Jedno malo mesto pored Beograda i jedna super fensi fabrika. Četrdesetak radnika i menadžment od svega par ljudi. Velike plate i fenomenlna organizacija posla su nametnule radnu etiku kakava postoji samo u Japanu. Svi srećni, svi zadovoljni. Vlasnik, intelektualac, povratak iz inostranstva kao student patentirao neki vrlo bitan deo u izradi pojačala, sada je partner vrlo poznate kompanije koja proizvodi audio tehniku. Fabrika "namunjena" što kažu Novobeograđani naseljeni po ča-ča-ča mestima u okolini Beograda (Ovča-Borča-Krnjača). Najsavremenija oprema za proizvodnju smeštena u pametnoj zgradi koja koristi toplotu zemlje i solarnu energiju za klimatizaciju i proizvodnju struje. Sve na dugme, sve na senzor, ... Ma namunjeno do bola. Gastarbajter povratnik, radost ministarstva za dijasporu, perfekcionista u svim segmentima, čak je i taolete sredio po svetskim standardima, kao u najskupljim hotelima. Graniti, italijanska keramika, bidei, fotoćelije u česmama, guz papir na elektro motor, LCD displeji sa national geographics iznad pisoara, ... sve kupljeno u "Akvabutiku".
Vlasnik intelektualac, povratnik iz inostranstva, ponos ministarstva za dijasporu, posrkao je svoju treću kafu i popio kokakolu zero i po navici ušao u namirisani taolet u kome se čula muzika kao u ljubavnim filmovima sa hepi endom. Kompleks kolektivnog tuširanja koji ga prati još od služenja vosjke u Štipu mu nije dozvolio da koristi pisoar u podnožju LCD displeja sa šarenom pokretnom slikom. U kabini sa WC koja izgleda kao iz časopisa, dakle namunjeno do bola, vlasnik intelektualac, povratnik iz inostranstva doživljava užasan šok i usplahireno istrčava iz taoleta, vrišteći od besa i psujući mamu maminu kada ga uhvati, tamo nekog.
Svega par minuta kasnije, na brzinu je sazvan zbor radnih ljudi, u super skupoj konferencijskoj sali. Veliki plazma televizori bez slike bili su nemi svedoci neprijatne situacije.
Uz čeoni sto sedeli su gazda povratnik, perfekcionista rumen u licu od besa i izvršni direktor bled kao krpa. Radnici su zbunjeno posedali, trudeći se da zauzmu bezbednu distancu od vidno besnog vlasnika, ponosa ministarstva za dijasporu.
Elem kaže vlasnik intelektualac okupljenom zboru radnih ljudi:
"Niko neće da ode kući dok ne saznam ko je brisao dupe o zid."
Izvršni se naginje i na uvo šapne nešto.
"Dakle dok se ne javi taj koji se prstom potpisao na moj zid...
Mislim da je zgodno da objasnim da je gospodin izvršni imao veliki doprinos u kontroli i proceni štete. Biranim rečima, objasnio je vlasniku povratniku, perfekcionisti koji je za svoje rednike npravio nasjkuplje taolete na svetu, da se prekršilac normi ponašanja nije brisao zadnjicom o zid već je freska nastala povlačenjem, najverovatnije, kažiprsta po zidu. Naravno prethodno zamočenog u sadržaj neprijatnog mirisa.
Prolazi vreme, ljudi gledaju u pod, niko ništa ne progovara.
"Nema kući dok ne saznam ko je razmazao ono na zidu u WC-u. Je l vam jasno?"
Urlao je vidno rumen u licu gazda, gastarbajter povratnik, inače veoma fin čovek.
I dalje prolazi vreme. I dalje ljudi gledaju u pod. I dalje niko ništa ne progovara.
I tako sat, dva a boga mi ušlo se i u treći sat.
"Gazda... Evo ja da se javim. Da prekinemo ovu glupu situaciju."
Svi su se okrenuli i pogledali u čiča Mileta, portira, čoveka iz malog sela, pored malog mesta tik uz Beograd.
"Molim?"
"Gazda ne traži više. Taj kog tražiš sedi tu pored tebe... To je izvršni direktor."
"MOLIM!?"
"Ja sam ga lično video svojim očima!"
Izvršni pocrveneo kao bulka prodra se narogušen od besa kao planinski tigar.
"A šta si me ti to video, seljačino jedna?"
"Čekaj, čekaj..." Smiruje sada već zbunjeni vlasnik, intelektualac, povratnik iz inostranstva.
"Ne pravi se lud, video sam te kad si izašao iz vecea. Video sam te kako pereš ruke."