Život

Na ista mesta dolazimo

Ivana Knežević RSS / 03.12.2009. u 16:00

(Prvo me je Sanja podsetila na ovo)

Ljudi nestaju

Joy u svojim 70-im ima više degenerativnih muka u kostima i mekim tkivima nego što ja imam prstiju na rukama i živi sa svakodnevnim bolom bar deceniju. Sa Jamajke je i spada u malu grupu starih stanara u zgradi koji se međusobno poznaju i druže dugi niz godina. Uvek se u priči sa njom nađu detalji iz života i po njima sam shvatila da ona sama misli da je živela dobar život, nekad srećan nekad bolan. Možda imam taj utisak zbog njenog smeha. Lako se smeje.

Sinoć je došla da mi kaže da je jedna druga starija dama na našem spratu, tako njenih godina, Čehinja, izgubila ćerku. Umrla je u snu, od srca. Sledećeg dana je na krevetu, mrtvu i hladnu, našla njena ćerka, devojčica od 16 godina. Oblio me je nemi užas, kao cementom. Sele smo obe i ona mi je rekla to malo što je znala. Baki na našem spratu je vest saopštio njen bivši zet. Zvao je telefonom i sveo stvari na suštinu: „Sonja je mrtva." On je moguće samo sitni egoista, kakvih je bezbroj, zabrinut što će sada njemu pasti sav teret brige oko jedne tinejdžerke, i nije hteo da žrtvuje malo sebe pa joj dođe na vrata i prihvati je kad se starica zaljulja i padne. Ili je i sam u šoku i boluje, i nije se setio da to može nekoga da boli još puno više. Ko zna. I tako je gospođa sa našeg sprata bila sama u stanu na samo nekoliko metara odavde, koji je sigurno pun slika njene dece i unuka, u kome živi u starosti i raduje se telefonu jer je obično zovu deca, kad je saznala sta se desilo njenoj Sonji.

Vanessa Redgrave je tog istog dana izgubila svoju ćerku. Natashu sam poslednji put gledala u filmu ‘White Countess'. Puno mi se dopao, jer ima atmosferu i dotakao je teme koje me nikad ne ostave ravnodušnom, Natasha je imala držanje lepe žene, i plakala sam na mestima na kojima treba plakati i kad više ne bude bilo vode na planeti. Videla sam sinoć i sliku Vanesse koja, videlo se, ne zna da li hoda na stopalima ili na kolenima. Kad je ona saznala, nadam se da se neko našao kraj nje da je zagrli, i pridrži.

Verovatno su bile sličnih godina, Natasha i Sonja. Imale decu sličnih godina. O jednoj će puno pisati, o drugoj je tek tiha vest prošla spratom jedne zgrade. Na različitim krajevima sveta, ljudi nestaju. Tragedije prođu gradovima, ulicama, kućama, i ostave za sobom sve razrušeno. Onda tuga izgradi svoje visoke kule kojima u prizemlju ljudi životare u dimu i pepelu. Oni mlađi pobegnu, ali kule se vide i iz daleka.

(Potom me je razgovor sa Tijanom podsetio na ovo)

Bez kamera, molim

Svakih par nedelja krenem iznova u potragu za dokumentarnim filmom ‘Forever' holandske autorke Heddy Honigmann. Nadam se da ću ga naći na Amazonu, u Chapters/Indigo varijanti u Kanadi, gledam i po drugim sajtovima, tražim informacije kad će izaci na DVD-u, i tako već nekoliko meseci. Google postaje gigantski lavirint u kome se nailazi na jedno te isto u svakom krugu.

