.
Nune Popović Nune Popović 20:18 30.11.2009

Vujici od Tamare



Rad Tamare Ćetković povodom Vujicine smrti.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana