(Prvo me je Sanja podsetila na ovo)
Ljudi nestaju
Joy u svojim 70-im ima više degenerativnih muka u kostima i mekim tkivima nego što ja imam prstiju na rukama i živi sa svakodnevnim bolom bar deceniju. Sa Jamajke je i spada u malu grupu starih stanara u zgradi koji se međusobno poznaju i druže dugi niz godina. Uvek se u priči sa njom nađu detalji iz života i po njima sam shvatila da ona sama misli da je živela dobar život, nekad srećan nekad bolan. Možda imam taj utisak zbog njenog smeha. Lako se smeje.
Sinoć je došla da mi kaže da je jedna druga starija dama na našem spratu, tako njenih godina, Čehinja, izgubila ćerku. Umrla je u snu, od srca. Sledećeg dana je na krevetu, mrtvu i hladnu, našla njena ćerka, devojčica od 16 godina. Oblio me je nemi užas, kao cementom. Sele smo obe i ona mi je rekla to malo što je znala. Baki na našem spratu je vest saopštio njen bivši zet. Zvao je telefonom i sveo stvari na suštinu: „Sonja je mrtva." On je moguće samo sitni egoista, kakvih je bezbroj, zabrinut što će sada njemu pasti sav teret brige oko jedne tinejdžerke, i nije hteo da žrtvuje malo sebe pa joj dođe na vrata i prihvati je kad se starica zaljulja i padne. Ili je i sam u šoku i boluje, i nije se setio da to može nekoga da boli još puno više. Ko zna. I tako je gospođa sa našeg sprata bila sama u stanu na samo nekoliko metara odavde, koji je sigurno pun slika njene dece i unuka, u kome živi u starosti i raduje se telefonu jer je obično zovu deca, kad je saznala sta se desilo njenoj Sonji.
Vanessa Redgrave je tog istog dana izgubila svoju ćerku. Natashu sam poslednji put gledala u filmu ‘White Countess'. Puno mi se dopao, jer ima atmosferu i dotakao je teme koje me nikad ne ostave ravnodušnom, Natasha je imala držanje lepe žene, i plakala sam na mestima na kojima treba plakati i kad više ne bude bilo vode na planeti. Videla sam sinoć i sliku Vanesse koja, videlo se, ne zna da li hoda na stopalima ili na kolenima. Kad je ona saznala, nadam se da se neko našao kraj nje da je zagrli, i pridrži.
Verovatno su bile sličnih godina, Natasha i Sonja. Imale decu sličnih godina. O jednoj će puno pisati, o drugoj je tek tiha vest prošla spratom jedne zgrade. Na različitim krajevima sveta, ljudi nestaju. Tragedije prođu gradovima, ulicama, kućama, i ostave za sobom sve razrušeno. Onda tuga izgradi svoje visoke kule kojima u prizemlju ljudi životare u dimu i pepelu. Oni mlađi pobegnu, ali kule se vide i iz daleka.
(Potom me je razgovor sa Tijanom podsetio na ovo)
Bez kamera, molim
Svakih par nedelja krenem iznova u potragu za dokumentarnim filmom ‘Forever' holandske autorke Heddy Honigmann. Nadam se da ću ga naći na Amazonu, u Chapters/Indigo varijanti u Kanadi, gledam i po drugim sajtovima, tražim informacije kad će izaci na DVD-u, i tako već nekoliko meseci. Google postaje gigantski lavirint u kome se nailazi na jedno te isto u svakom krugu.
Film je jedna prekrasna melanholična studija o pariskom groblju Père Lachaise. Verovatno je tačnije reći da je konverzacija sa ljudima koji ga obilaze, ili poziv njima na monolog. To su obični ljudi, sa različitih strana sveta, ali većinom su redovni posetioci, Parižani, iako ne znam da li je fer zvati ih ‘posetiocima'. Oni tu posećuju svoje mrtve, sigurno, bilo da je Marcel Proust, Oscar Wilde, Chopin ili nepoznata devojka zaboravljena od svih posle toliko godina, i to nisu bučne posete sa puno priče, ali zvati ih ‘posetiocima' znači da su oni autsajderi, tu tek slučajem ili prilikom, a ovi ljudi to nisu. Nisu ni čudaci. Ili možda jesu, ali razgovori sa njima koje vodi kamera i autor filma su odškrinuta vrata na ljudsku psihu u delikatnim trenucima kad se ona nađe u tom neopisivom prostoru destilovane svakodnevice -između kratke distance do smrti i besmrtnosti u nebrojenim reinkarnacijama ljubavi.
Nisam više sigurna da li su susreti sa humanošću koju razumem izuzetni zato što su postali tako retki, ili to ostaje prirodna, neizbežna reakcija sa čistim zlatom.
Danas sam uspela da nađem informaciju da je DVD izašao još prošle jeseni, u izdanju First Run/Icarus Films iz Brooklyna, i može se kupiti po ceni od $440.
Za umetničko delo, i u više hiljada primeraka... - šta ja znam, možda je cena primerena. Ali ja nisam kolekcionar umetnosti. Ja sam za umetnosti ljudima. Ne znam ni čija je umetnost u ovom filmu. Razočarana sam, malo, i osećam se uskraćeno. Htela sam da kupim primerak sebi, i primerak jednoj drugoj osobi, i setila bih se još nekoga sigurno, ali ne mogu po ovoj ceni. Ne ulazi mi se u profit iza dokumentarnih filmova, ili profit iza bilo čega ako je već do profita, tu se uvek izgubi nešto fundamentalno, i ne znam kako taj biznis funkcioniše - sa festivalima, donacijama, državnim dotacijama, nagradama i tapšanju po leđima, prodajom i provizijom, ali verujem da su ljudi na groblju pristali da budu snimani i ispričali su svoje priče sa nekom drugom namerom. Većinom su prosto bili usamljeni.
Vrata koja leže, ljudi koji sede, i marame
Kaže u delu svog eseja i intervjua, pisac koji je bolestan od SIDE i Heddy koja se oporavlja od neke operacije, sitna kraj njega i fragilna ali se čak i na fotografiji vidi kako su oboje slabi, kako poznaje mnoga groblja koja je obilazio na svojim putovanjima. I onda na jednom mestu on kaže da u Chiapas-u, onoj bedi gde su pobili silne seljake-pobunjenike ne tako davno, e pa u toj jadnoj slepoj tački na mapi sveta, u Romeriu, što je selo pretpostavljam, grobovi imaju vrata koja leže povrh njih. Jednom godišnje ljudi otvore vrata da pričaju sa svojim mrtvima.
Mora da su vrata obojena jarkim bojama; u Meksiku vole jarke boje. Horizontalna vrata u podzemni svet, ali ne da bi se u njega ušlo - ima vremena za to - već da bi se tu susreli. Kako se toga niko nije setio ranije. Neodoljivo, simbolično i neophodno svakome ko je nekoga izgubio. Blizu ste opet, pričate, provodite vreme zajedno, podelite događanja iz sveta živih i mrtvih. Blizu ste.
Kad sam pročitala o tim posebnim vratima u meksičkom selu, kao da sam se odjednom našla među svojima. Kako se toga niko nije setio ranije.
Ja i dalje pomislim često na film „Forever" i izgleda da nisam jedina. Ovde je link na ceo intervju a niže samo isečak:
http://theeveningclass.blogspot.com/2007/05/2007-sfiff50my-afternoon-with-heddy.html
'Sure, we talked about Forever. Not only about Père-Lachaise, but the many cemeteries of the world where she and I have been informed by the memories of others. Cultural inflections make cemeteries different. They're colorful in Latin American countries and more stately in Europe. The Jewish cemetery in Prague has been rumpled by invasive roots, I told her, the Romerio in Chiapas has doors laid upon the tops of graves which once a year are opened to allow conversation with the dead. I mentioned that I noticed that most of the characters in Forever were accustomed to their grief, expressing the religiosity of memory through the tender maintenance of graves. Only the one character, the woman who had lost her husband to the bee sting, cried. Ah yes, Heddy sighed, nodding her head knowingly, the grief was still fresh with her. Yes, she said, it was difficult asking the cab driver to sing. Difficult to sit for hours waiting for the stories to come to her. She would see things-a young girl reading to a grave-and use her telephoto lens to draw closer, hoping that her interest might draw them over to her so that she could find out more. Who was the young girl? What was she reading and to whom? In the closing credits, I said, you have an image of a Mayan stelae. Ah yes, she said, the funeral marker for Guatemalan author Miguel Angel Asturias. Yes, I know, I said, I've actually met the woman who made that monument marker. A small world: the who's who of cemeteries.'
(Nakon dve godine, jutros sam poručila svoju kopiju filma sa Amazona. Za $28)
(Ovoga sam se sama setila)
Obojena
Prekrasno jutro među spomenicima. Visoko negovano drveće stoji u opuštenom dremežu. Pokoja grana se strese od slatke jeze i prospe tanak niz svetlucavih kapi. Arboreal Vista Social Club. Volela bih da im se pridružim. Ima veličanstvenih primeraka, listopadnih, uvek zelenih, visokih, niskih, širokih, tankih, robustnih i nežnih, raznovrsnost ko-egzistira pod rukama negovatelja, svako ima svoje korene i prostor.
Primećujem da žene koje se zovu Muriel dugo žive. Prebirem po memoriji - na staro-galantnom 'Muriel' znaci 'back off!'. I u taj klub se treba učlaniti. Dvojica dečaka u bronzi se polivaju vodom. Jedan je ostavio sveže cveće. Možda je i majka, ili sestra, braća se retko sete takvih stvari. Niz vijugavu asfaltnu stazu dolaze dve žene još zadihane od trčanja. Pričaju glasno i ružno. Gde su mačke koje vole jezik u aspiku kad ti zatrebaju? Sada se svi guraju po garantovano pravo na sreću, i nikada nije bilo više mizernih ljudi. U trenutku kad prolaze kraj mene i najtananiji list je prestao da treperi, najgladniji ptići su zaćutali, huka automobila se udaljila kroz tunel izolacije i ja sam se zaustavila. One nisu ništa primetile. Prošle su naizgled bezbolno kroz vrata svoje budućnosti. Prekasno je, sada ih sreća nikad nece stići! Možda sam mogla da ih upozorim ali ja idem u suprotnom smeru. Gledala sam malo za njima sa olakšanjem i onda pogledala u nebo. Kada je ovako plavo oboji mi misli, i lice i kožu, i kad sam obojena sve je moguće.
Kasnije ovog dana proći ce karneval dugačkom ulicom kraj jezera i pratiće ga milion ljudi svih boja, nimalo nalik drveću. Učestala su ubistva u gradu. Šuška se da strasti uvek završe u nekom obliku ubistva, ultimativno posedovanje i trijumf. Sve su objasnili i sve razumeju, ovih dana se vredi suprotstavljati samo reda radi, ipak je polarizacija prirodna geometrija. Održava nas napetost vode, magnetnih polja i volje.
Sada mi u susret dolazi jedna druga žena. Hoda sporim tužnim korakom. Ona ne žuri na rasprodaju sreće. Miriše kedar i ja se okrećem da vidim koji je. Njemu ću zaveštati i poslednji gram svoje neorganske materije; neka miriše na mene svet ovako jednom. Ona mi u prolazu poželi 'good morning'. Ah, ne, kedar je bio za nju! Kakva je zver ta sreća, nikad nisi spremna kad te zaskoči. Opet se okrenem i sa zakašnjenjem otpozdravim od pozadi i vidim, ona sada hoda sporim srećnim korakom.
Nebo i drveće drže Svemir na sigurnom rastojanju bez vidljivog napora, poslednja Muriel kraj koje sam prošla živela je 95 godina, po mojim golim rukama šetaju sunčevi zraci vrelim stopalima.