Film je jedna prekrasna melanholična studija o pariskom groblju Père Lachaise. Verovatno je tačnije reći da je konverzacija sa ljudima koji ga obilaze, ili poziv njima na monolog. To su obični ljudi, sa različitih strana sveta, ali većinom su redovni posetioci, Parižani, iako ne znam da li je fer zvati ih ‘posetiocima'. Oni tu posećuju svoje mrtve, sigurno, bilo da je Marcel Proust, Oscar Wilde, Chopin ili nepoznata devojka zaboravljena od svih posle toliko godina, i to nisu bučne posete sa puno priče, ali zvati ih ‘posetiocima' znači da su oni autsajderi, tu tek slučajem ili prilikom, a ovi ljudi to nisu. Nisu ni čudaci. Ili možda jesu, ali razgovori sa njima koje vodi kamera i autor filma su odškrinuta vrata na ljudsku psihu u delikatnim trenucima kad se ona nađe u tom neopisivom prostoru destilovane svakodnevice -između kratke distance do smrti i besmrtnosti u nebrojenim reinkarnacijama ljubavi. 
Nisam više sigurna da li su susreti sa humanošću koju razumem izuzetni zato što su postali tako retki, ili to ostaje prirodna, neizbežna reakcija sa čistim zlatom.

Danas sam uspela da nađem informaciju da je DVD izašao još prošle jeseni, u izdanju First Run/Icarus Films iz Brooklyna, i može se kupiti po ceni od $440.
Za umetničko delo, i u više hiljada primeraka... - šta ja znam, možda je cena primerena. Ali ja nisam kolekcionar umetnosti. Ja sam za umetnosti ljudima. Ne znam ni čija je umetnost u ovom filmu. Razočarana sam, malo, i osećam se uskraćeno. Htela sam da kupim primerak sebi, i primerak jednoj drugoj osobi, i setila bih se još nekoga sigurno, ali ne mogu po ovoj ceni. Ne ulazi mi se u profit iza dokumentarnih filmova, ili profit iza bilo čega ako je već do profita, tu se uvek izgubi nešto fundamentalno, i ne znam kako taj biznis funkcioniše - sa festivalima, donacijama, državnim dotacijama, nagradama i tapšanju po leđima, prodajom i provizijom, ali verujem da su ljudi na groblju pristali da budu snimani i ispričali su svoje priče sa nekom drugom namerom. Većinom su prosto bili usamljeni.

Vrata koja leže, ljudi koji sede, i marame

Kaže u delu svog eseja i intervjua, pisac koji je bolestan od SIDE i Heddy koja se oporavlja od neke operacije, sitna kraj njega i fragilna ali se čak i na fotografiji vidi kako su oboje slabi, kako poznaje mnoga groblja koja je obilazio na svojim putovanjima. I onda na jednom mestu on kaže da u Chiapas-u, onoj bedi gde su pobili silne seljake-pobunjenike ne tako davno, e pa u toj jadnoj slepoj tački na mapi sveta, u Romeriu, što je selo pretpostavljam, grobovi imaju vrata koja leže povrh njih. Jednom godišnje ljudi otvore vrata da pričaju sa svojim mrtvima.
Mora da su vrata obojena jarkim bojama; u Meksiku vole jarke boje. Horizontalna vrata u podzemni svet, ali ne da bi se u njega ušlo - ima vremena za to - već da bi se tu susreli. Kako se toga niko nije setio ranije. Neodoljivo, simbolično i neophodno svakome ko je nekoga izgubio. Blizu ste opet, pričate, provodite vreme zajedno, podelite događanja iz sveta živih i mrtvih. Blizu ste. 
Kad sam pročitala o tim posebnim vratima u meksičkom selu, kao da sam se odjednom našla među svojima. Kako se toga niko nije setio ranije.

Ja i dalje pomislim često na film „Forever" i izgleda da nisam jedina. Ovde je link na ceo intervju a niže samo isečak:
http://theeveningclass.blogspot.com/2007/05/2007-sfiff50my-afternoon-with-heddy.html

'Sure, we talked about Forever. Not only about Père-Lachaise, but the many cemeteries of the world where she and I have been informed by the memories of others. Cultural inflections make cemeteries different. They're colorful in Latin American countries and more stately in Europe. The Jewish cemetery in Prague has been rumpled by invasive roots, I told her, the Romerio in Chiapas has doors laid upon the tops of graves which once a year are opened to allow conversation with the dead. I mentioned that I noticed that most of the characters in Forever were accustomed to their grief, expressing the religiosity of memory through the tender maintenance of graves. Only the one character, the woman who had lost her husband to the bee sting, cried. Ah yes, Heddy sighed, nodding her head knowingly, the grief was still fresh with her. Yes, she said, it was difficult asking the cab driver to sing. Difficult to sit for hours waiting for the stories to come to her. She would see things-a young girl reading to a grave-and use her telephoto lens to draw closer, hoping that her interest might draw them over to her so that she could find out more. Who was the young girl? What was she reading and to whom? In the closing credits, I said, you have an image of a Mayan stelae. Ah yes, she said, the funeral marker for Guatemalan author Miguel Angel Asturias. Yes, I know, I said, I've actually met the woman who made that monument marker. A small world: the who's who of cemeteries.'

(Nakon dve godine, jutros sam poručila svoju kopiju filma sa Amazona. Za $28)

(Ovoga sam se sama setila)

Obojena

Prekrasno jutro među spomenicima. Visoko negovano drveće stoji u opuštenom dremežu. Pokoja grana se strese od slatke jeze i prospe tanak niz svetlucavih kapi. Arboreal Vista Social Club. Volela bih da im se pridružim. Ima veličanstvenih primeraka, listopadnih, uvek zelenih, visokih, niskih, širokih, tankih, robustnih i nežnih, raznovrsnost ko-egzistira pod rukama negovatelja, svako ima svoje korene i prostor.

Primećujem da žene koje se zovu Muriel dugo žive. Prebirem po memoriji - na staro-galantnom 'Muriel' znaci 'back off!'. I u taj klub se treba učlaniti. Dvojica dečaka u bronzi se polivaju vodom. Jedan je ostavio sveže cveće. Možda je i majka, ili sestra, braća se retko sete takvih stvari. Niz vijugavu asfaltnu stazu dolaze dve žene još zadihane od trčanja. Pričaju glasno i ružno. Gde su mačke koje vole jezik u aspiku kad ti zatrebaju? Sada se svi guraju po garantovano pravo na sreću, i nikada nije bilo više mizernih ljudi. U trenutku kad prolaze kraj mene i najtananiji list je prestao da treperi, najgladniji ptići su zaćutali, huka automobila se udaljila kroz tunel izolacije i ja sam se zaustavila. One nisu ništa primetile. Prošle su naizgled bezbolno kroz vrata svoje budućnosti. Prekasno je, sada ih sreća nikad nece stići! Možda sam mogla da ih upozorim ali ja idem u suprotnom smeru. Gledala sam malo za njima sa olakšanjem i onda pogledala u nebo. Kada je ovako plavo oboji mi misli, i lice i kožu, i kad sam obojena sve je moguće.

Kasnije ovog dana proći ce karneval dugačkom ulicom kraj jezera i pratiće ga milion ljudi svih boja, nimalo nalik drveću. Učestala su ubistva u gradu. Šuška se da strasti uvek završe u nekom obliku ubistva, ultimativno posedovanje i trijumf. Sve su objasnili i sve razumeju, ovih dana se vredi suprotstavljati samo reda radi, ipak je polarizacija prirodna geometrija. Održava nas napetost vode, magnetnih polja i volje.

Sada mi u susret dolazi jedna druga žena. Hoda sporim tužnim korakom. Ona ne žuri na rasprodaju sreće. Miriše kedar i ja se okrećem da vidim koji je. Njemu ću zaveštati i poslednji gram svoje neorganske materije; neka miriše na mene svet ovako jednom. Ona mi u prolazu poželi 'good morning'. Ah, ne, kedar je bio za nju! Kakva je zver ta sreća, nikad nisi spremna kad te zaskoči. Opet se okrenem i sa zakašnjenjem otpozdravim od pozadi i vidim, ona sada hoda sporim srećnim korakom.

Nebo i drveće drže Svemir na sigurnom rastojanju bez vidljivog napora, poslednja Muriel kraj koje sam prošla živela je 95 godina, po mojim golim rukama šetaju sunčevi zraci vrelim stopalima.



Komentari (19)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Jelena Pavlović Jelena Pavlović 18:56 03.12.2009

Samoca u beskrajnom krugu ljudskih bica

Ima jedna pesma na albumu koji je posvetila svom muzu Fredu, a u kojoj peva o koracima ka.....Patti Smith, Fireflies




I been walking
wherefore am I walking
I been walking
If you see me walking
a-walking a-walking
if you see me walking
Don't avert your eyes
don't turn away
don't turn away
I'm coming to you
oh-oh oh oh
oh-oh oh to you
Living in steps
till I can rest
living in steps
till I'm blessed by you
I and I alone
can but do for you
to twist in my hand
the thorn of thy youth
to draw thy seed
to turn in birth
thy sighs
(living in steps)
thy moans
till we can rest
living in steps
till I'm by you
all I ever wanted
I and I alone
I will wash your feet
and dry them with my hair
I will give to you
every other tear
thy breath thy spear
thy season of mirth
seven steps
until I can rest
seven steps
til I am blessed by you
all I ever wanted
I wanted I wanted
all I ever wanted
I wanted for you
oh-wo-wo ...
oh-wo-wo ...
all I ever wanted
I wanted for you
five steps
till I can rest
five steps
till I'm blessed by you
four steps
till I can rest
four steps
till I'm blessed by you
all I ever wanted
I wanted I wanted
all I ever wanted
I wanted for you
I and I alone
ghost of thy ghost
walk I will walk
a burning stem
to illume thy night
(three steps...)
blood of my blood
bone of my bone
(three steps...)
can but do for you
I and I alone
two steps
till I can rest
two steps
till I'm blessed by you
oh oh oh ...
can but do for you
I and I alone
oh oh oh ...
Ivana Knežević Ivana Knežević 19:35 03.12.2009

Re: Samoca u beskrajnom krugu ljudskih bica

Jelena Pavlović
posvetila svom muzu Fredu ...


Dopada mi se ovo

Jelena Pavlović
peva o koracima ka...


i ovo.

Svi o tome pevamo na neki nacin ucini mi se povremeno.

Fine niti asocijacija.

Pozdrav, Jelena, i hvala na prilogu.
AlexDunja AlexDunja 21:28 03.12.2009

Re: Samoca u beskrajnom krugu ljudskih bica

till I'm blessed by you

nicolaus_liesinich nicolaus_liesinich 19:22 03.12.2009

Pavic

Mene vest da je Pavic danas sahranjen podsetila da izguglam mesto gde je sahranjen i podsetim se nekih ljudi ...
Ivana Knežević Ivana Knežević 19:41 03.12.2009

Re: Pavic

I mene ste podsetili.
Ko zna da li njih iko obilazi.
Черевићан Черевићан 20:46 03.12.2009

невеселе строфе

у животу све је можда
но гробље нам гарант следи
(усто приде и заборав)
тужан бити баш невреди

ти циклуси устаљени
од рођења па до смрти
баланс они су уствари
нас шетача ко по црти

понеки се исте држе
но подоста њих оману
така тура рекло би се
веселте се сваком дану
Ivana Knežević Ivana Knežević 21:14 03.12.2009

Re: невеселе строфе

Sledi, dragi Cher, dodatne garancije nisu neophodne.
Sve zanimljivo skupilo se u zivot. Svako zivi kako ume. I eto lepote povremeno.
muaddib92 muaddib92 23:54 03.12.2009

O ljubavi

Love

Love means to learn to look at yourself
The way one looks at distant things
For you are only one thing among many.
And whoever sees that way heals his heart,
Without knowing it, from various ills
A bird and a tree say to him: Friend.
Then he wants to use himself and things
So that they stand in the glow of ripeness.
It doesnt matter whether he knows what he serves:
Who serves best doesnt always understand.

Czeslaw Milosz

Чер је већ све рекао:
така тура рекло би се
веселте се сваком дану


Ивана извини, али овде, и са овако озбиљном темом, осећам да макар по први пут морам бити партибрејкер. Морам и ево додао бих, Танатосу, и мало Ероса еминентног и многовољеног професора хемијске школе на Бановом брду, пок. Миљенка Жуборског:
Хрт хртицу
право у цртицу
Тетреб тетреба
тамо где треба

Не замери, морбидно волим црни хумор , - али, као и горе цитирани песници, желим да верујем у то како треба да живимо сад, одмах, така тура..
Шалу на страну, пост ме је веома дирнуо и над њим сам се замислио само тако. Своје вољене који више нису са нама обилазимо у посебним тренуцима и у тишини - под једном брезом је урна моје мајке, а ту ћемо једнога дана бити и ми остали, када дође време.. Добар је то осећај.
Ivana Knežević Ivana Knežević 04:06 04.12.2009

Re: O ljubavi

Ne zameram, muadibe, nemam ni zasto. Nisam promoter mracnih tema (ili ne bih rekla da jesam). Odnosno, mracne teme kao i svetle su tu, sve je tu i ne treba ih farbati i smestati u najbolje poze.
Ovakve stvari prozimaju, i sazimaju, zivot. Iz raznih uglova, tragicnih, reflektivnih, neodvojive su, i ne trebaju da budu odvojene. A vas dvojica ste navalili s veseljem kao da ce ga nestati, ili ce biti zabranjeno.... Ne brinite, bude ga u svakoj turi

Sve ima svoje. I obilasci dragih kojih vise nema, i setnje kroz park, i svaki drugi celebration of life, ukljucujuci Erosa (koji se svuda gura i sam, ne treba se oko njega puno truditi)

Simpaticna sabotaza
Ne, ne - pokusaj sabotaze.

p.s. ali onaj pocetak jeste lep.
muaddib92 muaddib92 23:12 04.12.2009

Re: O ljubavi

Simpaticna sabotaza
Ne, ne - pokusaj sabotaze.


loader loader 02:15 04.12.2009

n3, a2, S1

Sve je spremno.
Brojim ovce, unazad.
I počinjem.
Sve se rastvara u mlakom želatinu bezdana.
Sanjam unazad.

Ivana Knežević Ivana Knežević 04:14 04.12.2009

Re: n3, a2, S1

Hm. (Bolje je da ne kazem vise pa se vidi da nisam razumela)

Iako ovo:

loader
Sve je spremno.
Sanjam unazad.


Zvuci kao nesto poznato. Mozda zaista sve ide tim putem. Ponekad, sigurno.
miloradkakmar miloradkakmar 10:36 04.12.2009

Svi

tragamo za svojim filmom Forever.
Ivana Knežević Ivana Knežević 15:28 04.12.2009

Re: Svi

Ovo sto jako lepo rekli, milorade. Hvala!
loader loader 18:36 04.12.2009

Re: Svi

tragamo za svojim filmom Forever.
Dobro uvežbani Indijci imaju čitave svoje serije :)


cult cult 22:48 04.12.2009

I'm alive...

so alive!
Ivana Knežević Ivana Knežević 06:27 05.12.2009

Re: I'm alive...

Izmamili ste mi veliki osmeh, veliki, jos veci... ovoliki!
mirelarado mirelarado 00:12 05.12.2009

Неми разговори

Na ista mesta odlazimo
e pa u toj jadnoj slepoj tački na mapi sveta, u Romeriu, što je selo pretpostavljam, grobovi imaju vrata koja leže povrh njih. Jednom godišnje ljudi otvore vrata da pričaju sa svojim mrtvima.


Гробља у мени изазивају потиштеност, не само због тога што су неми сведоци људске кратковечности, већ највише зато што мислим да они мени драги којих више нема живе на местима где су и пре смрти боравили, да је тамо њихов траг, и у мени, наравно, зато често с њима ћутке разговарам. А на гробљу је само... прах, ништавило.
Ivana Knežević Ivana Knežević 06:35 05.12.2009

Re: Неми разговори

mirelarado
Гробља у мени изазивају потиштеност...


Sa mnom je bilo mnogo gore. Bar kad su bila u pitanju izvesna groblja. Ovo groblje preko puta je uredjeni park, ljudi setaju. Postalo je normalnije. I taj film...izuzetan je.
Mozda ipak ima veze udaljenost.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana